SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, April 23, 2020

Saima i Emira


Saima je neumorna i moram ju pohvaliti za njeno nastojanje da blog održi u životu jer nas je ovaj virus, čini mi se, potpuno uspavao. Nekoliko puta sam pokušavao da nešto napišem za blog ali sam nakon par napisanih rečenica odustajao, uklapajući se u opštu monotoniju koja je zahvatila mnoge. Čovjek bi očekivao da će ograničenja kretanja, kod nekih čak izlazaka iz kuća i stanova, uticati na neke od nas koji smo se ovdje okupljali da napišemo par riječi o ovome što nas je zadesilo ali očigledno je da nije tako. Čini mi se da se svako uvukao u sebe i čeka šta će se desiti. Zbog toga me Saimina neumorost oduševljava i zaslužuje posebne pohvale.

A razlog Saiminog javljanja je bio Emirin email i par slika koje joj je Emira poslala.

Da Emira slika, znao sam to već odavno, ali do sada nisam imao odobrenje da o tome išta napišem. Zbog toga mi je drago da će neke od njenih slika ugledati svjetlost dana na blogu, kako bi i ostali posjetioci bloga saznali čime se to Emira već duže vremena zabavlja.

Saimin prilog je zapravo email korespodencija s Emirin, koju, uz Emirin pristanak, objavljujem.

Dragi moji

Od Emirinog e-maila kažem sebi svako veče, moram sutra napisati komentar o Emirinim slikama. Za nevjerovatni koliko meni brzo prođe dan da ne mogu da shvatim. Djeca imaju svu moguću virtualnu mogućnost da zovu, spajaju, sviju medjusobno. Svi rade od kuće pa četvero unučadi koji su 9, 7, 5 i tri godine, pa im baka ima značaj. Ova jedina curica od tri godine, svaki dan kaže Frani hoću baku. Ne znam da su odrasli da li bi imali vremena i da me se sjete. Ja mislim da tu varijantu imaju bake i dede koji već imaju praunučad.

Ja dosta vremena provodim gledajući videa i fotografije, kojih ima u ogromnim količina. Za mene svaka slika i video imaju značaj trenutka stvarnog života i trenutaka kojih se nikad ne bih sjetila. A proživim i istoriju moje porodice.

Sada ti šaljem jednu dragu fotografiju, ali ne znam da li sam uspjela da je i ti imaš, jer tada nije bilo današnje mobilne telefonije, ja bar mislim. Vas je tada u Sarajevo doveo Ljiljin sin.



Drugi razlog su tvoje slike. Mi u Bosni imamo poznatog slikara Edina Numankadića. Spada u kategoriju modernog slikarstva. On je dolazio u Banja Luku još kao momak nekoj rodbini i zaljubio se u Maju Mažar, kćerku naše poznate pozorisne glumice Žiže Mazar  i oca Drage Mažara, poznate partizanske porodice tri brata. Njihov susret je završio brakom i još su zajedno, nažalost narušenog zdravlja.


Meliha je tada studirala i odmah joj se svidio njegov stil. Ove male slike na zidu su crtane običnim vodenim bojama na listovima onih naših blokova. On nam je to poklanjao.




On je vrlo uspješan, izlagao je u cijeloj Evropi i puno su mu se slike prodavale. Kad bi god došli kod mene neki gosti sa onim “ šta je ovoooooo” ja bi odgovorila ono što bi Meliha rekla. To je ono sto vidiš, pa ako ti se sviđa gledaj, a ako ne, ne gledaj.  Kao i muzika, ako ti se sviđa slušaj, a ako ti se ne sviđa, gasi.



Njegov zadnji opus je bio crteži u sivoj, bijeloj i crnoj boji, na većem platnu, rađeno temperama, a motivi su kao naše bosanske ponjave. Za nevjerovati, kad si nervozan ili neraspoložen i gledaš sliku čini ti se kao da plovisši osjećaš mir i tišinu. Ova donja manja slike jako podsjeća na tvoj stil i sviđa mi se pa je povećam na ekran i gledam.

