Biblioteka
Nastavljam sa Partizanskim dnevnikom. Prije pad dana smo
gledali Partizansko groblje u Mostaru. To je bilo strašno za gledanje. Toliko
devastiranje može proizvesti samo ogromna mržnja. Predsjednik SUBNOR-a je rekao
“da je nova politika u Mostaru u glave mladih duboko usadila da su ustaše
bili dobri momci, a partizani loši”.
Vladimir Nazor nije imao nikakvog interesa da iz ugodnog
života u Zagrebu krene u staračkim godinama u partizane. Samo ideja NOB-a bila
je vodilja za tu njegovu odluku.
“Da sam ja NETKO” ja bih ovu knjigu štampala za sve
predstavnike vlasti u svim bivšim republikama, samo za podsjećanje od koga i
kako su dobili, oni i njihovi roditelji, dolazak u gradove, školovanje,
poslove, lijep suživot i slobodu kretanja po cijelom svijetu, samo sa jednim
crvenim pasošem.
PS.
Čula sam jedno “zezanje” od prijateljice da je ovo samo tvoj
i moj blog. Ja sam rezolutno rekla da je samo tvoj, tvoje pameti i truda
rezultat . Meni je samo zadovoljstvo da je jedino mjesto da se ja mogu boriti
za pravdu i Bosnu do kraja života.
Pozdrav Saima
Labels: saima
posted by co | 10:45 AM
2 Comments:
Ne znam koliko je posjetilaca bloga pročitalo šta to Vladimir Nazor piše ali ja jesam iako kvalitet uslikanih stranica nije najbolji a ni primijenjena tehnologija najpogodnija. U potpunosti razumijem Saimu i njeno nastojanje da nam predoči ono što je za nju od velike važnosti ali nisam siguran da mnogi dijele njena osjećanja. Vremena su se promijenila, drugi vjetrovi pušu Balkanom i ono o čemu Nazor piše više ne pije vodu. Kako ja to sa ove daljine vidim, nema više entuzijazma, čini mi se ni nade za bolje sutra, a ideali ovih koji sada vode kolo su svjetlosne godine različiti od onih koji se osjete u napisanom. Danas na onim našim krajevima (a čini mi se da je slično i ovdje gdje sam sada) neke druge ljudske osobine imaju vrijednost. A mnogi od nas to teško shvataju i prihvaćaju i još uvijek se nadaju da će se stvari okrenuti na bolje.
Možda ovo što ću dalje napisati i nema puno veze sa Saiminim prilogom ali evo ja imam potrebu da to napišem jer mi je, čini mi se, jedan članak i razgovor preko skype-a konačno otvorilo oči. Naime, na facebook-u neko postavi link na članak na 6yka.com u kojem se govori o sudbini jedne osobe iz okoline nekada lijepog gradića Ljubija Rudnik. Kao dijete sam odlazio u ovaj gradić u blizini Prijedora jer su iz tih krajeva moji roditelji a u njemu su živjeli i neki dalji rođaci i prijatelji koje sam znao ljeti, za vrijeme školskog raspusta, posjećivati. U članku se spominje borba za goli život osobe s istim prezimenom kao moje pa sam, s razlogom, predpostavio da se možda radi o nekome od dalje rodbine s kime sam jako davno izgubio vezu. Članak me dirnuo, osjetio sam potrebu da nešto uradim i na kraju sam uspio uspostaviti kontakt s jednim prijateljem iz tih davnih dana koji je, nakon što je prošao kroz poznate logore (završio je na Manjači), stigao do Amerike. Srećom, nađoh ga na skype-u i nazvah. Iznenadi se jer se nismo odavno čuli. Reče da je u Ljubiji i da za par dana leti nazad za USA: Rekoh mu razlog mog poziva. Na moje veliko iznenađenje reče mi da je u kontaktu s osobom iz članka, da joj već duže vremena pomaže, da pokušava da nađe neko stalno rješenje za njene probleme i jako se obradova kada mu rekoh da sam ga nazvao upravo zbog želje da na neki način pomognem. Dogovorili smo se o budućim koracima u tom smjeru a naš razgovor ćemo nastaviti kada stigne u USA.
Sva ova priča o članku i osobi o kojoj se u članku govori je samo uvod u ono što me posebno pogodilo. Kada sam svog prijatelja upitao da li je zaista tako kako je u članku napisano, on se uhvati za glavu i poče ponavljati. „E moj Milane, ti ne možeš ni zamisliti kako to ovdje izgleda. Ti nemaš pojma šta se ovdje radi, kakva je ovdje bijeda, kako ono malo svijeta živi. Tebi ne može biti jasno kakvi se lopovluci ovdje dešavaju, kakvi su ljudi došli na vlast, kuda sve ovo vodi.“ Ponavljao je to nekoliko puta a njegove gestikulacije su govorile više od njegovih riječi. Po njegovim reakcijama sam osjetio da ga izuzetno pogađa šta se u njegovom rodnom gradu, u toj nekada lijepoj i naprednoj Ljubiji Rudniku dogodilo i na šta se sveo život njenog malobrojnog življa u ova nova, demokratska vremena. Sve ono o čemu piše Nazor ja nestalo, čini mi se, zauvijek, jer su na vrh isplivali najgori, oni koji samo gledaju sebe i svoje lične interese a običan narod ih ne zanima.
A narod trpi, bez nade u bolju budućnost, sretan da nema rata i da još uvijek može naći načina da nekako prežive. U ona naša prijeratna vremena bar je postojala nada da će sutra biti bolje (i za većinu je bilo tako) a danas, bar sam ja stekao utisak gledajući moga prijatelja preko skype-a, takva nada ne postoji. Ali zato su onima na vlasti puna usta nacije i Boga a to je valjda što većinu najvažnije.
Draga Saima, razumijem kako citanje ovih divnih misli velikog covjeka izgleda kao otkrice. Titova ideja o zajednickom zivotu i medjusobnom postovanju, nakon bratoubilackog rata, je privukla mnoge humaniste i intelektualce. To je bilo logicno.
Proslo je od tada dosta vremena i mi dosta toga pamtimo.
Taj intenzivni zanos nije mogao dugo trajati. Stvari su se mijenjale, ljudi se kvare kako vrijeme prolazi, tehnologija napreduje, sve je drugacije ovih dana. Knjige ce uvijek biti hrana za nasu dusu, nas koji volimo i zelimo razumjeti misli drugih ljudi.
Puno pozdrava od Dubravke
Post a Comment
<< Home