SLIKE I DOGADJAJI: Kod nas (nastavak)

25. 12. sam oko 09h otvorila blog i vidjela Saidin prilog. Nekoliko minuta iza toga zvoni poštar i predaje mali "paketić" kako ga je nazvala Saida.

Prediva čipkana tunika

Pokloni

Ja sam nastavila čitati i zamolila Vicu da ga otvori.
Bile smo u ovoj njenoj kraćoj posjeti u Sarajevu sigurno petnaestak sati zajedno.
Ništa od ovoga sto je preživjela od svog odlaska nije spominjala.

Završila sam prilog i plačući. Razmišljala sam o vama svima koji ste "na pravdi Boga" istjerani iz svojih domova, nepripremljeni na tako nešto, pomjereni iz svojih urednih i sretnih života. A mnogi drugi iz Sarajeva ustrašeni za budućnost i budućnost svoje djece koja su bila od malih beba pa do 15 godina.

Svi su čuli za organizovanje konvoja za Hrvatsku, pa zadržavanja i maltretiranje na Ilidži koja je već tada postala srpski teritorij. U Hrvatskoj se moglo i opstajati sve do sukoba HVO i Armije BiH. Mnogi su se odlučivali na daleke destinacije. Sa svih strana i svih narodnosti počele su seobe bez cilja.

Onda sam počela uporedjivati život nas koj smo ostali u svojim gradovima i svojim domovima, sa svim komšijama s kojima smo do tada zivjeli, a nismo mogli ni u snu pretpostaviti šta nas čeka. Ali uz slogu i dobru organizaciju i pomoć koja je stizala preko "Dobrotvora" (to su bili privatni paketi od rodbine i prijatelja iz djelova buduće RS i Srbije) i „Adre" (ovo su bili privatni paketi iz cijelog svijeta i prijatelja) i odabranih od strane "Merhameta" (ovo smo saznavala puno poslije rata da je to išlo iz "državnih sredstava"). Humanitarna pomoć iz ratni zaliha stranih zemalja sa datumom proizvoda čak i iz 1956 god. su dijeljeni svima po mjesnim zajednicama.

Ali niko nije ovako slikovito, iskreno i emotivno opisao svoj "križni" put kao jedna samohrana majka sa dječakom od 10-tak godina.

A stotine drugih, koji su imali svoje puteve i gdje su sve sigurno svaka posebna za sebe .

Sva ta poniženja, svi ti minimalni uslovi za život dostojan čovjeka ostat će neispričane .

Nazalost jer sve sto nam se na Balkanu dešava , dešava se zbog nepostojanja jedne istorije. Kaže se da je istorija učiteljica života, a mi nismo nikad imali tu učiteljicu, pa ni danas.

Meni će ovaj prilog sigurno biti zbrkan jer misli nadolaze bez kontrole a emocije čine svoje.

Kada je Vice otpakovao paket, toliko lijepih stvari koje nam je Saida uputila i tekst čestitke, otkrile su mi još jednu vrijednost ovog bloga. Pet, šest osoba su zamolila Coa za moju e-mail adresu i uz moju saglasnost sam upoznala divne osobe za koje znam da i da su divni i čestiti ljudi. Ovde me je pronašao i moj dragi prijatelj iz mladosti Oskar kod kojeg smo Vice i ja sa njegovom divnom suprugom Gitom proveli predivne dane u Beču i nekoliko zajedničkih susreta u Sarajevu i Banjaluci.

Zadnje je ovo druženje sa Saidom. Ona nikad nije imala sestru a ja sam izgubila svoju, koja mi sve više nedostaje, pa smo možda i zbog toga uspostavile neki tako blizak odnos.

Ja sam oduševljenja njenim stilom pisanja, njenom rječitošću a posebno njenom energijom i njenom strašću u odgoju koje smo obe dobile od svojih nena. Da je sreća u davanju a ne u uzimanju.

Sinoć sam poslije gledanja na TV N1 Presing - intervju sa Josipom Pejakovićem bila presretna poslije te emisije. Zaspala sam sretna što Bosna ima takve gromade od ljudi. Ko god je u mogućnosti da to pronadje na YUTUBE srdačno preporučujem svim Bosancima i Hercegovcima koji vole ovu našu zemlju.

U prilogu šaljem poklone iz "paketića" koji smo dobili od Saide.

Šaljem i tekst čestitke koju smo dobili (uz dozvolu pošiljaoca).

Ovo je marokanski čaj u hotelu Bristol u Sarajevu.

Predivan. Sve različito ima vrijednosti.

Šaljem i obavijest, da je poznati predratni Sarajevski hotel "Bristol" promijenio vlasnika. Bio je neki arapski bogataš, ili naš??????. Nije išao posao bas najbolje, nije bilo alkohola, pa je preuzeo neki lanac hotela "Novotel". Nisam čula za njih ali ima alkohola i divni koktela sa pomalo alkohola. Ostavili su i divni marokanski čaj sa prelijepim aranžiranjem.
Sve to nas normalne gradjane čini sretnim.