Ja bi rado ovi poslala i Cou na blog i to je vezano za mnogo detalja i o Banja Luci ali ne bez tvog odobrenja.

Puno vas pozdravljam i volim.
Saima

Draga Saima, 

volim tvoje priče. Sjećam se prve slike još od onog dana kad smo bili kod tebe. Nisam naravno zapamtila ime slikara, ali sam dobro zapamtila te crvene tačke na slici. One su meni bile simbol stradanja u Sarajevu iako je možda slika napravljena i prije rata.



Zanimljivo je kako pravi umjetnici pronađu svoj put. Taj mladi slikar je još tad crtao, skicirao, djelio, bio siguran u ono što radi i ono što voli. Ja sam na taj način volila elektroniku, matematiku... sve do penzije. Sad više  i ne znam šta je to. Moždane čelije se okrenule potpuno.  Sad volim da istražujem u nekim drugim oblastima. Počela da crtam, učim i  igram se sa slikama, istražujem, učim, pokušavam naći smisla danima što su pred nama. 







O unučadi. Mi ih imamo četvoro. Najstarija unuka imaće ove godine 25, unuk 20, sljedeća unuka 13 i najmlađa 12. Mi bi mogli već biti i pradeda i prabaka. Kad su bili mali, svaki vikend bi barem  jednu noć prespavali kod nas, vrlo često bi ostali i cijeli vikend. I oni i mi smo jedva čekali da se vidimo. Pazili, mazili, volili se beskrajno. A sad je sve na tome da odgovore na poruku sa nacrtanim srcem i kažu kako im nedostajemo. Iako na izgled nema neke topline, ipak, kad se nađemo u njihovom zagrljaju i poljubcu se osjeti ona nekadašnja bliskost i toplina. Dovoljno da se ne osjećamo zapostavljeni. Jednostavno, djeca rastu, imaju svoje potrebe. Vjerovatno smo i mi bili takvi, a da to nismo ni osjećali. Ja znam da sam svoju majku beskrajno volila, a jesam li joj to znala pokazati to nisam sigurna. Nadam se da sam ti uspjela objasniti kako je to s unucima i šta te čeka za koju godinu. 

Puno pozdrava, Emira

PS
Nema problema za Coa.

UZ COOV KOMENTAR





Labels:

Thursday, April 09, 2020

In memoriam - Azra Tiro


Uz sve ružne događaje koji nas prate ovih dana, jučer nam stiže još jedna. U Švedskoj je, nakon duge i teške bolesti, preminula Azra Tiro, naša komšinica i prijateljica sa Starčevice, koja se, s familijom, nakon protjerivanja iz Banjaluke, skrasila u Skandinaviji koja je prihvatila mnoge izbjeglice iz našeg grada i Bosne.

Desetak godina smo živjeli u istom ulazu u tkz kadrovskoj zgradi Profesionale na Starčevici. U zgradi smo se svi poznavali, bili smo kao jedna velika porodica. Djeca su se igrala na parkingu iza zgrade dok smo ispijali kave na našim balkonima. Naš sin Davor i Azrin mlađi sin Amir su bili prijatelji, školske kolege.

S Azrom smo se posebno zbližili u ratnim  danima kada smo svi ostali bez posla i kada smo vrijeme provodili uglavnom u stanu, strijepeći šta će noć donijeti. Gledali smo promjene koje su se u gradu i komšiluku događale, pokušavali da razumijemo šta se to desilo s pojedinim komšijama koji su preko noći promijenili dresove. Pratili smo vijesti, razgovarali o zlo koje se širilo, pokušavali da se i naš glas čuje.

Jednom je tako Azra uspjela stupiti u kontakt s jednom novinarkom iz beogradskog magazina Danas. Ne znam kako se to desilo ali je Azra telefonom razgovarala s novinarkom koja je pokušavala saznati istinu o onom što se događalo u Banjaluci. Azra joj je ispričala šta se oko nas događa, dajući joj pravu sliku o gradu iz kojeg su se širile laži čiji je cilj bio da se mržnja što više razbukta, da se naprave takve podjele među narodom da se više nikada ne uklone.

