SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, July 14, 2018

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Saima - Rodni list

Co - Rodni list
Dubravka - In memoriam - 97. Honda Civic


Uz Dubravkin komentar - Moja draga Be i Ha, zemlja suvišnih ljudi!!


Srđan Puhalo "Zašto nas lažete predsjedniče Dodik?"

Uz Dubravkin komentar - Link na video klip


Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Arvid Carlsson nije više među živima

Arvid Carlsson
Moja osobna ljubav prema Kraljevini Švedskoj rasla je sa godinama dostojanstvenog života u ovoj prelijepoj skandinavskoj zemlji. Poslije prvih traumatičnih doživljaja po izbjegličkim kampovima, nenaviknuta na bilo koji oblik kolektivnog življenja, odrasla i stasala u beskrajnoj ljubavi uže i šire familije, traumatizirana ratom u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini, te trinaestomjesečnim boravkom u Zagrebu (ni na nebu, ni na zemlji !), mislila sam da će pitanje azila za mene i za mog tada 14. godišnjeg sina ići glatko, kao i u slučaju oko 30 000 Bosanaca i Hercegovaca koji su u to vrijeme tražili sigurnu izbjegličku luku u Švedskoj

No, nije bilo tako i potrajalo je punih pet godina. Najtežih pet godina u mom životu!

Bosanci i Hercegovci (Srebreničani, Mostarci, Banjalučani, Trebinjci, Sarajlije i Sandžaklije!), skoro svi su  dobijali azil, ali ne ja i moj sin. Mi smo dobijali samo odbijenice pod prijetnjom deportacije iz zemlje, iako smo dokumentima (ličnom kartom, mojom radnom knjižicom, Kenanovim svjedočanstvom o završenoj Osnovnoj školi u Sarajevu, našim rodnim listovima) nastojali argumentima dokazati da smo pobjegli iz opkeljenog Sarajeva o kome govori čitav svijet! ( odlukom Birgitt Frigebo, tadašnje švedske ministrice za migraciona pitanja, 20 000 Sandžaklija koji su došli u Švedsku je amnestijom dobilo stalnu dozvolu boravka i azil u Švedskoj, iako su bili državljani Srbije!!).

Skoro svi, samo ne moj sin i ja !

Zašto? Zato što smo u Švedsku ušli sa hrvatskom putovnicom i kao hrvatski državljani, bez obzira na naše sarajevsko prebivalište i dokaze, nismo imali pravo na azil. jer Hrvatska nije bila u ratu i ...točka! To je bilo objašnjenje švedskog Invandrarverketa, danas Migracionog ureda u rangu ministarstva.

Čvrsto odlučna da ostanem u Švedskoj, sa željom da moj sin studira na Uppsala univerzitetu iliti Sveučilištu, kako bi rekle moje zagrebačke studentske kolege, jednom od najstarijih u Evropi, osnovanog  još 1477 godine.

Trebalo je uzeti sudbinu u svoje ruke, zasukati rukave i krenuti! Znala sam da je ključna stvar znanje švedskog jezika, pa iako nam je u slučaju našeg traženja azila bio odobrena i advokatska pomoć, bila sam čvrsta u odluci da mene i mog sina niko ne može pred švedskim vlastima bolje braniti od mene same i to na švedskom jeziku! Pošto kao azilant nisam imala pravo na organizirano učenje jezika koje je po raznim općinama provodio tadašnji Zavod za useljeništvo ili Invandrarverket, ja sam također odlučila da ću to uraditi sama, koristeći sva raspoloživa didaktička i nedidaktička sredstva. Treba, iz današnje perspektive, napomenuti da tada nije postojao Internet, niti pomagala te vrste, pa se skoro sve svodilo na "teku i olovku", radio, knjige, brošure, novine, lokalne i regionalne, reklame, susrete sa Svđjanima, ucešće na njihovim proslavama praznika, odlazak u razne humanitarne organizacije, te korištenje Kenanovih  školskih knjiga, tada naročito iz Historije i Poznavanja društva!
To je trajalo nekoliko godina, Kenan je već pohađao Gimnaziju i i sam već odlično govorio švedski, a ja po preporuci gradonačelnika Bosse Englunda I bez dozvole rada dobila posao u Central skoli u gradu - da pomažem djeci bosanskih izbjeglica u savladavanju lekcija iz matematike, fizike i kemije!
Tada sam još uvijek za moje zemljake, koji su tu živjeli, bila "ustašica", a kada je jedan od učenika, na mom satu fizike, izlanuo "obiteljsku priču":

"Moj babo kaže da on zna bolje od Tebe!", rekla sam mu: `"Baš fino, neka Te od sada uči Tvoj babo i Ti više nemoj dolaziti na nastavu koju ja držim!!"

