Trst je naš

 

Ako postoji grad u nekoj drugoj zemlji koji je ostao u sjećanji većini iz moje generacije, to je, siguran sam, Trst. Trst je bio naš iako je nakon Drugog svjetskog rata pripao Italiji. U njega smo išli da kupimo prve traperice (Super Rifle), odijela, lijepe talijanske cipele i razne „krpice“ u godinama naše mladosti kada nismo bili bogati ali se uvijek imalo dovoljno novca da se lijepo obuče za obavezni izlazak na korzo.

U Trst se najčešće išlo vozom, a kasnije, kada smo malo po malo stali na svoje noge, i autima. Išlo se tamo redovito jer se farmerke nisu mogle kupiti u Jugi, a ni druge odjeće za mlade baš i nije bilo. Išli su tamo češće oni koji su od toga napravili biznis jer nije se baš svako upuštao u tu avanturu. A u Trstu si mogao sresti raju iz cijele Juge jer je to bila meka za sve one kojima je džins bio glavna preokupacija i od kojeg se moglo dobro zaraditi.

Za Trst su vezane mnoge zgode (i nezgode) od kojih se nekih još sjećam.

U sjećanju mi je ostao prvi odlazak najstarijeg brata još u doba kada su šuškavci (oni koje sam spomenuo znaju o čemu govorim) bili modni hit. Kako su postojala ograničenja koliko se novca moglo prenijeti preko granice, smišljali su se razni načini kako prevariti carinike na granici. Sjećam se kako je moja pokojna mati novac zamotavala u nekakvu plastiku, onda tu plastiku stavljala u prorez napravljen u šniclama koje je nakon toga pohovala. Tako je brat prenio novac u hrani koju je nosio sa sobom a da carinik ni u snu nije mogao pomisliti da bi neko takvo nešto mogao uraditi.

Ja sam, s rajom, prvi put išao vozom. Brzim do Ljubljane, a onda lokalom preko granice. U Ljubljani se (dobro) jelo u restoranu u blizini željezničke stanice kako bi se imalo energije za obilazak trgovina, od kojih su neke držali ljudi iz Banjaluke. Sjećam se trgovca Mešinovića u čijoj trgovini sam kupio lijepo odijelo i cipele i kojeg su znali mnogi koji su iz Banjaluke odlazili u šoping u Trst.

Glavni događaj po povratku je bio ulazak carinika koji su pregledavali šta je raja kupila. A raja je smišljala stalno nove cake kako bi roba koju su kupili promakla očima carinika koji često i nisu bili baš previše strogi. Znalo se da mladi u Trst idu da se obuku i da kupe još ponešto što bi mogli prodati drugima kako bi pokrili troškove putovanja pa im se u većini slučajeva gledalo kroz prste.

Sjećam se da sam prvi i jedini put platio kaznu za preticanje preko pune linije kada me je, na putu u Trst, zaustavila milicija na jednom usponu u Sloveniji. Slovenci su znali da na tom dijelu puta, koji se penjao uz brdo, mnogi pretiču kamione koji su usporavali vožnju pa bi se na tom mjestu pritajili a onda kasnije zaustavljali one koji nisu imali strpljenja. Čini mi se da su oni već i tada bili ispred milicije u našim krajevima koja je svoj posao naučila tek mnogo kasnije, a zadnjih godinu dana su se toliko ispraksali (naročito u Bosni) pa kažnjavaju čak i ako si samo pomislio da napraviš prekršaj.

Sjećam se i kada sam s prijateljima Borom i Mihom (obojica već odavno nisu među nama) išao autom prvo u Grac, da kupimo Levisice, pa onda u Trst, i kako sam na mnogim pumpama morao dolivati ulje u bratovljen Austin Maxi jer sam nekim slučajemo izgubio poklopac od posude u kojoj se sipalo ulje. Otišlo je tu dosta novca ali sam auto uspio dovesti do Banjaluke a da se motor nije oštetio.

U Trst smo ponovo išli prošle subote, ovaj put autobusom putničke agencije Brioni iz Pule koju koristimo za naše obilaske talijanskih gradova i mjesta. Mogli smo do Trsta skoknuti i autom ali nam je lakše bilo ići organizirano. Usput smo posjetili i dva lijepa dvorca u blizini grada.

Autobus nas je izbacio u blizini željezničke stanice odakle smo laganim korakom išli prema centru grada uz priču vodiča o historiji grada i njegovim najznačajnijim građevinama. Kada sam krajem šezdesetih odlazio u Trst vozom vjerojatno smo išli istim ulicama ali ja se ne sjećam ama baš ničega. Tada nismo obraćali pažnju na građevine, nismo zagledali fasade već smo gledali kako da dođemo do trgovina u kojima smo mogli kupiti farmerke i drugu robu. Tek sada sam imali priliku da vidim koliko je Trst lijep grad, s velikim trgovima i impresivnim građevinama.

Ponte Roso, najpoznatiji dio grada iz onog našeg doba, s mnogim kioscima gdje se mogla kupiti jeftina roba, je već odavno prazan. U Trst više niko ne dolazi po jeftine krpice jer se već duže vremena sve moguće proizvodi u Kini i prodaje u svim gradovima svijeta. Tako je Trst za nas izgubio vrijednost koju je nekada imao i njegovim ulicama više ne teče rijeka mladih iz susjedne države koja je u njemu nalazila robu koju nije mogla naći u svojoj državi.

Nakon obilaska grada pod vodstvom vodiča imali smo dovoljno vremena da sami lutamo njegovim ulicama. Kako je dan dio prilično topal, tražili smo uske ulice gdje se možemo sakriti od sunca koje je i u popodnevnim satima prilično pržilo. Kada smo se umorili od hodanja, sjeli smo u jedan kafić u starom dijelu grada i odmorili se uz espresso i makijata, a sve zalili hladnim pivom. Odmor nam je dobro došao jer smo tog dana prešli „dobru kilometražu“ obilazeći dva dvorca i lutajući ulicama nekadašnje turističke meke mladosti iz Juge.

Autobus nas je u centru grada pokupio u sedam uveče odakle nam je, uz udobnu vožnju, trebalo oko dva sata da stignemo do Pule.

Bio je to još jedan lijep izlet u organizaciji turističke agencije Brioni s kojom planiramo još jedan izlet prije nego nam se kumovi zapute nazad u Norvešku. Planiramo da naša kratka putovanja nastavimo dok nas zdravlje služi jer nam Istra to svojim položajem omogućava.