SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, December 31, 2015

Sretna Nova 1026. godina

Svim suradnicima i posjetiocima bloga
želim sve najbolje u Novoj 2016. godini!


Dragi blogovci, dragi posjetitelji bloga želim vam da Novu 2016. docekate u radosti, u ljubavi i s jakom vjerom da će vam biti sretna, da vas zdravlje neće iznevjeriti i da će vam biti uspješna u svemu što planirate ostvariti!

Pozdravljam vas iz, nakon nekoliko iznimno toplih, gotovo proljetnih dana, sada ponovo maglovitog Zagreba, u očekivanju prognoziranog snijega u prvim danima nove godine.

Sretno i živjeli!
Nataša

Zagreb u magli

Wednesday, December 30, 2015

In memoriam - Tihomir Čutura

Ponovo tužna vijest

Moj dugogodišnji prijatelj, drug i radni kolega, Tihomir Čutura, preminuo je jutros u rodnoj Derventi.

Bio je tih, miran I nenametljiv, ali mnogi su ga poznavali. Poznavali su ga kao dobrog inženjera i stručnjaka.

Rat ga je natjerao u Njemačku, pa Kanadu. Na kraju se obreo u Derventi u roditeljskoj kući.
Ubrzo je ostao bez majke. Mladji brat sa porodicom živi u Americi.

Živio je sam sa dosta narušenim zdravljem, srce je radilo sve teže i sve se slabije kretao.
Jutros se konačno smirio.

Čutura, neka ti je laka crna zemlja

Tvoj prijatelj Čadjo.



Sega - UMJESTO KOMENTARA

Co… evo baŠ sada sam pogledao blog i vidim vijest za Tihomira Čuturu.

Nedavno, poslije 30-tak godina sam stupio u vezu sa nekoliko drugara iz Tehničke škole (prvi razred 67/68). Ja sam pronasao jednu sliku na kojoj je i Tihomir Čutura, jedan veoma draga ličnost. Bio je miran i malo povučen, medjutim istovremeno zanimljiv i uvijek spreman za šalu i svoju specifičnu dozu humora.

Na slici koju ti šaljem on stoji u zadnjem redu, drugi sa desne strane.

Njegovoj porodici i svim prijateljima upućujem iskreno saučešće a tebi Čut, kako smo te zvali, neka je laka zemlja i ostačeš u našim sjećanjima .

Sega


Labels: ,

Tuesday, December 29, 2015

Božić 2015.

Tradicionalno slavimo katolički Božić s Tufekčićima pa je tako bilo i ovaj put. Ove godine vrijeme je bilo neuobičajeno toplo, podsjećalo je na lijepe jesenjske ili proljetne dane. Nekada davno, kada je naša familija još bila na okupu, sjećam se da je pokojna mati govorila kako je Božić "pravi" ako pada snijeg jer to svetkovini daje poseban ugođaj. Godine su prolazile, vremena se mijenjala, familija se rasturila i prorijedila pa je tako i proslava Božića izgubila onu svoju draž iz dječačkih dana. A i snijega je sve manje, bar ovdje kod nas, pa čovjek nema onaj osjećaj kakav je bio nekada u ovo doba godine.

Kako godine prolaze čini mi se da me ove mnogobrojne proslave sve manje privlače. Ovdje u USA je sve komercijalizirano pa tako i Božić. Radio stanice s božičnim pjesmama počinju sve ranije, ove godine već od polovine novembra pa mi se čini da su već i Bogu dosadile. Znam ih gotovo sve napamet i po cijeli dan mi odzvanjaju u glavi. Nakon par dana mi toliko dosade da se  prosto bojim kada ujutro palim radio jer znam da će dnevni boravak odzvanjati notama pjesama koje se ponavljaju svaki ubogi dan, uvijek u istom redoslijedu, sve do dan iza Božića. A radio palimo zbog informacija o vremenu i saobraćaju pa tako, htjeli, ne htjeli, moramo trpiti torturu više od mjesec dana.