Moj enormnim trud se isplatio, ja sam već nakon dvije-tri godine govorila tako dobro švedski jezik da su me i sami Švedjani hvalili, moj gosp. Eriksson je govorio:

"Gospođo Bekić, Vaš rječnik je bogatiji od rječnika i bolje obrazovanog Šveđanina!" bodreći me da nastavim dalje i svaki dan donoseći "Uppsala Nya Tidning", dnevne novine, nakon što ih on i žena pročitaju!

Sve sam pratila, bila u toku sa svim društrvenim i kulturnim događajima, a najsvečaniji trenutak u godini za mene osobno je bio: Svečana dodjela Nobelove nagrade 10.decembra u Vijećnici u Štokholmu svim laureatima iz ruku švedskog kralja Karl Gustava xvi.

Za 20 i više godina u Švedskoj taj najsvečaniji čin za Kraljevinu Švedsku nisam do sada propustila niti jedan jedini put, a to sam pratila i u mirno doba u bivšoj domovini!

Da je Sarajlija Vladimir Prelog također dobitnik Nobelove nagrade za kemiju napisala sam i poseban blogg, a Ivo Andrić lauret za književnost 1968., o čemu sam držala i predavanja po raznim obrazovnim udruženjima po Švedskoj!

Osnažena pohvalama mojih Šveđana, u proljeće 1997. godine sjela sam i svojom rukom napisala pismo Invandrarverketu nakon još jedne odbijenice na naš zahtjev za azil!

Kenan je vec pohađao zadnju godinu Gimnazije, bio najbolji đak na toj školi i prvi Bosanac, koji je na švedskom pisao bolje sastave od rođenih Švedjana što je njegov gimnazijski profesor Anders Hiller napisao i u lokalnim novinama "Uppsala Nya Tidning!"

Ja sam i dalje radila na školi, a poziv prof. Adolfa Dahla sa Katedre za slavistiku sa Uppsala universiteta da mu pomognem oko izrade komparativnog rječnika švedski - bosanski, hrvatski,  srpski -- sam prihvatila sa ponosom i velikom zahvalnošću!. Ime moje malenkosti stoji u samom predgovoru tog značajnog rječnika!

U svom pismu Zavodu za useljeništvo sam također navela da po švedskom zakonu postoji i još jedan razlog za moguće dobijanje azila, a to je "särskilda skäl", (izuzetak ), što sam potvrdila našom dobrom integracijom u švedsko društvo, angažmanom na svakom društvenom planu, znanjem jezika i velikom željom da ostanemo u Švedskoj.

Krajem maja 1997 godine, Kenan je polozio maturu, veliku svečanost i sve potrebno su priredili moji Eriksonovi, kupili Kenanovu svečanu odjeću i tradicionalnu studentsku kapu! U njegovom otvorenom "Volvo-u", Kenan se sa kolegama provozao gradom, a poslije i u kajaku po brzacima rijeke Fyris u Uppsali.

Kada smo se vratili u stan, čekalo me je pismo od Zavoda za useljeništvo Švedske: sa zebnjom sam otvorila i počela plakati!

Stajalo je da smo dobili azil i doživotnu dozvolu boravka u Kraljevini Švedskoj! Koja koincidencija - isti sretni dan !

Od tog dana i datuma počinje i naš pravi život u ovoj lijepoj i uljuđenoj zemlji!

A sada ponovo na Nobelovu nagradu! Već davne 2000.-te godine, Nobelovu nagradu za medicinu ili fiziologiju kako to naziva Švedska akademija, nakon dugo, dugo godina dobio je jedan Švedjanin, prof. emeritus Arvid Carlsson sa Instituta za istraživanje Salgrenske kliničke bolnice u Göteborgu!
Nobelova nagrada mu je dodijeljena za njegov istrazivački rad u oblasti neurologije i neurofarmakologije i otkrića supstanci dopamina i serotonina, aminokiselina koje produciraju nervne čelije u mozgu, a čija hipo-ili hiperprodukcija uzrokuje mnoge neurološke i psihičke bolesti kao Alzheimerovu i Parkinsonovu bolest, te rane oblike psihoza i drugih teških neuroloških oboljenja. Velike farmaceutske kuće su se odmah zainteresirale za proizvodnju lijekova, među njima i farmakološki koncern "Astra Zeneca" iz Uppsale!

I ovaj put je to bila divna svečanost, prof. Arvid Carlsson je čak držao i zahvalni govor pred Švedskom akademijom i kraljem, kao i pred cijelim svijetom!

Bila sam ushićena, bilo mi je posebno drago da su te godine američki istrazivači bili u sjeni otkrića prof. Carlssona iz Göteborga, ne sluteci da će njegovo otkriće jednog dana spasiti život i mom jedinom djetetu - mom sinu!!!