Zajedno smo se borili sa svakodnevnim nestašicama. Sjećam se kako smo zajedno ispijali zadnje kapi rakije koja nam je pomagala da, u okruženju u kojem smo se iznenada našli, ne izgubimo razum.
Sjećam se i kada je djecu poslala u Tursku kod rodbine, u nadi da će zlo stati i da će se vratiti život na koji smo navikli. Brinula se o njima jer su telefonske veze bile pokidane i do vijesti je bilo teško doći.
Sjećam se i kad su Tire otišle za Švedsku, autobusima koje je organizirao srpski Crveni krst. Bilo je to organizirano etničko čišćenje grada od strane novih vlasti koji su temeljito sprovodili planove razrađene u Beogradu.

Mnogo godina po našem dolasku u USA Nera je uspostavila kontakt s Azrom. Više se ni ne sjećam kada je to bilo ali su se od tada čule redovito. Saznali smo o Azrinim strahovima i borbi da djecu dovede u Švedsku, ali i o bolesti s kojom se počela boriti još u Banjaluci.

Usprkos problema s zdravljem Azra je ostala ista: staložena, razborita, tihim glasom pričaljući nam o životu u Švedskoj i njenoj borbi s bolestima. Nije joj bilo lako jer ju je, pored bolesti s kojom se duže borila, napala još jedna za koju još uvijek nema lijeka. Znali smo s kojim se problemima bori i bilo nam je žao što smo tako daleko i što joj ne možemo barem malo olakšati borbu. Sinovi Muris i Amir su cijelo vrijeme bili uz mater i ona nam je uvijek govorila kako joj pomažu, kako su u blizini kad god je potrebno.

Prije nešto manje od mjesec dana je imala operaciju koja je bila posljednja nada da se opaka bolest pobijedi. Nažalost, bolest je bila jača. U ponedeljak nam je Emira Šarić iz Beča javila da je Azra izgubila bitku. Dan kasnije mi se emailom javio i stariji sin Muris.

Zauvijek nas je napustila još jedna Banjalučanka daleko od svog grada. Svoj rodni grad nije posjetila od onog dana kada je sjela u autobus za Švedsku. Svakim danom nas je sve manje. Planovi osmišljeni u Beogradu se svakim danom sve više ostvaruju.

Sinovima Murisu i Amiru, te ostaloj ožalošćenoj rodbini upućujemo naše iskreno saučešće.

Labels:

Wednesday, April 08, 2020

In memoriam - Saida Bekić, rođ. Bahtijarević


Dragi Blogeri.

Danas sam saznala tužnu vijest o odlasku još jedne moje voljene osobe i naše blogerke, čiji će prilozi ostati nezaboravni.

U posljednje dvije godine je poboljevala od lakšeg moždanog udara ali zahvaljujući švedskom zdravstvu i predivnom sinu kojeg ima, išlo je na bolje. Javila su se sjećanja i njen predivni glas i grleni smijeh.

Moj Vice nije lako prihvatao nove osobe u nas život a sa Saidom, kad smo se upoznali, kliknulo je odmah.

Naši susreti, a bilo ih je šest u Sarajevu, su bili dani smijeha i divnog druženja.

Bila je izuzetno obrazovana, pet jezika, dama ,divna majka, elegantna, puna evropskih manira. Gledajući nas, mnoge naše žene naše generacije, i puno mladje, ostarjele prije vremena, obučene i zamotane, uplašene od života, znale su nas podobno ogovarati.

A ja se nagledala u Holandiji starijih od nas u pastelnim bojama odjeće, našminkane, na biciklima, a sigurno je tako i u Švedskoj. Ali Saida je bila posebna.

Našu je Bosnu obožavala. Otac je bio Banjalučanin, a majka iz Dervente. Tamo je odrasla i završila Gimnazije, a u Zagrebu fakultet.

