Iz starog kraja

Ima skoro dvadesetak dana da sam bila u “starom kraju” i isto toliko dana da nadjem vremena da napišem ovaj prilog. Kako se stari svaki novi dolazak u “stari kraj” i ulazak u moju kuću je sve ljepši. Moj brat je bio ljetos dvadesetak dana i otklonio sve nedostatke koji smo do tada radili moj Vice  i ja čestim dolascima. Došla sam autom s čovjekom koji radi u Sarajevu a koji svaki vikend dolazi a uvijek s njim ide još jedan ili dvojica radnih kolega. Ovaj put je povratak bio u ponedeljak .

Dala sam naslov kojim me Co uvijek rastuži prilozima o susretima s ljudima iz starog kraja, a neke je samo  poznavao u prolazu. I svako to druženje odiše po mom osjećaju nekom nostalgijom i radošću tim susretima. A i ta rečenica “iz starog kraja“ toliko me raznježi i sad koristim i ja to umjesto imena grada.

Obzirom da se približavala jesen dio bašte pred hotelom Palas u kojem sjede naši iseljeni gradjani je bio pun.

Drena i ja u Kastelu

U subotu ujutro sam pošla na pijacu i pred Kastelom srela našu školsku kolegicu Drenku. Radost je bila obostrana i kroz Kastel smo krenule prema nekoj kafani na gradskoj pijaci. Usput nas je uslikao jedan fini gospodin.

U mojoj ulici sve najdraže prijateljice iz ulice su izvan grada ali nam je komunikacija redovna a sjećanja i uspomene još veće. Koristiću djevojačka imena i prezimena jer će nas oni koji ovo čitaju iz naše ulice prepoznati.

Dragica Bujinović je u Zadru. Imale smo nekoliko divnih susreta i u Zadru i u Rakovom selu. Slike koje imam ne dozvoljavaju da se bilo šta od tih susreta zaboravi. Njena sestra Nada Vujinović je na Pagu. I tamo smo bili, a odmah poslije korone je saznala da sam došla u svoju kuću i odmah je došla. Taj dan je putovala nazad i zamolila da ne zakasni na autobus za Zagreb.

Na čaju u kafiću iznad Tržnice

Koliko smo bile sretne i zaboravile na vrijeme u evociranje naših uspomena.

Bisera Topčagić je došla iz Švedske i ta tri popodneva smo bile zajedno. Uspomena i predivnih izlazaka ostaje za nezaborav.

Ja sam Saima Husedjinovic i na ovom blogu je moj prijatelj iz mladosti Oskar Böckmann iz Beča pitao da li je Saima Rak možda Saima Husedjinovic. Milan je potvrdio i zbog toga danas koristim ova prezimena.

On je po majci iz poznate porodice Granić. Dolazio je iz Beča na

Bisera i ja kod mene u kući

ljetno ferije i njegov bliski rodjak Josip Granić, slikar Joško, i Meliha su nas upoznali da mu ne bude dosadno na njihovim beskrajnim razgovorima sa našim slikarima.

U ratu se izgubila veza ali smo je obnovili i on i njegova supruga Gita su bili u Rakovom selu a mi u Beču. Dopisivali smo se on na našem a ja na njemačkom i jedno drugom ispravljali greške. U Beču je bilo i smijeha jer je valjda gajio i neke simpatije ali nikad to nije pokazao.

Ovo pokazuje kako smo imali sreću da živimo u jednom divnom svijetu, punom poštovanja i velikog medjusobnog prijateljstva u našoj ulici.