Ove godine ni jelku nisam okitio na vrijeme. Nije mi se dalo. Već sam mislio da će Božić proći bez nje ali sam se ipak 25. ujutro prihvatio posla jer me je bilo sramota gostiju. Sada kada je okićena, ostavit ću je do dan iza Nove godine a onda ide u garažu. Ispred kuće nisam stavio lampice kao što sam to do sada radio. Dok su neke kuće u komšiluku svjetlile kao da su se zapalile, kod nas, ništa. Vidim da nismo jedini pa mi je nekako lakše.

U starom kraju sam samo jednom od odlaska bio za katolički Božić. Bilo je to 2001., one godine kada sam pred sam Božić došao u grad da preuzmem ključeve stana koji sam morao "dobrovoljno" ostaviti fabrici i za to još platiti. Sjećam se da je bilo jako hladno, s puno snijega, pravi božićni ugođaj, sjećam se da su moja snaha i brat pekli pečenicu kao što smo mi to radili svake godine do rata, ali nešto ipak nije bilo kao što bi trebalo. Cijelo vrijeme se osjećala nekakva nelagoda u zraku, imali smo osjećaj da radimo nešto nelegalno. Ne znam kakva je situacija sada u sredini u kojoj se katolici mogu izbrojiti na prste i kada se zvanično slave samo vjerski praznici jedne vjere (čak i dan blentiteta je vezan za vjersku proslavu iako se tamošnji vlastodršci upinju u objašnjavanju kako nije tako), iako se, bar na papiru, radi o sekularnom društvu. Ili ja možda ne razumijem o čemu se radi.

Božić je prošao, prošlo je još jedno lijepo druženja a od njega mi je ostala ova jedna fotografija koju je snimila kćerka Sanja. Sin Davor ove godine nije stigao zbog obiteljskih obaveza tako da nas je na ovakvim proslavama svake godine sve manje. Kako će biti slijedeće godine, ko zna. Vrijeme prolazi sve brže i brže i teško je predvidjeti šta nas čeka. U to se uvjeravamo svaki dan. A Božić će se po svijetu slaviti u to sam siguran jer sve je više onih koji se vraćaju vjeri u vremena kada se vjera u nešto čini kao izlaz iz sumorne stvarnosti koja ne nudi puno nade za bolju budućnost. Proslavama ćemo se pridružiti i mi iako ne spadamo u tu skupinu. Na taj način nastojimo da nastavimo jednu lijepu tradiciju obiteljskog okupljanja koja je, u našem slučaju, nasilno prekinuta da zauvijek nestane. A i to će se desiti jednog dana...

Monday, December 28, 2015

In memoriam - Jelena Fabić

Jutros mi stiže još jedna tužna vijest. U Zagrebu je umrla Jelena Fabić, naša prijateljica, radna kolegica i supruga Damira Fabića koji nas je napustio ove godine.

Obe vijesti su nas šokirale, posebno ova zadnja jer nismo imali nikakvih informacija da je Jelena bolesna. Čini mi se da je ovo naša realnost, da smo stigli u godine kada nas više ništa ne može iznenaditi.

S Jelenom i Damirom smo se zadnji put vidio prije nekoliko godina kada smo se nakratko lijepo družili u njihovom stanu u naselju Špansko u Zagrebu gdje su se skrasili nakon što su morali napustutu Banjaluku. Bilo je tu zezanja, svirke i pjesme, i naravno, evociranje uspomena iz lijepih banjalučkih dana. A danas niti jedno više  nije s nama: oboje su otišli na put koji čeka sve nas.

S Jeleninim odlaskom nestaje još jedan dio one Banjaluke koju smo voljeli i koje se uvijek rado sjećamo.

Familiji, prijateljima i poznanicima upućujemo naše iskreno saučešće.

Nera i Co

Labels:

Saturday, December 26, 2015

Čestitka

Svim dragim i poštovanim prijateljima i poznanicima želimo sretan i ugodan prvi i drugi Bozic.
Za Novu 2016 godinu želimo Vam svima dobro zdravlje i da vam se ostvare sve želje !!!!!!
Djeci, unucima i familijama naših preminulih prijatelja i saradnika bloga upućujem najtoplije pozdrave
uz lijepa sjećanja na njihove najdraže !

