SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, November 30, 2022

Unuke

Ove godine smo se s unukama vidjeli tri puta. Dva puta su one nama došle u posjetu a jedan put smo mi išli njima. Proveli smo s njima više od mjesec dana što je do sada bilo gotovo nemoguće. Na odluku da se preselimo u Istru je mogućnost da ćemo ih moći češće viđati je imala velikog uticaja. Već ova godina je potvrdila da nismo pogriješili a nadamo se da će tako biti i ubuduće.

Kada se u svojim prilozima vraćam na rat u Bosni, ljude s kojima smo živjeli i njihovu ulogu na naše sudbine, ima ih koji me kritiziraju i čak lijepe kojekakve etikete ne shvatajući da je svaki dan ovog novog poslijeratnog života neraskidivo vezan za ono što se desilo prije tridesetak godina i da je to nemoguće razdvojiti. Da nije bilo rata i da nismo morali ostaviti rodni grad sada bi najvjerojatnije hodali istim ulicama kao i prije 30 godina, družili se s prijateljima mnogo ćešće nego to sada činimo i ne bi svaki susret s unukama čekali s nestrpljenjem kao što je to sada slučaj. Bile bi tu, u našoj blizini, i mogli bi ih vidjeti kada god poželimo. I mogli bi se sporazumijevati bez poteškoća jer bi razgovarali na istom jeziku, ma kako ga zvali. Sada je i jedno i drugo mnogo teže i nikada neće biti kao što je to moglo i trebalo biti.

Kada smo početkom oktobra „skoknuli“ do Haga, pitali smo se kako će naše unuke reagirati kada im nana i dido dođu u posjetu. Da li će im biti drago kada dođemo pred školu da ih pokupimo i hoće li s nama razgovarati na našem jeziku, ma kako to za njih bilo teško? Da li će tamo, kod svoje kuće biti Famke i Riki ili će biti Emina i Suada, kako kažu da se zovu kada ih neko u našem malom mistu upita za imena?

Iako sin s njima uvijek i isključiva razgovara na našem jeziku i iako apsolutno sve razumiju, kada smo svi zajedno uglavnom govore holandski, što je i razumljivo jer je to država u kojoj su rođene i čijim jezikom razgovaraju sa svojim kolegicama u školi. Bili smo jako iznenađeni kada su s nama, od trenutka kada smo ušli u stan, razgovarale na našem jeziku i da su naučile još više za našeg kratkog boravka. Posebno je bila simpatična mlađa, Suada, koja nam je pokazivala put od škole, skretala pažnju na pojedine zgrade, objašnjavala kako se u stanu pali svjetlo.

A kako su s nama počeli pričati na našem jeziku je priča za sebe.

Kada su nam u aprilu došle u posjetu nismo puno razgovarali. Tu i tamo bi koristile naš jezik, posebno kada bi od nane tražile „nana keks“ ili kada bi ima nana davala „ljekić“, kako je Nera zvala kašićicu meda s limunom koje bi im davala ako bi osjetila da su malo prehlađene. Slično je bilo i kada su u julu došle na ljetnji odmor. Na naša pitanja su uglavnom odgovarale sa da ili ne a jedino su dobro naučile kako didu zamoliti da ih odvede na sladoled. Kada su se nakon petnaestak dana provedenih na Krku i Visu ponovo vratile u Pješčanu uvalu sve se promijenilo. Dok su bile na otocima iz Amerike nam je došla kćerka s Ellom, mješancem čiuvave i neke druge pasje rase, naša ljubimica, koja je svojim dolaskom unijela velike promjene u naše žovote. A najveća promjena je bila u tome što su unuke odjednom progovorile naš jezik. Ellu obožavaju i kada su stigle najveći dio vremena su provele s njom. Brinule su se o njoj, izvodile je u šetnju, piškenje, brinule se da ima šta jesti, i što je najvažnije, obraćale su joj se na našem jeziku, sastavljajući cijele rečenice na iznenađenje svih nas. Sve što bi Elli govorili one su odmah ponavljale, kao da je to njihov maternji jezik. Posebno nas je iznenađivala Suada u čijem se govoru nije osjećao gotovo nikakav naglasak. „Dido, molim te hajde samo jednom“, rekla bi tečno na našem jeziku kada bi me molila da se idem s njom igrati i dido je morao poslušati.

Razmišljajući šta se to desilo da su odjednom progovorili naš jezik upravo kada su vidjele Ellu došao sam do zaključka da su u svojim glavicama mislile da Ella razumije samo naš jezik i da joj se i one moraju tako obraćati. Tako je bilo cijelo vrijeme do njihovog odlaska. Svakim danom se njihov riječnik proširivao i da su ostale još koji mjesec niko ne bi primijetio da su rođene i da žive u Nizozemskoj.