Sa dobijanjem azila rasle su i naše mogućnosti. Kenan je upisao studij ekonomije, a ja sam od Försvars Radioanstalt (Švedska vojna akademija bi se to moglo nazvati!), dobila fini zadatak da u Uppsali obrazujem šavedske UNROF-orce, koji idu u nasu Bosnu u okviru mirovnih snaga.
Posjete mojoj dragoj majci u Sarajevo su sada bile česte, iako tada skupe i preko drugih evropskih destinacija. Obišla sam skoroi cijelu lijepu drugu domovinu, Norvešku, Finsku, Baltik itd.

Početkom 2006. godine u okviru Evropskog projekta studentske razmjene ERASMUS, moj Kenan je dobio mogućnost da 6 mjeeci studira na Američkom univerzitetu u Torinu, IIalija. Bio je sav sretan i osjećao se izuzetno privilegiran jer je bio jedini Bosanac, koji je to tada uspio. Na put je krenuo sa švedskim kolegom Davidom Lundströmom, u Torinu su zajedno unajmili stan kod familije Scavino i postali "cimeri". Sve je bilo lijepo i krasno do marta, kada je jedne noći italijanska policija došla u 3 sata na vrata i probudila mog sina, sa molbom da identificira mrtvo tijelo Davida koji je pronađen mrtav na kolosijeku Željezničke stanice u Torinu!

David j , pokazalo se, izvršio samoubistvo, bacivši se sa mosta na voz u punoj brzini. Moj Kenan je bio šokiran, sve mi je objasnio telefonom i rekao da ne brinem.

No, od tog dana i od šoka koji je doživio, zatvorio se u stan, nikog nije puštao, nije jeo nije pio, na što su me upozorili njegovi stanodavci!

Moj sin je od strašnog šoka pao u najgori oblik psihoze, izgubio vezu sa realnošću i ja sam već sutra odletjela u Torino. Nije čak tada htio ni mene da vidi i situacija je bila izuzetno opasna tako da su mi pomogli talijanski karabinjeri , stanodavci i fakultet da nasilno otvorimo stan. Našla sam svog sina sklupčanog na krevetu u najmračnijem dijelu stana , a policija ga je prisilno odvela na Psihijatrijsku kliniku "Masimo Umberto”, bez dozvole da ja pratim svoje dijete! Tu je ostao tri mjeseca, postepeno se oporavljajući, zahvaljujući izuzetnoj brizi i njezi italijanskog psihijatra prof.  DžanCarla i osoblja, porodice Skavino. Potpuni oporavak, bez recidiva ne bi bio moguć bez lijekova i terapije psihofarmacima koju je otkrio švedski nobelovac prof. Arvid C arlsson. Možete zamisliti kako sam ja kao majka jedinca to sve preživjela!

Danas je moj sin uspješan mladi čovjek, koji voli ovu zemlju, a i italiju i bez obzira na sve ružno nosi je u srcu zbog divnih ljudi koji su nam pomogli i koji su svi došli ( 8 članova familije Scavino) da nas posjete u Švedskoj!

Švedski nobelovac prof. Arvid Carlsson umro je 15. juna ove godine u 93. godini. Tada sam bila u Sarajevu, sve sam saznala po dolasku u Švedsku.

Nakon nekoliko dana sam poslala pismo saučešća Istraživačkom institutu Salgrenske univerzitetske klinike u Göteborgu, na kojoj je sa svojim timom profesor ostao dokle god je mogao!

A u sebi sam pomislila: "Ako bi i na onom svijetu, na koji cemo svi stići, bilo moguće misliti na nekoga, ja bih, pošatovani profesore, mislila i na Vas!"

Saida Bahtijarević-Bekić

Labels:

Thursday, July 12, 2018

Rodni list


Mjesec ili dva prije zvanicnog statusa penzionera, javljaju mi iz Banjaluke:

"Nasli smo tvoju radnicku knjizicu, pripremili jos nekoliko dokumenata. Ako hoces traziti penziju moras imati rodni list. Mora biti svjez rodni list iz Sarajeva, posto si tamo rodjena. Ako imas koga da ti to uradi bilo bi dobro, onda mozes poceti s procesom cim dodjes ovamo.”

U Sarajevu su zivjele tri mamine sestre, dvije imale po dvoje djeca i treca jedno, svi su bili tamo sa familijama. Jedan je bratic poginuo u ovom zadnjem ratu, ostali se razisli i poveli stare tetke s njima. Ostao je samo jedan bratic sin najstarije tetke, koju smo svi jako voljelei zbog njene smirenosti i blage naravi. Nikad je nismo culi da je povisila ton. Izgleda da je ovaj njen mladji sin naslijedio nesto od te izuzetno dobre duse.