Mnogo pozdrava  svima !  Živjeli !!!!!!

Sega s porodicom !


Labels:

Thursday, December 24, 2015

U Banjaluci...

Ovde je bilo mnogo skromniji spomenika. I ovde su novine
Još od septembra se pripremam na ovaj prilog, ali nikako do inspiracije ili vremena.

Ovih dana u BiH se dešavaju razno razna hapšenja za raznorazne afere svih vrsta. 
Čitajući Coove priloga sa puta po Evropi u raznim zemljama kod dragih prijatelja, sa dugim razgovorima i sjećanjima, za koje mogu pretpostaviti da su ugodni, tako sa i ja uvijek osjećam kad se sretnem sa svojim prijateljima iz djetinjstva i mladosti.

Na ovom blogu ima mnogo lijepih i uspješnih života naseg raseljenog svijeta. 
Sve je to mukotrpno i dugotrajno stvarano, zahvaljujući našem bosanskom mentalitetu. Želja za kulturom življenja ispoljavala se u velikom radu, skromnosti, poštenju, uklapanju u sredinu u koju se došlo davalo je godinama sve bolje rezultate. To se najbolje vidi ljeti u Sarajevu kad mnogi dolaze u posjete i odmah se prepoznaju, a dosta sam vidjela u posjetama zemljama u kojima sam bila. Ne poznajem u tom svijetu nikakve tajkune, niti sam imala prilike da se srećem s njima i ne znam kako su postajali: poštenim radom ili svemu kontra od toga.


Zapušteno partizansko groblje
Otišla sam na Partizansko groblje da provjerim da li je nadgrobni spomenik mojih roditelja popravljen. Pisala sam o tome da smo ga brat i ja u juli jedva pronašli. Natpisi su bili oboreni i stajali na zemlji. Oko njih je bilo nekoliko veliki crnih, mramornih, novih spomenika  sa povelikim pravoslavnim krstovima.  Ranije, skromni, većinom ateističkih obilježja. Obzirom da nam je u maju istekla taksa za godišnje održavanje možda je ovo bilo smišljeno da se prati ukoliko se niko ne javi da se može prodati ponovo. Tako narod priča .Ogromna je potražnja i veliki novac za grobno mjesto na tom groblju. 

Vraćala sam  se kući starim putem u Pobrdju, iza nekadašnjeg restorana "Pećina" i sporednog ulaza, koji je nekad bio glavni. Pored kamenih obilježja banjalučkih patriota i partizana iz II Svjetskog rata. Imala sam aparat i putem snimala kuće koje su nikle u posljednjih 10-tak godina.
Koji su to novci i kako zarađeni u dvadeset godina bjede, uništavanja firmi, tvornica, i hiljade otkaza dotadašnjim radnicima.
Svake godine se to siromaštvo sve vise osjeti, a opozicija iznosi sve moguće dokaze o pljačkama korupciji, pranju novca od najviših političara tog entiteta, ali nikakve koristi. 

Tako je i u ovom našem entitetu, toliko bogatstva u ovim uslovima ja mislim ne postoji puno u svijetu.

Pozdrav Saima





Pocet cu prvo od starih kuca koje su ostale. U nekima zive raniji stanari a
neke su napustene.

Ovo je bila najveca  I najljepsa kuca u ulici. Pripadala je
Asicima koji su 40 god. radili u Njemackioj. Jedan komsija nam je rekao  da
je vlasnica istjerana i u nju se uselila majka Dragana Lukaca. Na moje
pitanje da li je to ovaj minister Lukac, razgovor se zavrsio u sekundi
bijegom. Radila sam 40 godina u Telekomu i znam da je u Bosni bilo po desetak
i vise istih  imena I prezimena, tako da ovaj podatak ostaje nepoznat. 

