SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, September 30, 2012

... blues za Grofa, Sirat-cupriju i sante leda.

...sa rane jeseni ove
vehnu, ostarjeli Banjalucki luzeri
ali se radjaju mali blues-eri
generacije, nove.
Hoce li njima biti stran Husin mlin i blues Delta...
Da ne bude, meni bi bilo drago
i ako znam, da njima prilici, blues Cikago
jer to su, kao i mi nekad, djeca Welta.
Jednome mater klavira Shopen-a.
Amidza piri, tokata i fugi,
dedo i nana nogatali fugi-bugi.
Na Banjaluckim sijelima Ilahije kasidala stara nena.
Pa kada ocunati i bude svirao kao Stevie Ray Vaughan veliki,
ja cu vec Gore ispod Sirat-cuprije, izmedju santi leda,
gledati Stevie Ray Vaughan-a iz prvog reda,
pa ne mozemo svi biti Meleki.

Grof

Sunday, September 23, 2012

Fallingwater

 
Iako nisam arhitekta, niti mi je gradjevina struka, prilicno davno, jos dok sam bio srednjoskolac, za oko mi zapala fotografija kuce koju sam zapazio u enciklopediji Jugoslavenskog Leksikografskog zavoda, bogato opremljenoj ediciji knjiga koja je bila izvor opceg znanja prije pojave Interneta. Tada sam se prvi put sreo s pojmom Fallingwater-a i s imenom arhitekte Frank Lloyd Wright-a. Kucu je arhitekta Wright projektovao za bogatu Pittsburgh-sku familiju Kaufmann. Bila je to njihova kuca za odmor ili vikendica kako se to kod nas kaze. Izgradjena je u prekrasnoj gustoj sumi na vodopadu potoka. Sam vodopad je postao dio objekta, koji se sastoji od vise terasa s kojih se pruza prekrasan pogled na okolinu.

Iznad kuce je kasnije izgradjena i kucica za goste s malim bazenom.

Znao sam da se Fallingwater nalazi u Pennsylvania-i, ne tako daleko od Pittsburgh-a ali sve ove godine nismo nasli vremena da je posjetimo. Konacno ovog ljeta s nasim prijateljima Tufekcicima odlucismo da skoknemo do jednog od parkova Pennsylvania-e, a kako se Fallingwater nalazi u njegovoj blizini, odlucismo da svratimo.

Kada smo s glavne ceste skrenuli na parking za posjetioce bili smo iznenadjeni brojem posjetilaca, a jos vise registarskim tablicama parkiranih automobila. Bilo je tu auta iz cijele Amerike, najmanje onih sa PA tablicama. Kada sam jednu od kustosica objekta upitao po cemu je ova kuca toliko poznata pa privlaci mnogobrojne posjetioce iz cijele Amerike dobio sam objasnjenje da se radi o jedinstvenom arhitektonskom rjesenju za doba kada je objekat izgradjen (sredina tridesetih) koje i danas odusevljava one koji se razumiju u arhitekturu. Objekat se, izmedju ostalog, nalazi na listi 28 mjesta koje treba posjetiti prije smrti prema poznatom magazine Smithsonian pa je i to bio razlog vise za posjetu.

Eto tako nakon toliko godina se nadjoh u situaciji da kucu o kojoj sam nekada citao vidim iz bliza. Od video klipova i fotografija koje sam tokom obilaska snimio napravio sam kratki film. Mozda ce nekome biti interesantan da ga pogleda.

Saturday, September 22, 2012

Dodjela nagrade Zena Evrope 2012 u Njemackoj, Muenchen, 19.9.2012

 
Dragi Co, Dragi Seha, Dragi Canak,

Prije svega vam se zahvaljujem na urucenim cestitkama i podrsci koju ste mi dali za veliko priznanje koje sam dobila. Ovom prilikom zelim s vama i nasim/vasim blogerima podijeliti malo atmosfere prilikom dodjele nagrade u Palaci pravde u Muenchenu.

Na mojoj webstranici Advokatica bez granica - www.anwaeltinnen-ohne-grenzen.de (u desnoj rubrici - Galerija slika) mozete vidjeti ostale slike koje je Europski pokret koji dodjeljuje ovu nagradu vec stavio na svoju stranicu, kao i textove (na njemackom jeziku).

Puno pozdrava od Jasne

P.s. moj govor (na njemackom jeziku) se takodjer nalazi na stranici Advokatica bez granica i potrudit cu se uskoro ga prevesti na nas jezik cim se ovo sve malo stisa.

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Friday, September 21, 2012

Rajnom plove...

 
Pored mene plovi Delta,
Moritz, Köln i Lara,
brodi Norburgweier, Sara,
Vandali do Kelta.
Onda sam ja uscorluk napisao list.
Da bude kao sa Vrbasa;
Hakija, Joco, Tonco, Sefak, Studenac, Almasa,
Amila, Seher, Amor, Nidzara i Twist.

