Carnegie Mellon - nastavak

CMU - School of Computer Science

Jednog dana zazvoni telefon. Poziv je bio izvan fakulteta. Iznenadio sam se jer gotovo niko, osim Nere, nije znao moj broj telefona na poslu. Još me više iznenadi kada prepoznah glas. Bio je to Bruno, moj bivši šef s Duquesne University, koji je, posredno, bio razlog zašto sam napustio Duquesne.  Znao sam da je dobio dobar posao i da dobro zarađuje ali nisam znao kompaniju u kojoj radi. Nakon kratkog uvoda reče mi da ima posao za mene. Već godinu dana radi u D. T. Watsonu, organizaciji koju čini bolnica za rehabilitaciju i škola za djecu s teškoćama u razvoju. Treba mu Systems Operations Manager i želio bi da se javim na konkurs. Organizacija za koju radi ima mali računarski centar s par IBM mayframa na kojima se vrti specijalizirani software za bolnicu. Uz to, za sve ostale obrade uvode računarsku mrežu baziranu na Windows NT operativnom sistemu. Trenutno koriste Novel Netware ali su u postupku nabavke nove opreme i softwarea. Osoba koja je obavljala funkciju managera je dala otkaz jer nema znanja i iskustva da se uhvati u koštac s planiranim promjenama. Misli da bih ja, s znanjem i iskustvom koje posjedujem, bio odličan kandidat za poziciju i moli me da dođem na razgovor.

Njegova ponuda me obradova ali u isto vrijeme i iznenadi. To bi mi bila šansa da se izvučem iz suterena na kojeg sam se teško navikavao a istovremeno i šansa da napredujem na poslu jer bih postao manager a sada sam Senior Computer Technician. Uz to, naučio bih jako puno jer nisam imao nikakvog iskustva s IBM serverima. I Windows NT mreža je većim dijelom bila novost za mene jer se sastojala od više servera različite namjene o kojima nisam znao gotovo ništa. Njegova ponuda mi se činila nestvarnom jer, iako me je upoznao tokom mog trogodišnjeg rada u njegovoj grupi, mislio sam da je možda ispustio iz vida da ja, i pored svog znanja i iskustva koje sam stekao, ne posjedujem znanja potreban za posao koji mi nudi.

„Bruno, ali ja nemam nikakvog iskustva s IBM serverima i softwareom za bolnice a niti sa specijaliziranim Windows NT serverima koje namjeravaš nabaviti! Kako misliš da bi me neko mogao primiti na taj posao?“, rekoh.

„Ne brini, sve ćeš ti to brzo naučiti. A što se tiče intervjua, ja sam taj koji o svemu odlučuje. Carol, direktorica, je prepustila odluku o novom menađeru meni a ostali članovi ekipe koja donosi odluku nemaju pojma o računarima. Poznavajući te, siguran sam da će intervju proći bez problema, samo da se dogovorimo kada možeš doći kako bih ja sve organizirao. Prije toga mi pošalji svoj Resume i Cover Letter da zadovoljimo sve zakonske procedure.“

„A kakvu plaću mogu očekivati? Upitah više reda radi jer sam predpostavljao da će biti veća nego što sada zarađujem.

„Ne brini o tome, lako ćemo se dogovoriti“ reče Bruno, „samo mi javi kada te mogu očekivati“.

Dade mi svoj broj telefona i reče da će mi objasniti gdje se organizacija nalazi kada ga nazovem. Jedino reče da su smješteni u Sewickley-u, jednom od bogatijih pregrađa Pittsburgha u kojem žive oni s dubljim džepovima.

