Rijetke ptice Montreala
Kako se
ljudi osjecaju kad promjene mjesto prebivanja?
Potrebno je
nekoliko godina, da upoznamo prve komsije, slucajno ili namjerno, da ih cesto vidjamo,
svaki dan ili malo rijedje. Isto tako vidjamo I komsije, koji zive malo dalje
od nas u prodavnicama, apotekama, biblioteci, roditeljski sastanci u skoli…
To nam daje
osjecaj sigurnosti, a s tim dolazi I ugodnost, pa kazemo da nam je lijepo
zivjeti u tom I tom gradu ili u tom I tom dijelu grada.
Prosle
godine je iz stampe izasla jedna lijepa knjiga, koju sam dobila na poklon od
kcerke kad sam otisla u penziju: “Rijetke ptice Montreala, grad u 52 portreta”
Mladi
novinar Patrick Delisle-Crevier je slozio slike I predstavio 52 osobe, za koje
on misli da pored mnogih koje jos nije spomenuo, cine dusu Montreala. Zaljubljen
je u Montreal I uvijek je tuzan kad napusti grad, makar I za kratko putovanje. Odrastao u centru grada, sebe je nazvao
“mali urbani radoznalac ».
Knjiga je
pocascena uvodnom rijeci gradonacelnika Montreala.
Mr. Denis Coderre
je uvijek na javnim nastupima naglasavao da je Montreal metropola. i to mu je
bilo jako vazno zbog nekog njemu svojstvenog razloga.
U svojoj uvodnoj
rijeci on kaze da Montreal ima sve atribute metroplole: georafski polozaj,
bulevare, parkove, istorijske zgrade, ali ne treba nikad zaboraviti da grad
treba biti ziv, imati dusu. Dusa Montreala nije u njegovim kvartovima, ulicama,
institucijama I trgovinama. Ljudi koji zive u gradu, nase komsije, prijatelji
koji su dosli sa svih strana svijeta, oni su dusa Montreala.
Gradonacelnik je
citirao meksickog pjesnika I diplomate Octavio Paz :”Svaka kultura je rodjena
poslije mjesanja, susreta i sudara razlicitih kultura. Suprotno tome, Izolacija
je ta koja ubija civilaziciju » Ovo je moj slobodan prevod, ne
mislim da je dobar, prilazem fotografiju teksta.
U zelji da
odaberem nekoliko od ove 52 “ptice” dolazim u iskusenje da iskopiram cijelu
knjigu sto ne bi bilo dobro.
Pocela sam pisati
ovaj mali osvrt na knjigu prije nego se pojavio zadnji Sajmin prilog. Mislim da
ce dobro doci kao nastavak. Razumijem jako dobro da Sajmi smetaju te price ko
je kulturniji, svakom to smeta, jer je zaista gubljene vremena, sto bi stari
ljudi rekli “suplja prica”. Neuki ljudi su posebni majstori u tome. Zadnjih
godina Kanadska vlada se nekoliko puta izvinjavala starosjediocima,
indijancima, za takozvani kulturocid, koji je ucinjen u proslom stoljecu. Ljudi
koji su imali vlast, smatrali su sebe superiornom rasom a indijance divljacima.
Po mom misljenju to su bili neuki ljudi, nisu znali nista o ljudima koji su im
prvih godina pomagali da prezive zimu i hladnoce. Drzava je odredila da se
djeca skoluju u katolickim skolama i zive u djackim domovima, daleko od kuce.
Nasilno su ih odvajali od roditelja I familije, bilo im je zabranjeno da govore
svojim jezikom cak i izmedju sebe. Pored toga bili su maltretirani psihicki,
fizicki I seksualno. Ima jos dosta tih bivsih ucenika u zivotu, to su nase
generacije ili malo stariji. Jedan je postao pisac , zove se Tomson Highway,
procitala sam njegovu pricu. Kad je posao u high school u Winnipeg-u, bio je
dodijeljen jednoj staroj profesorici u penziji da kod nje stanuje. Imao je
srece, to je bila osjecajna zena, zvala je socijalnog radnika da vidi koliko je
djecak tuzan. On je toliko plakao da je njegov jastuk ujutro bio potpuno mokar.
Meni se to tako dojmilo, koliko je jedan djecak patio, potpuno sam u tudjem
svijetu.
Prilozila sam
nekoliko slika sa mojim komentarom, nekoliko pticica iz montrealskog gnijezda.
Labels: dubravka
0 Comments:
Post a Comment
<< Home