Sittin' On Dock ...
Svaki put kada odšetamo do Volaris Launge, kafića
smještenog na stupovima „ubodenim“ u more na samom ulazu u marinu Veruda i
sjednemo da popijemo kavu sjetim se pjesme Otisa Reddinga: (Sittin' On) Dock
of the Bay. Njene riječi mi odzvanjaju u ušima dok ispijam makijato i razgledam poznati zaliv koji me svaki put i iznova oduševljava svojom ljepotom.
Sittin' in the mornin' sun
I'll be sittin' when the evenin' come
Watching the ships roll in
And I watch 'em roll away again, yeah
I'm sittin' on the dock of the bay
Watching the tide roll away
Ooh, I'm just sittin' on the dock of the bay
Wastin' time
I left my home in Georgia
Headed for the 'Frisco bay
'Cause I've had nothing to live for
And look like nothing's gonna come my way
So I'm just gonna sit on the dock of the bay
Watching the tide roll away
Ooh, I'm sittin' on the dock of the bay
Wastin' time
Look like nothing's gonna change
Everything still remains the same
I can't do what ten people tell me to do
So I guess I'll remain the same, yes
Sittin' here resting my bones
And this loneliness won't leave me alone
It's two thousand miles I roamed
Just to make this dock my home
Now, I'm just gonna sit at the dock of the bay
Watching the tide roll away
Ooh-wee, sittin' on the dock of the bay
Wastin' time
Oni kojima engleski nije stran, znaju o čemu autor pjeva.
U pjesmi se spominje odlazak iz doma, napuštanje poznatog
okruženja i dolazak u novu sredinu. To nije putovanje iz uzbuđenja, nego iz moranja.
Glavni junak je otišao iz rodnog kraja jer je osjećao da više ne pripada tamo
gdje je rođen.
To je pjesma o čovjeku koji je pokušao promijeniti svoj
život, ali se našao u nekoj vrsti limba — ni tamo, ni ovdje. Sjedi sam uz more,
na dokovima San Franciska, promatra valove i brodove koji prolaze i razmišlja o
svom životu. Osjeća se izgubljeno, kao da je napustio sve što je poznavao, ali
još ne zna gdje pripada. U toj tišini pronalazi mir, ali i tugu — kao da je
svijet krenuo dalje bez njega.
Iako sudbina i osjećaji osobe opisani stihovima ne
oslikavaju sudbine mnogih naših sugrađana, ima tu dosta elemenata koji se
isprepliću, koji su slični, opisujući sudbine naroda protjeranog iz jednog
grada koji ih se odrekao i koji ih ne prihvata i nakon 30 i kusur godina. Mnogi
još uvijek maštaju kako će se jednog dana vratiti na ulice kojim su nekada
hodali, sretati stare prijatelje, uživati u starosti koja ih je stigla.
U kafiću u kojem često pijemo naša makijata, polako, s
guštom, ne sjedimo od jutra do večeri ali uživamo u pogledu na more koje se
talasa, na jahte, brodice i čamce koji ulaze i izlaze iz marine Veruda. Nisu to
veliki brodovi koji se mogu vidjeti s dokova San Franciska i ne tračimo vrijeme
kao što to čini junak iz pjesme već uživamo u zasluženoj penziji stečenoj
poštenim radom.
Napustili smo rodni grad jer smo bio prisiljeni, ostajući
bez posla i sredstava za život, znajući da će oni koji su ga okupirali učiniti
sve da nam onemoguće da se u njega vratimo. Obala mora je slučajno postala naša
krajnja destinacija nakon što smo godinama radili u zemlji i gradu hiljadama
kilometara daleko od rodnog grada. Bili smo bolje sreće od junaka pjesme koji
nakon odlaska iz grada koji mu nije omogućio da preživi nije bio bolje sreće ni
u sredini u koju je stigao. Prešao je dvije hiljade milja tražeći novi početak
da bi završio na dokovima San Franciska, besposlen, ponovo u borbi da preživi.
Povratak u stari kraj za njega nema smisla jer se tamo ništa
nije promijenilo na bolje. Na našu sreću, o povratku u rodni grad ni ne
pomišljamo. Jer tamo već godinama vlada mrak svake vrste i samo budala može
pomisliti da se nešto može promijeniti na bolje.
Dok god nas noge služe i dok god možemo došetati do kafića u
marini iznad mora, vrijeme ćemo provoditi u miru i ljepoti koja nas okružuje,
ostavljajući onima koji su se zaglavili u crnoj prošlost da lažu same sebe, da
mitinguju i slave ratne zločince ne razmišljajući šta su učinili svojim
nekadašnjim sugrađanima. Za njih je jadranska obala nedostižna, udaljena
hiljadama kilometara razuma i mnogi nikada neće moći uživati u njenoj ljepoti.




0 Comments:
Post a Comment
<< Home