Saima i Emira

Saima je neumorna i moram ju pohvaliti za njeno nastojanje da blog održi u životu jer nas je ovaj virus, čini mi se, potpuno uspavao. Nekoliko puta sam pokušavao da nešto napišem za blog ali sam nakon par napisanih rečenica odustajao, uklapajući se u opštu monotoniju koja je zahvatila mnoge. Čovjek bi očekivao da će ograničenja kretanja, kod nekih čak izlazaka iz kuća i stanova, uticati na neke od nas koji smo se ovdje okupljali da napišemo par riječi o ovome što nas je zadesilo ali očigledno je da nije tako. Čini mi se da se svako uvukao u sebe i čeka šta će se desiti. Zbog toga me Saimina neumorost oduševljava i zaslužuje posebne pohvale.

A razlog Saiminog javljanja je bio Emirin email i par slika koje joj je Emira poslala.

Da Emira slika, znao sam to već odavno, ali do sada nisam imao odobrenje da o tome išta napišem. Zbog toga mi je drago da će neke od njenih slika ugledati svjetlost dana na blogu, kako bi i ostali posjetioci bloga saznali čime se to Emira već duže vremena zabavlja.

Saimin prilog je zapravo email korespodencija s Emirin, koju, uz Emirin pristanak, objavljujem.

Dragi moji

Od Emirinog e-maila kažem sebi svako veče, moram sutra napisati komentar o Emirinim slikama. Za nevjerovatni koliko meni brzo prođe dan da ne mogu da shvatim. Djeca imaju svu moguću virtualnu mogućnost da zovu, spajaju, sviju medjusobno. Svi rade od kuće pa četvero unučadi koji su 9, 7, 5 i tri godine, pa im baka ima značaj. Ova jedina curica od tri godine, svaki dan kaže Frani hoću baku. Ne znam da su odrasli da li bi imali vremena i da me se sjete. Ja mislim da tu varijantu imaju bake i dede koji već imaju praunučad.

Ja dosta vremena provodim gledajući videa i fotografije, kojih ima u ogromnim količina. Za mene svaka slika i video imaju značaj trenutka stvarnog života i trenutaka kojih se nikad ne bih sjetila. A proživim i istoriju moje porodice.

Sada ti šaljem jednu dragu fotografiju, ali ne znam da li sam uspjela da je i ti imaš, jer tada nije bilo današnje mobilne telefonije, ja bar mislim. Vas je tada u Sarajevo doveo Ljiljin sin.

Drugi razlog su tvoje slike. Mi u Bosni imamo poznatog slikara Edina Numankadića. Spada u kategoriju modernog slikarstva. On je dolazio u Banja Luku još kao momak nekoj rodbini i zaljubio se u Maju Mažar, kćerku naše poznate pozorisne glumice Žiže Mazar  i oca Drage Mažara, poznate partizanske porodice tri brata. Njihov susret je završio brakom i još su zajedno, nažalost narušenog zdravlja.

Meliha je tada studirala i odmah joj se svidio njegov stil. Ove male slike na zidu su crtane običnim vodenim bojama na listovima onih naših blokova. On nam je to poklanjao.

On je vrlo uspješan, izlagao je u cijeloj Evropi i puno su mu se slike prodavale. Kad bi god došli kod mene neki gosti sa onim “ šta je ovoooooo” ja bi odgovorila ono što bi Meliha rekla. To je ono sto vidiš, pa ako ti se sviđa gledaj, a ako ne, ne gledaj.  Kao i muzika, ako ti se sviđa slušaj, a ako ti se ne sviđa, gasi.

Njegov zadnji opus je bio crteži u sivoj, bijeloj i crnoj boji, na većem platnu, rađeno temperama, a motivi su kao naše bosanske ponjave. Za nevjerovati, kad si nervozan ili neraspoložen i gledaš sliku čini ti se kao da plovisši osjećaš mir i tišinu. Ova donja manja slike jako podsjeća na tvoj stil i sviđa mi se pa je povećam na ekran i gledam.

Ja bi rado ovi poslala i Cou na blog i to je vezano za mnogo detalja i o Banja Luci ali ne bez tvog odobrenja.

Puno vas pozdravljam i volim.

