Ah ta penzija!

Događaji početkom devedesetih su nas rasuli po cijelom svijetu u dobu, tu mislim na moju generaciju, kada smo pozavršavali škole, osnovali familije, izrodili djecu, radili i ispekli zanate, stekli iskustvo i svojim radom doprinosili da društvo krupnim koracima napreduje ka razvijenim zemljama Evrope, čiji smo dio po geografskom položaju faktički bili i jesmo.

Životi, raspolovljeni na one prije i one nakon progona, su za većinu na kraju ušli u mirnije vode i sada je najveća briga kako sačuvati dobro zdravlje da bi se uloženi trud na kraju  ipak naplatio. U jednom trenutku smo izgubili sve ali izgleda da je na kraju sve ispalo dobro, na našu sreću a na žalost onih koji su se radovali kada su nas slali na put bez povratka. Većina prognanih, bar one koje poznajem, dočeka penziju i sada uživa u njoj, čista obraza i duše. A kud će veće bogatstvo od toga kada možeš ići gdje god ti se hoće, bez straha da češ sresti nekog od koga moraš okretati glavu i skrivati pogled jer svoju dušu nisi prodao đavlu kada je trebalo biti čovjek.

Drago mi je kada dobijem vijesti od prijatelja iz evropskih zemalja koji pola godine provode na Jadranu a drugu u svojim novim domovinama gdje je zimi ipak ljepše i ugodnije. Mnogi su pokupovali apartmane u Istri, čak ponekad u istom mjesu pa se ljeti ponovo druže kao što su to činili u svom rodnom gradu. A ima i onih koji nisu prodali svoje nekretnine u Banjaluci pa im je sada najveća „briga“ kako stići na sve strane. U danima kada su odlazili u nepoznato nisu mogli ni pomisliti da će se jednog dana situacija toliko promijeniti ali, eto, tako sada stvari stoje. Uz dobre penzije u novim domovinama, te uštedevinu, može se stići na sve strane, što me posebno veseli. Da sam kojim slučajem vjernik, kredit bih dao svevišnjem, a pošto nije tako, zahvalnost dugujemo roditeljima koji su nas od malih nogu učili šta je dobro a šta nije. To je, čini mi se, uz sve ostalo pobrojano, najveće bogatstvo koje smo naslijedili. Bar ja tako mislim, a vjerujem da se sa mnom slažu i mnogi koji najvraćaju na ovaj blog da se sretnu sa dragim ljudima s kojima dijele istu sudbinu.

Iako ni nama koje je sudbina odvela preko velike bare nije loše, ponekad zavidim svojim prijateljima iz Evrope jer su blizu starog kraja i do njega mogu skoknuti kada im se prohtije, a i život im nije tako kompliciran kao što je to kod nas. U najrazvijenijoj zemlji svijeta sve je tako komplicirano da čovjek nema mira ni kada se sprema u penziju. Da je tako, pokušat ću opisati kroz šta sve mora proči svaki Amerikanac kada stekne uvjete da ide u zasluženu mirovinu (ili penziju, kako mi to u Bosni kažemo).  

Čini mi se da je to urađeno smišljeno, kako bi oni koji poznaju zakone imali priliku da zarade pružajući pomoć onima koji nisu u stanju da se bore s hrpom zakona, propisa i pravila vezanih za penziju i zdravstvenu zaštitu. Kako i ja spadam u grupu onih koji se konačno pripremaju za zvanično penzionisanje, pokušat ću objasniti o čemu se radi. Iako ću u septembru navršiti sedamdesetu (ako me zdravlje posluži), ja po američkom zakonu nisam penzioner jer penziju ne primam a ni zdravstvenu zaštitu ne ostvarujem po istom osnovu.

Naime, ovdje u USA se uvjeti za odlazak u penziju stiču kada se napuni 62 godine starosti, uz 10 godina radnog iskustva, s tim da se u tih 10 godina moralo zaraditi bar $4,700 na godinu. Visina penzije se određuje dijeljenjem zarađenog novca s 35 jer je to prosječan broj radnih godina, uz uvjet, da oni koji manje zarađuju dobiju procentualno više od onih drugih. Ne bih da ulazim u formulu koja se koristi, ali je to tako. Penzija s 62 godine starosti je umanjena a puna penzija se (za većinu) stiče sa napunjenih 66 godina starosti. Pojedinac se može odlučiti da počne primati penziju čak i ako radi, što znači da sam ja mogao odlučiti da ću penziju primati kada sam navršio 62, iako sam odlučio da prestanem raditi sa 63 godine i 4 mjeseca. U tom slučaju visina mjesečnih primanja bi mi se uvećala za visinu penzije, što bi uticalo na povećanje taksa koje plaćam,  federalnih (na nivou USA), savezne države u kojoj živim, te lokalnih (mjestu stalnog boravka). Iako bih primao penziju, koja bi bila umanjena zbog toga što bih je počeo primati bez neispunjavanja godina potrebnih za punu penziju, mjesečna penzija bi se povećavala zbog toga što i dalje radim i doprinosim u penzioni fond. Postoji određeni broj Amerikanaca koji se odlučuju za ranu penziju dok još rade jer nisu sigurni koliko dugo će živjeti, a uz to, prosječnom Amerikancu za život treba mnogo više nego nama koji smo stigli iz zemlje gdje je stil života bio potpuno drugačiji.