Saima

Bisera i ja na čevačima kod Muje preko puta Kastela
umjesto kod kina Kozare

Kod Ahmeta i Milene na predivnom doručku

Crkva ispred gradskog mosta
Nedelja 10 sati
Nekad bilo stotinu ljudi

Oskar i Gita, kada dodju u Banja Luku navrate do moje kuće

Iako nije odrastao u Banja Luci, jako je voli
kao i svoju rodbinu po majčinoj liniji

Sarajevo - Ukrajina

Trideset godina stvarna istina o odbrani Sarajeva još ne izlazi na vidjelo u mnogim zemljama svijeta. Šaljem ove slike koje sam stavila na oglasnu tablu u mom haustoru. Prvi put u 30 godina. Ova odbrana je 30 godina tabu tema najvjerovatnije zbog odredjenih članova SDA koji su se dogovorili mnogo prije rata o podjeli Sarajeva, kao i Mostara, i da je uspjelo, odavno ne bi bilo države B i H. Alija je trebao biti reis. To danas smatra najveći broj nas patriota Bosanaca i Hercegovaca. Imali smo istu sudbinu kao naš Tito. Kad se razbolio i ostario oko njega su se skupili banditi i nacionalisti iz svih republika i davali mu lažne informacije spremajući se za raspad Jugoslavije.

Tako je i rahmetli Alija istinski vjernik i pošten čovjek imao oko sebe ove današnje nacionaliste i mnoge kriminalce i mnoge lažove. Mi nismo imali nikakve pomoći na Lorisu već smo se sami prozvali Armijom jer smo znali da se s lažima i propagandom, i onda i danas, ima najviše uspjeha kod naivnih naroda. Ljudi koji ovo kriju su sigurno sebe branili zbog neuspješnog plana o podjeli Sarajeva i optuživali za krivce nas s Trga Pere Kosorića. Jedino priznanje koje smo dobili je promjena imena na Trg Heroja. To je i danas najzapušteniji dio Novog Sarajeva. 

Miro Lazović je bio u Dejtonu kao sudionik. Prvog marta je imao interviju na TV N1 i ispričao da je tražio da se unese u zakon zabrana prodaje nekretnina u Bosni prvih pet godina. Smatrao je da će se za to vrijeme ljudi vraćati u svoje gradove i na svoja ognjišta. Alija mu je rekao da je jedino važno da se završi rat a da se o tome može poslije dogovarati.

Možda sam ovo već ranije poslala ali nije na odmet.
Moj unuk iz Engleske u Tbilisiju, Gruzija u školi trebao napisati nešto
o sebi. Napisao ovo a ima gene nekoliko država.

Pozdrav iz omiljenog svjetskog grada u koji se broj zadovoljnih turista iz cijelog svijeta sve više i više povećava. Dobro došli svi ljudi širokog srca da se sami uvjere u dušu ovog grada.

Pozdrav Saima

Sarajevo 31.12.2021.

Saima se javila davno a ja nikako da njen prilog objavim. Vrijeme mi leti jako brzo tako da se prosto iznenadim kada provjerim koji je datum. Mozda tome doprinose i kraci zimski dani. Evo danas je mjesec dana od zvanicnog pocetka zime. Jos dva mjeseca pa cemo uci u proljece, dani ce biti duzi a onda ponovo stize ljeto I sve sto s njim dolazi.

Saimi se izvinjavam zbog kasnjenja uz obecanje da se ovo vise nece ponoviti. Isto tako se izvinjavam sto poslati video klip ne mogu objaviti jer vise nemam mogucnosti da video pripremim za objavljivanje a original je prevelik za blog. 

Nadam se Co da si mi napisao da te pomalo drmnula lijenost, ne vjerujem samo tebe. Ova Corona je iz čovjeka izvukla sve lijepe potrebe, želje, aktivnosti i da je zbog toga čovjek izgubio svoje ustaljene i drage navike. Stari su uvijek govorili “Navika zla nauka”. Može se svakako protumačiti .

