Prilog na komentar

Jutros pročitah Sejin komentar. To što je došlo do zabune imena umjesto Esad, Sead nije u našim godinama nikakvo čudo. Na ovom čudu klikneš jedno, iziđe drugo, a pored vlastite kontrole i pregleda ode drugo slovo i izmjeni riječ potpuno. I to je vjerovatno zbog naših godina.

Kad sam pročitala tekst početak mi je bio super, jer sam saznala o stricu koji je uložio silno vrijeme u stvaranje ove famili story kako je nazva Saida. 

Čitajući dalje  sve sam se više razočaravala u kontradiktornosti Sejini stavova. Ne znam na koga se odnosi ova kritika o našoj prošlosti, mene ili Saidu. Nikad ni u jednom momentu nije bilo u nama ni isticanje nacionalnosti, ni imovinskog porijekla. Bilo je samo iznošenje činjenica koje je utvrđivao tvoj stric, Seidine lične istorije i dokumenata, kao i moje i dokumenata.

Mi smo odgajani da se ponašamo skromno u prošlom sistemu, da ne vrijeđamo nikoga i da pomažemo koliko god možemo.

Ja sad moram da ispričam samo jedan detalj u mojoj firmi neposredno prije rata. 

Zaposlena je nova čistačica Rosa iz okoline Sarajeva (Vojkovići). Kad je prvi put počela da pere prozore dobila je sav potreban materijal i pribor. Počela je od dna prozora, pa malo u sredinu, pa malo gore. Pa jedno čisti, drugo prlja. Ja sam se digla i fino polako uzela i pokazivala joj kako se peru prozori.

Nakon nekog vremena ona je sjedila u prostoriji u kojoj se pila kafa i plela neki šal. Ja sam joj prišla i obzirom da nisam nikad naučila plesti (čitale se knjige u svakom slobodnom trenutku) ja sam je zamolila da mi pokaže. Brzo sam ukopirala i kupila igle i vunu. Nakon dva dana donjela sam da joj pokažem. Ona je uzela, pogledala sa strane i vidjela da mi ovčice sa strane nemaju pravilan red nego su malo "spetljane".

Od riječi do riječi  prenosim njenu reakciju. "Kako si ovo završavala glupačo glupa. Ja sam ti pokazalo kako se radi?“ Meni je to tada bilo smiješno pa sam pričala raji i smijali se. 

Danas, poslije velike misli Josipa Pejakovića "da su ovi koji su nam ovo učinili došli iz nekih vukojebina. Prvo kad su progledali ugledali su poskoka na svom pragu. A poskok je opasna životinja", kada razmišljam o tom trenutku, shvatam da je naš život i naše ponašanje i, ustvari, naš odgoj, bio pogrešan. 

Prvih trideset civila muslimana (to smo bili do rata) u tim Vojkovićima su pohapšeni, odvedeni u strašni zatvor Kula na srpskoj teritoriji, i pobijeni. I dan danas se pokušava saznati ko je to učinio. Tako je počelo.

Mislim da je zavist i zloba prema našoj kulturi i merhametu napravila toliko silnu mržnju prema nama. 

Drugi primjer

Kad sam prije 45 godina došla u Rakovo selo, zatekla sam Vicinu rodnu kuću u stanju na prvoj slici.

On je sa 5 godina odveden u Beograd, otac prvoboraca, majka poginula na Sutjesci. 

Mene su stari ljudi dočekivali, molili da s njima pričam, satima. Cjelo selo je bilo partizansko. Čini mi se da sam im bila milija od Vice. 

Ja sam polako svake godine donosila pelcere cvijeća iz Banja Luke i majkinog cvjetnjaka iz Gornjeg Šehera. 

Tako sam ja napravila svoj "park" koji je svake godine sve ljepši. Mnogima sam djelila pelcere. 

Kad je prije pet godina donesen kontejner u selo, nikad nije ni opran ni zamjenjen. Ja sam pretprošle godine uspjela da u komunalnom preduzecu dobijemo novi. Nikom nisam rekla da sam ja to uradila i Vice je finim tehničkim slovima ispisao da se smeće pakuje u kese. O tome sam pisala u nekom prilogu. 

Kad sam došla prošle godine, kontejner opet smrdio, traka je skinuta. Pitala sam rodicu ko je to uradio, rekla je Danica (i o njoj sam tad pisala ), u z riječi "Neće nam jedna Bosančura uvoditi red". Pitala sam otkud zna da sam ja. Neki mještanin radi u tom preduzeca, ona pitala, on istražio i eto to je to.

Od septembra ove godine počela je predizborna kampanja koja svakim danom u Bosni podsjeća na aparthejd, a nigdje Mendele ni od korova.

Svi koji su vani u najvećem broju se predstavljaju kao Bosanci a briga ih za Bosnu ko za lanjski snijeg. 