 Tek kada sam završio razgovor, shvatih da je neko od kolega s posla iz onog o čemu smo razgovarali mogao posumnjati o čemu se radi. Istina, čuli su samo mene, ali i to je bilo dovoljno da se zaključi da razgovaram o novom poslu. Međutim, niko mi taj dan ništa ne spomenu tako da sam se umirio. Nisam želio da se vijest o mom eventualnom odlasku proširi iz više razloga. Na novom poslu sam bio tek nešto manje od godinu dana i ne bi bilo korektno da ga napustim jer sam svjestan da je za svaki novi posao potrebno bar pola godine da se čovjek uhoda i pohvata sve konce. A i nova sredina me lijepo prihvatila i osjećao sam izvjesnu dozu nelagode što pomišljam o promjenama. U isto vrijeme, novi posao nisam još dobio pa je postojala mogućnost da moj postupak ostavi negativan utisak na mog šefa i ostale u grupi. A to sam najmanje želio.

Kada predveče stigoh kući, rekoh Neri o Bruninoj ponudi. Iznenadi se, kao i ja, i reče da svakako odem na intervju jer je to šansa da se izvučem iz suterena koji nisam volio.

„Uostalom, ljudi ovdje mjenjaju posao veoma lako i u tom ne vidim nikakvog problema“, reče.

Složih se s njom i odlučismo da sutra razgovaram sa šefom i tražim par sati slobodno kako bih mogao otići na intervju.

Tako uradih. Šefu rekoh da imam zakazan pregled kod doktora. Nije pravio problem. Iz kratkog razgovora nisam stakao utisak da naslućuje o čemu se radi.

Nakon toga nazvah Brunu i rekoh mu kada mogu doći. Bi mu drago. Reče da će kod sebe sve organizirati, da napravim pet-šest kopija Resumea koji ću dati svakom članu komisije i da se na intervuju ponašam normalno, isto kao što sam se ponašao kada sam imao intervju s njim i direktoricom Lindom kada sam primljen na Duquesne. Objasni mi gdje je D.T. Watson smješten.

„Nakon što prođeš Sewickley, skreni desno, vijugavom cestom koja će te uz brdo dovesti do zgrade koja se nalazi na velikom posjedu, nekadašnjem ljetnikovcu Davida i Terese Watson. Ulaz u posjed je na lijevo a veliki parking na vrhu brda, ispred glavnog ulaza u bolnicu. Pozvoni na ulazna vrata i reci da imaš sastanak sa mnom i ja ću doći da te pokupim“, reče, zadovoljan što sam odlučio da njegovu ponudu za posao prihvatim.

Na dan intervjua se uredih kako je to ovdje uobičajeno za takve prilike i zaputih se ka Sewickly-u. Put je bio potpuno drugačiji od onog kojim sam do sada išao na posao. Prvo sam kratko vozio autoputom koji prolazi u blizini mjesta u kojem živimo, skrenuo desno na Route 79, autoput koji vozi ka sjeveru a onda, nakon mosta preko rijeke Ohio skrenuh lijevo na Route 65 koja prolazi kroz Sewickley. Lako nađoh mjesto gdje trebam skrenuti desno, uz brdo, i nako kraće vožnje primijetih znak za D.T Watson. Uđoh na posjed i nakon kraće vožnje vijugavom cestom nađoh se pred velikom zgradom koja je nekada bila ljetnikovac. Bio je to veliki, za ljetnikovac impersivni objekat, u kojem se smjestila bolnica za rehabilitaciju s velikim zatvorenim bazenom, kancelarijama zaposlenih, manjim objektom škole, te velikim popločanim dvorištem u sredini zgrade koje su zaposleni koristili za odmor.

Davor na parkingu ispred D. T. Watsona

Pozvonih, uskoro se pojavi osoba kojoj rekoh da ima sastanak s Brunom. Nakon par minuta Bruno se pojavi u predvorju i nakon kratkog pozdrava povede me unutra.

Unutrašnjost objekta je bila zaista impresivna. Prostrani holovi u staklu, skupi tepisi, skupi namještaj, puno svjetla.

