SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, December 31, 2019

Nova godina u Los Angelesu


Dok u Pittsburgh-u pada snijeg, čak ponekad prilično gust, u Los Angeles-u nebo gotovo bez oblačka, uz više nego prijatenih 23 stepena. Odluka da letimo u LA je donijeta iznenada, bez puno razmišljanja. Ella, kćerkin kućni ljubimac, je glavni razlog putovanja. Kod nas je već više od tri mjeseca i bilo je vrijeme da se vrati kući. Sanja nam predloži da mi dođemo do nje, umjesto da ona dolazi po Ellu, i tako prije nekoliko dana stigosmo u Kalifoniju koja nas je do sada uvijek dočekivala lijepim vremenom.

A lijepo vrijeme se treba koristiti, i mi to svaki dan činimo. Negdje poslije podneva prošetamo do plaže a onda plažom da restorana koji ima mali patio gdje se može sjesti s kućnim ljubimcima. Ella put odlično poznaje i više ne pravi probleme kao što je to radila kada smo zadnji put dolazili. Ovaj put ima i društvo, još jednog kućnog ljubimca kojeg je Sanja spasila od uspavljivanja. Harlow, kuja veoma slična Elli, je uglavnom Nerina briga, dok smo Ella i ja nerazdvojna kombinacija.

Kada stignemo do plaže, počinje igra. Ella i Harlow uživaju u ganjanju po pjesku a i nama dobro dođe da nam mišići na nogama ne zakržljaju. Hodanje po pijesku nas prilično umori ali je svakim danom sve lakše. Pauza uz kapućino ili čaj dobro dođe tako da se prikupi snage za povratak kući.

Prema vremenskoj prognozi, i narednih dana će biti lijepo i toplo, tako da ćemo nastaviti sa šetnjama.

A onda nas čeka povratak u Pittsburgh, zima, i temperature često ispod nule. I tako će biti par mjeseci, sve dok i u naše krajeve ne stigne toplije vrijeme. A lijepo bi bilo pobjeći od hladnoće, kao što smo to učinili ovaj put. Na tome već ozbiljno "radimo" i možda u skoroj budućnosti napravimo neke korake.

Dok se veče spušta nad LA-jom, i dok se i mi spremamo da dočekamo Novu 2020-tu, svim blogerima šeljemo najljepše želje uz jedan "topli" fotos tokom naše šetnje, da vas malo zagrije, naročito one kod kojih se zima ne šali.

Susret u Bostonu

U neka druga vremena ovakav susret bi bio zabilježen na blogu. Kako su se vremena promijenila, "slika i događaja" je sve manje. A ne bi bilo ni ove da Jasna ne posla Neri susret nekadašnjih komšija, ovaj put na neutralnom terenu. Tufekčići i Vujinići Novu godinu dočekuju kod kćerki, u Bostonu, a kako nam slika kaže, našli su se negdje na kavici.

I mi smo već nekoliko dana kod kćerke u Los Angelesu i idemo u Novu godinu uživajući u prekrasnom, sunčanom danu. Možda i ovdje padne kakva slika, jer se upravo spremamo na svakodnevnu šetnju plažom do obližnjeg kafića.

Labels:

Friday, December 27, 2019

Sretna Nova iz Kanade


Pozdrav blogerima 

Najljepše želje za Novu Godinu 

Dubravka sa familijom

Thursday, December 26, 2019

Sretan Božić i Nova Godina

Dragi blogeri sretan vam Bozic koji god slavite!



Zelim vama i vasim obiteljima mnogo srece i radosti u Novoj godini.




Sreca i radost znaci da vas prati dobro zdravlje, mir i uspjeh!

Hvala Saimi i Aljosi.

Nataša



SVIMA ŽELIMO LIJEPE I UGODNE PREDSTOJĆE PRAZNIKE KAO I MNOGO SREĆE

I DOBROG ZDRAVLJA U NOVOJ 2020. GODINI!!!!!!!!!