Grof

Thursday, September 20, 2012

Razin rodjendan

Aida, Mina, slavljenica Raza, Nera i Jasna
Poznata je stvar da se Banjalucani i Sarajlije ne vole. Danas je to izrazeno vise nego ikada zahvaljujuci zadnjem ratu a kada tome dodamo izjave pojedinih politicara, od kojih se posebno istice veliki vozd iz Banjaluke, za ljubav imedju ova dva grada nema sanse. I u ona stara vremena je postojao nekakav animozitet izmedju raje iz ova dva grada. Sarajlije su se volile praviti vazne (oni koji su ucestvovali na Elektrijadama znaju o cemu pricam) a mi Banjalucani smo mislili da smo napredniji od njih jer smo vukli prema zapadu vise nego ostali u Bosni pa nam je to davalo nekakav osjecaj superiornosti.

Ovdje, u prognanstvu, situacija je drugacije. Bar je to tako kod nas u Pittsburgh-u gdje se nasa raja relativno dobro slaze bez obzira iz kojeg dijela Bosne dolazi.

Nasi dobri prijatelji Aida i Haris, Sarajlije, prije desetak dana pozvase nas da zajedno proslavima rodjendan Aidine mame Raze. Mjesto slavlja, Racoonn State park. Dogovor je bio da se svaljenici nista ne govori vec da se nadjemo na pola puta prema parku, ispred trgovine poznate farme u koju mnogi svracaju da se snabdiju odlicnim povrcem i vocem.

Tako i bi. Tufekcici (koji su usput pokupili Minu u downtown-u) i mi smo stigli malo prije nego nasi prijatelji pa se, onako k’o slucajno, sa slavljenicom sretosmo u trgovini. Iznenadi se ona toj slucajnosti da se nadjemo na istom mjestu u isto vrijeme pa nas pozva da produzimo s njima u park posto su oni planirali da taj dan malo rostiljaju. Mi poziv prihvatismo (kao, nedelja je, ionako nismo nista planirali) pa se nakon obavljene kupovine odvezosmo do parka.

Iznenadjenje bi bilo potpuno da se dida Dane ne izleti po dolasku na odrediste. Tako nam plan djelomicno propade (slavljenici smo htjeli sve priznati kada se izvadi dobro sakrivena rodjendanska torta) ali i ovako je sve ispalo simpaticno.

Dok se Haris zabavio oko rostilja, prosetali smo uz jezero koje je dio parka koji zauzima prilicno veliku povrsinu pokrivenu zdravom, gustom sumom. U parku se nalazi vise staza za setnju pa smo i mi nakon rostiljanja i torte malo prosetali. Setnja dobro dodje da stomak proradi, da se potrose kalorije nakupljene rostiljanjem.

Negdje predvece smo se spakovali pa pravac kucama. Bio je to jos jedan prijatan dan proveden u druzenje s rajom s kojom dijelimo ovaj americki zrak. Blizi se jesen, dani postaju kraci, temperature polako padaju pa ce se i posjeta parkovima prorijediti. Kada stigne zima vise vremena ce se provoditi u kucama. Do slijedeceg proljeca.


Jasna sva sretna onim sto je pazarila
A evo i Izeta sa paprikama
Ispred starog kamioncica za prevoz povrca
Mina, Raza, Nera i Jasna
 
I dida Dane je tu
 
Zet Haris je zaduzen za rostilj
 
S Jasnom ispred jezera
 
Nera i Tufekcici
 
Aida, Raza, Mina i Jasna
 
Izet i jezero
 
Nera i Co
 
Tufekcici
 
Sunce je malo zaslo
 
Izet u setnji pored jezera
 
Slavljenica cita cestitke
 
a zet Haris pomaze
 
Rodjendanska torta

Labels: , ,

Wednesday, September 19, 2012

Summertime

 
Labour day, praznik rada sjeverne Amerike. Prvi ponedeljak u septembru.Tri slobodna dana, vremenska prognoza dobra. Pravim planove. Bice vremena za veceru sa familjom, i jos jedan dan da se malo bolje ocisti kuca i basta.
U utorak poslije praznika su izbori za mjesta u parlamentu provincije Quebec.
Plan je plan, desilo se da je bio potpuno promasen. U subotu djeca nisu dosla. Odgodilo se za nedelju. Ponedeljak je ostavljen da se ode kod Ane i poslije s njom pogledati neki film sa festivala internacionalnih filmova.
U subotu nas je posjetio ujak, sjedili smo dugo ispred kuce, razgovarali, uzivajuci u ugodnom vremenu. Mozda su ovo poslednji lijepi dani ovog ljeta.
Pred vecer smo otisli do obale jezera St Luis, 5 minuta od nase kuce. Uhvatili smo zadnju minutu zalaska sunca. Predivne boje, crveni odsjaj na oblacima, voda mirna. Patke se odmaraju, ima ih mnogo. Nekoliko tankonogih caplji ih ometaju. Kucica za laste je prazna, izgleda da su vec otisle.
Sutradan moramo doci malo ranije sa djecom, neka se uce uzivati u carobnim igrama svjetla, dok sunce nestaje i sve se sprema na pocinak.
Slijedeci dan, nedelja, bilo je igranja, trcanja iza kuce i onda smo odsetali do jezera. Otisli smo malo ranije, tako da nam nista nije promaklo. Maleni su i dalje trckarali oni su jos premaleni da sjede mirno na klupi, i gledaju prema zapadu . Nesto su valjda uhvatili krajickom oka. Nisu htjeli da idu nazad kuci.
Stigao je i ponedeljak, preko podne sam posjetila moju komsinicu Beatrice, koja sada zivi u domu za stare ljude. Ima 97 godina, jos uvijek zivahna i vesela. Odnijela sam joj posljednju bijelu ruzu iz nase baste. Ona se raduje kao dijete : «oh, la rose blanche » zuri da nadje neku casu. Popile smo caj, pojele po mali cajni keks, razmijenile novosti u familji.