U USA se ne mora ići u penziju s navršenih 66 godina, čak vas kompanija ili institucija ne može natjerati da to učinite ako ne želite dok god možete obavljati svoj posao. Na pravnom fakultetu na kojem sam bio zaposlen još uvijek radi moj bivši direktor kojem su sada 74 godine a pomoćnik direktora, Indijac Rao, s kojim se redovito družim, je u penziju otišao sa 72. Ja sam, za razliku od njih u penziju otišao sa 63 godine i 4 mjeseca ali još uvijek ne primam novčanu naknadu jer sam tako izabrao. Njih dvojica su počeli primati penzije sa 66 godina a ja sam se odlučio za opciju da je ne primam jer mi novac ne treba a godišnje iznos penzije se svake godine povećava za 8%. Odlučio sam se za ovu opciju svjestan da ću, ako se preselim na onaj svijet u narednih 10 godina, državi ostaviti izvjesnu sumu novca. Rečeno drugim riječima, kladio sam se na sebe pa šta bude. Dobra stvar je što supruga može izabrati da prima moju penziju poslije mojoj smrti iako će imati vlastitu pa može izabrati onu koja je veća.

Ovdje se priča o penziji ne završava. Postoje mnoge varijante kako se ona može primati. Na primjer, supruga se, u određenim slučajevima, može odlučiti da prima polovinu penzije supružnika, ostavljajući svoju penziju da raste do sedamdesete. Na penziju imaju pravo i supruge iz prijašnjih brakova ako su u braku bile najmanje deset godina. Da ne spominjem djecu, onu maloljetnu, a ovdje je bar polovina življa koji su sklapali brakove više puta, uz djecu koja više ne znaju ko im je otac a ko majka. Oni koju dobro poznaju situaciju kažu da postoji više hiljada varijanti kada se radi o penzijama što je za nas, iz bivše Jugoslavije, nepojmljivo. Srećom, većina naše raje ima manje opcija a mnogi nemaju pojma o različitim varijantama pa se za penziju odlučuju kako je to bilo kod nas, tj, kada ispune potrebne uvjete.

Još je kompliciranija situacija s zdravstvenim osiguranjem. Na njega se stiče pravo (u najvećem broju slučajeva), s navršenih 65 godina kada se donosi odluka koje osiguranje izabrati (i da li ga uopće uzeti) jer ih ima veliki broj. Pošto se zdravstveno osiguranje ostvaruje preko kompanije u kojoj je osoba zaposlena, osobe starije od 65 godina mogu nastaviti da ga primaju od kompanije ili se mogu odlučiti za tkz Medicare, zdravstven osiguranje za starije koje obezbjeđuje država. Pošto supruga još uvijek radi, ja sam cijelo vrijeme od kada sam prestao raditi bio osiguran preko njene kompanije i do sada nisam razbijao glavu šta da izaberem. Sada je došlo vrijeme da se upustim u avanturu izbora opcije koja mi najviše odgovara a isto se vrijedi i za suprugu jer se i ona sprema za mirovinu. Izbor nije jednostavan a iz dole napisanog će biti jasno zašto.

Medicare se sastoji od tri dijela: Plan A pokriva samo troškove ležanja u bolnici i za njega se mjesečno ništa ne plaća, uz napomenu da osoba koja završi u bolnici mora platiti tkz deductible koji iznosi oko $1,700. Plan plaća samo troškove smještaja u bolnici i to za prvih 90 dana a nakon toga osiguranik počinje plaćati dio troškova (npr, $200 po danu za narednih 30 dana, pa nakon toga sve više i više). Plan B, za koji se trenutno plaća $134 mjesečno, pokriva troškove doktora, testova, inekcija, operacija i slično ali samo 80% od  cijene koju je država dogovorila s onima koji pružaju usluge.  20% plaća osiguranik a nije rijedak slučaj da operacije koštaju $100,000 i više. Uz sve ovo stvar kompliciraju pojedini izuzeci, kao što je slučaj kada osoba nakon posjete hitnoj pomoći ostane u bolnici na posmatranju (nije zvanično primljena u bolnicu). U tom slučaju osoba snosi sve troškove, često ne znajući da li je u bolnicu primljena kao bolesnik na liječenju ili je samo na posmatranju.