-Halo Rajko, zovem te iz Montreala, za dva mjeseca cu doci u posjetu, spremam se da trazim penziju. Treba mi rodni list iz Sarajeva, mozes li otici da to izvadis.
-Ooo,.. ti si ovdje rodjena, nisam to znao, ja uvijek mislio da si ti banjalucanka.
-Naravno ti si imao samo godinu dana kad sam ja rodjena, ne sjecas se dobro.
-Nisam siguran da ja to mogu dobiti, ali pitacu.

-Halo Rajko, sta ima, jesi li pitao  za rodni list.
-Ooo vozdra, pitao sam. Rekli su da moram donijeti odobrenje s tvojim potpisom. Formular se moze dobiti u Banlaluci .
-Aah, to izgleda komplikovanije nego sto sam mislila, onda je bolje da ja dodjem tebi u posjetu i uz put sama  izvadim to cudo od rodnog lista.
-Znas sta, ja tebi savjetujem da se ne zuris, prvo ti dodji pa onda polako vidi kako to sve hoda ovdje. Vidim ja da si ti neupucena.

Kad sam stigla u Banjaluku, malo smo se raspitali i saznali da se rodni list za one koji su rodjeni u Sarajevu moze dobiti u bilo kojem gradu Federacije. Do tada nisam znala taj poslijeratni poredak u BiH, nisam nikad htjela ni da se potrudim da to razumijem sta je federacija, sta su kantoni a sta su entiteti.. Eto doslo je vrijeme, nakon vise od 20 godina da i to uradim.

Ako je tako, hajdemo onda do Jajca to je najblize. Jajce pripada Federaciji. Nije daleko, vrijeme je lijepo, imacemo taj papir za jedan dan.

Put do Jajca je probudio sjecanja na cesta putovanja autobusom Banjaluka-Sarajevo i nazad tokom studiranja na elektro fakultetu u Sarajevu. Isti kao nekad, ista okolina. Oktobarsko sarenilo, lisce polako umire, darujuci predivne boje od zute preko crvene kao rdja do tamno smedje. Stijene stoje, stoljecima suteci, posmatraju milione prolaznika. Neki sa dobrim namjerama, neki sa veoma zlim namjerama, neki pjeske, neki na konjima, neki u autima i kamionima, a neki u tenkovima.
Jajce nas je docekalo u jutarnjem sjaju, cisto, umiveno. Prelazimo most, hodamo uskim ulicama prema maticnom uredu. Osjecam neko uzbudjenje u tom starom gradu, kao da sam u pozoristu.

Stojimo u redu, na trecem mjestu.

-Izvinite ja sam iz Banjaluke, rodjena u Sarajevu, da li mogu dobiti rodni list ovdje kod vas?
-Da mozete, trebate otici uplatiti na salter na ulazu, donesite mi potvrdu, ja cu poslati zahtjev da mi Sarajevo dozvoli pristup bazi podataka. Dodjite sutra i dobicete rodni list.
Uradili smo sve sto je trebalo, cekao nas je lijep suncani dan, nebo plavo i bistro.
Kad smo vec ovdje idemo malo da vidimo vodenice na Plivi. Te sam vodenice vidjala samo na slikama cesto na kalendaru. Za mene impresivno. Pametno iskoristena snaga vode, ja uvijek vjerujem u snagu mnostva malih bica kad rade zajedno ili malih uredjaja kad rade zajedno. Cini mi se da je mnogo efikasnije i uklapa se dobro u prirodu.

Sutradan ponovo u Jajce, nas cetvero , muzeva sestra i njen muz, moj muz i ja. Sad ponosno stojim u redu, sve je uradjeno po protokolu, ne moze mi niko nista. Trazila sam tri promjerka da mi se nadju pri ruci ako treba. Izasli smo veseli, sa vaznim papirima i otisli na kafu u kafic preko puta maticnog ureda. Nas troje svako ima po jedan papir, gledamo da li je sve tacno. Ja pazljivo gledam datume, imena roditelja, ima cak i napomena da sam promijenila prezime kad sam se udala, datum i broj izmjene. Muzeva sestra, uciteljica po zanimanju, nam ponavlja da dobro pogledamo sve prije nego krenemo nazad.

Tri puta potvrdjeno sve izgleda dobro. Zurimo nazad u Banjaluku u opstinu da to predamo, i dobijemo neki novi papir, pa onda dalje. U opstini uzmem broj, idem u odredjenu kancelariju. Opstina modernizovana, ipak se ona stara moze prepoznati po velikim teskim vratima. Ta vrata pomazu da se covjek osjeca malen i nekako kriv sto mora pokucati i traziti nesto. Usla sam u kancelariju, predala papir, sluzbenica gleda rodni list i vrti glavom.