Bruno me vodi da prvo upoznam direktoricu i usput priča o organizaciji. Kaži mi da je jako zadovoljan poslom, da ću i ja biti ako se odlučim da im se pridružim, da je direktorica jako prijatna osoba, da neću imati nikavih problema da se uklopim. Usput mi pokazuje pojedine dijelove objekta, od kojih mi se posebno svidjelo dvorište s metalnim stolovima i stolicama i fontanom u sredini. Prođosmo pored prostorije u kojem je smješten računarski centar i uskoro se nađosmo u kancelariji direktorice. Carol, zgodna žena u svojim četvrdestim, primi me srdačno, kao da se već odavno poznajemo. Vidim da ju je Bruno dobro pripremio za moju posjetu i da zna puno toga o meni. Ništa me ne pita o iskustvu, više pričamo o svakodnevnim stvarima. Reče mi da se nada da ću ponudu za posao prihvatiti iako još nisam obavio intervju s ostalim članovima komisije. Bilo mi je to malo čudno jer se radilo o poslu o kojem su mnogi mogli samo sanjati. A ona, direktorica računarskog centra, priča sa mnom, izbjeglicom iz Bosne, s iskvarenim engleskim, kao s nekim za koga joj je veoma stalo da posao prihvati, kao da se radi o velikom stručnjaku kojeg treba na svaki način ubijediti da se pridruži njenoj ekipi. Ameriku nisam tako zamišljao, iako su mi u sjećanju ostale scene iz pojedinih američkih filmova u kojima se pojedincu odjednom, nekim čudom, otvaraju sva vrata.

Ispade da sam ja ta osoba, prognanik, koji je prije samo nekoliko godina izgubio sve, ...

Dok smo raygovarali, kroz glavu mi proletješe slike ratnih dana u Banjaluci, dana bez vode i struje, bicikla s poderanim gumama omotanih špagom da se potpuno ne raspadnu, ručka u porodičnoj kući kada se jedno pečeno pile dijelilo na desetak odraslih osoba i nekoliko djece, temperatura daleko ispod nule i kupanja u lavoru u kuhinji koja se jedina grijala i to na šporet na drva dobijen od punice, posječenog stablo stare jabuke kako bi se obezbijedilo malo drva za grijanje, treperavog svjetla sijalice spojene na akumulator auta, bdijenja ispred postelje bolesne majke dok su okolo odjekivale eksplozije bačenih bombi ispred kuća muslimana i Hrvata,  odlaska prijatelja i komšija u nepoznato, majčine smrti i sahrane na kojoj se okupilo ono malo prijatelja i poznanika što je još ostalo u gradu, ganjanje potvrda za odlazak u stalnom strahu da ne naiđe crveni kombi, srušene Ferhadija,... A ja, danas, dvije godine kasnije, hodam holovima raskošnog ljetnikovca familije Watson, mjesta gdje mi nude posao kao da sam jedini stručnjak koji ga može obavljati!

Susreti s ostalim članovima komisije su bili formalnost. O poslu uopšte nismo razgovarali. Bila su to prijatna ćaskanja, tek forme radi. Bruno je, osjetio sam to, dobro odradio svoj posao. Bilo je očigledno da je sve ovisilo o njemu.

Na kraju posjete Bruno me upozna s osobom koja je radila na Help Desku. Zgodna, prijatna žena srednjih godina, koja na mene ne ostavi naročit utisak. U kompaniji je godinama i iz razgovora zaključujem da s ono znanja s kojim raspolažem zadovoljavala potreba zaposlenih. Bruno mi reče da je planirano da se primi još jedna osoba kao dodatna pomoć za svakodnevne poslove. Grupa bi, na kraju, trebala brojati pet ljudi. Direktorica, Bruno, ja kao glavni zaduženi za day to day operation računarskog centra i dvije osobe kao Help Desk. Usput mi pokaza servere, uz napomenu da će nova oprema biti uskoro isporučena. Tada nas očekuje veliki posao jer će se prelaz s jednog operativnog sistema na drugi obavljati u realnom vremenu, tj, poslovanje organizacije ne smije biti ugroženo.

Dok me je ispraćao, upita me da li imam nekog ko bi mogao pomoći prilikom konfiguriranja i instaliranja novih računara. Spomenuh mu Davora koji je jedno ljeto radio sa mnom na Duquesne i Bruno ga je poznavao. Davor je to ljeto, kao srednjoškolac, ostavio odličan utisak na poslu jer je riješio mnoge probleme od kojih su zazirali čak neki od zaposlenih tehničara. Bruno odmah pristade i reče mi da ga Davor nazove kako bi se mogli dogovoriti oko detalja.