Saima

Draga Saima, 

volim tvoje priče. Sjećam se prve slike još od onog dana kad smo bili kod tebe. Nisam naravno zapamtila ime slikara, ali sam dobro zapamtila te crvene tačke na slici. One su meni bile simbol stradanja u Sarajevu iako je možda slika napravljena i prije rata.

Zanimljivo je kako pravi umjetnici pronađu svoj put. Taj mladi slikar je još tad crtao, skicirao, djelio, bio siguran u ono što radi i ono što voli. Ja sam na taj način volila elektroniku, matematiku... sve do penzije. Sad više  i ne znam šta je to. Moždane čelije se okrenule potpuno.  Sad volim da istražujem u nekim drugim oblastima. Počela da crtam, učim i  igram se sa slikama, istražujem, učim, pokušavam naći smisla danima što su pred nama. 

O unučadi. Mi ih imamo četvoro. Najstarija unuka imaće ove godine 25, unuk 20, sljedeća unuka 13 i najmlađa 12. Mi bi mogli već biti i pradeda i prabaka. Kad su bili mali, svaki vikend bi barem  jednu noć prespavali kod nas, vrlo često bi ostali i cijeli vikend. I oni i mi smo jedva čekali da se vidimo. Pazili, mazili, volili se beskrajno. A sad je sve na tome da odgovore na poruku sa nacrtanim srcem i kažu kako im nedostajemo. Iako na izgled nema neke topline, ipak, kad se nađemo u njihovom zagrljaju i poljubcu se osjeti ona nekadašnja bliskost i toplina. Dovoljno da se ne osjećamo zapostavljeni. Jednostavno, djeca rastu, imaju svoje potrebe. Vjerovatno smo i mi bili takvi, a da to nismo ni osjećali. Ja znam da sam svoju majku beskrajno volila, a jesam li joj to znala pokazati to nisam sigurna. Nadam se da sam ti uspjela objasniti kako je to s unucima i šta te čeka za koju godinu. 

Puno pozdrava, Emira

PS

Nema problema za Coa.

UZ COOV KOMENTAR

In memoriam - Azra Tiro

Uz sve ružne događaje koji nas prate ovih dana, jučer nam stiže još jedna. U Švedskoj je, nakon duge i teške bolesti, preminula Azra Tiro, naša komšinica i prijateljica sa Starčevice, koja se, s familijom, nakon protjerivanja iz Banjaluke, skrasila u Skandinaviji koja je prihvatila mnoge izbjeglice iz našeg grada i Bosne.

Desetak godina smo živjeli u istom ulazu u tkz kadrovskoj zgradi Profesionale na Starčevici. U zgradi smo se svi poznavali, bili smo kao jedna velika porodica. Djeca su se igrala na parkingu iza zgrade dok smo ispijali kave na našim balkonima. Naš sin Davor i Azrin mlađi sin Amir su bili prijatelji, školske kolege.

S Azrom smo se posebno zbližili u ratnim  danima kada smo svi ostali bez posla i kada smo vrijeme provodili uglavnom u stanu, strijepeći šta će noć donijeti. Gledali smo promjene koje su se u gradu i komšiluku događale, pokušavali da razumijemo šta se to desilo s pojedinim komšijama koji su preko noći „promijenili dresove“. Pratili smo vijesti, razgovarali o zlo koje se širilo, pokušavali da se i naš glas čuje.

Jednom je tako Azra uspjela stupiti u kontakt s jednom novinarkom iz beogradskog magazina Danas. Ne znam kako se to desilo ali je Azra telefonom razgovarala s novinarkom koja je pokušavala saznati istinu o onom što se događalo u Banjaluci. Azra joj je ispričala šta se oko nas događa, dajući joj pravu sliku o gradu iz kojeg su se širile laži čiji je cilj bio da se mržnja što više razbukta, da se naprave takve podjele među narodom da se više nikada ne uklone.

Zajedno smo se borili sa svakodnevnim nestašicama. Sjećam se kako smo zajedno ispijali zadnje kapi rakije koja nam je pomagala da, u okruženju u kojem smo se iznenada našli, ne izgubimo razum.

