SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, May 13, 2018

Mešihat - nastavak

Jedno veče zazvoni telefon. Nije se to u našem stanu često dešavalo jer većina naših prijatelja i poznanika koji su u Zagreb stigli zbog istog razloga kao mi, nisu imali telefon i nisu nas mogli zvati. Nera podiže slušalicu. Na drugom kraju linije je bila Velida. Znala je u kakvoj smo situaciji i htjela je čuti kako se snalazimo. Nakon odlaska iz NT Computinga, zaposlila se u zagrebačkom Mešihatu, uz pomoć svog zeta, koji je bio visoko pozicionirana ličnost u Islamskoj Zajednici Hrvatske. Reče da radi na projektu organiziranja dostave pomoći Bosni koja je iz raznih država svijeta stizala u Zagreb. Projekat je povjeren Islamskoj zajednici a pomoć je bila namijenjena svim ugroženim, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Sam projekat je vodio mlađi, obrazovan čovjek, reče ime, ali ga se ne sjećam. Posao nije bio težak a plaća je bila redovita i solidna. Kada je čula kakva je situacija kod nas obeća da će sutra, kada ode u Mešihat, razgovarati s voditeljem programa da vidi da li bi se našlo kakvo mjesto za Neru. Javiti će nam sutra uveče, kada se vrati s posla.

Sutra uveče Velida, sva vesela, javlja da su joj rekli da Nera dođe i da imaju posao za nju. Unosit će podatke u računar. Obradovasmo se. Bilo kakav dodatni prihod je za nas značio jako puno a posao u Mešihatu se činio obečavajući. Velida nam je rekla da je solidno plaćena i da očekuje da će slično biti i s Nerom.
Velidina vijest o poslu nam uli novu nadu. Pošto nam reče da Mešihat dobro i na vrijeme plaća to bi nam mogao biti siguran izvor prihoda za jedan duži period. Situacija u Bosni se nije smirivala, izbjeglica u samoj Bosni je svakim danom bilo sve više i moglo se očekivati da će posao oko organiziranja pomoći trajati dugo. Uz ono što bih ja zaradio kod Ize i od prodaje svojih programa moglo bi se skupiti dovoljno novca da skromno živimo tako da nam pomoć u hrani ne bi bila potrebna. Uostalom, znali smo da, ako Nera počne redovito odlaziti na posao, neće biti u mogućnosti da ide po pomoć. A s vrata bi si skinuli i taj osjećaj sramote da nas, radno sposobne, neko drugi hrani.

U to vrijeme u Zagrebu su bile smještene razne humanitarne organizacije koje su pomagale izbjeglice. Bilo ih je nekoliko iz islamskih zemalja i prema onom što smo čuli, pomoć koju su dijelili nije bila loša. Istina, izgleda da je svako uglavnom pomagao „svoje“. Tako su humanitarne organizacije iz islamskih zemalja pomagale uglavnom muslimanima. Nekim našim poznanicima su plaćale iznajmljene stanove, uz redovitu mjesečnu novčanu pomoć koja je bila dovoljna za solidan život. Neke su čak i zaposlili, što je u to doba bilo pravo bogatstvo. Jedini uvjet je bio da si „njihov“. I to smo osjetili na vlastitoj koži jer su Nerina nastojanja da dobije bilo kakvu novčanu pomoć od par arapskih humanitarnih organizacija bila neuspješna. Nije nam bilo jasno zbog čega se to dešava jer nikome na čelu nije pisalo koje je nacije ili vjere. Kada bi čuli njeno ime i prezime, zaposleni bi pronalazili načina da joj kažu da novca trenutno nema i da dođe za mjesec dana. Na osnovu reakcije zaposlenih bilo je očigledno da ne treba ponovo dolaziti i da novca neće biti ni slijedeći mjesec, niti bilo koji nakon toga.
Iako se radilo o projektu koji je imao međunarodni karakter, znajući da je dodijeljen Mešihatu Islamske zajednice u Zagrebu, Nera upita Velidu da li mora voditi računa o oblačenju. Velida joj odgovori da oko toga ne treba posebno brinuti, jedino što mora paziti da ne nosi ništa kratko kako neko od zaposlenih ne bi eventualno imao primjedbi.