-Ja vam ne mogu nista uraditi, vase ime na rodnom listu se ne slaze sa mojim podacima.
Vi se zovete Dubravka a na rodnom listu pise Drubravka. Zao mi je, ja to ne mogu prihvatiti.
Izlazim kroz velika teska vrata, kao pokisla, objasnjavam problem mojoj cetveroclanoj grupi. Nasa uciteljica ljuta : pa u sta ste gledali vi troje, lijepo sam vam rekla da sve dobro pregledate , ooh. Sad Dubravka zovi telefonom Sarajevo i vidi sta je problem.

Ja kao poslusni ucenik zovem maticni ured u Sarajevu, sluzbenica pita za druge informacije da potvrdi moj idnetitet.

-Bila je greska u tipkanju to cemo ispraviti, sutra cete moci dobiti rodni list.
-Mozete li sad, kad ste vec kod mog imena provjeriti podatke za drzavljanstvo ?
-Morate zvati drugi broj.
Zovem drugi broj.
-U kojoj opstini u Sarajevu ste rodjeni.
-Centar (tako pise u mom starom rodnom listu).
-To ne postoji.
-Kako to, a sta postoji?
-Opstina Stari grad , Novo Sarajevo…..?
-Kako se zovete? Ja kazem moje ime. Duga pauza, cuje se tipkanje po tastaturi.
-Gospodjo vi niste rodjeni u Sarajevu. Ne znam sta da kazem, uhvacena sam u raskoraku. Trebala bi traziti sefa da razjasnimo problem. Ali ja sam vec umorna. Ne, zalicu se poslije, mobilni telefon je skup.
-Molim vase ime. Dobila sam ime, imala plan da se zalim na website maticnog ureda. Ali brzo me je prosla ta ljutnja, kao sto to obicno sa mnom biva. Moja komunikacija sa Sarajevom je ostala na toj tacki.

Tako smo putovali treci dan u Jajce, nas cetvero, i konacno dobili ispravan rodni list. Vratili smo  se preko Zmijanja, gdje takodje nisam nikad bila. Divni predjeli, rucak u Etno selu, teletina ispod saca i cicvara. Jednostavno i veoma ukusno. Obisli smo lijepu zbirku starinskih predmeta, alata, namjestaja. Vidi se da je to neko znalacki sortirao i izlozio.

Uvijek ima druga strana medalje. Rodni list je pomogao da malo obidjemo krajeve gdje nikad prije nismo isli.

Plus, familji se obogatila za jednu novu pricu,  koja ce se godinama prepricavati, kako smo tri dana isli u Jace po rodni list.

Pokusavala sam objasniti sama sebi zasto to nije moglo biti brze. Jasno mi je da me ona druga osoba nije nasla, jer je ime pogresno otipkano prilikom ubacivanja u bazu podataka. Ako je pretrazivala sa ispravnimm imenom nije me mogla naci. Na ovom mom zivotnom putu do penzije vidjela sam svakavih gresaka, to je ljudsko, nije me iznenadilo.

Ostalo je samo jedno malo razocarenje da se niko od tih sluzbenika koji prave verifikaciju nije ni jednom rijecju ni slucajno izvinio.

I jos jedno razocarenje u pogledu drzavnog poretka. Baza podataka je bila jedinstvena za BiH (to ja predpostavljam, ne znaci da sam u pravu). Cijela svrha je brzi i efikasniji servis obicnim gradjanima. Poslijeratna podjela, koja lici na feudalne male domene, je ucinila tu bazu podataka neupotrbljivom, neefikasnom i veoma skupom, jer oni ne dozvoljavaju pristup jedni drugima. Mozda bi bilo brze i jeftinije imati nekog pisara da pogleda u maticnu knjigu i finim pisanim slovima napise rodni list kao sto je onaj moj stari,napravljen kad sam rodjena. Tamo lijepo pise Opstina Centar….

Dubravka Kusmic 11 July 2018

Labels:

Tuesday, July 10, 2018

Ne odustajem

Ovih dana se spremam ponovo u Šibenik (sad je to postalo Općina Šibenik - Rakovo Selo br. 65.)

Dok sam ovde u Sarajevu, poslaću nekoliko isječaka iz raznih sarajevskih medija. Ovo mi je na neki način predgovor za nešto sto se spremam aktivno potruditi da dođe na ovaj blog. 

Sviđa mi se što normalni novinari počinju da o svemu lijepom iz Bosne pišu navodeći gradove i osobe koji su porijeklom iz tih gradova ma gdje u svijetu bili, radili i predstavljali svoju otađbin, domovinu i korijene, ne spominjući ni naciju ni religiju.







Ovih dana vlast na čelu sa Bakirom iznosi podatak da 30 milijardi  KM-ova godišnje dođe u BiH od naše raje iz svih država (nikad više ne zovem dijaspora), što prođe kroz evidenciju države, a smatra 

se da još toliko dođe drugim putevima i potrošnjom kad dolaze u svoje krajeve i posjete bližnjima. 