Napustih D.T Watson oduševljen onim što sam vidio i čuo, ali istovremeno i zabrinut. Ambijent je bio prekrasan, posao zanimljiv, ali s mnogo izazova. Nisam bio siguran da ću uspjeti savladati toliko novih stvari, posebno zbog činjenice da ću stići na početku velike tranzicije kada sve treba funkcionirati bez ikakvih problema. Bruno je imao povjerenja u mene ali ja nisam bio siguran da ga u potpunosti zaslužujem. Istina je, nove stvari sam brzo učio, mnogo brže nego većina drugih s kojima sam do tada radio. Ali, ovo je bilo nešto puno veće, složenije, a ja ću biti sam, bez ičije pomoći. Bruno je bio tu, to je istina, i rekao je da će mi pomoći ali ni on nije imao previše iskustva sa sistemom koji se uvodio. Međutim, Bruno je znao neke stvari koje ja nisam, a to je da se, u slučaju većih problema, uvijek mogu angažirati vanjski stručnjaci čiji je posao da pomognu upravo u slučajevima kada je to potrebno.

Kada sam taj isti dan stigao s posla, kod kuće me zateče pismo stiglo tokom popodneva. Po adresi pošiljaoca vidim da se radi o pismu iz D.T. Watsona. Iznenadih se jer nisam očekivao da mi se Bruno javi pismom. Pomislio sam da je poslato prije par dana, kada smo razgovarali, ali po poštanskom pečatu vidim da je poslato istog dana. Otvorih ga. Ponuda za posao. Carol me obavještava da su odlučili da mi ponude posao Systems Operations Managera, nude mi plaću 25% veću od one koju imam, i mole da njihovu ponudu prihvatim. Zbunjen sam. Znao sam da je u Americi mnogo toga drugačije u odnosu na sredinu iz koje sam došao ali nisam očekivao da će se takve stvari događati i meni. Pismo je bila potvrda da je Bruno sve unaprijed isplanirao i da se samo čekalo da dođem na intervju. Pismo je bilo napisano još onog dana kada sam mu rekao da dolazim i poslato je posebnom poštom odmah po mom odlasku. Odluka je bila na meni. Trebao sam izabrati između zanimljivog posla kojim sam vladao, na prestižnom univerzitetu, uz mogućnost eventualnog napredovanja, i veoma izazovnog posla o kojem nisam puno znao, za organizaciju koja očigledno pripada nekom drugom svijetu o kojem sam ponešto znao iz filmova i ponekog pročitanog romana.

Odlučio sam da ponudu prihvatim iako sam osjećao grižnju savjesti što ću napustiti posao na kojem sam nešto manje od godinu dana. Prevagnule su dvije stvari: ambijent u kojem su se nalazile naše kancelarije i stalne gužve na putu na i s posla. Ambijent u D.T. Watsonu je bio prekrasan, odmarajući za dušu a vožnja autoputom je bila manje naporno jer nije bilo semafora i beskrajne kolone auta koja se puževom brzinom kretala kroz downtown i Oakland. A i ponuđena plata nije bila za odbaciti. Uz povećanje koje sam na Duquesne University dobio manje od godinu dana prije odlasku na Carnegie Mellon, mjesečno sam kući donosio duplo više. Da sam ostao na Duquesne, u grupi u kojoj sam radio, toliku plaću nikada ne bih dobio.

Sada kada je odluka donešena, ostalo je da vijest prenesem šefu. Odlučio sam da sačekam par dana, dok se sve formalnosti ne završe i dok u svojim rukama ne budem imao potvrdu da je u D.T. Watsonu sve sređeno za moj dolazak, iako je ponuda za posao bila garancija da sam posao dobio.

Sutradan uveče po primitku pisma nazva me Carol. Pita me da li sam dobio ponudu. Rekoh je da jesam.