Ja sam 31. decembra trebala ići sa kolegicom na Bas Carsiju kod “Želje“ na ćevape.  Ona nije mogla pa sam ja otišla sama. Pred cevapcinicom je bio red da su se neki prolaznici zezali i pitali “Da li se tu daju vakcine”? Turista i guzve je bilo kao usred ljeta. Red za ulaz u cevapcinicu besprijekoran. Koliko ih izidje, toliko udje. Kad je jedna gospodja izišla, ja sam ušla a odmah za mnom i tri mladića. Sto je bio za cetiri osobe. U Sarajevu je komunikacija obavezna ko god naidje. Pitala sam ih odakle su. Rekli su da su iz Rijeke i prvi put u Sarajevu. Odmah su pitali šta je najbolje da naruče. Ja sam ih uputila u sve sto su moj Vice i sinovi naručivali. Bili su oduševljeni. Masala se kaže za takav apetit. Onda su me pitali jesam li Sarajka. Rekla sam da sam Banjalučanka ali 50 god u Sarajevu. Jedan je rekao: ali Bosanka? Potvrdila sam. Uzeo je moj mobitel sa stola i pitao da li može da me uslika. Prvi momenat me zbunio ali poslije dalje akcije bas sam se slatko nasmijala. Kad me uslikao, pogledam desetak puta kliknuo i rekao da ja izaberem najbolju. I molim vas gospodjo pošaljite jednu našem predsjedniku Milanoviću i napišite ovako “Ja sam prava Bosanka, okupala sam se sapunom, šalji parfem.” 

I ljudima pored nas su uljepšali dan. Bas u našoj bivšoj domovine žive najbolji i najgori likovi. Nema sredine .

Ako te još drži ljenost ovaj  prilog može čekati.

Pozdrav Saima

Komentar na "Susret s Nakićima" - Saima

Poslije skoro tromjesečnog boravka u Rakovom selu, Šibenik povratak u Sarajevo bio je radostan. Bez obzira ko šta o njemu mislio ono ima neki poseban osjećaj kad se u njega dolazi kao turista (to svi govore kad ga Upoznaju jer najčešće dolaze sa predrasudama) ili kad živiš u njemu pa nakon dužeg odsustva ponovo se vratiš). Mnogi starosjedioci govore da mu se vratilo mnogo predratnog duha i dobrih ljudi.

Ja sam na proslavu mature išla Mercedesom i divnim čovjekom iz Dubice. Radi u oružanim snagama BIH. Na internetu se stvorilo mnogo grupa koje se povezuju i zajedno odlaze u razne gradove bivše nam drage domovine. Moje komšije su iz BL otisle sinu do Kopra za 20 €ura, vozio ih Banjalučanin a u povratku vratio mladi bračni par nazad za BL. Ja sam u BL došla Za 20Km, i sa nama još jedna mlada žena koja živi u Beogradu a djeca i muž u BL. Naši političari su se potrudili da im korona zaustavi vozove za relaciju BL-Sa, a skupovi od muzickih, političkih, vjerskih, imaju prolaz svugdje. Privatnim autprevoznicima se dozvoljava ta relacija koja traje 6-7 dana zavisno koliko usput prime putnika, sa maskom ili bez - svejedno. 

Ja sam u Sibeniku bila sa djecom i unucima i njihovim prijateljima. Bilo je uvijek puno dvorište. Susreti sa rodbinom i susjedima su bili noćna mora. Kukanje, nezadovoljstvo, siromaštvo, paklene vrućine, upropašteni maslinaci, vinogradi, povrtnjaci a temperature za neizdrzati. Ako imaju klime, štede struju. Skupa. 

Kad sam se vratila, djeca su me nazvala i rekla da su mi uplatili 10 dana u Antaliji u hotelu sa pet zvjezdica a ja ako hoću ako neću. Kad bi se god o tome razgovaralo ja sam odbijala. Sad sam uzela da napišem svoje utiske iz ovog hotela a ovaj vaš susret mi je bio povod za to. Nema ljepše stvari kad se sretnu stari prijatelji s kojima se bilo na istoj talasnoj dužini bez obzira ko su i šta su. Vi ste imali ovaj divan susret koji zaslužuje da se stavi na blog. Ja sad uživam u ovom hotelu ali kad bi morala odlučiti šta mi je u životu najdraže onda bi bez razmišljanja rekla odlazak u BL i susreti sa starim prijateljima U mojoj basti Pero Kolarevic, Saša i Emira. Bratov drug iz škole i povezivanje s njim u Berlinu bilo je nešto predivno i nikad neću zaboraviti. 

Ovde uporedjujem odnos stanovnika Antalije i zaposlenika u hotelu s onim u Sibeniku. Mrzovoljnost, otvorena netrpeljivost prema turistima, kritike i nekultura ne mogu se ne osjetiti. A ovde samo sto vas ne nose. Nisam imala predstave o tome jer mi je prvi odlazak u životu. Počneš da sam osjećaš samopoštovanje o sebi jer ti cjeli dan i na svakom koraku to pokazuju. 