Sutradan se Nera zaputi na posao. Zgrada u kojoj su bili smješteni oni koji su radili na projektu se nalazila u blizini nekadašnje džamije u centru grada i putovanje na posao i nazad je trajalo prilično dugo. Od naše zgrade do autobuske stranice za Trešnjevku je trebalo pješačiti desetak minuta. Poslijed vožnje autobusom se hvatao tramvaj pa ponekad ponovno pješačenje. Uveče nazad istim putem. Nije bilo blizu, ali ni posebno teško. Bilo je, u svakom slučaju, mnogo lakše nego ići po pomoć. Sama pomisao na plastične kese s hranom i njihovo tegljenje autobusima je odagnavala bilo kakvu pomisao o teškoćama. Nerin budući posao u Merhametu je za nas u tim danima značio puno i bili smo neizmjerno zahvalni Velidi. Bez njene pomoći čekali su nas veoma neizvjesni dani.
Prvi utisci s posla su bili neodređeni. Rekli su joj da će u računar unositi informacije o donacijama ali prvi dan je malo šta radila. U uredu je radilo samo par osoba: jedan mlađi momak, koji je nije gledao previše prijateljski, te još par žena. Primijetila je da sve žene,  osim Velide, nose marame. Čistačica je preko farmerki navukla suknju. Izgledala je neobično, posebno za nas iz Banjaluke, koji smo odrasli u sredini u kojoj je većina prihvatila zapadnu kulturu i gdje se vjera nije posebno upražnjavala. Videći to, Nera upita Velidu da li bi bilo dobro da i ona sutradan ponese maramu. Velida joj reče da ne brine, da je ni ona ne nosi. To je malo umiri ali u sebi je osjećala da nešto nije u redu. Očekivala je da će je već prvi dan zatrpati poslom ali se to ne desi. Možda nisu bili spremni za njen dolazak, pomisli.

Sutradan Nera ponese računarski program koji sam nedavno dobio od Izinog gazde s namjerom da ga koristi da bolje organizira podatke koje će unositi. Na računaru u Mešihatu nisu imali pogodnog programa kojim bi to mogla uraditi pa joj se učini da bi joj program koji sam dobio mogao pomoći. Kada je stigla na posao prvo što je uradila je bilo da instalira program. Nekako u isto vrijeme joj donesoše nekakve papire na kojoima su se nalazili podaci koje je trebala unositi i ona se baci na posao. Htjela je da od samog početka ostavi dobar utisak jer se nadala da će joj to pomoći da, u nesigurna vremena, iskoristi šansu koja joj se pružila. Nešto kasnije priđe joj Velidin zet, pozdravi je i pozva je u omanju kancelariju. U njoj se nalazio mlađi čovjek koji je vodio projekat. Prilikom predstavljanja, Nera reče ime i prezime na što joj Velidin zet reče: „Komljenović nije muslimansko prezime, čini mi se!“
Neru ta opska uhvati nespremnu, iznenadi se. Nije je očekivala. Nikada joj niko do sada nije tako nešto rekao jer u sredini u kojoj smo rođeni i odrasli nacionalna i vjerska pripadnost nisu bili bitni, bar smo imali takav osjećaj. Iako iznenađena pitanjem, na brzinu se snađe i reče da je njeno djevojačko prezime Porić a da je njen muž Hrvat. Razgovor se završi na tom.

Izašla je razočarana, ubijena u pojam. Nije znala, zapravo, šta da učini. Ta primjedba Velidinog zeta ju je strahovito potresla da je skoro zaplakala. Znala je šta to znači. Iz Banjaluke je pobjegla jer nije valjala jednima, sada ne valja ni drugima. Nekako se smirila i nastavila s radom. Kada je mlađi čovjek koji je bio direktor projekta nešto kasnije naišao, zaustavi ga i upita da li je problem što nije udata za muslimana. On se nasmija i reče da njemu to ne smeta i da je njegova supruga Hrvatica. Taj njegov odgovor je malo umiri ali je u ustima osta gorak okus.
Došla je kući razočarana. Osjećala je da se našla u sredini u kojoj nije dobro došla. Nije se osjećala prijatno. Htjela je da nazove Velidu, da joj kaže da odustaje od posla ali smo se ipak dogovorili da sutra ode na posao. Nismo imali puno izbora i u ovom trenutku nije bilo vremena za ponos. Morali smo prihvatiti stvarnost onakvom kakva je, nadajući se da će naredni dani donijeti više sreće. Moj „posao“ nije donosio veliku zaradu i bilo je samo pitanje dana kada ću prestati odlaziti u Voćarsku. U to doba sam počeo raditi na knjizi za koju sam se nadao da bi nam mogla donijeti nešto para. Dorađivao sam i programe za financijsko poslovanje nadajući se da ću naći još mušterija. Ali, sve je to bilo nesigurno. Jedino se posao u Mešihatu činio realnim izvorom prihoda jer je u to vrijeme pomoć, i ona novčana, u Mešihat stizala od sponzora iz cijelog svijeta. Tih dana nam je jedino bilo važno da zaradimo nešto para kako bi se na stolu svaki dan mogla naći hrana za nas četvoro.

