In memoriam - Bogdan Petković

 

Jučer me iznenadi još jedna tužna vijest. U Banja Luci je u 75. godini preminuo Bogdan Petković kojega mnogi Banjalučani moje generacije poznaju kao talentiranog nogometaša banjalučkog Naprijeda.

Bodo, tako su ga zvali mnogi u komšiluku u kojem sam odrastao, je još od malih nogu pokazivao da je veliki nogometni talenat. Neki su ga, zbog njegovih driblinga koji su podsjećali na one po kojima je bila poznata legenda jugoslavenskog nogometa Dragoslav Šekularac, zvali Šeki dok su ga moja starija braća, zbog munjevitih poteza  zvali Munja. Imao je odličan, nepredvidiv dribling i na Predgrađu i Budžaku smo se borili u čijoj ekipi će Bodo igrati kada igramo na male. A on je igrao najčešće u istoj sa mnom jer smo bili najbolji prijatelji i prve komšije.

Kao djeca smo proveli bezbrojne sate družeći se iako je Bodo bio tri godine mlađi od mene. Bio je prgave naravi, često je upadao u konflikte a ja sam ga, kao stariji, iz mnogih izvlačio. Kako sam u komšiluku bio poznat kao dobro dijete, njegovi roditelji Dušanka i Mirko su bili sretni što se družimo, što smo najbolji drugari, i uvijek bi ga puštali sa mnom ma gdje da smo planirali ići.

Čak sam jednom zbog njega mogao zaraditi ukor direktora osnovne škole Ivan Goran Kovačić kada sam potpisao pismo umjesto njegovog oca koje je direktor poslao ocu po Bodi jer je Bodo uhvaćem kako iz razreda iskače kroz prozor škole. Srećom, kako sam bio najbolji đak generacije i najbolji Bodin prijatelj, direktor me nije kaznio a ni Bodin otac se nije naljutio na mene jer je znao da sam to učinio jer smo bili najbolji prijatelji. A da sam dobio ukor direktora, ko zna kakva bi me sudbina čekala. Išao sam u osmi razred i planirao da se upišem u Tehničku školu. A sa ukorom direktora me sigurno ne bi primili jer su se u nju mogli upisati samo najbolji đaci. Ali, najbolji prijatelji su tu da jedan drugoga izvlače iz nevolje ako se u njoj nađu ne misleći na moguće posljedice.

Onda su jednog dana Petkovići odselili s Predgrađa i naša druženja su se prorijedila, iako je Bodo znao dolaziti u komšiluk kada bi igrali na turnirima organiziranim na Pilani ili Budžaku.

Kako su godine prolazile, naši susreti su bili sve rjeđi i rjeđi. Bodo je stekao nove prijatelje u Mejdanu a viđali bi se samo kada bi navratio u posjetu baki i djedu.

Znao sam da igra u Naprijedu i da je odličan igrač ali ga nisam imao prilike gledati uživo. Pratio sam Želju i gledao bih ga ponekad kada bi igrao na igralištu na Predgrađu a za ostale niželigaše nisam mario. Očekivao sam da će Bodo privući interes Borca i siguran sam da bi imao veliku igračku karijeru da se to desilo ali izgleda da je nešto drugo uticalo da se to nikada nije ostvarilo. Možda je to bila njegova prgava narav a možda su i neki drugi faktori uticali da ga Borac nije uzeo pod svoje. Jer bio je veliki talenat i mogao je biti veliki igrač.

Iako se po ženidbi preselio na Starčevicu, pa smo ponovo bili komšije, nikada ga nisam sreo niti vidio, iako se do njegove zgrade išlo ulicom u kojoj sam stanovao.

Kada je u Bosni počeo rat vidio sam ga samo jednom. Sarajevo je svakodnevno granatirano s okolnih brda, srpske snage su osvajale teritorij zahvaljujući ogromnom naoružanju koje su posjedovali, u Banja Luci je počelo ostvarivanje plana etničkog čišćenja. Gradom su se muvale razne vojne i paravojne jedinice, normalan život je zamirao. Bodu sam slučajno vidio jednog poslijepodneva kako se polako penje ulicom Đede Kecmanovića. Hodao je trotoarom na supronoj strani od naše zgrade. Izgledao je umorno, zabrinuto, pogleda usmjerenog na trotoar. Pušio je. Nije me vidio. Bio je u vojnoj uniformi a preko leđa su mu visile dvije puške: jedna obična, druga snajperska. Bio je to neobičan, i istovremeno zastrašujući prizor, jer nikada nisam imao prilike vidjeti vojnika s dvije puške, od kojih je jedna bila snajper. U vojsci su snajper dobijali samo oni koji su pokazali izvanrednu preciznost u gađanju a taj dan sam Bodu vidio upravo s tom puškom. Odmah mi je na pamet palo Sarajevo gdje su srpski snajperisti svakodnevno gađali civile na njegovim ulicama. Na trenutak sam pomislio da se Bodo možda vraća iz Sarajeva ali sam odmah odbacio tu mogućnost. Bilo bi to ogromno razoračenje za mene i nisam mogao vjerovati da bi moj nekadašnji najbolji prijatelj mogao spasti na te grane.

