Carnegie Mellon University - prvi dio

CMU - School of Computer Science,
žuta zgrada u sredini kampusa

Na Carnegie Mellon University sam već skoro godinu dana. Vrijeme prolazi brzo, posao je zanimljiv, naučio sam mnogo. School of Computer Science je jedan od najprestižnijih fakulteta u USA u oblasti računara. Kada sam se početkom osamdesetih jedno vrijeme zanimao za oblast analize elektronskih kola uz pomoć računara, ni u snu nisam mogao sanjati da ću jednog dana raditi na fakultetu čiji sam program za analizu proučavao. Bili su to dani puni uzbuđenja i sreće, i kod kuće i na poslu. 

Osamdesete mi se rodio sin, uselili smo se u stan koji sam dobio od fabrike, osamdeset četvrte se rodila kćerka, na poslu sam se bavio veoma interesantim stvarima u vrijeme kada je Profesionala uplovila u primjenu računara za potrebe razvoja i testiranja, išao na obuke u inostranstvo, razvijao informaciono-mjerni sistem za elektronske i elektromehaničke komponente, magistrirao.

Iako je Tito umro osamdesete, nije bilo naznaka da bi nešto moglo poći na loše, bar tih prvih par godina nakon njegove smrti. USA i Carnegie Mellon University mi nisu padali na pamet ni u snu. Neki od radnih kolega su išli na službena putovanja u USA a mene ta daleka zemlja nije uopće privlačila. Čak nisam imao želju da je posjetim. Sanjao sam o obilasku Južne Amerike, posebno Perua i Meksika, zbog Denikenovih knjiga o prastarim civilizacijama. Neboderi USA me nisu privlačili. A sada, nakon što sam protjeran iz grada, evo me na prestižnom univerzitetu čiji sam program koristio, postajući dio sredine koji se intenzivno bavila istraživanjima u primjeni računara u mnogim oblastima života. Rješavao sam probeme vezane za software i hardware, konfigurirao laptope i servere koje su velike kompanije davale kao poklon fakultetu, preuzeo održavanje wireless mreže, surađivao s profesorima koji su bili svjetski poznata imena.

Atmosfera na fakultetu je bila drugačija od one koja je vladala na Duquesne University. Osjećala se distanca među ljudima, fakultet je više ličio na neku kompaniju koja, zbog borbe za opstanak na tržištu, nema vremena za opuštanja i druženja kakva su često organizirana na Duquesne. I studenti su bili drugačiji. Većina ih je bila iz azijskih zemalja a oni su bili poznati po ambicioznosti, ogromnoj energiji i posvećenosti onome što rade. Mnogo vremena su provodili na fakultetu, radeći na projektima koji će kasnije promijeniti način na koji smo do tada živjeli. U prostorijama u kojima se radilo na projektima primijetio sam kaučeve koje su studenti koristili da se odmore nakon napornog rada. Mnogi su provodili cijele noći radeći na nečem novom pa su im kauči služili umjesto kreveta. Tu u laboratoriji bi otspavali par sati, odatle bi išli na predavanja a nakon njih se vraćali nazad da nastave rad. Za mene, koji sam studirao na tenane, godinama, provodio dane i dane kod Alije na kavi, rastežući jedno pivo pola dana u bašti hotela Bosna, uveče ubijao sate na korzu, to je bilo neobično. Tek kasnije ću shvatiti da oni koji žele da uspiju moraju raditi jako puno i da im većina života prođe u radu, ostavljajući malo vremena za dokolicu i zabavu. A to je posebno važilo za one koji su stizali iz azijskih zemalja gdje je konkurencija ogromna i samo mali broj uspijeva da se dokopa Amerike i šanse da živi u okruženju koje im pruža mogućnosti da imaju život o kakvom su u svojim zemljama mogli samo sanjati. Mi smo, za razliku od njih, živjeli u državi koja je većini omogućila dostojan život, istina ne raskošan, ali bezbrižan, bez puno iznenađenja i nepoznanica. Sigurnost na poslu, medicinska zaštita i penzija koja je čekala sve one koji su radili, ostavljali su čovjeku vremena da se opusti, za razliku od nove sredine gdje je sve podređeno profitu i sticanju bogatsva na uštrb normalnog, mirnog života.