I hvale se time, mjesto da se stide, jer kad su ta raja odlazila iz krajeva pod vlašću RS nisu prstom mrdnuli da se to spriječi. 

Nije ih briga ni da se preispitaju kako taj svijet živi i koliko radi da može pomagati svojim roditeljima (penzionerima kojih je 300.000 sa penzijama od 300-400 KM-ova.)
I još nemaju srama da pozivaju našu raju rasutu po svijetu da glasaju za njih.

Pozdrav Saima

Labels:

Wednesday, July 04, 2018

In memoriam - 97. Honda Civic

Novembar 1996. - Juli 2018.
Amerika je zemlja velika i u njoj ne možeš živjeti normalan život bez auta. Istina, ima tu i tamo poneko ko preživi koristeći gradski prevoz ali su takvi u ogromnoj manjini. Ako ne živiš u gradu (a većina Amerikanaca živi u naseljima izvan grada) i za najmanju sitnicu moraš sjesti u auto ili moraš gnjaviti nekog da te voza jer se pješke nigdje ne može stići. U prigradskim naseljima nema trgovina pa ako hoćeš da jedeš, pali auto pa do prve plaze, kako ovdje zovu velike parkinge oko kojih su načičkane trgovine svih vrsta.

Ni do posla nije lako stići. Ako radiš u downtownu, onda se možeš nadati da ćeš u blizini imati gradski prevoz ali ako ti je posao negdje na drugoj strani, zaboravi na taj vid prevoza jer će ti do posla trebati sat-dva, a u većini slučajeva do firme nećeš moći ni stići bez auta.

Ako te sudbina dovede u ove krajeve, jedna od prvih stvari koja te čeka je polaganje vozačkog ispita i nabavka auta. Obično se kupuju polovnjaci, za par stotina dolara, a to sa sobom nosi mnoge probleme. Stara auta se kvare a popravke koštaju. Ali, za većinu, naročito onih koji u Ameriku stižu kao izbjeglice, nema drugog rješenja. Radi, plaćaj popravke i nadaj se da ćeš jednog dana isplivati iz tog začaranog kruga koji te drži na dnu društvene ljestvice.

Mi smo, po dolasku u Pittsburgh odabrali drugi put. Novca nismo imali i o kupovini auta nije moglo biti ni govora. U prva tri mjeseca, dok smo još živjeli na račun države, auto nam nije ti trebao. Istina, bilo je veoma naporno odlaziti u trgovinu hrane jer nije bilo lako vući teške plastične kese napunjene hranom za nekoliko narednih dana. Usput si morao otrpjeti poglede komšija koji takvih problema nisu imale. Još je teže bili ići autobusom na obližnju plazu. S platičnim kesama u rukama, morao si paziti da kesa ne pukne i njen sadržaj ne raspe po podu autobusa, što se desilo nekoliko puta. Ali, bila je to naša sudbina jer posla nismo imali a moralo se jesti.

Moj prvi posao je bio u Strip Districtu, naselju starih, oronulih kuća i zgrada naslonjenih s druge strane dijela downtowna poznatog kao Cultural District. Posao sam dobio u Parma Sausage Company, maloj privatnoj firmi koja je proizvodila sušene mesne proizvode, vlasništvo gazde Luigija, starijeg gospodina kojeg je siromaštvo natjeralo da se iz svoje rodne Sicilije otisne preko velike bare. Na posao sam išao busom a od zadnje stanice u downtownu sam pješačio do zgrade u kojoj je smještena mesnica, za što mi je trebalo oko 20 minuta brzog hoda. Stan u Carnegie-u sam napuštao u cik zore da bih na posao stigao na vrijeme.

Nera se u isto vrijeme zaposlila u Hills Departmant Store, trgovini opće robe na obližnjoj plazi na kojoj se nalazila i trgovina prehrabenih proizvoda u kojoj smo ponekad kupovali hranu. I ona je na posao išla autobusom ali je ponekad uveče, kada bi morala ostati duže, da pripremi police za slijedeći dan, morala pješačiti do naše zgrade, što je ovdje bilo izuzetno neobično jer ovdje gotovo niko ne pješači, a posebno ne noću. Vidjeti nekoga na ulici van naseljenog mjesta je izazivalo sumnju jer je to u većini slučajeva značilo da se radi o osobi s dna društvene ljestvice od koje je trebalo zazirati.