Ima toga jos ali I ovo je dosta

Ovo pocinje serija novih objekata




Labels: ,

Tuesday, December 22, 2015

Kod kumova u Norveškoj

"Ekipa" na okupu
Avion kompanije Norwegian je na aerodrom u Oslu sletio u kasnim večernjim satima  dok je mrak već odavno pokrio zemlju u kojoj su svoj novi dom našli mnogi Bosanci a među njima i ne mali broj Banjalučana. Koferi su stigli u baggage claim prostor prije nas tako da smo se vrlo brzo našli u lobiju aerodroma u kojem su nas čekali naši kumovi Aida i Ferid Žisko. Izljubismo se, pozdravismo i požurismo prema izlazu aerodroma gdje nas dočeka ne tako hladna norveška noć. Potrpasmo kofere u gepek auta na obližnjem parkiralištu i uputismo se u pravcu gradića Sarpsborg u kojem su Aida i Ferid prije nekoliko godina kupili kuću da bi bili bliže svojo djeci.

Torta za kumov rođendan
Put nas je jednim dijelom vodio osvijetljenim autoputom a onda smo morali skrenuti na sporedne ceste zbog radova na autoputu što je produžilo naše putovanje za dobrih tridesetak minuta. Na odredište stigosmo dobrano iza ponoći ali nam u putu nije bilo dosadno. Iako se redovito čujemo preko Skypea, tema za razgovor nije nedostajalo. Od našeg zadnjeg susreta je prošlo nekoliko godina a u međuvremenu se dogodilo toliko toga tako da par dana koliko smo planirali ostati kod njih nije bilo dovoljno da saznamo sve novosti. Tako je to kod nas razasutih po svijetu: godine prosto lete a susreti su rijetki i kratki i tu se malo šta može promijeniti.

Uđosmo u prostranu kuću kumova koja je još uvijek bila topla iako su je oni napustili nekoliko sati ranije. Pričali su nam kako su kuće u Norveškoj dobro građene, s odličnom izolacijom i kako ih je vrlo lako zagrijati. Mislili smo da pretjeruju ali smo se odmah uvjerili da je to istina. Velika je to razlika u odnosu na američke kuće, naročito one starije, koje su gradjene s vrlo malo izolacije i u kojima zahladni vrlo brzo nakon što se prestanu grijati. Bila je to jedna od mnogih razlika između dvije zemlje koje ćemo zapaziti za našeg kratkog boravka: jedne velike po površini ali malene po broju stanovnika (samo nekoliko milijuna ljudi) i druge isto tako velike po površini ali i s velikim brojem stanovnika, za koju većina njenih građana misli da je u svemu najbolja na svijetu. A da li je baš tako moglo bi se diskutirati.

Nismo se uspjeli ni smjestiti a kuma je već iznijela klopu. Htjela je peći teleće šnicle ali mi smo se "zadovoljili" bosanskim specijalitetima: malim burekčićima i pitama od misirače i zelja koje je kuma spremila specijalno za nas. Ukusne pite su nestajale u našim ustima brže nego što ih je kuma uspjela donositi, Nije nam smetalo što je ponoć već odavno prošla, što je vrijeme za spavanje a ne za mezetluke. Viđamo se rijetko i uobičajena pravila ponašanja u ovakvim slučajima ne vrijede.

Obližnje jezero
Nakon pita kuma na stol iznese tortu. Kumu za rođendan. Bilo je to iznenađenje za nas jer smo neke datume već odavno pozaboravljali pa tako i njegov rođendan. Uz tortu je otvorena i boca crnog vina. I ja sam se pridružio iako mi zbog mojih problemi sa stomakom to nije preporučljivo. Kontam, na putu sam u posjeti dragim ljudima, zdravstveni problemi mogu malo pričekati.

U krevet smo otišli poslije tri. Čekalo nas je nekoliko dana intenzivnog druženja i morali smo se odmoriti: i mi, i domaćini, kojima smo prepustili odluke kada i kuda ćemo dalje.