Nisam dugo imala inspiracije za pisanjem jer mi je tuga za Vicom nekako ubijala svaku radost da se misli okrenu u pozitivnom smijehu. Sad ću ti isto uz komentar poslati i nekoliko fotografija Srdačni pozdravi od Saime.

Vremeplov - nastavak

Ova fotografija i tekst su nastali 10. januara 1979 god. Bila je utakmica izmedju spanskog Reala i sarajevske Bosne za prvenstvo Evrope u košarci. “Bosna” je postala prvak Jugoslavije. Članak je bio u sarajevskom “ Oslobedjenju”. To je moj Vice , sa sinovima Zlatkom i Franom. Volio je Bosnu i Sarajevo do kraja života.

Ja ovo najprije saljem da svi  ovi mladi shvate da su  nasljednici svojih roditelja svih naroda i narodnosti koji su ih  lažima uvjeravali u šovinizam i vjerovanje o ugroženosti njihovi naroda i narodnosti. Tada je to “Oslobodjenje “ bilo štampano pola na ćirilici a pola na latinici. Većina odluka se donosila po tzv. ”ključu“. To je ustvari bila na djelu ravnopravnost sva tri konstitutivna naroda. Danas Hrvati blokiraju sve institucije u državi zbog ugroženosti Hrvata. A gosp Čović bio direktor najveće vojne firme “Soko” a sigurno najveći komunista medju komunistima jer na to mjesto nije moga ni prismrditi bez tog uslova. Bogataš kao da mu je otac bio svjetski kapitalista. O političarima iz RS ne treba ni govorit, sve se zna. A Hrvati se traže svijećom u Bosni.

Košarkaški klub “Bosna “je bila nešto što pokazuje da je ovolika posjećenost bila odraz ljubavi prema ovoj našoj lijepoj i bogatoj državi koja se sve vise rasprodaje bjelosvjetskim i domaćim tajkunima, kriminalcima i ko zna kome sve.

Pozdrav Saima 

Sjećanja, sjećanja...

Prije skoro mjesec dana Emira mi je poslala moj razgovor s direktorom naše Tehničke škole. Obradovala sam se ali nisam imala namjeru stavljati na blog. To je bila samo jedna stranica koja je bila moja. Danas sam pregledala jednu veliku kutiju s pismima, člancima, nekim isječcima iz raznih novina i pronašla jednu kovertu s jednim od brojeva “Naše riječi”.

To sam odlučila da “iskopiram” i pošaljem komplet. Listovi su požutili i ostarili, neka slova izblijedila (uostalom kao i mnogi od nas, ha, ha, ha,”). Ne mogu se sjetiti Rade Sekulića iz IV m1 ali su me njegove pjesme oduševile. Koja je to snaga emocija prema nekoj Mirjani. Ne znam je su li živi i je su li zajedno ali neka ostanu na ovom  blogu.

Nikako ne mogu da se sjetim imena  direktora Došena , ali je bio pravi gospodin. Uredan, uvijek nasmijan i uvijek spreman da primi učenike na razgovor kad bi ih neko od profesora poslao na raport. Ja sam bila tri puta, uvijek “ganjajući pravdu”.

Drago mi je i zbog našeg Bude Nikića. Uvijek samozatajan i ozbiljan ali poštena osoba i dobar prijatelj. Sada je u Novom Sadu.

Nadam se da će vidljivost biti dovoljno dobra da se može pročitati.

Pozdrav blogerima

Saima

Napomena: Pošto je Saima ne može sjetiti imena direktore, evo da pomognem. Mislim da se zvao Zdravko. Ako griješim, neko će se već javiti da me ispravi.