I onda, nakon punih godinu dana, kupismo prvo auto. Forda. S petoro vrata. Novog. Na kredit, naravno, kako to radi većina Amerikanaca. Auto je vozila Nera, jer je u međuvremenu dobila posao u struci u firmi do koje nije mogla stići autobusom. A ja sam i dalje koristio autobus, jer sam i dalje radio u downtownu, istina na Duquesne University, čiji se campus smjestio u dijelu grada poznatom pod nazivom Uptown, uzvisini s desne strane, odmah kada se iz dowtowna krene ka Oaklandu, dijelu Pittsburgha poznatom po nekoliko univerziteta i velikih bolničkih kompleksa.

Išao sam na posao busom skoro dvije godine, trpeći društvo osobe s posebnim potrebama koja je u autobus ulazila nekoliko stanica nakon moje i koja je u meni pronašla žrtvu za nerazumljive priče jer niko drugi nije za njih pokazivao interes. Ja sam mirno sjedio i slušao, ponekad klimajući glavom, nemajući pojma šta mi ta osoba govori, ne želeći da je ignoriram kao ostali putnici autobusa. Uz to, na putu od autobuske stanice do univerziteta, svako jutro sam prolazio pored nekolicine beskućnika koji su od prolaznika žicale siću, što me je svaki dan sve više nerviralo. Bilo mi je nelagodno da ih ignoriram a ni prelazak na drugu stranu ulice ne bi pomagao jer su se strateški rasporedili tako da ih nisi mogao izbjeći.

Ni većina ostalih pješaka na mom putu do univerziteta mi dan nije činila ljepšim jer se na ulici uglavnom mogao vidjeti siromašniji živalj, jadnog fizičkog izgleda, obučen bez ikakvog ukusa. Daleko je to od onoga na što sam bio navikao u starom kraju gdje je većina svijeta izgledala normalno, da ne spominjem naš ženski svijet, koji se znao lijepo obući pa je šetnja gradom zbog toga bila prijatnija.

Svakodnevno drdanje autobusom me je sve više nerviralo a nisam više mogao podnijeti ni zanovijetanje mog svakodnevnog saputnika a ni žicanje beskućnika. Jednog dana čvrsto odlučih da kupimo još jedno auto kako bi mojim frutracijama došao kraj. U obzir je opet dolazilo samo novo, jer nisam htio da se bakćem čestim popravkama i igrama majstora koji u svakom trenutku nastoje da te nasamare, naplaćujući ti i za popravke koje nisu uradili. Ali, novca se nije imalo na pretek. U kuću smo se uselili godinu i pol po dolasku u Pittsburgh, plaćali kredit za jedan auto i sada je trebalo uzeti još jedan. Uz onaj za kuću, bila bi to velika obaveza koju smo morali pruzeti na svoja pleća. Jeftinije rješenje je bio lizing, uzimanje auta na najam na dvije-tri godine, jer je rata u tom slučaju bila manja od one za kupovinu. Prelistavao sam lokalne novine i jednog dana zapazih dobar deal za jedan model Nissana. Nazovem dealership, raspitam se za cijenu (bila je prihvatljiva za naš džep), i kad mi trgovac potvrdi da auto imaju, zaputismo se u sasvim drugi dio grada, udaljen od nas dobrih 45 minuta vožnje.

Kada sam u trgovini rekao da sam došao zbog auta i da mi je rečeno da ga imaju za lizing, razočarah se, a istovremeno i naljutih, jer mi trgovac reče da auto o kojem smo govorili nije novi, već da je i ranije bio liziran. Ljutito mu rekoh da mi nije rekao istinu i razočaran sjedoh u našeg Forda s namjerom da se vratimo kući. Na izlazu s parkinga trgovine primjetih da se malo dalje nalazi dealership Honde. Predložih Neri da svratimo do trgovine, nadajući se da bi oni mogli imati nešto za nas.

I ne prevarih se. Kada objasnih šta tražim, trgovac me odvede do jedne Honde Civic LX i predloži da je provozam a onda ćemo popričati o cijeni.

Auto mi je odmah prirastao srcu. Ne velik, lijepog, modernog dizajna, s odličnim pregledom, lakim i tačnim komandama, činio mi se kao da sam ga godinama vozio. Prije nego što sam počeo ozbiljnije razmišljati o kupovini drugog auta, provozao sam nekoliko modela auta drugih proizvođača i niti jedan mi se nije svidio. A ova Honda mi se pravo svidjela i u istom momentu odlučih da ću je uzeti, naravno ako cijena bude prihvatljiva. Jedina mana joj je bila ručni mjenjač, što je ovdje u Americi prava rijetkost. Ali meni to nije smetalo i od prvog momenta kada sam sjeo u nju nisam imao nikakvih problema s polascima pod ručnom kočnicom, na strmim ulicama kakvih je većina u Pittsburghu i njegovoj okolini.

Downpayment i mjesečna rata lizinga su bili povoljni, čak povoljniji nego za Nissan zbog kojeg sam došao u ovaj udaljeni dio grada i tako tog prohladnog novembra 1996. se ispred naše kuće zaustavi nova Honda, da pravi društvo Fordu koji se baškario u garaži.