Kada smo se probudili bilo je skoro podne. Sunce je obasjavalo okolinu ali je jak vjetar kod mene ubio želju da izađem napolje. Kumama vjetar nije smetao.pa su poslije "jutarnje kave u podne" prošetale do obližnjeg jezera dok smo Ferid i ja ostali u toploj kući uz televizor, čekajući ih da se vrate kako bi mogli nešto prezalogajiti.

Idemo kod Kušmića
Nakon ukusnog ručka kakvog samo kuma Aida zna pripremiti, ("pale" su one šnicle od predhodne noći), zaputili smo se u Stathelle kod Kušmica. Eko i Emina se, nakon kupovine kuće, nisu nikuda micali i sada nam je trebalo dobrih tri sata vožnje autom do njih. Najkraći put je vodio preko zaliva, trajektom. kojeg smo čekali više od sat i pol. I u Norveškoj su već počeli božićni praznici kao kod nas u USA te se veliki broj Norvežana vraćao iz kupovine u Švedskoj. Zbog toga smo kod Kušmića stigli uveče a Emina nas je odmah dočekala večerom. uz vino i pivo, već prema željama. Naravno, razgovora nije nedostajalo. Pričalo se o svemu pa i o ratnim i izbjegličkim danima, što sam zabilježio digital voice recorderom da mi pomogne da poslažem neke događaje u knjizi koju pišem.

Po povratku u Sarpsborg shvatio sam da Nizozemsku letimo u nedelju uveče a ne u subotu kako smo cijelo vrijeme mislili. Značilo je to da imamo dan više za druženje što je obradovalo i naše domaćine a naravno i nas, iako smo jedva čekali da stignemo u Roosendaal da vidimo unuku..

Slijedeći dan smo neplanirano morali otići doktoru jer je Neru zabrinula crvena fleka koja se pojavila na koži. Pomislili smo da se radi o šinglsima, prelaznoj bolesti od koje često pate stariji a koja se krajem septembra pojavila kod dida Dane. Zbog toga smo odlazaka u Evropu odgodili za skoro dva mjeseca, bojeći se da je ne prenesemo na naše domaćine, a posebno na našu unuku, koja je bila glavni razlog našeg putovanja.

Evo ga stiže
Preko Interneta smo zakazali pregled u jednoj privatnoj bolnici u gradu Fredrikstad, pola sata udaljenom od kuće kumova. Dan je bio sunčan ali prohladan. Stigli smo par minuta prije dogovorenog vremena ali doktorica koja nas je trebala primiti nije bila tu. To nas je malo iznedadilo jer smo navikli na evropsku tačnost. Doktorica je stigla nakon pola sata, izvinila se zbog kašnjenja (imala je iznendadnu intervenciju zbog neke saobraćajne nesreće) i odvela Neru u svoju kancelariju. Nakon izvesnog vremena Nera izađe iz kancelarije da se posavjetuje šta da uradi. Doktorica je odmah posumnjala da se radi o reakciji koja nastaje poslije ujeda krpelja. Simptomi su se slagali a i činjenica da živimo u oblasti gdje se jeleni i srne šetaju slobodno i da smo već imali problema s krpeljima je samo potvrđivala njezimu dijagnozu. Doktorica je prepisala antibiotike, predložila nekoliko testova, uz uvjeravanja da situacija nije ozbiljna i da se ne trebamo posebno brinuti. Njene riječi su nas umirile jer znamo koliko ubod krpelja može biti opasan. Uz to, mogli smo nastaviti naše putovanje bez straha da bi mogli nekog drugog dovesti u probleme. Već smo razmišljali da se vratimo nazad u USA i da posjetu unuci ostavimo za neka bolja vremena.

Stari grad u rani sumrak
Pri plaćanju pregleda, iznenađenje. Osoba koja vrši naplate nam reče da ćemo dobiti 50% popusta. Razlog, naše čekanje. Bilo je to još jedno prijatno iznenađenje u ovoj zemlji koja, čini mi se, prava svojih građana drži  iznad svega ostalog. Kod nas u USA se nešto ovakvo rijetko može desiti. Doktori i osiguravajuće kompanije nastoje da zarade što više, vrlo često upravo na račun pacijenata. Desilo nam se to već nekoliko puta pa nas je gest ove privatne bolnice zaista prijatno iznenadio.