Co

Nastavak

Kad sam pročitala tvoj predgovor na prethodni prilog shvatila sam da je on u redu da ti mnogo toga nije bilo jasno. Ja sam taj dan cijelo popodne razvrstavala svu poštu u mojoj arhivi iz raznih vremena. Shvatila sam da je kod ljudi pogotovo, a i kod mene mnogo toga zaboravljeno. Mnogi o mnogo čemu  nisu ni znali a mnogi puno toga zaboravili kao i ja sama prije ovog posla.

Konačno je došlo vrijeme da su se mnogi u BiH prestali bojati. To se najbolje vidjelo na posljednjim lokalnim izborima. Ja bi bila najsretnij kada bi ti Co mogao uz ovaj prilog ponovo staviti onu moju reportažu iz aprila 2012. god.  Onda je bila 20-ta godišnjica oslobodjenja Sarajeva a danas je 25-a godišnjica potpisivanja Dejtonskog sporazuma u Parizu. Možda pravi momenat da se shvati koliko je tada bio to važan dokumenat. Prestala su najstrašnija zvjerstava svih naroda jednih prema drugima.

U prethodnom prilogu nisu dobro objašnjeni neki detalji o Sandri, kćerki mojih jedinih susjeda na spratu.

Njen djed je u Srbiji ubijen od strane četnika a baka je nastavila voditi kafanu. Morala je odustati jer su joj dolazili gosti koji nisu plaćali usluge a ona nije smjela da se tome usprotivi. Dala je Sandrinog oca u Vojnu akademiju i tako se našao u Sarajevu. Ostao je s nama u ratu, s omladinom koju smo mi prozvali Armijom BiH radi propagande i zastrašivanja suprotne strane. To je sve bila omladina a našeg trga a svaki dan sve više saznajemo da su oni, i mi stanari koji smo ostali u svojim stanovima, spasili da se Sarajevo podijeli kao Mostar.

Sad smo sigurni da je to bila dogovorena podjela o granicama pred rat. Mi smo bili žrtvovani a da nismo pojma imali o tome. Mi smo imali i jednog borca, (ne smijem reči ime jer bi ga njegovi sa suprotne strane kaznili),  koji je radio u elektro privredi i koji je znao da u našoj zgradi postoji rezervna trafo stanica u kojoj je bio rezervni vod s Grbavice. To nas je posebno spasilo, a vodu, telefonsku liniju ,veliko sklonište, sve smo imali u podrumu. Sad se zna da su to pripremali  poslije Titove smrti a zgrada je bila useljavana od 80-te godine. Ni jedan objekat u Sarajevu nije bio na bližoj granici razdvajanja niti su mogli ikad reći da smo sami sebe granatirali. Ni jedna državna televizija do danas nije nikad ni jednu riječ o tome izvijestili. Svi smo bili svjesni da svaki dan možemo poginuti pa smo jedni drugima govorili gdje smo sve posakrivali važne stvari koje je trebalo obavještavati porodice tj djecu koju smo spašavali od mobilizacije i smrti.

Mi sad mislimo da su oni sa kojima su se dogovorili išli onom teorijom “nismo mi tome krivi (naša strana), nego one budale tj.  mi stanari koji smo to organizovali.” Sve je radjeno hinjski i protiv naroda. To se danas vidi da će im i pet slijedećih generacija unuka biti obezbijedjeno. Toliko bogatstva nema ni u bogatih vlasnika firmi po inostranstvu.

Taj dan sam bila puna emocija i plača čitajući pisma moje sestra koja je čitav rat provela na drugoj strani s bolesnom majkom koju nije mogla, kad je sve počelo, izmjestiti. Najviše sam plakala zbog dobrote njenih komšija Srba koji su toliko puta riskirali svoje živote krijući ih i pomažući u svakom pogledu. S mnogima  od njih i danas smo veliki prijatelji a prijateljstvo se prenijelo i na mlađe generacije.

Taj dan predveče Zlatko mi je poslao sliku njegovog mladjeg sina s najboljim drugom u školi . To me je toliko usrećilo ali i pružilo mogućnost da “je.......bem sve po spisku”ovima ovde koji su smislili dvije škole pod jednim krovom. Uh ... kako sam se dobro ispuhala i glasno psovala.

Danas su mi sjećanja išla od ruke, jer se ovih dana zbog dogadjaja pomalo vidi svjetlo u tunelu.