Mi u Banjaluci smo Derventu zvali Mala Banjaluka. Zbog kulture i gospodstva njenih stanovnika. I mnogo uglednih ljudi u svim gradovima bivše domovine.

Tako je opet ovaj blog imao za mene i ima ovu upornost da ostanem dok traje. Svidjelo joj se moje pisanje, zamolila Coa da joj da moj mejl, on upitao za dozvolu, i tako smo mi postale kao sestre.

Znam da bi voljela da je mogla da zauvijek ostane u našoj lijepoj BiH a ja želim da joj bude laka zemlja Švedska koja ju je divno prihvatila zbog nje što je bila takva kakva je.

Pozdrav Saima

Labels:

Thursday, April 02, 2020

Kućni pritvor

Emira mi posla jedan post sa facebook-a i predloži da ga objavim na blogu. Kaže da ga je objavio njen rođak Dragan Šarić iz Prijedora koji sada živi u Italiji. Lijepo je to Dragan napisao pa predlažem da ga pročitate.

Pitaju cesto kako prolaze ovi dani ogranicene slobode,dani koje provodimo u vlastitoj kuci,u kucnom pritvoru,sa porodicom... .citam na internetu ,na fb litanije o ogranicenju kretanja,o nedostatku prostora,o dosadi,o zelji da se izidje napolje... Citave tragedije zbog jednog virusa,tragedije,ne sa tacke vidjena oboljelih i umrlih,nego onih kojima nedostaje sloboda...
Onda me obuzme ljutnja,bijes....Ma koji ...vrag se zalite ???Sta je to nezamjenjivo sto vas toliko pogadja...?Sta je to tako tragicno ?

Onda kazem.hajde da se malo igramo,da se malo vratimo unazad,barem mi koji smo to prezivjeli...I nismo to zaboravili,ali....


Jednog aprila,ne tako davno,jer od tada vrijeme prolazi na drugi nacin i mjeri se drugacije,sjedio sam u svom stanu u Prijedoru,na zeljeznickoj stanici....Vrata nisam smio zatvoriti,morala su uvijek biti otvorena za "goste",one koji su dolazili bez poziva,uzimali sto su zeljeli,cesto i zivote...Struje nije bilo,telefoni nisu radili,plina nije bilo...grijanja nije bilo...Lozilo se sve ono sto je moglo goriti...Ponekad upaljen radio,ali samo Prijedor,sa svojim urednicima i novinarima koji stanovnistvu pune usi i srca strahom od povampirenihTuraka koji kolju po okolici....Novinari koji su na rat huskali vise negoli politicari i vojnici,novinari iznjedreni ko zna iz kojeg vremene i koje sredine...Nosili su imena koja sam poznavao godinama,lica su bila ista,ali um,jezik,ponasanje i glad za krvlju bili su nesto novo,nesto stravicno,nesto pred cim su pokleknula sva nasa znanja o fasizmu i krvoprolicima iz istorije.Bilo je to nesto sto je u samo nekoliko sati srusilo sve nase snove,nase zivote...


Oni su nas odjednom proglasili izdajnicima, krvolocima, neprijateljima,T urcima, mudzahedinima.... Pogasili su nasa prijateljstva,obrisali kumstva,izbrisali iz sjecanja nase zajednicke kafe,pive,rostilje,nogomet,pomoc u mobama,u skoli,na poslu....zaboravili one koji su darovali krv njima ili clanovima njihovih porodica... Sad su zeljeli da im puste krv,da im se napiju krvi...I cinili su to...Logori su postali svakodnevnica i,za mnoge,spas...Jer da su ostali kod kuce,pobili bi ih komsije,silovali im majke,zene,sestre kcerke...bez obzira a godine...Neko je u logoru mogao i prezivjeti....Poneko je mislio...vjerovao,da ce bar u logoru biti zasticen...A nekako je i "normalnije " izgubiti zivot u logoru,medju neprijateljima,nego u vlastitoj kuci,od kuma i komsije...

Niko nije znao sta nosi danas,a kamoli sutra.U svakom momentu neko je mogao da te ubije bez ikakvog razloga...Nisi imao koga upitati za familiju,nisi smio pogledati u lice one sa kojima si odrastao,radio,zivio...Nisi znali je li ti ziva najbliza familija,cak i ako su bili udaljeni samo stotinjak metara...O mojima u Sarajevu nisam znao nista,a kad sam otisao u medjunarodni crveni krst da im posaljem poruku,pitali su me :" Jel oni zive na nasoj ili na njihovoj strani ?" Ja ko budala upitah "Pa je li ovo medjunarodni crveni krst "...I pokajah se istog trena...


Mogi se sjecaju ovih dana,nazalost,nasa generacija jos nije izumrla,a vec nasi potomci uce neku drugu "istoriju".Onu u kojoj su njihovi ocevi,oni pobijeni u logorima i vlastitim kucama,bili krvnici ,a zlocinci,osudjeni pred medjunarodnim sudovima pravde,postaju heroji i njihova imena daju se ulicama,skolama,djackim domovima...Kritikuje se,blati i mrzi antifaszam,a fasizam cvjeta...Ljudi gladuju,ali uporno glasaju za one koji su im oteli slobodu,krv , hranu i zivot..

I sad mi,ti ljudi koji su sve to prosli,prozivjeli i prezivjeli, kukamo jer smo "zatvoreni "imamo internet,vidimo nase prijatelje i clanove porodice sirom svijeta i pricamo sa nima kao da su pred nama...Niko nece uci da te opljacka,da te ubije,da te siluje...

Pa opet cmizdrimo...kao da smo mala djeca kojima se ne svidja nista na svijetu...Zaboravilo smo kako smo nekad bili jaki....


A koja nam to sloboda nedostaje ?Sta nam fali ?Politicari nam i dalje isto lazu,pljackaju nas nesmanjenom zestinom,piju nam krv na slamku,traze od nas solidarnost,da pomognemo drzavi koja je od nas odavno digla ruke...Pomoc traze oni koji mjesecno primaju dvadeset puta vise nego radnik koji ima srecu da radi i da prima platu. Pomoc traze oni koji su stekli diplome u vremenu koje im je trebalo da docekaju autobus...Pomoc traze oni koji predstavljaju ovu drzanu,zive od nje,ali je negiraju...Pomoc traze oni koji su iz rata izisli sa rukama krvavim do ramena,ali sa milionima koje ne znaju ni izbrojati...Pomoc trazi drzava koja ne postoji....


Zato...ne pitajte me kako sam...Ja sam dobro...Imam vise vremena da se posvetim porodici,da se posvetim sebi...Imam vise vremena da uzivam u onom sto jedem,makar bilo malo...Imam vremena da spavam mirno i da trazim prijatelje izgubljene u vremenu kad je sloboda bila nesto imaginarno,...Imam vremena i da placem za svojom prosloscu koja mi je bila ljepsa od buducnosti,imam vremena i da planiram sta cu sutra,prekosutra...jednog dana...Imam vremena da imam vremena...A nekad mi je upravo vrijeme nedostajalo,vrijeme na koje sam mogao osloniti svoje zelje,snove i nade...Vrijeme koje je znacilo postojanje.Vrijeme koje mnogi ni jutros nisu docekali jer je Korona bila suvise blizu...

Zato ,ne kukajte prijatelji moji...opustite se,zagrlite svoju djecu,unuke,njima nikad nece biti previse...Zagrlite zenu ili muza sa kojim ste proveli one dane...Ni to vam nece biti visak...Zaljubite se,makar na udaljenost,makar na jedan dan...Vodite ljubav...Jedite...

I sto je najvaznije SANJAJTE...


A ako mislite kao ja,dijelite ovo ili pisite vlastite misli i rijeci...Nekom ce mozda pomoci...