SLIKE I DOGADJAJI: Piši, samo piši

Ovaj prilog sam pripremala ranije, ali imajući u vidu temu, odlučila sam da to malo pomjerim zbog Novogodišnjih praznika u kojima se samo nadamo boljem i u tom smislu šaljemo čestitke našim familijama i dobrim starim prijateljima.

Svakog 24. decembra sam na Šehidskom groblju Kovači gdje je sahranjen sin moje prve najbolje prijateljice u Sarajevu.

Kad smo doselili u zgradu preko puta ove sadašnje, ona je bila u prizemlju sa sinom Zlatkove generacije. Mi na prvom spratu . Bilo je za nevjerovati koliko smo bile slične. Iste visine i težine, sličnih frizura a najčudnije, boja glasa, ona promukla od koje sam se ja ježila kad bi se čula na nekom od uređaja za snimanje. U dvorištu smo imali "ručni usisivač" (metalne šipke slične stativi fudbalskih stadiona bez mreže). Onda se dešavala kad ja "klofam " da neko sa balkona vikne "Hoće li to Madžo” ili kad ona klofa viknu "Hoće li to Sajmo". Od prvog dana u Sarajevu sam postala Sajma umjesto Saima i ostalo je do danas, nije mi nikad bilo drago ali se poslije kod nekih i u Banjaluci to nastavilo.

24. decembra 1993. godine poginuo je njen sin Igor. Apsolvent medicine, najbolji student , kršan zgodan momak. To mi je u životi bio najteži dan. Krenuo je da Brani Sarajevo sa vršnjacima iz svog naselja Otoka u tenama i farmerkama, i bez ikakvog oružja. Bio je neki štab oformljen sa 5 do 6 puškica. Kasnije je mobilisan. Kad je došlo do sukoba sa Hrvatima u srednjoj Bosni, poslali su ga u Vitez. U nekoj kući je bila bomba postavljena na vrata i kad su ušli, eksplodirala je. Nakon desetak dana je u Splitu sklopljen dogovor između Tudžmana i Izetbegović o prestanku sukoba.

Za koga su ta djeca ginula i gurana u vatru, a djeca svih dosadašnjih političara sklonjena i sigurna i na raznim destinacijama? Ovde se počelo pričati da je Bakir u ratu bio sklonjen u trezoru Narodne banke a sin generala Delića u njegovom kabinetu kao osobno čuvar pred vratima. Nije vidio ni jedan ni drugi nikad ratište.

Nisam sklona vjerovati pričama ali u ovu vjerujem. Nezadovoljstvo dinastijama i ratnim profiterima je sve veće medju narodom a onda OZNA sve dozna.

Ove godine je bilo malo svijeta na sjećanju. Majka mu je umrla, malo prije moje Amelije, a bila je najbolji farmaceut u BIH , za mnoge poznata kao "majka Tereza ". Kako više nije mogla pomagati u nabavci deficitarnih lijekova uvijek i svakome, onda je nestalo i tako zvanih prijatelja.

Kad se pročitao govor, prišao mi je jedan stariji čovjek i pitao je si li ti Saima. Malo je teže govorio. Rekao je da čita tvoj blog a za njega mu je rekao Nećko Kadenić. Ja Nećka prije nisam znala u Banjaluci ali smo se upoznali u Sarajevu i često se sretali. I on je umro . To mi je rekao gospodin. Nisam ga viđala ali sam znala da ima sina u Zadru pa sam mislila da je tamo. Inače je negdje u Banjaluci bio medicinski brat.

Ovaj mi je gospodin rekao da mu je majčina porodica stara banjalučka porodica i da je baka bila stara doktorica. Nisam razumjela je li rekao Čorić ili nešto slično.

Rekao je Saima, piši, samo piši, o svemu što je bilo ovde u Sarajevu i Co neka piše o Banjaluci. Unuk ga je naučio da koristi Skype i čita Google. Možda to pisanje nije sada toliko bitno ali bit će jednog dana. Na sve strane danas su istorije laži, teške laži. To što banjalučki pošteni Srbi ne pišu na blog znak je da misle isto. Ali šute. Mnogi šute a puno znaju. I boje se na sve strane. Živ čovjek sve vidi ali puno više pamti. I duže, mnogo duže živi s tim. A ne smije ni reči a ne zna ni napisati. Stalno mi je u glavi njegov susret i njegove riječi.

Porodica njegovog oca je bila iz Kragujevca kao i i Igorovog oca.

Obzirom da je jedan gospodin došao po njega da ga vodi, ovo sam saznala od Igorove sestre. Žao mi je što nismo malo duže pričali. Ali, pokušat ću što više prihvatiti njegov savjet.

Danas, je nevjerovatno kako se u nekim intervjuima pojavljuju sarajevski intelektualci Bošnjaci i pričaju da su bili protiv rata i učestvovali na prvom okupljanju ispred Skupštine. Drago mi je Co da si me vidio tog dana na TV i rekao Neri da sam tvoja školska drugarica. Tada nije bilo ni stotinjak ljudi. Već tada su svi bili u sebi indoktrinirani govorima rejsa i hodža, kardinalima i biskupima (samo su Franjevci bili i tada najbolji dio BIH) i popovima i srbijanskim pravoslavnim velikodostojnicima. Neki danas mjenjaju retoriku (rejs Cerić) najgori. Ali religije su postale opijum za narod i ovo sve zbog toga nema napretka. Narod je ostao neprosvijećen i u njihovim kandžama. Ovo ću govoriti i pisati dok sam živa.

U prilogu šaljem sliku iz dnevnog lista.