Zima, zima, e pa šta je...
Nakon što smo podigli lijek odvezli smo se do historijskog dijela grada, male utvrde opkoljene vodom, u kojem smo namjeravali popiti kavu. Nadali smo se da ćemo do odredišta stići prije zalaska sunca ali je veče bila brža od nas. Parkirali smo auto u trenutku kada su se zadnje zrake sunca gubile na zapadu. Obišli smo gradić brzo, izbjegavajući hladni povjetarac koji je duvao cijelo vrijeme. Srećom, ubrzo smo svratili u malu kavanu u kojoj su nas espesso, kolači i kamin na drva "vratili u život". I opet sam morao primijetiti razliku između Norveške i USA. Kava je bila servirana u lijepim šoljicama za kavu, kao što se to radi u cijeloj Evropi, za razliku od papirnih, kako se to radi kod nas.

Vratismo se nazad kući Žiška upravo na vrijeme za večeru. Kuma se opet razbacila a gosti nisu imali ništa protiv. Ovaj put je "pala" pečena jagnjetina, najukusnija koju sam u životu jeo. Nekad davno, u mladosti, jagnjetinu nisam jeo jer mi je imala prejak miris. Kasnije sam je počeo jesti ali nisam bio neki poseban ljubitelj. A ova, norveška, je bila zaista ukusno, vjerojatno jer se ovce i jagnjad ne hrane vještačkom hranom već jedu travu kao što je to uvijek bilo kod nas.

Kavica uz kamin
Nakon večere ponovo priča. Do kasnu u noć. I kumovi se bliže penziji pa je to u zadnje vrijeme omiljena tema naše raje. Prave se planovi: šta raditi, kako "ubiti" slobodno vrijeme, sačuvati zdravlje. Kumovi, za razliku od nas koji smo od rodnog kraja daleko, planiraju provoditi dosta vremena u svom apartmanu u Istri. Kažu, od njihove kuće do apartmana u Istri im treba dva-tri sata avionom. Gotovo da isti dan mogu otići i vratiti se. Za nas je slično rješenje nepraktično jer nam ponekad treba više od 24 sata da stignemo u stari kraj. Za nas su pogodnija neka druga rješenja, iako posjete Istri nisu isključene.

Uma se kao stidi
Slijedeći dan je u posjetu roditeljima došla kćerka Alma s djecom, Unom i Emirom. Una nas je vratila u vremena kada smo nekako u isto vrijeme dobili djecu. Ista je njena mama, kao da ju je neko precrtao. Vesela, zabavna, umiljata. A Emir je malo ozbiljniji, kao što to priliči dječacima. Alma živi petnaestak minuta daleko autom od roditelja tako da se često vide. A i sin Amir nije daleko. Velika je to razlika u odnosu na našu djecu koja su se skrasila na dvije suprotne strane svijeta i teško ih je okupiti na jednom mjestu.

A evo i unuka Emira
Subotnje veče smo proveli u razgovoru, svjesni da se kraj druženja približava. Nedelja je planirana za odlazak u Oslo, susret s Amirom i suprugom mu Marinom i odlazak za Nizozemsku. Na spavanje smo otišli kao obično, kasno, Trebalo se odmoriti za nove "avanture". U našim godinama ni putovanja nisu kao što su nekada bila. A mi si umislili da za nas godine ne znače ništa, da imamo vremena na pretek.

nastavit će se...