Nakon povratka kući čuli smo se nekoliko puta i činilo mi se da se sve vratilo na staro. Valjda je to zbog toga što se „vidimo“ preko Facetimea a to nije isto kao kada smo blizu jedni drugima. Kako smo sada samo par sati (avionom) daleko od njih nadamo se da ćemo se viđati češće a to će biti prilika da naš jezik još bolje nauče. A ja se nadam i da će jednog dana pročitati i didinu knjigu iz koje će saznati kako je i zašto njihov tata završio u Nizozemskoj i zašto su morale naučiti još jedan jezik osim onoga zemlje u kojoj su rođene. 

Tuesday, November 29, 2022

Pločica

Nakon posjete Meblo Trade trgovini, Sajmu meda i Sajmu knjiga, vračajući se prema mjestu gdje smo parkirali auto Nera predloži da umjesto da ona pravi ručak pojedemo nešto u gradu. Kako je sezona prošla većina restorana u Puli je zatvorena tako da je izbor pao na Jupiter, pzzeriju u ulici koja vodi ka Kaštelu, gdje smo već nekoliko puno jako dobro jeli. Na našu žalost, pizzerija je bila zatvoreno. Ponedeljak je dan kada ne rade. Pomalo razočarani krenusmo nazad ka zlatnim vratima a onda mi odjedanput pade na pamet da sam prije par mjeseci u lokalnim novinama Glas Istre pročitao članak o ćevapčinici koju su mladi supružnici otvorili u blizini gradske tržnice. Nisam zapamtio ime ćevapčinice ali mi je ostalo u sjećanju da su ćevapi u obliku pločice, upravo onako kako se prave u Banjaluci.

Kada smo stigli do tržnice primijetismo lijepo uređen restorančić, zapravo nekoliko stolova ispod natkrivenog prostora i reklamu za ćevape. Prva porcija na panou gledajući odozgo je bila sindikalna. Bio sam siguran da smo na pravom mjestu jer sindikalnu nisi mogao pojesti nigdje nego u Banjaluci.

Dan je bio prohladan i mi smo bili jedine mušterije. Naručismo po malu porciju (ovdje je to cijela lepinja i tri ploče) i pivo. Dok smo čekali da se ćevapi ispeku započesmo razgovor sa simpatičnim vlasnicima. Od Mersima saznasmo da je zanat ispekao u jednom restoranu u Bosanskoj Gradišci gdje je radio par godina. Jednog dana su on i njegova supruga Snježana odlučili da se upuste u vode privatluka i da u Puli otvore ćevapčinicu koja će ponuditi nešto drugo u odnosu na ono što se u Puli nudi. Pronašli su svog mesara od kojeg kupuju meso, isto tako pekara koji im pravi lepinje, uspjeli zakupiti prostor u blizini tržnice, uredili ga i krenuli. Za sada su zadovoljni kako biznis napreduje a nadaju se da će jednog dana uspjeti zakupiti pravi restoran gdje bi mogli ugostiti više ljudi tokom cijele godine. To bi im također omogućilo da ćevape peku na roštilju s drvenim ugljem a ne na plinu kako to sada rade jer im po zakonima koji važe za tržnicu to nije dozvoljeno.

Ćevape smo pojeli i mogu reći da su bolji od svih koje sam zadnjih godina pojeo u Banjaluci. Istina, nešto su manji nego banjalučki, kao i lepinja, a i boja mesa je malo svjetlija ali je ukus odličan. Daleko su bolji od ćevapa koje smo ovog ljeta jeli kod Kodre, popularne pulske ćevapčinice. Nakon Kodrinih ćevapa rekao sam da ih više u Puli neću jesti ali sam nakon ćevapa u Ploćici, kako se ćevapčinica zove, promijenio mišljenje. Sada imamo još jedno mjesto na koje možemo otići kada Neri dosadi da se muva po kuhinji ili se nađemo u gradu i prahne nam da nešto pojedemo. A i Davor će s familijom biti sretan jer oni obavezno kada ljeti dođu moraju pojesti ćevape bar jednom bez obzira kakvi su.

Mladim vlasnicima ćevapčinice Ploćica smo poželjeli uspjeh u radu i obećali da ćemo vijest o njihovoj Ploćici prenijeti našoj banjalučkoj raji koje ljeti ovdje ima poprilično. Vjerujem da će svi oni koji navrate u Ploćicu biti zadovoljni.