Tri slike

Plaža u Malinskoj, 1978. god: Co, Ferid i Srđo

Slika prva. Malinska, otok Krk. Godina, 1978. Plaža hotela, čini mi se, Jadran. Ljetovanje s rajom na moru. Aida i Ferid, Jasna i Srđo, Nera i ja. Bilo nas je koji smo u to doba radili a bilo nas je i studenata. Nije se razbacivalo s novcem ali se uvijek imalo dovoljno da se ode barem petnaestak dana na Jadran. I išlo se, svake godine na drugo mjesto. Prvo se išlo s roditeljima, kasnije, u srednjoj školi, s rajom, a nakon toga, za vrijeme studija, Jadran je ljeti bio obavezna destinacija. Da ne spominjem vremena kada se počelo raditi i kada je svaki mjesec na račun redovito lijegala plata od koje se moglo solidno živjeti i ponešto staviti na stranu.

Te godine smo na plaži upoznali familiju iz Slovačke. Otac, mati i kćerka. Te godine su uspjeli doći na Jadran, što je za njih bio veliki događaj jer putovati nisu mogli tek tako a i novca nije bilo u izobilju. Roditelji, fakultetski obrazovani ljudi, su nam pričali kako su u inostranstvo mogli putovati jednom u šest godina ali je kod kuće uvijek morao ostati neko od familije kao garancija da će se putnici vratiti s puta. Dok smo mi na ručak i večeru išli u hotel, oni su jeli na plaži, iz konzervi koje su ponijeli sa sobom. Kako su dani prolazili, na plažu su dolazili sa sve manje i manje stvari. Dušeci za vodu i neki drugi rekviziti za plažu su „misteriozno“ nestajali.  Ali, za nas, tu nije bilo misterije. Naši novi prijatelji su, malo po malo, prodavali rekvizite kako bi mogli priuštiti da ostanu još nekoliko dana na odmoru kojeg su si mogli priuštiti veoma rijetko.

Videći šta se dešava, jedan dan Srđo predloži da naše nove prijatelje pozovemo na večeru i da ih dobro ugostimo. I bi tako. Otišli smo u jedan lijep restoran uz more i proveli veče uz obilno jelo i piće, ne štedeći pare. Željeli smo da našim prijatelji to veče ostane u sjećanju, da mogu pričati kako se živi u Jugoslaviji, toj zemlji na brdovitom Balkanu gdje je, dvadeset i kusur godina ranije jedan čovjek rekao Staljinu poznato NE. A Slovačka je (tada dio Čehoslovačke), godinama trpila teror Rusije, kao i sve ostale zemlje takozvanog Istočnog bloka.

Nakon ljetovanja, vratili smo se u Banjaluku, odmorni i spremni za nove radne pobjede u firmama u kojima smo radili. A tada ih je u Banjaluci bilo poprilično, a neke su bile pravi giganti za ono vrijeme i one naše prostore.

Banjaluka ovih dana

Slika druga. Banjaluka okićena zastavama. Ne države Bosne i Hercegovine, nego zastavama manjeg blentiteta nastalog u ratu, na zločinu i etničkom čišćenju isplaniranom u glavama suludih bosanskih nacionalista, od kojih je većina osuđena za ratne zločine, pod paskom istih takvih iz Beograda. Slavi se 9. januar, dan kada je 1992. proglašena srpska republika Bosna i Hercegovina. Slavi se dan koji je, faktički, bio povod ratu, uprkos nastojanjima vlasti iz manjeg blentiteta da krivicu prebace na referendum održan krajem februara te iste godine.

Banjaluka tog dana slavi protjerivanje polovine svoga prijeratnog stanovništva čija je jedina krivica bila što su nosili pogrešna imena i prezimena. To je bio osnovni i jedini kriterij koji je određivao sudbinu stanovnika grada koji je pod svoje okrilje primio mnoge koji su mu kasnije zadali smrtni udarac. Od tih vremena grad je postao sjedište srpskog nacionalizma (vjerojatno je to bio i ranije ali je taj nacionalizam bio skriven pod plaštom bratstva i jedinstva), koji danas provodi nova vlast na čelu s grmaljem iz okolice Laktaša (jednim od mnogih koji su u ona predratna vremena bili na braniku spomenutog bratstva i jedinstva, kuneći se u Tita i partiju da bi preko noći okrenuli ploču). Tenzije na nacionalnoj osnovi se potenciraju iz godine u godinu, sprečavajući one malobrojne protjerane koji bi se željeli u njega vratiti, nadajući se da je narod shvatio o čemu se radi i da će razum prevladati. Većini je već odavno jasno da od toga neće biti ništa. Na taj način se nacionalna „čistoća“ grada (i blentiteta) čuva od eventualnog „zagađenja“ a narod drži u (moralnom) mraku dok ne dođu neka povoljnija vremena za ostvarenje krajnjeg cilja: pripajanje „majci Srbiji“, što je bio i glavni razlog svega što se u onim našim krajevima dogodilo.

Slike ispred autobuske stanice zadnjih mjeseci

Slika treća. Autobuska stanica na Predgrađu. Raja, većinom mladi, u redu strpljivo čeka da uđe u autobus koji će ih odvesti u Slovačku, državu u kojoj ih, kako kažu, čeka posao jer ga tamo gdje žive ne mogu naći. Neki od njih će raditi u fabrikama Samsung, Jasplastik, Medical Glas... U „državi“ za koju su se borili njihovi očevi, ili i neki od njih, fabrika kao što su Samsung i Jasplastik nema. Braniči nacije ih uništili, rasprodali, radnike rastjerali a novac strpali u svoje džepove. Nema više Rudi Čajaveca, Incela, Jelšingrada... Pojela ih maca.

Prema pričanju nekih bolje upućenih u ono što se ovih dana dešava, tamo gdje se odlazi trbuhom za kruhom često se radi po 12 sati na dan, bez ugovora, plaćenog odmora, za satnicu upola manju od propisane. Ali, bez obzira na sve, ljudi odlaze jer nemaju drugog izbora. Jer, treba se jesti a nacionalizam se, kao što često ponavljam ali neki to još uvijek ne znaju, ne može namazati na kruh. A u godinama pred ovaj zadnji rat vjerovalo se da se samo treba riješiti nepodobnih i ulicama će poteći med i mlijeko.

Kakva ironija! Danas narod odlazi trbuhom za kruhom u državu čijim je građanima bivša Jugoslavija bila neostvariv san.

Volio bih znati šta danas priča Jana, zgodna kćer bračnog para iz Slovačke koji je imao sreću da se, bar na petnaestak dana, dokopa Jadrana. Da li se sjeća tog ljetovanja i grupe prijatelja iz nekada ponosnog grada Banjaluke koja ih je izvela na večeru? Da li je njoj jasno kako se situacija u relativno kratkom roku mogla toliko promijeniti pa oni, kojima je ono što smo mi imali bio nedostupan san, sada prihvaćaju nesrećnike iz zemje koja je taj njihov san nekada davno živjela?

Ako mene pitate za mišljenje, ne vjerujem da joj može biti jasno. Jer, normalnom svijetu tolika nacionalistička zasljepljenost nije objašnjiva. Samo u onim našim krajevima, gdje je mržnja prema drugima i drugačijima glavni poticaj življenja je moguće da se, godinu za godinom, na vlast biraju nacionalisti koji ne nude ništa drugo do pukog hranjenja tim istim nacionalizmom koji se, ne može, niti će se ikada moći, namazati na kruh.