Srdačan pozdrav svim blogerima koji i pišu i čitaju ovaj blog. Bit će tu dobrog materijala za mlađe generacije kad počnu stariti i željeti saznavati o dogadjajima u našoj zemlji, a koji su rodjeni u ovoj lijepoj zemlji, I kojima će biti uvijek jedina domovina i uvijek dodatak “porijeklom iz Bosne i Hercegovine”

Pismo

 Od Saime sam nedavno dobio materijal za tri priloga i evo tek sada objavljujem drugi. Razlog kašnjenju je nesporazum oko dole napisanog. Naime, ni uz sve napore nisam mogao razumjeti prvi dio teksta. Sve mi se tu nešto pobrkalo a od Saime nisam dobio razjašnjenje pa tekst ide onako kako je poslat. Nadam se da će ga Saim pročitati i eventualno korigirati ako za to nađe potrebe.

Evo o čemu nam Saima piše:

Slijedeće pismo je poslala kćerka od mojih komšija preko puta. Majka joj je umrla prije rata na godinu dana. Bila je rođena Sarajka, po roditeljskom nasljeđu katolkinja. Otac je bio Srbijanac iz Golubca. Otac je imao kavanu za vrijeme rata ga ubili četnici. Majka preuzela kavanu. Pričao nam je da je majka to prodala. Kad je imala najbolje proizvode u kafani došli bi popovi i sve jeli besplatno. Poslala ga u srednju Oknu školu i poslije u sanitetski akademiju. Došao je u Sarajevo bio načelnik Prijemnoga odjeljenja u Vojnoj bolnici. Dugo su čekali dijete. Sandra je Anu rodila u 40-toj. 

Kad je počeo rat poslao je vojnim  avionom koji je iz Sarajeva svakodnevno prevozio “na kratko vrijeme” većinom srbijanske oficire i njihove porodice. On je ubijen ono ljeto mislim 94. kada je Slobo zabranio ulazak Biljane Plavšić u Srbiju. Imam u dnevniku ali mi se ne da tražiti. Tada su bosanski Srbi pucali po stanovima Srbijanaca koji su ostali sa nama. Sve su podatke dobijali od naših komšija koji su bili s njima. Njen tata mi je rekao gdje je sve što je vrijedno sakrio ako mu se šta desi i dao mi u amanet da ne dozvolim da mu popovi budu na sahrani jer i tada su se samo po imenu pojavljivali na sahranama poginulih sve tri vjere iako ih niko nije ni zvao. To je uvijek bila najmoćnija organizacija.

Vice i ja smo se uspijeli s tim izboriti i sve to obaviti sa velikim trudom.

Ona je otišla u Holandiju, udala se za našeg Bosanca iz Vareša, ima sina, radi u banci. Sve muke je prebrodila i sretna je.

Ovo sto je doživljavala u Srbiji i danas traje. Vrijeđanje u Srbiji našeg naroda još uvijek traje ali hinjski i podmuklo. Nažalost ništa manje ni u Hrvatskoj. Osjetila sam to i na vlastitoj koži.

Saima

I ja u istom poslu

Neko vrijeme sređujem svoje lične i zajedničke dokumente. Prestalo je Miholjsko ljeto u Sarajevu. Danas je hladno i pada kiša. Idealno za ovu vrstu posla.

Trudim se da ubrzam neke segmente iz moje porodične prošlosti i mojih pisama koje sam primala u ratu na razne načine i u velikom broju. Sve sam sačuvala. Imala sam sreću da je moj otac sačuvao mnoge dokumente iz njegove porodice, odnosno, naše.

Inspiracija je došla zahvaljujući Coovom prilogu “Dani sjećanja” i “Njiva Laze Delića”.

Obradovalo me je javljanje novog blogera poslije toliko godina s jako lijepim prilogom. Prosto je nevjerovatno kako starim Banja Luka i sjećanja na sve moguće dogadjaje iz djetinjstva i mladosti su sve draža. Pedeset godina u Sarajevu ništa nisu izbrisale. Čitanje pisama i gledanje slike samo to više uveličavaju. Sašina, Emirina, Budina i Mimijeva pisma posebno. Muški članovi su pisali iz vojske. U prilogu gospodina Zlatka ova slika prikazuje za mene više od riječi. Obožavam crno bijele slike a pogotovo kad su na njima sretni ljudi za mene i gospoda iz nekog našeg davnog vremena.