„Da li si donio odluku?“, upita.

„Jesam“, rekoh.

Bi joj drago. Zamoli me da ponudu potpišem i pošaljem nazad što prije mognem jer oni žele da im se pridružim što je prije moguće. Rekoh joj da ću to uraditi sutra i da ću nakon toga razgovarati sa šefom.

Sve je išlo tako brzo da još nisam bio svjestan šta se to oko mene događa. Za par dana se dogodila velika promjena u mom životu a ja na to nisam bio navikao. Još uvijek sam mislima bio u starom kraju gdje se ovakve stvari ne dešavaju. Očigledno je da sam predugo živio u sredini u kojoj su vrijedila neka druga životna pravila i da me Amerika nije promijenila. A tako će ostati zauvijek. Život će to pokazati.

Sutradan ujutro poslah odgovor na ponudu a na poslu se najavih šefu za razgovor. Bio je jako iznenađen kada mu rekoh da odlazim. Nije to očekivao. Pitao me za razlog. Da li se radi o plaći? Uskoro će biti puna godina dana kako radim i očekuje me povećanje. Zadovoljan je mojim poslom, ostali u grupi su me prihvatili, bilo mu je drago što nije pogriješio da mi ponudi posao usprkos protivljenju glavnog stručnjaka u grupi koji je izrazio sumnju da ću biti sposoban da zadovoljim zahtjevima posla.

Rekoh mu da mi je u novoj sredini bilo lijepo, da sam se sprijateljio sa svima u grupi, da sam za manje od godinu dana naučio jako puno ali da mi novi posao nudi šansu da napredujem u svojoj karijeri jer ću biti odgovoran za cijeli računarski centar što na Carnegie Mellon University nikada ne bih mogao postići. Lagao sam. Napredak u karijeri me nije zanimao. Želio sam da se izvučem iz suterena u kojem sam provodio osam sati i nisam mogao zamisliti da ću svoj cijeli radni vijek do penzije provesti tu. Sve ostalo, veća plaća i lakše putovanje do posla su bili samo plus koji su išli uz novi posao. Nisam mu to spominjao jer nije imalo smisla da ga opterećujem stvarima koje više nisu bile bitne. Jedino mi je bilo žao što sam se poslužio lažima jer on to nije zaslužio. Međutim, shvatio sam da je u životu potrebno ponekad slagati jer iskrenost čovjeka može dovesti u probleme a uz to i mnogi je ne vole. Osjetio sam to na vlastitoj koži nekoliko puta a osjetim to i sada u vremenima kada je laž postala dominantna i uz pomoć koje se ostvaruju zacrtani ciljevi.

Preostale dane do prelaska na novi posao sam proveo radeći svoj posao kao da se ništa nije dogodilo. Vijest da odlazim se proširila i svi su znali da odlazim. Radne kolege su mi čestitale na novom poslu, čini mi se iskreno. Čak je i osoba koja je izrazila sumnju u moje znanje i stručnost kada su me primali, priznala da je pogriješila i da mu je žao što odlazim. U zadnjih četrnaest dana smo proveli više vremena u razgovoru nego za prethodnij jedanaest mjeseci. Pričao mi je o svom životu, o poslu na univeritetu koji voli i koji će raditi dok ne ode u penziju, izvinjavao se što se više nismo družili, o tome kako se iznenadio mom pristupu poslu i kako sam brzo učio nove stvari i preuzimao nove, složenije poslove na svoja leđa...

Moj odlazak smo proslavili zabavom u restoranu kojeg su obično posjećivali kada bi nešto proslavljali. Bilo je to lijepo druženje s grupom ljudi čiji su se životi izenada ukrstili. Došlo je vrijeme rastanka i ja sam otišao svojim putem. Rastanak je bio daleko lakši nego onaj kada sam napuštao Duquesne University, zaklinjući se da ću se tamo jednog dana vratit. Vrijeme će pokazati da me čekaju veliki izazovi i uzbuđenja. Amerika je to, čovjek nikada ne može biti siguran šta ga sutra čeka.