Dolaze, sad se "hase" izgledom, napucanom  garderobom, sa ženama i djecom. Nemam ništa protiv toga. Uvijek mi je drago da su uspjeli. I ja se sada hvalim "našim" mojim vrtom u selu. Trebala sam malo tako da radim i od djetinjstva u svom životu u Banja Luci. 

Ovako sam imala zlobe i zavisti i od najbližeg roda i okoline.

Sad bi samo Seju upitala, gdje su mu ta raja, gdje su mu ti prijatelji, imena i mješani meni ništa ne znače. Znače mi samo kakvi su ljudi.

Ja sam u Banja Luci čula da je Milanov blog opasan. Ali najviše od Bošnjaka i Hrvata. Neki su i u vladi i ministarstvima, ulaguju se i čuvaju svoje " gu..ce" .

A mrze ga i oni za koje Milan uvijek kaže ime i prezime, oni iz vukojebina koji su ga zbog uspješnosti, pameti i postizanje u životu u Banja Luci mrzili, a mrze ga i sad zbog uspjeha u Americi, opet sve sam sa svojom takvom porodicom.

Želim sreću svima vani koji obožavaju Bosnu a kad dođu u Banja Luku i u Sarajevo, pokazuju tu svoju vanjsku uspješnost?

Puno pozdrava od Saime koja će sada biti žešća u borbi protiv aparthejda nego u ratu. 

U očekivanju da će se neko od Sejine raje javiti na ovaj blog i pitati se gdje su ta raja bila kad ste istjerivani . Umrijeću sretna sa saznanjem da sam uvijek nesto pokušavala da učinim za Bosnu koju obožavam.

Saima

Prvi dolazak u Rakovo selo, august 1971. godine

I ovo je moja istorija. Već je prošlo 25 godina od ovog trenutka. Franin izlazak iz bolnice. Prvo su mjesec dana bile obe noge u gipsu. Pa onda jedan fiksator i jedan gips, pa onda obe fiksator, pa onda skinuto sve. Pa onda borba za izmještanje na Hvar, završetak četvrtog razreda gimnazije (opet borba), pa odlazak u Berlin i 1997. povratak u Sarajevo. U reportaži DW-televizije „istoriska izjava", „ja sebe ne vidim nigdje osim u Sarajevu".

Sliku snimio pokojni Toše Miteševski, Makedonac sa nama u zgradi i ratu. Prije rata bio fotoreporter amater. U ratu nije imao materijala, pa čuvao za izuzetne dogadjaje. Volio Franu i prije rata, tako je ostala jedina slika. Često nošena u podrum u kutijama, ubacivanja u brzini prilikom ranatiranja. Napravio izložbu "Soba njenih uspomena". Naša lijepa djevojka Dragana Ristić u svojoj izgorenog sobi, zajedno u stubištu i ratu. Umro mlad a izložba "šeta" svijetom. Organizuje njegov veliki prijatelj umjetnik Milomira Strašni.

Nakon par godina sagrađeno kupatilo i još jedan WC, 1977 g. Prvi u selu u kući. Prije toga iza kuće bio mali (žene) i veliki ( muškarci). Krug ograđen kamenjem do visine čovjeka u čučnju.
Mi ugradili i bide. Sve i danas postoji, sa YU proizvodnjom i kvalitetom. Seljaci ulazili i govorili: "Onaj Vice je lud. Pravi dvije šolje, jednu kraj druge“. Neki od tih su danas u hrvatskom saboru. 
Kod nas bio obrnut sistem sve do 2010 "okolo belaj a unutra kalaj" .

Početak mog cvijeća ispred našeg dijela

Frane ispred stričeve konobe

Početak Vicini radova

2010. na tom mjestu napravljena još jedna soba i hodnik. WC i kupatilo ostali unutra isti i dan danas. 
Keramika Jugina nije ni ogrebana. Frane 8 godina radio za američku firmu u  Sarajevu ( ( Živjela Amerika).
Radio u Rusiji  Armeniji i sad u Gruziji za istu firmu.

Ko u Bosni zelenilo

Franin drug iz Sarajeva Alen, (ima kafić u Sa), autobusom za Šibenik poslao reklamni suncobran

Pomogla i stričevoj snahi da uredi svoje stepenište. Odlično se slažemo i kad je bila podjela imovine sa stričevima , nas dvije prozvali UNOROFOR jer smo se trudile da se ne svadjaju.

Prošlo ljeto uživanje sa sinovima i unučadi. I u selu velike promjene, sad se vodi kao općina Šibenik. Asfaltiran put do kuće, voda je bila i 1971. Gradsko osvjetljenje pred kućama, na brdu Orlovacč svijetle vjetrenjače za proizvodnju struje.