Prije nego smo otišli iz grada, saznao sam da su se Bodo i supruga mu razišli. I ona je otišla iz Banja Luke a on je ostao u gradu koji je postao logor na otvorenom, istina bez logorske žice, za sve one koji nisu pripadali odabranom narodu.

Naš posljednji susret se desio sedam-osam godina po završetka rata, prilikom moje druge posjete rodnom gradu nakon što smo ga 1994. morali napustiti. Ne bih ga ni tada vidio da me Mišo, zajednički komšija iz djetinjstva, ne odvuče do bašte nekog restorana u blizini katoličkog groblja Sveti Marko u Rosuljama. „Moraš vidjeti Bodu“, navaljivao je Mišo iako za to nisam imao posebnu želju. Naši putevi su se davno razišli, svako je izabrao svoju sudbinu i susret s nekadašnjim najboljim drugom više nije imao nikakvog smisla. Ali Mišo je bio uporan i susret nisam mogao izbjeći.

Bila je kasna večer, prošlo je već deset, a Bodo je sjedio sam za stolom u ne baš osvjetljenom kutu bašte. Otvorena boca piva je bila ispred njega. Bilo mi je čudno da sa Starčevice na piće dolazi čak u Rosulje jer ga je Mišo često tu sretao i bio je siguran da ćemo ga tu zateći.

Kada me je ugledao, nije reagirao. Nije pokazivao nikakve emocije. Pozdravili smo se kao dva stranca koja jedan drugom nemaju puno toga šta reči. Sjeo sam. Ponudio me pićem, odbio sam. Bilo je kasno i nije mi se pilo a i nisam se osjećao ugodno.

Nakon što reče da je čuo da sam u Americi, na što sam potvrdno odgovorio, odjednom promijeni temu.

„Što ne rasčistite ono vaše dvorište? Pa ono je sramota“, reče.

Gledao sam ga u čudu. Pitao me je za dvorište naše porodične kuće na Predgrađu gdje smo se kao djeca družili, u koje, nakon što je našu kuću napustila srpska familija iz Sarajeva koja se nasilno uselila nakon što je brat 1995. morao ići, a u koju više niko od mojih nije ušao. Nekada jedno od najljepše uređenih dvorišta na Predgrađu i Buđaku je par godina zjapilo prazno, razno šiblje i drveće je podivljalo, nekada njegovani travnjak postao đungla. Namještaj od orahovine koji su moji roditelji dobili od kumova Josića kao vjenčani poklon, a koji su uljezi izbacili na sred dvorišta kada su napuštali našu kuću, se raspao i tek je poneki ostatak izvirivao iz visoke trave. Život u kojem smo se nekada nas dva kao djeca igrala je zauvijek nestao a Bodo je morao znati zbog čega se to desilo. I od mase pitanja koje me je moj bivše najbolji drugar mogao upitati, on je imao primjedbu na napušteno i podivljalo  dvorište u kojem godinama nema onih koji su tu sretno živjeli.

Samo sam mu kratko odgovorio da u kući već par godina ne živi niko i da najstariji brat, koji je uspio ostati u gradu, u dvorište nije nikada navratio jer su mu „novi vlasnici“ zaprijetili da ne dolazi jer ne mogu garantirati za njegov život.

Nakon minut-dva, Bodo pozva konobaricu da plati piće, ponovo me upita hoću li šta popiti, i kada sam ponovo odbio, ustade, pozdravi se i ode svojim putem.

Ostao sam sam s Mišom, zatečen nastalom situacijom u koju me je on doveo. Nisam imao želju da se sretnem s Bodom jer je naše druženje prestalo još davno i nismo imali ništa jedan drugom reći. Postali smo stranci jedan drugom poodavno a rat nas je još više udaljio.

O Bodi nisam čuo ništa do vijesti u Nezavisnim novinama da je preminuo. Bilo mi ga je žao jer smo proveli desetak lijepih godina igrajući se kao djeca u komšiluku kojeg smo voljeli i gdje smo bili sretni. Nesretni rat nas je potpuno razdvojio. Svako je izabrao svoju stranu. Mi smo morali otići a Bodo je prihvatio politiku novih vlasti koja je učinila sve da nas otjera iz rodnog grada. Ako ima Boga, na njemu je da donese odluku kakav će biti naš zagrobni život, to carstvo nebesko koji mnogi isčekuju.

Na meni je da samo kažem onako kako je bilo.