U sefu mog oca, za kojeg priznajem nismo imali puno interesa,  pronašla sam dokumente koji me sada raduju, jer mi dozvoljavaju da razmišljam o mnogim stvarima s vremenske distance.

Saljem prvo kopiju vjenčanog lista mojih roditelja i uz sve ću poslati moje razmišljanje.

Ići ću redom.

Ovo je bilo početkom 1943, vidi se na fotografiji.

Na dokumentu se vidi da je plaćena taksa od 5000 kuna iz čega sam zaključila da je to već bila NDH.
U rubrici za matičara piše šerijatski studija. Kako se uvijek u BIH brzinom munje “voljela” vlast s vjerskim poglavarima. Danas je ta ljubav dostigla maksimum na sve strane. Nevjerovatno da se pored ovolike tehnologije kod velikog broja ljudi iz svih religija ta ideologija lijepi za mozgove ogromnom snagom. I umjesto divnih sedam božjih zapovijesti radja samo mržnja prema drugom i drugačijem.

U sefu mog oca bile su i ove dvije diplome. Dva puta sam dobila nagrade od najomiljenijeg časopisa “ZMAj” u čast obožavanom čika Jovi Jovanoviću “Zmaju”.

Bila je rubrika za mlade, za prozu i pjesme iz cijele Jugoslavije. Jedna od ovih diploma je bila za pjesmicu, a druga za prozu. Znam da sam je dobila za pjesmicu o zimi i na štednoj knjižici neki novac koji sam digla na pošti. Vodio me moj otac i mislim da je bio jako ponosan i zato su ove diplome našle mjesto u sefu. A zamislite isto prva nagrada za Ismeta Bekrića iz Banja Luke. On je poslije bio nešto u banjalučkim novinama “Glas”. Mislim da je možda u Sarajevu ili negdje vani. To mi je davno bila rekla moja sestra Meliha Husedžinović.

Sjećam se da je pjesmica imala pet strofa a ja sam upamtila dvije zadnje:

Pahuljice sipaju,
djeca na brijeg hitaju.
Prave skije, sanke
jure na proplanke.
A kad kući stignu
Dobra baka čeka
sa šaljicom mlijeka

Mi nismo imali brdovite ulice. Ovo je bila mašta i slike iz slikovnica sa puno djece na brijegu. Uvezali smo nekoliko sanki jedne za druge i kružili ulicama, mijenjajući mjesta za vožnju i sjedenje.

Saima

 

Nastavak II

Blog je mirovao zadnjih dana zbog privatnih razloga a danas se vraćamo u „normalu“, tj prilozi će biti objavljivani češće, ovisno o raspoloženju autora.

Saima mi  je današnji prilog poslala još 29. maja i u normalnim okolnostima bih ga objavio odmah ili u dan-dva od primitka. Iako je od slanja prošlo skoro mjeseca dana, nadam se da prilog nije izgubio na aktuelnosti i zanimljivosti. Pokušat ću ovakva „kašnjenja“ u budućnosti izbjeći koliko je to god moguće ali zbog trenutne situacije u svijetu vezano za virus koji se i dalje širi, i privatnih obaveza, moguće je da blog ponekad „zamre“ nekoliko dana.

A evo šta nam je Saima poslala prošlog mjeseca:

Od kako smo ”preko vode došli do slobode” bilo je nevjerovatno koliko je lijepo izlaziti u bašte finih sarajevskih kafe slastičarnica sa dragim prijateljicama uživo.

Zaista koliko god mislili da je telekomunikacija dobra, nula je prema osjećaju kad se gledamo u oči a teme se nameću bez prestanka. Sad pod maskama oči imaju poseban značaj,

Onda sam došla do zaključka da meni najviše inspiracije ipak daju prilozi i komentari Coa i svih naših blogera.