Slijepčevići

Sunday, December 22, 2019

Novi Komentari i linkovi


Co - Od svega po malo, treći put

Saturday, December 21, 2019

Od svega po malo, treći put


Danas se navršilo 18 dana od kada sam u Hagu kod Zlatka i njegove porodice.

Nevjerovatno je ali čini mi se kao da sam došla prije dva dana. Sve toliko brzo prolazi da ne znam da li je to zbog naših godina ili tempa života koji u ovom zapadnom svijetu osjetim u svakom trenutku.

Došla sam kasno naveč ekad su moji unuci spavali
 i ovo je bilo prvo jutro
Naše generacije u Sarajevu još uvijek imaju onaj nas “ pohiti  polako”. Moji unuci idu do tri sata u školu a onda do šest su u produženom boravku. Ja obavezno idem po njih u tri i vodim ih kući. Oni izlaze oko 8 i 15 a ja nisam napustila moj i Vicin običaj. Prvo dalmatinska travarica, čaj, pa kafa.

Onda blizu kuće jedan ugodan prizemni ali dug šoping centar. Širok, ali po sredini postavljene starinske parkovske klupe. Puno usamljenih žena sjede i posmatraju ljude koji prolaze. Ja sjednem poslije obavljene kupovine i odmah do mene sjednu od jedne do tri. Ne znam da li su usamljene ili radoznale ali odmah počnu konverzaciju na holandskom. Ja objasnim da govorim njemački (za koji mi se čini da ga znam bolje nego ranije), Ne znam je li i to znak da možda negdje blizu čuči Ajshajmer.

Pokupujem sto sam smislila za ručak .

Ovo je prvi dolazak po njih u školu.
Stariji je tri dana folirao kašalj bio sa mnom kod kuce
Stariji unuk je rekao ovak : “Kad ja kažem da baki ukusno kuha vi kažete da je to zato što su u Sarajevu i Rakovom selu bolji proizvodi nego u Holandiji. A baka sad kupuje holanske proizvode pa je opet sve ukusno.”

Mladji rekao ocu:  “Ja se radujem kad idem kući da vidim šta je baka spremila za ručak”.

Svi su sa mobitelima. Stariji  koristi očev kompjuter na stolu i namjesti prevodioca - s govorom i o svemu razgovaramo samo putem glasa i u svemu mi pomaže.

Starijem samo dolaze prijateljice kući da se igraju
Svaku veće kažem sebi da ću napisati komentare na blog ali ne uspijem. Preskočila sam prilog o Coovom  boravku u bolnici. Bilo mi je drago zbog toga jer je u istom napisao da je dobro i da ide kući.

Obzirom da se dosta nakupilo odlučih se za prilog.

Sa mnom  je u osmogodišnju školu “Zmaj Jova” išao Mirza Cardžić. Stanovao je na Hisetima. Meni je u mom sjećanju ostao kao prvi u redu na vašoj slici . Voljela bi znati je li se varam ili sam ga zaista upamtila.

Zagovor sa Franinim sinom na tabletu
 u Tbilisiju Gruzija Dolaze u subotu i oni u Holandiju
Natašin prilog me jako obradovao. Obzirom da sam cjeli život sa sestrom istoričarkom umjetnosti (uža specijalnost savremena moderna umjetnost, direktorica Umjetničke galerije BiH), Natašine slike mi se čine takve da bi dobile visoku ocjenu . Sigurna sam da ne griješim. Želim joj da sto duže uživa u sreći s unukom i talentu koji posjeduje.

Mladji unuk u šopinga odveo mamu u cvjećari
 i kupio veliki buket ruža za baku
Pročitala sam i Coov komentar o Mazalici i pomislila koliko je stotina Mazalica na svim stranama u ovoj napaćenoj zemlji. Onda nosali javno “tefter” pod pazuhom a sada im je umemorisan u glavi da čine štetu narodu i državi.

