SLIKE I DOGADJAJI: 8. mart

Već nekoliko dana želim da napisem ovaj prilog, ali Grofov prilog mi je bio motiv da to uradim kasnije i da prilog malo duže traje. Pročitala sam ga nekoliko puta i hiljade slika i uspomena iz mojeg djetinjstva mi se reprodukovalo u u glavi.

Obzirom da je ovaj blog pokrenut za Banjalučane, i ovaj prilog je po meni posvećen Banjalučanima koji su negdje generacija od 1940. do 1969. godine tj do zemljotresa. Posebno se odnosi na lijevu i desnu obalu Vrbasa od Novoselije do Dolca.

Vrbas je samo ispod Kastela bio dubok i opasan, pun virova. Ali mi koji smo odrasli na njegovim obalama znali smo, bio je blag i plitak prema nama i kako smo rano počinjali plivati u njegovim tihacima. Naše generacije podalje od Vrbasa nisu imale tu sreću jer su se njihovi roditelji plašili Vrbasa i njegovih obala. Rijetki su bez znanja roditelja često dolazili.

Ostatak priloga može se tumačiti tako da me najviše podsjeća na nas ovde i vas tamo. Nas često pitaju ljudi jesmo li zadovoljni što su nam djeca vani. Mi uvijek kažemo da jesmo radi njih. Ali uvijek dodamo da nismo sretni jer nismo ovako zamišljali našu starost. Sa unucima preko Skype-a koji ne znaju naš jezik i jednog koji ga zna ali nije rad puno razgovarati tako. Praznik je kad je ovde i kad s nama uživa.

Možda će vam biti čudan naslov za ovaj prilog, ali sve ove uspomene koji je evocirao Grof, ja sam imala još jedan događaj koji je evocirala Saida. Poslala mi je paket iz Švedske, sa poklonima. Ali posebna radost je bilo pismo. Koliko dugo od rata nisam dobila nikakvo pismo ali ovo sa njenim tekstom je posebno.

Kako je opisivala taj praznik, nismo se poznavale prije rata, radile u dvije različite firme ali potpuno isti odnos prema njemu, tj. identičan. Opisan samo kako ona to zna.

Zamolila sam je da li ga mogu poslati na blog i nije imala ništa protiv.

Šaljem ga u cjelosti i sa slikama koje sam napravila po njenoj želji da se uredimo, odemo negdje.

Ja sam Saidi ispričala da sam u Rakovom selu zatekla Vicinog djeda u 83-ćoj godini i koji je umro u 86-toj. Sve te tri godine nas je ispraćao sa jednom istom rečenicom
“Volite se i čuvajte se lošeg društva” .
Saidi se to jako svidjelo i stalno se tako rastajemo i uživo i telefonom. Ali priznajte jest malo ali jest smisleno.
Inače u Sarajevu su taj dan bili protesti i najviše je bio “ Neću karanfil, hoću posao.”