Raja u grupi me dobro primila, posebno glavni stručnjak za software kojem sam često puta pomagao kada bi mu pomoć zatrebala. Primijetio sam da mu poznavanje softwarea nije bila najveća vrlina ali je njegovo prijateljsko ophođenje s korisnicima pomagalo da zadrži poziciju i dobru plaću koja je uz to išla. I novi šef me je dobro primio, predpostavljam zbog toga što sam opravdao njegovo povjerenje. Kasnije, kada sam odlučio da promijenim posao, rekao mi je kako je, nakon intervjua kojem je prisustvovao veći broj članova grupe, jedan od zaposlenih, koji je imao poseban status u grupi, izrazio sumnju da posjedujem potrebna znanja za posao. Razlog je, pretpostavljam, što sam na postavljena pitanja odgovarao iskreno pa sam nekoliko puta rekao da u nečemu nemam iskustva jer nisam imao prilike da ga steknem tamo gdje sam radio (na primjer, prije toga nikada nisam konfigurirao server niti sam imao ikakvog doticaja s wireless mrežama jer se o tome na Duquesne Universitety nije ni razmišljalo), ali da sam siguran da ću to vrlo brzo naučiti. U upustvima kako se ponašati na intevrjuu koja sam čitao po dolasku, naglašava se da kandidat ni u kom slučaju ne smije reći da nešto ne zna a ja se nisam držao tog pravila. Roditeji su me učili da ne smijem lagati i toga sam se, više-manje, pridržavao cijeli život i nikada zbog toga nisam imao problema. Iako sam bio svjestan da neki od mojih odgovora za posljedicu mogu imati da posao ne dobijem, tako sam postupio i pri mom prvom intevjuu. I bio sam primljen, kao i na ovaj novi posao.

Na poslu sam radio s najnovijim računarskim tehnologijama, upoznao mnoge studente, sprijateljio se s nekolicinom profesora. Jedan od njih je čak pokazao interes za moje iskustvo iz Profesionale. Raspitivao se o bazi podataka i informaciono-mjernom sistemu koji sam osmislio, razvio i realizirao. Sve češće me pozivao u svoju kancelariju i imao sam osjećaj da bi mi mogao ponuditi mjesto asistenta što bi za mene značilo jako puno. Jedino mi se nije sviđao prostor u kojem su bile smještene naše kancelarije. Nalazile su se u suterenu, bez prozora, uz stalni propuh i buku prilično glasnih klima uređaja. Ni ostali dio zgrade u kojoj se nalazio fakultete nije bio luksuzno opremljen kao što je to bio slučaj s Duquesne Univeristy. Čitava atmosfera je bila prilično sumorna, mnogo više radna od one na prošlom poslu. A i fakultete je bio dalje od kuće nego prethodni. Smješten na rubu dijela Pittsburgha koji se zove Oakland, iziskivao je više vremena i strpljenja pri odlasku na posao i nazad. U Oaklandu su uvijek bile gužve a posebno loše je bilo pri povratku kući. Pored gužvi u samom Oaklandu, morao sam proći kroz dio downtowna koji je imao isti problem. Iako sam imao izuzetno zanimljiv posao, šansu da napredujem, uz mnogo veću plaću nego na prethodnom poslu, pomisao da ću tu provesti ostatak radnog vremena do penzije me brinula. O promjeni posla nisam razmišljao. Morao sam se pomiriti sa sudbinom, svjestan da sam imao veliku sreću da radim na ovakvom mjestu, na univeritetu koji je za mnoge Amerikance bio san. A ja sam bio samo jedna od mnogobrojnih izbjeglica iz Bosne koje je vihor rata odveo u svijet, ne znajući gdje će završiti i kakva ga sudbina čeka.

Dani su prolazili brzo, preuzimao sam sve više poslova na sebe, postao cijenjen u sredini u kojoj sam se kretao. Ponekad bi kao grupa išli na ručkove tokom pauze, sve više sam se družio s osobom koja je, na osnovu onog što sam primijećivao, vodila glavnu riječ kada jeu pitanju donošenje odluke šta će ko raditi. Dobivao sam sve složenije probleme, postajao sve sigurniji, učio mnogo. Znao sam da će mi iskustvo koje stičem i mjesto na kojem radim pomoći da nađem drugi posao ako se za to odlučim. Ali, o drugom poslu nisam razmišljao. Već sam se navikao na novu atmosferu, sprijateljio sa mnogima, jedino me je prostorija u kojoj sam radio činila nezadovoljnim. A o promjeni kancelarije nisam mogao ni sanjati. Bilo je očigledno da na ovom fakultetu ne pridaju mnogo važnosti estetici niti vode računa o radnoj okolini zaposlenih. Naučna istraživanja su bila okosnica svega a sve ostalo je bilo manje važno.