Nakon isteka lizinga, odlučih da auto otkupim jer smo za dvije godine uštedjeli dovoljno novaca a auto sam zaista zavolio. i ni u jednom trenutku se nisam pokajao. Nera je u međuvremenu promijenila nekoliko auta, kao i ostale komšije, a ja sam se cijelo vrijeme vozio u svojoj Hondi koja me nikada nije iznevjerila. Napravljena u Japanu, sa samo 3% dijelova iz USA, izdržavala je hladne zime i topla ljeta, iako je cijelo vrijeme bila parkirana ispred kuće. Garaža je bila rezervirana za Nerina auta a moja Honda se morala zimi smrzavati a ljeti kuhati na vrelom suncu. Mjenjao sam samo one dijelovi koji se normalno kvare: gume, kočnice, auspuh i još neke sitnice, uz redovito mijenjanje ulja. Čak sam i akumulator prvi puta zamijenio nakon deset godina a za sve ovo vrijeme je pregorjelo samo jedna sijalica. Najviše problema sam imao s auspuhom i ostalim dijelovima izduvnog sistema, koje sam morao mijenjati nekoliko puta jer su većinom pravljeni u Kini od lošeg materijala. Nera me nekoliko puta nagovarala da kupim novo auto, naročito kada bih morao nešto popravljati, prijatelj Rao ubjeđivao da si, kada sam otišao u penziju, kupim nešto luksuzno, kako bih uživao u penziji ali ja ih nisam slušao. Volio sam svoju Hondu, prelazio 3-4 hiljade kilometara godišnje i nije mi trebalo ništa bolje. Tu i tamo bih platio za sitne popravke ali me Honda nikakda nije ostavila na putu. Čekao sam dan kada će Nera otići u penziju pa da je prodam za par stotina dolara ili dam nekoj dobrotvornoj organizaciji.

I taj dan dođe. Odluka je pala. Nera će raditi do kraja ovog mjeseca i ja sam odlučio da će to biti dan kada će moja Honda naći novog vlasnika. Nadao sam se da će izdržati do kraja jula, da je više neću morati voziti majstoru i da ćemo se tada rastati. Ali, kao za inat, prije mjesec i pol dana sam morao zamijeniti cijev koja spaja motor s auspuhom a prije dvije nedelje i sam auspuh.

I kada sam mislio da je to sve, prije par dana me moja Honda po prvi put iznevjeri. Nakon što sam izašao iz obližnje trgovine u kojoj kupujem kruh, nisam je mogao pokrenuti. Akumulator je bio dobar ali svi pokušaji da je pokrenem su bili bezuspješni. Morao sam zvati službu za vuču jer drugog izbora nisam imao. Pošto nisam želio da je popravljam, odlučio sam da je odšlepaju do kuće, odakle će je pokupiti oni kojima ću je pokloniti. Znao sam da popravak ne bi koštao puno ali nisam želio da na nju potrošim niti jedan dodatni dolar. Odslužila je svoje i vrijeme je da je rastanemo.

Taj dan, kada je služba za šlepanje stigla, nad Pittsburghom je kiša padala kao iz kabla. Bio je to prolom oblaka kakav se rijetko dešava, kao da je i nebo žalilo što se nas dvoje rastajemo. Jer, bili smo nerazdvojni više od 21 godinu. U kuću sam ušao mokar kao miš, dok sam čekao da je šlep služba parkira na mjesto na kojem je obično parkiram. A moja Honda je ostala na vani, pretvarajući se da je sve u redu, da je spremna da me ponovo odveze tamo gdje me moje obaveze odvedu.

Par dana nakon nemilog događaja uzeh ključeve i odoh do auta da pokupim stvari i dokumenta i pripremim ga za agenciju koja će ga pokupiti. Od zeze stavih ključ u starter i okrenuh. Motor zabruja kao i hiljade i hiljade puta ranije. Ubacih mjenjač u brzinu i napravih par krugova po komšiluku. Sve je izgledalo normalno, kao i dvadeset i jednu godinu do sada. Moja Honda je izgleda odlučila da se ne preda, da ne ode u staro gvožđe. Ali, ja svoju odluku nisam promijenio. Ne želim da me ponovo iznevjeri iako se to za svo ovo vrijeme desilo samo jednom. Odlučio sam da je poklonim, uz nadu da će, uz malo uloženog novca, neko jeftino doći do dobrog auta kojeg će moći voziti još pet-šest godina.

A ja ću, kad mi zatreba, sjesti u Nerin Hyundai da obavim posao. A ako nam zaista bude trebalo još jedno auto, nabaviti nešto novo, s nadom da će me služiti bar upola kao moja Honda.