Sutra uveče Nera dođe s posla još više neraspoložena. Reče mi da je na kompjuteru na kojem je radila zatekla poruke koju su je uznemirile. Mladić koji je radio u uredu i kojeg je vidjela prvi dan je na desktopu postavio tekstove koju su po njenom shvatanju bili radikalni. Bili su to tekstovi koji su veličali alaha i borbu islama protiv nevjernika. Imala je osjećaj da je to urađeno namjerno ali nije mogla biti sigurna. Za osobu koje je odrasla u drugačijoj sredini, ovaj prvi susret s vjerskim radikalizmom je bio uznemiravajući. Vjera je nije zanimala a vjerski fanatizam užasavao. Da je bila u drugačijoj poziciji sigurno bi reagirala. Ali, u situaciji u kakvoj smo bili, nije imala izbora. Pravila se da ništa nije primijetila i nastavila raditi kao da se ništa nije desilo.
Uz to se iznenadi da je i Velida taj dan na glavi imala maramu. Jedino ona od ženskog svijeta koji se vrzmao uredom nije nosila maramu. U zraku je osjećala da nešto nije u redu. Niko joj nije ništa govorio ali je bilo očigledno da na tom mjestu nije dobro došla.

Kada sam to veče stigao u stan predveče, ispriča mi šta se desilo. Rekoh joj da se ne uzbuđuje, da zbog nas mora prihvatiti stvari onakve kakve su i da pokuša da ignorira sve što je nervira. Za nas je sada najvažnije da radi a kasnije ćemo pokušati da nađemo neko drugo rješenje.
To veče Velida ponovo nazva. Imala je lošu vijest.

„Rekli su mi da ti kažem da sutra ne dolaziš na posao. U stvari, rekli su mi da uopšte više ne dolaziš. I poslali su po meni stotinu maraka za ova tri dana što si radila“, reče tužnim glasom Velida.
Bilo joj je jako žao što je sve tako ispalo ali ona tu nije mogla ništa učiniti. Odluka je donešena na višoj istanci, onoj koja priznaje samo „svoje“. A Nera nije spadala u tu grupu. Nije spadala nigdje. Svojom udajom za osobu druge nacije je izgubila pravo pripadanja bilo kojoj od grupa koje su u to vrijeme jedine bile priznate. Čovjek za njih nije postojao. Morao si biti musliman, Srbin ili Hrvat, i to čistokrvni. Ostalo za njih nije imalo nikakog smisla niti vrijednosti.

Slutili smo da je to tako zbog iskustva iz rodnog grada ali taj osjećaj još nije bio tako jak zbog toga što smo dijelili istu sudbinu i sa onima koji su pripadali samo svojima ali nisu pripadali „odabranoj naciji“ koja nas se nastojala riješiti. A sada, ovdje, u Zagrebu, gdje nije bilo onih koji su nas prognali, ta spoznaja se konačno potvrdila, dajući nam do znanja da za nas nigdje nema mjesta. Ni u Bosni, ni u Hrvatskoj, ni bilo gdje drugdje na prostorima bivše Jugoslavije. Bilo nam je jasno da svoju sreću moramo tražiti negdje drugdje, negdje gdje nam neće prebrojavati krvna zrnca. Ali gdje, to u tom trenutku nismo znali.

Labels:

4 Comments:

Anonymous Dubravka said...

Dragi Co, ovo je da se najezis, kao i price mnogih koji su se ovdje javljali. U svakom slucaju dobro je zapisati, jos jednom odviti film, ostaviti djeci da pregledaju jednog dana kad budu imali vremena. Na kraju je sve dobro ispalo i sad je sve proslost.
Mene je najveca jeza hvatala citajuci pricu Keme Bajagilovica, o izlasku iz Banjaluke, koju si ti prenio na blog. Tako nekad nesto procitas i poslije danima mislis o tome, ne mozes se izvuci.
Ja sam otisla skoro dvije godine poslije prvih odlazaka i sjecam se kad su roditelji slali djecu iz elektro skole zadnjim avionima koji su polijetali is Laktasa. Bilo je profesora koji su se bunili i trazili da im se ne izda svjedocanstvo. To se desavalo negdje u maju pred kraj godine. Primjedba je bila u stilu: "dok se mi ovde mucimo oni se setaju po Becu i Veneciji".
Koja ironija, ali sve zavisi koliko ko vidi i sta vidi. Tesko je hodati u tudjim cipelama kako kazu englezi.
Puno pozdrava svima

Tuesday, 15 May, 2018  
Blogger co said...

Da, Dubravka, sjećam se vremena o kojima govoriš. Ti komentari kako nam zavide jer mi, eto, idemo tamo gdje je bolje a oni jadnici moraju ostati, su bili česti i ja ih se sjećam ali do današnjeg dana nisam sigurni da li su bili iskreni ili dio neke strategije. I nama su to govorili kada je dolazila „komisija“ iz Nerinog OOUR-a da pregledaju stan koji smo morali ostaviti fabrici. Stan koji je pripadao OOUR-u Prostorna Tehnika je okupirao zaposleni iz mog OOUR-a pa kako ga nisu mogli izbaciti, odluka na nivou fabrike je bila da Nerin OOUR dobije naš stan. Na taj komentar nisam ništa odgovorio jer bilo kakav odgovor bi bio besmislen.