24. novembra se u Sarajevu slavio Republike. Upalila sam TV i vidjela da kod Vječne vatre u Sarajevu,  sa spomen pločom oslobodiocima Sarajeva poslije II svjetskog rata, stoji Babin glupan ( nek oproste obožavaoci carske dinastije) i uči Fatihu.

Kao da su to sve bili sami muslimani. Ja uslikala sa TV jer što se ne uslika kao da nije ni bilo.

Odmah iza rata glavna psovka djece je bila “hebo  te Tito”. Nije se smjelo spomenuti partizane, a sad to mu glavno. Mazalica bilo i uvijek će biti.

Šaljem vam i nekoliko fotografija.

Svima takodje želim sretne nadolazeće praznike.

Pozdrav Saima

Ja i moja Zoe same u šopingu i na vrućoj čokoladi u kafeteriji u centru Haga

Mogla bi živjeti u Hagu samo i radi jeftinog cvijeća Da ne spominjem hiljadu ljepota

Ne ide bas uz ovaj prilog ali i lijepo i ružno su sastavni dio naših života
(ovo sve moj licni stav)  - izborili smo se za demokraciju


Labels:

Saturday, December 07, 2019

Javila se Nataša


Dragi blogeri, dugo se nisam javljala, a najmanje sam ocekivala da ce ovakav prilog i komentar biti povod mom javljanju. 

Moram priznati da se ne sjecam da je kasnjenje od par minuta na posao bio razlog za pokretanje inicijative o mom politickom kaznjavanju. Priznajem da je kasnjenja bilo, najcesce s razlogom, iako mi je to tesko prihvatiti jer u principu ne kasnim, sto znaju svi koji me poznaju. Mrzim kasnjenje, obicno dolazim desetak minuta ranije i radije cu cekati nego kasniti.  Ne pravdam se, vec razmisljam o tome s cudjenjem i s podosta pitanja koja si postavljam.

Ono sto im je smetalo je bila moja sposobnost da ih uvijek “procitam”, meni nisu mogli prodavati maglu, i nisam se ustrucavala to reci.

Nemam sto vise dodati, sve je receno i poznato. Iz doba kada sam radila u RC mogu jedino reci za Mazalicu i njegovu “druzbu” - LJIGAVCI, a potvrdjuje se da iver ne pada daleko od debla.

Ono sto se od 1990. god dogadjalo i dogadja ima mnogo tezu kvalifikaciju, ali to ostavljam Banjalucanima.

Za drage banjalucke poznanike, prijatelji to znaju, dobro sam, aktivna kao uvijek, sretna sam baka.

Susrecem se povremeno s Banjalucanima, s nekima sam u stalnoj
vezi, no vrijeme i okupiranost novim obavezama cine svoje, udaljavaju me od grada i problema s kojima se grad nosi. Organizam, sto smo stariji, nesvjesno izabire put sjecanja lijepih dogadjanja u njemu i bijeg od zlocinackih poduhvata. 

Previse je trauma u bivsem ali i sadasnjem okruzenju. Mora se prezivjeti koliko-toliko zdrav i normalan!

Srdacan pozdrav dragim blogerima s kojima sam na ovim stranicama provela nekoliko lijepih godina.

Natasa

Da me se prisjetite.
S ovogodisnjih izlozaba:Povodom 8.marta


UZ SEGIN KOMENTAR

Čestitka za baku i deku


Labels:

Friday, December 06, 2019

In memoriam - Mirsad Čardžić


Mirsad i VIS Usamljeni
Listajući  facebook naletih na vijest da je u Brnu, Češka Republika, umro Mirsad Čardžić, od komplikacija vezanih za aritmiju  s kojom je duže vremena imao problema. Vijest me je posebno pogodila iz razloga što ovaj prilog pišem iz bolnice u koju sam zaglavio zbog istog problema. Naime, već nekoliko puta sam završavao u hitnoj pomoći zbog bolesti koju ovdje popularno zovu A-fib. Problemi su počeli prije nešto više od pet godina i s godinama se pogoršavaju i postaju sve češći. Znam da ovaj tekst posvećen Mirsadu nisam trebao koristiti da pišem o sebi ali me koncidencija da sam vijest o Mirsadovoj smrti saznam upravo kada se i sam borim protiv istog neprijatelja nagnala da o tome kažem par riječi.