Lijekovi su pokriveni Planom D koji država ne nudi već se mora kupiti od privatnih kompanija koje nude bezbroj različitih opcija od kojeg čovjeka zaboli glava. Svaki plan ima listu lijekova koji su planom pokriveni (uz određenu cijenu za različite grupe lijekova) pa se ljudi većinom odlučuju za onu opciju koja ima njihove lijekove na listi. U slučaju da doktor tokom godine propiše lijek koji nije na listi izabranog plana, osiguranik plaća punu cijenu lijeka, ma kolika ona bila. A cijene su ponekad takve da se čovjeku mozak zavrti. Sistem plaćanja lijekova je tako definiran da se prvo plaća umanjena cijena lijekova (ostatak plaća država), dok se godišnje ne potroši doređeni dio novca. 

Nakon toga se plaća puna cijena do neke druge sume da bi na kraju država ponovo limitirala cijene, ali ne postoji godišnji limit koliko se za ljekove može platiti. U slučaju ozbiljnih bolesti (npr, rak), cijene lijekova su astronomske pa nije rijedak sluča da osoba mora proglasiti stečaj kako bi sačuvala osnovnu imovinu. To je ovdje za mnoge u USA normalno i oni koji žele da situaciju promijene imaju velike teškoće da to ostvare.

Pored navedena tri plana postoji i Plan C, poznat pod nazivom Medicare Advantage plan koji, u većini slučajeva, pokriva planove A, B i D (poneki ne pokrivaju lijekove) ali koje nude privatne osiguravajuće kompanije. Svaka kompanije nudi više različitih planova, različitih mjesečnih cijena, veličine participacija, nivoa osiguranja i ograničenja (na primjer,  kod nekih lični doktor mora napisati uputnicu za specijalistu a kod drugih je osiguranik slobodan da sam ode specijalsti, neki djelimično plaćaju za usluge doktora koji nisu dio plana, dok drugi nemaju tu opciju pa ako te u bolnici slučajno pregleda doktor koji nije dio plana, sam plaćaš punu cijenu koja je obično mnogo viša od dogovorene, itd) pa se čovjeka izgubi u svoj toj zbrci u dobu kada ni mozak ne radi kao prije.

Pored Plana C, postoji još nekoliko tkz suplemental planova koje isto tako nude privatne osiguravajuće kompanije. Za razliku od gore navedenih planova, ovi planovi nude dodatnu zaštitu ali uz veću cijenu. Uz to, za ove planove se moraš odlučiti kada se prvi put prijavljuješ za Medicare ako želiš da ga izabereš bez provjere zdravstvene historije, tj, bez pribavljanja rezultata pregleda, oboljenja i eventualnih operacija. Ako se, na primjer, prve godine odlučiš za originalni Medicare ili Medicare Advantige plan, može se desiti da niko ne želi da ti kasnije ponudi suplemental plan zbog trenutnog zdravstvenog stanja ili zbog bolesti koje si imao u prošlosti jer u tom trenutku moraš pribaviti svu medicinsku dokumentaciju iz prošlosti. Ako si u prošlosti imao ozbiljnijih problema najvjerojantije ti niko neće ponuditi suplemental plan jer si u tom slučaju preskup da bi te osigurali.

U svemu ovome postoje još neka pravila. Originalni Medicare pokriva cijelu USA tako da je moguće dobiti liječničku pomoć u bilo kojem gradu u slučaju da te bolest zatekne na putovanju, naravno kod doktora koji prihvaćaju to osiguranje. Medicare Advantige planovi, koji u većini sučajeva nude više sigurnosti ali manji izbor doktora i bolnica, su uglanom ograničeni na područje gdje osiguranik živi tako da osiguranje ne vrijedi ako se ode doktoru u nekom drugom gradu.

Gotovo zaboravih napomenuti da se izabrani plan može mijenjati svake godine u određenom vremenskom periodu, što još više komplicira stvar. To se najčešće odnosi na izbor nove osiguravajeće kompanije koja nudi plan za lijekova u slučaju da si tokom godine počeo uzimati lijek koji nije na listi tvoga plana ili ako postojeći plan izbaci lijek koji trenutno koristiš.

Sve gore napisano nije potpuno objašnjenje situacije u kojoj se u određenom životnom trenutku nađe budući američki penzioner. Upravo sam ovih dana počeo ponovno proučavanje procesa apliciranja za penziju i zdravstveno osiguranje i trenutno sam u situaciji da znam manje nego što sam znao ranije. Svaka novopročitana zakonska odredba ili objašnjenje me ponovo zbunjuju pa mi je sada jasno zašto u USA postoje osobe čiji je jedini posao da pomažu onima koji se spremaju za penziju.  Ja se još uvijek nadam da ću se iz ovih zavrzlama izvući sam ali ako to ne uspijem, ostaje mi da se obratim onima koji se profesionalno time bave.

A onda, kada konačno uplivam u relativno mirnije penzionerske vode, imam namjeru da se pridružim onim svojim prijateljima iz Evrope koji su, čini mi se, kroz sve ovo prošli s manje stresa. A dotle, svim penzionerima želim da što dulje uživaju u plodovima svoga rada jer su to zaslužili.