Sjećam se i kada je djecu poslala u Tursku kod rodbine, u nadi da će zlo stati i da će se vratiti život na koji smo navikli. Brinula se o njima jer su telefonske veze bile pokidane i do vijesti je bilo teško doći.

Sjećam se i kad su Tire otišle za Švedsku, autobusima koje je organizirao srpski Crveni krst. Bilo je to organizirano etničko čišćenje grada od strane novih vlasti koji su temeljito sprovodili planove razrađene u Beogradu.

Mnogo godina po našem dolasku u USA Nera je uspostavila kontakt s Azrom. Više se ni ne sjećam kada je to bilo ali su se od tada čule redovito. Saznali smo o Azrinim strahovima i borbi da djecu dovede u Švedsku, ali i o bolesti s kojom se počela boriti još u Banjaluci.

Usprkos problema s zdravljem Azra je ostala ista: staložena, razborita, tihim glasom pričaljući nam o životu u Švedskoj i njenoj borbi s bolestima. Nije joj bilo lako jer ju je, pored bolesti s kojom se duže borila, napala još jedna za koju još uvijek nema lijeka. Znali smo s kojim se problemima bori i bilo nam je žao što smo tako daleko i što joj ne možemo barem malo olakšati borbu. Sinovi Muris i Amir su cijelo vrijeme bili uz mater i ona nam je uvijek govorila kako joj pomažu, kako su u blizini kad god je potrebno.

Prije nešto manje od mjesec dana je imala operaciju koja je bila posljednja nada da se opaka bolest pobijedi. Nažalost, bolest je bila jača. U ponedeljak nam je Emira Šarić iz Beča javila da je Azra izgubila bitku. Dan kasnije mi se emailom javio i stariji sin Muris.

Zauvijek nas je napustila još jedna Banjalučanka daleko od svog grada. Svoj rodni grad nije posjetila od onog dana kada je sjela u autobus za Švedsku. Svakim danom nas je sve manje. Planovi osmišljeni u Beogradu se svakim danom sve više ostvaruju.

Sinovima Murisu i Amiru, te ostaloj ožalošćenoj rodbini upućujemo naše iskreno saučešće.

In memoriam - Saida Bekić, rođ. Bahtijarević

Dragi Blogeri.

Danas sam saznala tužnu vijest o odlasku još jedne moje voljene osobe i naše blogerke, čiji će prilozi ostati nezaboravni.

U posljednje dvije godine je poboljevala od lakšeg moždanog udara ali zahvaljujući švedskom zdravstvu i predivnom sinu kojeg ima, išlo je na bolje. Javila su se sjećanja i njen predivni glas i grleni smijeh.

Moj Vice nije lako prihvatao nove osobe u nas život a sa Saidom, kad smo se upoznali, kliknulo je odmah.

Naši susreti, a bilo ih je šest u Sarajevu, su bili dani smijeha i divnog druženja.

Bila je izuzetno obrazovana, pet jezika, dama ,divna majka, elegantna, puna evropskih manira. Gledajući nas, mnoge naše žene naše generacije, i puno mladje, ostarjele prije vremena, obučene i zamotane, uplašene od života, znale su nas podobno ogovarati.

A ja se nagledala u Holandiji starijih od nas u pastelnim bojama odjeće, našminkane, na biciklima, a sigurno je tako i u Švedskoj. Ali Saida je bila posebna.

Našu je Bosnu obožavala. Otac je bio Banjalučanin, a majka iz Dervente. Tamo je odrasla i završila Gimnazije, a u Zagrebu fakultet.

Mi u Banjaluci smo Derventu zvali Mala Banjaluka. Zbog kulture i gospodstva njenih stanovnika. I mnogo uglednih ljudi u svim gradovima bivše domovine.

Tako je opet ovaj blog imao za mene i ima ovu upornost da ostanem dok traje. Svidjelo joj se moje pisanje, zamolila Coa da joj da moj mejl, on upitao za dozvolu, i tako smo mi postale kao sestre.

Znam da bi voljela da je mogla da zauvijek ostane u našoj lijepoj BiH a ja želim da joj bude laka zemlja Švedska koja ju je divno prihvatila zbog nje što je bila takva kakva je.

Pozdrav Saima