A Mirsada nisam vidio dugo, još od prije ovog zadnjeg rata. Čak nisam znao ništa o njegovim prognaničkim putevima i vjerojatno nikada ništa ne bih ni saznao da se ova tužna vijest ne pojavi na facebook-u.   

Za Misrada me vežu lijepi događaji iz jednog lijepog životnog perioda, kada smo bili mladi i zdravi, i kada niko od nas nije pomišljao na bolesti.

Ne sjećam se kako se to dogodilo ali jednog dana sredinom šezdesetih Mirsad je postao menadžer VIS-a Usamljeni, grupe za koju me vežu zaista lijepa sjećanja. Nako što su neki članovu VIS-ova Sjenke i Karavan odlučili da se udruže, stvoren je VIS Usamljeni, čijem imenu sam bio kum. I pošto su neki VIS-ovi u to doba imali menadžere, ljude koji bi pronalazili mjesta na kojima bi se organizirale svirke, i mi smo imali svoga. Bio je to Mirsad Čardžić, sposoban momak koji se trudio da nam pronađe sale u kojima bi svirali i na taj način zarađivali novac koji smo uglavnom koristili  za nabavku opreme.

Bio je Mirsad i naš menadžer kada smo u Domu kulture 1967. godine osvojili prvo mjesto na prvoj Gitarijadi koju  je organizirao KAB, Klub akademičara Banjaluke. Mirsadova ideja je bila da na Gitarijadi budemo obučeni jednoliko, u tamne hlače i bijele košulje, s plavim kravatama, na kojima su kolegice iz moga 4-tog R razreda Tehničke škole, izvlezle ime grupe. Očigledno je da je naš nastup ostavio dobar utisak na članove stručnog žirija koji nas je proglasio pobjednicima ispred Meteora, tada najpoznatije i najpopularnije grupe Banjaluke. Bilo je to veliko iznenađenje i još se sjećam kako su nas naši simpatizeri, kasno uveče, nakon objave rezultata, iznijeli na rukama u park ispred Doma kulture.

Nakon toga smo završili u hotelu Bosna gdje je Mirsad plaćao piće za sve. On je u to vrijeme bio jedini od nas koji je radio (kao zubotehničar, u Incelu), ali sam siguran da mu plaća nije bila toliko velika da bi mogao počastiti sve one koji su s nama svratili u hotel Bosnu da proslavimo pobjedu. Ali Mirsad nije žalio para. Njegovi momci su pobijedili i trebalo je to proslaviti.

Iz tog doba mi je ostao u sjećanju još jedan događaj u kojem je Mirsad odigrao posebnu ulogu.

Na krilima pobjede na Gitarijadi, Mirsad nam je lakše pronalazio nove gaže. Tako jedno veče završišmo u Prijedoru, na koncertu u tamošnjem Amaterskom pozorištu. Uz dobro plakatiranje i vijest da dolaze pobjednici banjalučke Gitarijade, napunismo salu do vrha. Atmosfera i prije početka koncerta je bila zapaljiva, iako su se simpatizeri lokalnog VIS-a Kote smpremale da nam koncert pokvare. A kada su odjeknuli prvi taktovi pjesama u to vrijeme popularnih Beatles-a, Rollingstones-a i drugih grupa svjetske muzičke scene, publika je pošizila. S pozornice sam gledao kako mlada raja divlje pleše u ritmu naše muzike, a iz pozadine se čulo urlikanje, kao na koncertima velikih grupa. Ponekad bi do nas dopiralo i neko čudno lupanje, i to negdje iz najmračnijih dijelova sale.