Žao mi je što se mali broj onih koji su morali otići javlja sa svojim sjećanjima iz tih dana jer sve je to dio jednog vremena kada je zlo ušlo u mnoge a sada im naša šutnja daje šansu da se predstavljaju drugačijima nego što su. Ja već odavno govorim kako ne smijemo dozvoliti da laž postane istina ali izgleda da i dvadeset i kusur godina nakon tih događanja protjerani šute i na taj način pristaju da prekrajanje historije. Mene laži posebno pogađaju i nikada neću prestati da govorim protiv onih koji ih šire. Jedan od tih je i grmalj iz Bakinaca koji koristi svaku priliku da ubijedi svoje poklonike (a takvih je, po onome kako stvari stoje, veliki broj), da ono što se desilo nije istina već da je istina ono što im on govori. A on laže, naširoko i nadugo, bez imalo grižnje savjesti. U isto vrijeme mu vladika Irinej dolazi na porodičnu slavu, valjda kao dobra veza (a bez veza se, izgleda, više ništa ne može postići) s Bogom jer, ako je prema onome što njegova „vjera“ propovijeda, svi ćemo pred svevišnjeg a on će odlučiti kakav će nam biti „život poslije smrti“. Mile (i mnogi drugi) laže, mi šutimo, a mladi naraštaji se odgajaju u tom duhu a svi govorimo kako će jednog dana biti bolje. A bolje biti ne može, jer budućnost zasnovana na lažima ne može biti svijetla.

Uz prilog prilažem članak Srđana Puhala pod nazivom „Zašto nas lažete predsjedniče Dodik?“ kao jedan od rijetkih primjera poštenog odnosa preda događajima iz devedesetih. Jer, bez istine, pomirenja u onim našim krajevima neće biti ništa.

Wednesday, 16 May, 2018  
Anonymous Anonymous said...

"Iz knjige KOJA SE PISE...?!
Ovo je GRAMATICKI NETACNO i NELOGICNO JER NE MOZE KNJIGA SAMA DA SE PISE.SUBJEKT JE OSOBA KOJA PISE.ON JE JE VRSILAC RADANJE JER ON(OSOBA)PISE KNJIGU.OBJEKaT NIKADA-u nasoj ,pa u drugim jezicima-ne moze biti VRSILAC RADNJE!!!
Nostalgicar

Thursday, 17 May, 2018  
Anonymous Anonymous said...

Već nekoliko dana razmišljam da napišem komentar na komentar nostalgičara. Ali divno šibensko sunce, radovi u kući i oko kuće toliko donose zadovoljstva i slatkog umora poslije kojeg se “ zaspi k’o top” te odloži uvijek tu radnju.
Razmišljam ko je osoba koja na ovakav tekst o životnom putu protjeranih osoba iz sredjenog, sretnog života u blizini sa svojim najdražim i najbližim familijama , prijateljima i radnim kolegama sto bi nas narod rekao “ na pravdi boga”.
Pokušavam da ga smjestim ili zamislim u bilo kojem “ obliku” . Ne mogu ni etnički , ni kulturoloških ni svjetonazorno .
Za čime je on nostalgičan. Za žalom sto su ti protjerani preživjeli, uspjeli u životu, sto pišu iskreno i istinito istoriju za buduće generacije koje budu u našim godinama tragale za svojim korijenima. Danas ovde ovi glupi političari na prvo mjesto stavljaju borbu za identitet svojih naroda i to samo tri , a zna se da im se hebe za narode ko za lanjski snijeg. Bitni su im samom vlastiti interesi i to najviše materijalni.
Onda razmišljam da li licno poznaje Co- a pa ni tu nemam odgovora .
Ova komentar se može naći na internetu ako bilo koga interesuje, a meni je oprosti nesuvislo to tvoje naučno obrazloženje uz ovaj tekst.
Slijedećim komentar će biti na Saidin prilog. Toliko sam puna emocija zbog njenog teksta da smatram da je ovo najbolje nešto sto je neko analizirao i napisao za Bosnu upravo sada kada nas očekuju za nekoliko mjeseci novi izbori. Za mene će oni trebati vise snage i pameti nego sto je trebalo za odabranu BIH. O ratu nismo odlučivali, nisu nas pripremali pa smo prošli kako smo prošli.
Sad samo bolja budućnost zavisi od ljubavi i patriotizma bosansko-hercegovačkog naroda , da osiguramo bolju budućnost našim usadašnjim i budućim mladim generacijama.
Pozdrav Saima

Thursday, 24 May, 2018  

Post a Comment

<< Home