Segin komentar na moj zadnji prilog je potrefio u “sridu “ s opisom ponašanja holandskih vlasti u vezi s dostavljanje pomoći nekim evropskim vladama. Zaista za sve ono što narodi i vlade rade svojom  neodgovornošću i stanovnici nepridržavanjem  savjeta, ne zaslužuju nikakvu pomoć.

Mene je to najviše ohrabrilo da neka svoja ponašanja u zadnje vrijeme koja me opterećuju postavim na pravo mjesto.

Ovde sa dogadja da mi se obraćaju neki prijatelji ili njihova djeca  koja rade u državnim preduzećima, te pred kraj mjeseca dolaze s molbama za posudbu novca do slijedeće  plate. Prošli mjesec sam odbila, zbog načina na koji se ponašaju i kako bez ikakvog plana i razuma rasipno žive. Od prilike sam isto razmišljanje donijela kao i Sega svoje o ponašanju holandske vlade.

Sega me vidi kao i neumornog optimistu, što jesam, ali osnovni razlog moje angažovanosti na blogu je moja neizmjerna ljubav prema Bosni. Imala sam sreću da je i moj Vice volio Bosnu. Živeći 5 godina u Rakovom selu, 15 godina u Beogradu i 58 u Sarajevu, tj Bosni, dijelio je sa mnom tu ljubav, a oba sina su mu rodjena u Bosni (Banja Luka i Sarajevo), podrazumjevalo se da je  volio svoju domovinu Hrvatsku. Jer svi ljudi  na svijetu imaju samo jednu domovinu i to onu u kojoj su rodjeni.

Poslije onih protesta u Sarajevu, nevjerovatno je koliko se toga promijenilo.

Co nije u prilici da prati šta se dešava kod nas, a ni mnogi naši Bosanci i Hercegovci po svijetu, pa ću ja opet koristiti ovu mogućnost za malo “u slici i riječi.“

Nikad ni jedan protest nije imao toliko mladih, obrazovanih ljudi, sa snažnim emocijama prema antifašistima, u tako kulturnom ambijentu koji su sami stvarali. Bilo je prije pet-šest godina protesta u kojima je bilo i paljevina i gadjanja flašama i kamenjem, za koje se ni danas ne zna ko ih je organizovao. Ali je evidentno da su poslije ubili svaku mogućnost da se ponove u većem broju.

Mislim da je vrhunac nezadovoljstva dostigao svoj maksimum.

Ja sad razmišljam da je došlo vrijeme da svi shvate da je ova odbrana i Bosne i Sarajeva poslužila hodžama, sveštenicima, popovima i lopovima (političarima) da naprave državu u kojoj će imati najveću moć u ostvarivanju lagodnog života “bez krampa i motike i velike pameti“.

Nešto što se još desilo a to je prvi put poslije 28 godina ovaj posljednji Bajram na državnim medijima.

Početkom rata naš bivši rejs Cerić i kompanija proglasiše nas  Bošnjacima, bez ikakvog referenduma i mišljenja Bosanaca koji su po roditeljskom nasljeđuju primjenjivali islam i svi koji smo nosili imena turskog i arapskog jezika, a četnici nas nazivali Turcima.

Pred rat četnička ideologija nas proglasi  Muslimanima s velikim M, da nam ukinu pravo na bilo kakvo vlasništvo na Bosnu. Musliman ima u prevodu samo jednu riječ - vjernik. Sve ostale zemlje na svijetu naglašavaju da su muslimani iz Egipta, Sirije, Iraka i UAR-a itd.

Ovaj Bajram, novi rejs, Bakir i svi imami, hodje i ko li su već, su svim muslimanima u Bosni i Hercegovini čestitali na turskom ili arapskom jeziku (nisam sigurna koji je).

To je za mene dovoljno da se izjašnjavam kao Bosanka – ateista, kako sam odgojena.

I da se borim da imam pravo na to. Dozvoljavam i svim drugima kako žele. Mogu umjesto Bosanac ili Hercegovac katolik, pravoslavac biti Srbi ili Hrvati. To je stvar ličnog ili profesionalnog izbora.

Pozdrav Saima