Atmosfera je bila nestvarna. Ponešeni publikom i mi smo počeli padati po pozornici, drmati glavama, dok je Miro Štefanac lupao po bubnjevim takvom žestinom da je pri kraju koncerta probušio bas bubanj. A bubnjevi nisu bili naši, već smo ih zatekli na pozornici. I Miro je sjeo za njih, imajući rijetku priliku da svoje majstorije pokaže na kompletnom setu bubnjeva, a ne na dobošu, tipmanu (nađenom negdje odbačenom uz ulicu), basu i jednoj činjeli, koje je tada imao.

Svakom novom pjesmom atmosfera je bila sve usijanija. Posljednje pjesme je kompletna sala dočekala na nogama. Krici su se čuli iz svih kutova dvorane.

Na kraju koncerta mnogi posjetioci su navalili prema bini, tražeći autograme i naše fotografije. Iako nas je ponašanje posjetilaca iznenadilo, dok smo se potpisivali na komade papira koje su gurali prema nama, pravili smo se da je to za nas normalno, da to radimo poslije svakog koncerta. A nikada ranije, i nikada kasnije nam niko nije zatražio autogram.

U toj zbrci, metežu i oduševljenju, nismo imali pojma da je nekoliko zadnjih redova u sali bilo demolirano. Neki momci su skidali naslone s stolica i njima lupali svuka oko sebe. Šteta je bila poprilična. Nakon našeg nastupa više niti jedna grupa nije nastupila u toj sali. Mi, i naša muzika, smo bili krivci za štetu, ali, na našu sreću, niko nije tražio da je nadoknadimo.

U toj gužvi sam krajičkom oka primijetio Mirsada koji je bio opkoljen ovećom grupom razdraganih posjetilaca. U njegovim rukama sam primjetio fotografije koje je potpisivao i dijelio raji. Bilo mi je to čudno. Iako smo par dana ranije napravili nekoliko snimaka na zidinama Kastela, niko od nas nije imao niti jednu izrađenu fotografiju. A on ih je, pomislio sam, dijelio raji. Imao ih je dosta.

Kasnije, kada se sve smirilo i kada smo otišli u restoran da večeramo i da proslavimo najuspješniji koncert u historiji Usamljenih, upitah Mirsada o fotografijama. A on, uz njegov poznati osmjer, reče da su to bile njegove lične fotografije koje je ponjeo sa sobom. Nisu to bile fotografije Usamljenih, već Mirsadove fotografije, koje je razdragana masa uzimala, ne obračajući pažnju šta se na njima nalazi. Slatko sam se tome nasmijao, zadirkivajući ga kako je iskoristio našu popularnost za svoju ličnu, posebno jer su autograme uglavnom tražile djevojke.

Kada su se Usamljeni raspali, urijedili su i kontakti s Mirsadom. Tu i tamo bi se sretali u gradu i malo popričali. Ne sjećam se da li je i dalje ostao u istim, muzičkim vodama, ili se posvetio svome poslu.

I nakon toliko godina, danas saznah da nas je napustio. I sjetih se tih lijepih dana čiji je Mirsad bio sastavni dio. Da li sam subjektivan, ili je to stvarno bilo tako, ali, čini mi se da takvih vremena više nikada neće biti.

Mirsadovoj famili i prijateljima upućujem najiskrenije saučešće, u moje lično ime, ali i u ime Usamljenih, onih koji još hodaju ovom zemljom.

P.S. Upravo mi dođe medicinska sestra s pitanjem kako se osjećam. Ja rekoh, tako, tako, a ona mi reče da mi se srce upravo vratilo u normalni ritam. Znači, sutra idem kući, nadajući se da se uskoro neću ponovo naći na istom mjestu. I da mi ovakve tužne vijesti, kao ova o Mirsadovom odlaku, neće dodatno pokvariti raspoloženje. 

Labels: