SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, October 24, 2014

Lijep jesenji dan

Carnegie park
Dok čitam o ružnom vremenu u starom kraju, kod nas je jesen upravo onakva kakva bi trebala biti. Dani su lijepi, prijatni, s mnogo sunca, a plavo nebo prošarano prozirnim oblacima. Jeseni u Carnegie-u sam volio od prvog dana, valjda zbog toga što su me podjećale na one iz rodnog grada. Dok je ljeti ponekad znalo biti prevruće s puno vlage u zraku, a proljeća gotovo da nije ni bilo, jeseni su najčešće bile lijepe. I trajale su dugo, ponekad i do kraja novembra.

Na putu prema parku
Zadnjih godina se klima promijenila. Proljeća su sličnija onima kojih se sjećam a ni ljeta nisu više tako vruća kao prije. Dok sam prvih godina po useljenju u kuću svakog ljeta morao zalijevati travnjak da ne propadne, zadnjih godina za to nema potrebe.  Nevremena s jakom kišom sam gotovo zaboravio a nekada je Ilija gromovnik znao dobro pripucati, kao da smo negdje na bojnom polju.

A u starom kraju ove godine nevolje ne prestaju. Duge, jake kiše, orkanski vjetrovi, pijavice na moru. Kao da je neko odlučio da ljudima koji i bez toga imaju problema još više zagorča život. Možda ima istine u onome što mi je moj prijatelj Kušmo pričao još prošle godine. Kaži mi Kušmo da su Amerikanci izbušili neke rupe nad Evropom pa se loše vrijeme preselilo tamo. Ja sam bio nešto skeptičan ali izgleda da ima nešto u tome.


Jedna lijepa kuća i dvorište
Jučer smo Nera i ja oko podne prošetali do našeg parka a ja ponio aparat. U dane kada radi od kuće obavezno napravimo bar jedan krug za lijepa vremena a ostalim hodamo nakon večere, sve češće po mraku. Čini mi se da smo u komšiluku sada jedini šetači jer na ulici rijetko sretnemo ikoga. Ljudi se zavukli u kuće i gledaju TV a ljepota prolazi. Eh da je našem narodu bilo ove ljepote, posmislim često, dvorišta i ulice bi bile pune. Ali, Amerika je ovo, i na to smo se već odavno navikli.
Pogled iz hladnjaka na našem brdašcu

Tuesday, October 21, 2014

Moj novi hobi, II

Prvi prilog (iz 5.mj) o mom novom hobiju završila sam portretom prijateljice iz njenih mladenačkih dana.
Ovaj prilog nastavljam s njenim drugim portretom, na kojem mnogo više sliči sebi s fotografije, koja mi je bila predložak, ali ipak ne u potpunosti. Osvojio me je pogled, divan pogled mlade djevojke na pragu života, pun očekivanja, pitanja, čuđenja,...
Ne inzistiram na 100%-tnoj sličnosti, bitno mi je uhvatiti prepoznatljiv izraz osobe koju crtam, te dati portretu i svoj osobni ton.
Sve moje portrete doživljavam živima i oni mi vrlo često diktiraju kad stati s ispravkama. Uspostavljamo specifičan odnos, koji ponekad bude i traumatičan, no bez obzira na to izazvani osjećaji me potiču da nastavim sa crtanjem portreta.
Izbor osobe koju ću crtati ne nastaje mojim promišljanjem, trenutak je inspiracije.
Moji portreti su živi, oni govore, a hoćete li to prepoznati ovisi i o vama.
Mnogi su dobili vrlo dobre ocjene uz nevjericu da nikad do unatrag nekoliko mjeseci nisam crtala i da su nastali bez ikakve poduke; moj su samostalan rad.

Osim mame, prijateljica, nekih meni zanimljivih i dragih osoba, tu su i crteži prema predlošcima – Vermer, Rubens, Boticelli, Gliha, Michelangello.
Imam još puno radova, kako portreta, tako i slika pejzaža i apstraktnih, izabrala sam ove, iako nisu najbolji.

Baka


Vermer

Rubens

Miren

Pracovjek

Jergovic


Isus

Emira


                                    

Detalj Michelangellove freske Petra ( iz kapele Paulina u Vatikanu), koji čeka da iskopaju rupu u koju će staviti križ na koji će ga razapeti, nacrtala sam u spomen na genijalnog skulptora, slikara, graditelja, pjesnika, filozofa i čovjeka i njegovoj «odi» čovjeku, ne bogu – Petar, ostario i izmučen batinjanjem prkosno svojim pogledom kao da govori Rimljanima -  Nisu mi slomili duh!
Ovo upućujem svima nama.



Šestog oktobra sam krenula u slikarsku radionicu, u kojoj nas je troje novih članova početnika, ostali dolaze već nekoliko godina. Imamo odličnu voditeljicu, renomiranu akademsku slikaricu. Hoće li se i kako  razvijati moje slikarsko umijeće saznat ćemo i ja i vi za pola godine. Učlanila sam se i u Udrugu, sufinanciranu od grada, što omogućava grupnu posjetu izložbama, putovanja na odabrane izložbe u i izvan Hrvatske i izlaganje vlastitih radova.
Za početak upoznajte se s moja prva tri uratka. Prvi je kolaž, urađen u junu na zadnjem satu ljetnog turnusa kad sam se došla upoznati s grupom. Trebali smo raditi u grupi po dvoje, moj kolega je gotovo sve prepustio meni. Čudi me da imamo trojicu u grupi, jer pokrenuti muškarce na umjetnički orjentirane aktivnosti gotovo da je nemoguće. Čast izuzetcima!

Prvi sat zimskog turnusa je bio zanimljiv. Voditeljica je donijela pregršt predložaka, svi izabrali pejzaže ili voće u zdjeli, ja izabrala osobe. Zanimljiv izbor – bio je njen komentar. Privukle su me boje, tek kasnije sam shvatila što sam izabrala, a ne znam ni čija je slika i kako je nazvana.  Nazvala sam ju – Fantom u operi ( btw, obožavam glavnu muzičku numeru iz istoimene opere), a može i Mefisto, i nije to bez vraga!
Dobro, dobro – reče voditeljica kad je vidjela završenu sliku. Dobro je i od nje, pomislih, jer je uglavnom pejzažist.
Došao je i pejzaž na red, svi smo dobili za predložak Sezana. Moj potpuno završen uradak vidjela je ovog ponedjeljka. Pitam ju za mišljenje, proučava sliku, smješka se i pita me – Što vi kažete za tu svoju sliku. Meni je dobra- rekoh - jako mi se sviđa, ali ne znam jesam li objektivna. Da reče, slika je jako dobra, a svidjela se i ostalima.
Vi donesite svoj sud.

Nataša




Labels: ,

Monday, October 20, 2014

Svijet je zaista mali

Na utakmici Bosna - Nigerija
Sin mi voli putovati i za svojih trideset i nešto godina je obišao puno toga. Nakon završetka treće godine fakulteta u Engleskoj obišao je pola Evrope a svoja putovanja je nastavio sve do današnjih dana. U naše doba je to bilo malo teže. Nije se imalo novca pa su čak i odlasci do Trsta bila velika avantura. Putovalo se uglavnom vozom a o putovanju avionom se nije moglo ni sanjati. Danas je za našu omladinu to najnormalnija stvar na svijetu i čini mi se da nema zemlje gdje se ne mogu sresti.

Davor i prijatelj iz Nigerije
A da je zaista tako evo i dokaza.

Prije par mjeseci svi naši pogledi su bili uprti u Brazil gdje se održavalo svjetsko prvenstvo u nogometu. Naša reprezentacija je po prvi put izborila učešće na prvenstvu (na veliku žalost mnogih u rodnom gradu) i svi smo s nestrpljenjem očekivali TV prenose, potajno se nadajući da bi smo se mogli probiti u drugo kolo. Nažalost, nismo imali sreće ali i sam odlazak na prvenstvo je bio veliki uspjeh za jednu malu zemlju kao što je Bosna.

Davor je još prošle godine pravio planove da „skokne“ do
S navijačima iz Meksika
Brazila, da uživo osjeti tu posebnu atmosferu u zemlji kojoj nogomet znači više nego bilo šta drugo. Dogovorio se s kolegom iz Hjustona, rodom iz Nigerije, da se nađu u Brazilu i pogledaju par utakmica. I bi tako. Našli su se u Salvadoru gdje su proveli nekoliko dana i odgledali jednu utakmicu a onda su odletjeli u Ciuaba-u, grad na rubu prašume Amazon, gdje su igrale Bosna i Nigerija. Utakmica je završila neriješeno tako da prijateljstvo nije došlo u pitanje. Za cijelo vrijeme boravka u Brazilu su bili prijateljski dočekivani a u posebnom sjećanju im je ostala želja mnogih da se fotografišu s njima. Davor je bio posebno „popularan“ jer je za mnoge Brazilce gost iz Bosne bio posebna atrakcija.


Brazilci navijaju za Bosnu
A u gradu Cuiaba se  dogodio susret koji potvrđuje da je svijet zaista mali i da nas ima svugdje. Na putu u hotel poslije utakmice Davor je na ulici primijetio poznato lice. Bio je to mladić njegovih godina kojeg se od nekuda sjećao. I mladić koji mu je dolazio u susret je gledao u njega iz istog razloga. Stali su, pozdravili se i popričali. Upoznali su se jedne godine u Bardstovnu u državi Kentaki u restoranu Dževada Krese. Bio je to njihov jedini susret u životu ali i to je bilo dovoljno da se prepoznaju na drugom kontinentu, u srcu Brazila. Svijet je ogroman, milijarde ljudi žive u stotinama hiljada gradova kojeg čine milijuni ulica a Vedran, sin naše prijateljice Radmile i naš Davor, dva momka rođena u Bosni, koje je rat otjerao iz njihove domovine, sretoše se i prepoznaše na drugom kraju svijeta.

U društvu Meksikanaca, Argentinca i Brazilaca
Slike tog njihovog susreta nemam ali sam od skoro dvije stotine slika koje je Davor postavio na facebook ukrao nekoliko koje oslikavaju atmosferu za vrijeme prvenstva gdje se omladina iz cijelog svijeta družila bez ikakvih problema. A mi, u toj našoj maloj Bosni, i dalje ostajemo ukopani svak u svom rovu i čekamo da neko da znak za početak drugog poluvremena…

Meksiko, Argentina, Bosna

Evo i naše zastave

"Rođeni" Bosanac

S brazilskom omladinom

Opet skupa s rajom iz raznih država

S kolegom prije utakmice

Dobrodošlica

Labels: ,

Sunday, October 19, 2014

Fotos nedelje


Kemo neumorno luta parkovima Pensilvanije i susjednih država. Evo još jedan prekrasan fotos za odmor očiju.

Labels:

Thursday, October 16, 2014

Obaveze, obaveze...

Povratak iz Šibenika preko Međugorja i
graničnog prelaza Biača.
Iz Sarajeva do Šibenika četiri sata
s janjetinom u Jablanici
Nisam se dugo javljala. Bili smo između ostalog u Šibeniku 15- tak dana, kontrole poslije operacije oka, Franin odlazak u Ameriku službeno i još je tamo.  Snaha i unuk ovdje, snaha jos uči naš jezik, unuk radoznao do besvjesti a dida i baka ako nisu u blizini haos. U našim godinama tri unuka u 4 godine.  Sad kad se Frane vrati idemo u Holandiju, jer su trećem unuku vec tri mjeseca a još nismo bili.

Maliha, Vice i Zana u kompleksu
restorana Staro selo u Solarisu
Svaki dan "zacrtam"  da ću se javiti prijateljima koji su poslali mailove, komentarisati priloge koji su to zasluživali na ovom blogu, pisati vlastite priloge o događajima kojih je bilo, o izbornoj ludnici na koju je Bosna vise ličila nego ikad do sada. Ali kad padne mrak ja sam grogi i onda osim kreveta ne vidim više ni bijelu mačku.

Sada sam u čekaonici bolnice u koju sam dovela sestru radi nekih pretraga i obzirom da sam sama a s tom namjeromom sam ponijela Ipod da ovo napišem, pa kad dođem kući pošaljem.

Najviše sam uživala čitajući priloge od blogera koji putuju po lijepom svijetu i uživaju otkrivajući zemlje i civilizaciju u kojima je sve uređeno. Koji su to svojim odgojem, stilom i načinom zivota i zaslužili. Oni koji ih vole uživaju zajedno sa njima, a oni koji su ostali u vlastitoj duhovnoj bijedi i primitivizmu moraju crknuti od muke i zavisti. Natašini  prilozi o kulturi i ljepoti Zagreba mogli bi se staviti u gradski prospekt, jer način na koji ona to radi je zaista profesionalan.

Zana, Frane i Dorian u Solarisu
Godišnjica smrti naseg Borisa me rastužila , mislim da ne znam broj puta u mom zivotu koliko sam ga se sjetila. Uvijek sa sjetom i tugom zbog jedne divne osobe i mladost. Nisu mi samo posjete groblju bile sjećanja,  nego mnogi mnogi dani u mom životu.  Neki ljudi zaista ostave dubok trag. Od živih cesto su mi u mislima Darjana i Pero Kolarević . Ne znam ništa o njima ali uvijek su mi bili posebni. Pamtim ih stalno nasmijane.

Sedmi razred
Imala sam predivnu posjetu. Dolazila mi je Ešrefa, nakon 30-tak godina vidjele smo se u živo. Temama i bliskosti nikad kraja, donijela mi je jednu sliku iz VII razreda osnovne škole na kojoj nisam bila. Oduševio me izgled naše razrednice Džebe Elze i vratio mi je u sjećanje. Nije se razlikovala ljepotom od američkih glumica iz tog vremena. Bar meni. 

Ovaj prilog ću potkrijepiti sa slikama povodom raznih događaja kad se vratim kući.

Grofov divni prilog našoj Nadi mi je dao snagu da joj se javim lično, jer zaista mislim da je mi stalni blogeri osjećamo u duši i učestvujemo u njenoj boli.

Puno vas pozdravlja Saima, koja prvi put u životu ne uspijeva da se takmiči s vremenom.
Najbolji lijek za to je imati stalno rodni list u torbi.

Baka i unuk na vrelu Bosne na ljuljački

Slike unučadi

Frane, Zana i Dorian


Labels:

Wednesday, October 15, 2014

U Kopenhagenu nakon desetak godina

Nyhaven
Put u Nizozemsku nas je doveo i do Kopenhagena kojeg smo prvi put posjetili prije više od deset godina. Iako je prošlo dosta vremena od prve posjete negdje u glavi su ostale stare slike i, iako smo u društvu imali domaćine, za odlazak do Nyhaven-a, najpopularnije turističke atrakcije grada, nam nije trebala pomoć. 

Trg pun raje
U grad smo stigli predveče i za obilazak nismo imali puno vremena. Parkirali smo auto pored botaničkog vrta a onda se zaputili ka našem cilju. Nera i ja smo poželjeli da ponovo popijemo piće uz najpoznatiji kanal grada oukviren kućama s prepoznatljivim šarenim fasadama pa smo laganim koracima šetali ulicom punom turista i uličnih umjetnika koji na svakom čošku zabavljaju mnogobrojne prolaznike. Veče je bila lijepa, topla, čak malo pretopla za ovo doba godine. Osjećao sam se prijatno u opuštenoj atmosferi okoline koja me je okruživala. Primijetio sam da mi gode posjete uređenim sredinama gdje ljudi žive lagodno, bez primitivizma koji guši neke naše gradove. Samo da je više ovakvih putovanja dok je zdravlje koliko toliko dobro.

Nyhaven je bio prepun turista. Srećom, nađosmo jedan stol oko kojeg smo se mogli svi smjestiti. Posjedili smo tu dvadesetak minuta uz preskupo piće i onda se lagano zaputili nazad. Grad je još uvijek bio pun raje koja nije imala namjeru da ide na spavanje. Nas su sutradan očekivale nove obaveze (posjeta Hamzićima u Malmeu) i nismo mogli ostati dugo.

Po običaju sam napravio nekoliko snimaka za uspomenu na još jedan lijep dan s našeg putovanja koje nam je ostalo u veoma lijepom sjećanju.

Nera i Kemo ispred zgrade u kojoj Kemo stanuje

Novoizgrađena džamija

Add caption


Kemo, Danijela, Ceca, Una, Nera, Laura i Tibor

Kemo, Danijela, Ceca, Una, Nera, Co i Tibor


Bicikli

Sva mjesta zauzeta

Ceca i Danijela

Una

Nyhaven

Nyhaven

Noć je pala ali malo ko ide na spavanje


Labels: ,