In memoriam - Đoko Kaluđerović, Šopen

 

Još jedan odlazak dragih ljudi. Jučer me iznenadi vijest da nas je napustio Đoko Kaluđerović, Šopen, naš prijatelj i radni kolega iz Rudi Čajaveca. Vijest me zatekla prelistavajući facebook, iako imam sve manje želje da ga koristim zbog laži i propagande koja ga je preplavila.

Ranije sam znao vidjeti poneku njegovu objavu ali ne u zadnje vrijeme. Mislio sam da je razlog tome algoritam koji facebook koristi pa ponekad ne viđam objave od poznatih koje su mi nekad dolazile ali izgleda da je razlog bila Šopenova bolest. Nisam znao da je bolestan pa me je vijest o njegovoj smrti zaista šokirala.

Šopena poznajem još od studentskih dana, još od doba kada je s nama išao na Elektrijade, susrete studenata elektrotehnike bivše nam države, iako nije studirao na našem fakultetu. Šopen je bio odličan košarkaš pa su ga zaduženi za pripremu ekipe za Elektrijadu angažirali da pojača našu ekipu, zajedno sa još nekoliko aktivnih košarkaša. To su cijelo vrijeme radili i drugi fakulteti pa smo se i mi morali snalaziti kako ne bismo bili ekipa za nabijanje koš razlike.

Po završetku fakulteta Šopen se zaposlio u Profesionali pa smo tako postali radne kolege. Bio je to jedan dobro odgojeni mladi čovjek, prijazan, uvijek spreman na razgovor, kojeg su svi voljeli. Viđali smo se u krugu fabrike, ponekad popričali poneku. I supruga Mladenka je radila u Profesionali.

Sretali smo se sve dok nisam napustio fabriku a uskoro nakon toga su došla ona gadna vremena. Ljudi su se promijenili, počela su se prebrojavati krva zrnca, više nisi mogao biti siguran šta je kome na umu.

Neri je zadnji susret sa Šopenom ostao u sjećanju jer takvih u to vrijeme i nismo baš imali.

Izlazila je iz zgrade Naučno istraživačkog centra Profesionale razočarana, s radnom knjižicom u ruci jer je dobila otkaz zbog mog izbjegavanja da se javim na mobilizacije, i naletjela na Šopena. Bilo mu je drago kada ju je vidio i upitao kako je.

„Dobila sam otkaz“, reče mu Nera.

„Pa zar su i tebe otpustili, majku im jebem pokvarenu!“, bila je njegova reakcija.

Na njegovom licu je vidjela da to govori iskreno, iz srca, što je tih dana bila prava rijetkost jer su mnogi takve poteze novih vlasti prihvatali ili s odobravanjem ili kao nešto normalno, nešto što ne zaslužuje posebnu pažnju.

Bio je zadnji puta da ga je jedno od nas srelo ili vidjelo. Pola godine kasnije smo napustili Banja Luku a godinu iza toga stigli u USA.

Tek mnogo kasnije smo saznali da su i Šopen i Mladenka napustili grad jer nisu mogli živjeti u sredini koja se odrekla polovine svojih građana. I oni su stigli u USA, na zapadnu obalu, gdje su nastavili život, stekli unučad i nastavili živjeti onako kako dolikuje poštenim ljudima. Šopena sam često viđao na slikama, sretnog, u društvu svoje djece i unučadi. Družili su se s drugim Banjalučanima koje je zatekla ista sudbina. A u njegovom novom komšiluku ih je bilo poprilično kao i u svim drugim dijelovima USA.

S ovog svijeta je otišla jedna osoba koja je bila čovjek u pravom smislu te riječi. A takvih je u ova luda vremena, čini mi se, sve manje.

Mladenki i ostaloj ožalošćenoj familiji upućujemo naše iskreno saučešće. Šopen će biti pamćen od mnogih i oni mogu biti ponosni na njega.