Stari top čuva grad

Veliko sidro

Kumovi ispred spomenika kralju Fredriku

E baš ovaj vjetar zeza

Lijepa stara crkva

Uma, Co i Emir

Labels: ,

Friday, December 18, 2015

Kemo - Buha

Kemu su mnogi Banjalučani poznavali pod nadimkom Buha. Nekada je bio veoma popularan među određenom populacijom našeg grada. U mladosti je bio nestašan, putovao je mnogo, obišao cijelu Evropu. Rat ga je natjerao da kao i mnogi drugi potraži neku drugu sredinu gdje će nastaviti život. Završio je u Danskoj, jednoj od zemalja koja se najviše brine za svoje građane i u kojoj su se obreli mnogi Bosanci.

Za naše zadnje posjete Evropi proveli smo jedan dan u Kopenhagenu i družili se s Kemom i njegovom familijom. Tako je i nastala ova slika koja će vjerojatno zanimati neke od njegovih bivših prijatelja i poznanika jer ga odavno nisu imali priliku vidjeti. U rodni grad nije navraćao već nekoliko godina pa nije bilo susreta sa starom rajom, niti priča o dogodovštinama iz mladosti po kojima je bio poznat. A i raje je sve manje jer svaka godina uzima svoj danak.

Friday, December 11, 2015

Pero iz Dubrovnika

Pero ispred kuce Kovacevica
Jucer, u cetvrtak, stize mi jedan email koji proslijedjujem. Dirljiva je to zivotna prica koju svi mi koji smo prozivjeli devedesete najbolje razumijemo. Siguran sam da cemo moci pomoci Peri da ostvari svoju zelju. 

Postovani gospodine Milane,

Ja se zovem Pero Radibratovic i zivim u Dubrovniku. Rodom sam iz Stona gdje su Reuf i Tahira Kovacevic ljetovali godinama.

Sluzio sam JNA u Banjaluci (kasarna Kozara) davnih i teskih 1990_te na 1991. S Kovacevicima me upoznala susjeda kod koje su oni ljetovali u Malom Stonu (u njenoj obiteljskoj kuci).
Gospoda Tahira je gotovo svaki vikend dolazila u posjetu dok sam sluzio JNA i vodila me kod njih na ruckove i vecere.

Banja Luku sam napustio 13.09.1991., redovno iako je bilo jako upitno da li ce me pustiti. Sjecam se da smo se s Kovacevicima (ja i moja majka koja je bila zadnjih par dana u Banja Luci) oprostili i izljubili tog davnog dana tocno ispred njihove kuce gdje je snimljena ova fotografija prije 2 dana.

Gospoda Tahira je bila u Stonu 1999 sa svojom dijecom i sastala se s mojom majkom, medutim ja sam bio van Hrvatske te je nikad nisam vise vidio ni sreo.
Njih dvije su bile u kontaktu i s vremena na vrijeme su se cule na telefon.
Nazalost gospoda Tahira je tragicno zavrsila, a moja majka kasnije preminula te su kontakti s Kovacevicima tako i prestali.

Koliko vidim iz Vaseg bloga gospodin Reuf je preminuo prije dvije godine.

Neopisiva je bila ta moja zelja da podem u Banja Luku da posjetim neka podrucja, te sam to i napravio. Bio sam prije dva dana tamo, stao sam ispred njihove kuce, zvonio, ali nikog nisam nasao.
Osjetio sam sav taj ponos Kovacevicavih da se odupru jednom zlu koji je tako neshvatljiv, zelji da ostanu tu, tu gdje pripadaju, tu gdje su nekad davno pokazali toliku ljubav prema meni.

Kako godine idu ta kuca ispred koje stojim na ovoj slici mi je postala tako vazna da i nemogu ni shvatiti sve te osjecaje. Valjda je to je ta velicina ljudi koji su tu meni toliko ljubavi podarili. Tako mi je zao sto se vise nikad nismo sreli i neopisivo bi mi bilo drago da mogu stupiti u kontakt s njihovom dijecom Dzenanom i Dzenetom.

Najljubaznije Vas molim da ukoliko imate kontakte njihove djece ili ih mozete nabaviti da mi ih proslijedite na ovaj e-mail.