Vratila sam se kuci i onda smo krenuli kod Ane. Ana je prethodne noci imala stare skolske drugove u posjeti, zavrsili su u 5 ujutro. Malo je spavala pa da ne bi zaspala u kinu, odlucili smo da ne idemo, nego da se radje prosetamo obalom kanala u blizini njenog stana. Lachine canal, ide od Montrealske luke do malog gradica Lachine, koji je susjed Dorvalu gdje mi zivimo. Kanal izgradjen prije 200 godina, iz ekonomskih razloga, da ubrza transport robe u oba smjera. Poslije sedamdesetih 20-tog vijeka, sve se manje upotrbljavao i postao je prljav, pristup zabranjen. Prije desetak godina je ociscen i sluzi za zabavu, mali camci, kajaci, i sve ostale drangulije. Uz kanal je biciklisticka staza dugacka 17 km. S obe strane bivse fabricke zgrade pretvorene u zgrade sa skupim stanovima s pogledom na kanal.
Mirno ljetno vece , hodamo puteljkom posutim sitnim pijeskom. Pokraj puta klupe i stolovi, okupirani grupama mladih ljudi, koji veceraju napolju. Ima i dosta djece.
« Mene ovo podsjeca na one nase setnje kraj Vrbasa « , primjecuje Ana.
Voda u kanalu je kao ogledalo. Musice lete u rojevima iznad vode. Stojimo na mostu i gledamo ribe koje iskacu iz vode i hvataju musice. Ostaju krugovi jos nekoliko minuta. Ana je impresionirana, kaze da to nije nikad vidjela.

« Ana znas onu pjesmu » :
Summertime,
And the livin' is easy
Fish are jumpin'
And the cotton is high

« O, to je moja omiljena pjesma, moja omiljena Ella F.»

Gledajuci vodu, izgubim samu sebe, cujem glasove setaca, zvono bicikla, galamu djece, ali sve nekako u daljini. Sav taj mir ljetne veceri, zvukovi gradskog odmorista, melodija summertime, neki ljetni bluz. Ljeto nas napusta.

Nije bilo vremena za sredjivanje ni kuce ni baste. Utorak na posao i popodne izbori. Za koga glasati ? Tesko se odluciti izmedju dugogodisnjih separatista, novopecenog centra i korumpiranih liberala kojima zamjeram na nesposobnosti da razgovaraju sa mladima. Ot tri losa jedino sto se moze je pokusati svojim glasom sprijeceiti separaciju provincije Quebec od Kanade.
Cijelo vece gledamo televiziju, pratimo rezultate.
Oko ponoci konacni rezulatati, nijedna partija nije dobila vecinu, morace svi zajedno da se grizu u parlamentu. Mme Pauline Marois, separatist, prva zena premijer, drzi govor, oko ponoci. Odjednom se pojavljuju njeni cuvari i odguraju je sa bine. Mala guzva, i na kraju Pauline se vraca i nastavlja svoj govor.
Slijedeci dan smo saznali da je neko pucao napolju, ubio jednog tehnicara i jednog ranio. Poremecenih umova nikad ne fali.
Osvanuo novi dan, rezultati izbora nisu uticali na izlazak sunca , dan kao i svi drugi, zivot ide dalje.
Djaci krenuli u skole, noci su svjezije, ljeto je gotovo, vjetar kovitla pokoji zuti list na ulici.
U mojoj glavi jos uvijek zvukovi melodije Summertime, Gershwin, Ella, Janice Joplin……..


Pozdrav svima od Dubravke
 
 
 
 
 
 

Labels:

Tuesday, September 18, 2012

Septembarska "Humanitarna kafica"


 
Vrijedne organizatorke Izeta i Nana su ponovo okupile nasu zensku raju na jos jednom druzenju pod nazivom “Humanitarna kafica”. Ovo druzenje zena uz kavicu i desert ima za cilj prikupljanja novcane pomoci za osobe u Bosni kojima je ona najpotrebnija. Ponovo je restoran-market Fredo’s Deli, lociran u Dormontu, jednom od mnogobrojnih predgradja Pittsburgh-a, bio domacin.
Na druzenju se uz vec poznata lica pojavilo i nekoliko novih sto je lijep znak: za ocekivati je da ce se grupa siriti a time ce ova humanitarna akcija nastaviti da zivi.

Kao i obicno, Nera je bila ‘majstor fotografije’ a ja sam se potrudio da iz snimljenog materijala izaberem desetak slika za ovaj prilog.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Labels: ,