S postovanjem,
Pero Radibratovic

Wednesday, December 09, 2015

Kod Kusmica

Nasi domacini: Eko i Emina
Drugi dan po dolasku u Norvesku smo isli kod Kusmica, Emine i Eke. Kumovi Ziske su se prije sest-sedam godina preselili i zive u dijelu Norveske blizu svedske granice a Kusmici su ostali u blizini grada Pozdgruna gdje su se smjestili po dolasku u Norveske. Jedni od drugih su udaljeni jedno dva sata voznje, sto ukljucuje i trajekt koji vozi oko pola sata.

Na put smo se zaputili poslije dorucka a na odrediste smo stigle po mraku. U Norveskoj su dani u ovo doba jako kratki a oblacni dani ih cine jos kracim. Ruzno vrijeme nam, medjutim, nije pokvarilo raspolozenje. Tako je to uvijek kada se sretnu stari prijatelji: vrijeme i mjesto nemaju uticaja.

Jagma!
Ostali smo kod Kusmica dva dana. Emina nas je odlicno hranila a Eko se brinuo da ne budemo zedni. A prici nikad kraja.

Prvo vece smo se malo dotakli i prvih godina rata: dogadjaja neposredno prije odlaska iz rodnog grada, izbjeglickog zivota u Zagrebu i borbe da se dobije status izbjeglice u novim domovinama. To vece sam saznao mnoge detalje iz tog doba, dogadjaje o kojima do sada nismo imali priliku da razgovaramo. Na srecu, ponio sam digital voice recorder pa su nasa sjecanja ostala zabiljezena. Pomoce mi to da knjigu koju pisem obogatim detaljima koji su malo kome poznati. A dogadjaja je bilo na pretek.

Uz jelo i pice ide i prica
Drugi dan su nas domacini odveli u njihovo malo mjesto. Iako je bilo tek rano popodne, noc se skoro spustila pa smo popodnevnu kavicu popili u lijepom restoranu uz zaliv dok su na vani svjetiljke vec bile upaljene. Sluzila nas je lijepa djevojka, nase gore list. Dok smo se mi dogovarali na nasem jeziku sta naruciti, ona progovori po naski. Nije proslo ni par minuta a Kusmici i Ziske su ustanovile da joj znaju oca i majku jer su jedno vrijeme po dolasku imali kontakte. Svijet se ponovo pokazao malim kao sto mi se to desilo vec bezbroj puta ranije.

Gospodje cekaju kavicu
Kako nam je vrijeme bilo ogranicemo, s Kusmicima smo se rastali vec u srijedu poslije podne uz dogovor da se moramo cesce vidjati. I Emina i Eko su blizu penzije pa bi se nas dogovor mogao i "ispostovati". Jedino nas mora posluziti zdravlje a o tome odlucuje mnogo sta.

Kada smo stigli nazad kod Ziska, shvatio sam da na put za Nizozemsku idemo tek u nedelju a ne u subotu kako smo cijelo vrijeme mislili. Bila je to dobra prilika da se druzimo malo duze sto nam nije tesko palo.

Ja sam svoju kameru ponovo koristio a kao rezultat je ostalo nekoliko fotografija koje sam iskoristio za blog. Iako na slikama mozete vidjeti cijelo drustvo na okupu, one nisu dovoljne da prikazu raspolozenje koje je vladalo pri susretu starih prijatelja na koje ni vrijeme ni udaljenost ne mogu uticati. Tako je to kada se nasa raja druzi, raja koja se razumije i koje nikakva sila ne moze posvadjati.

Ugodan razgovoro uz jelo i pice

Cini se da je klopa najvaznija

Kume bez naocala

Kume s naocalima

Sin i otac: Ismar i Eko Kusmic

Ziske, Ferid i Aida

Na kavici

Pogled kroz prozor restorana

Na povratku kuci

Emina u kuhinji

Dok domacica sprema veceru, gosti se zabavljaju

Druzenje sa Srdjom preko Skypea

Kume

S domacicom

Cekajuci trajekt na povratku kuci...

Trajekt stize

UZ SAIMIN KOMENTAR


Labels: ,