SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, October 31, 2010

OBAVIJEST

O knjizi Radmile Karlas Kad utihnu melezi se pisalo i pise na sve strane i ne treba je posebno reklamirati. Preporucujem je svima onima koji su prezivjeli goglotu u nasem gradu. Radmila Karlas je jedna od rijetkih svijetlih tacaka u tamnom vilajetu i zasluzuje nase iskreno postovanje i podrsku za hrabrost: zamislite kako je tesko i opasno biti u okruzenju onih kojima nista drugo osim nacije i mrznje prema drugima nije vazno.

Saznao sam da se knjiga moze nabaviti kod Djoke Kaludjerovica – Sopena kojeg mozete kontaktirato putem emaila: dokokal@hotmail.com. Svima onima koji se odluce da knjigu nabave garantiram da se nece pokajati a ujedno ce na taj nacin dati podrsku Radmili da nastavi svoju borbu protiv sila mraka oruzjem kojim ona najbolje barata: pisanom rijecju koja je cesto ubojitija od najrazornijeg oruzja.

Saturday, October 30, 2010

Igre bez granica

Iako je ljeto iza nas i dani su sve kraci (u starom kraju cujem vec zasnijezilo), izgleda da su u Banjaluci tek pocele “Igre bez granica”. Oni malo stariji ce se sjetiti nekada popularne TV emisije u kojoj su se ekipe iz razlicitih zemalja Evrope takmicile u raznim igrama osmisljenim upravo za tu priliku. Ako me pamcenje jos sluzi, cini mi se da je i u bivsoj Jugi bilo organizirano nesto slicno. Cini mi se da su se te igre cesto odrazavale na vodi i da se igralo ljeti, za lijepa vremena. Bilo je tu svega i svacega a vrhunac odusevljena publike bi nastupao kada bi se porazeni nasao u vodi. Publiku je to zabavljalo a porazeni nije morao strahovati da ce mu se nesto strasno desiti: u najgorem slucaju bi se okupao.

Za razliku od tih igara, ove banjalucke se igraju na suhom, na malo vecoj visini, tako da gubitniku nece biti ni malo prijatno ako se iznenada nadje na tvrdom. Moguci su padovi svih vrsta, pa i na glavu, a u tom slucaju posljedice bi mogle biti vrlo ozbiljne. O kojim i kakvim ekipama se radi nije bas jasno jer su glavni igraci sve do nedavno igrali u istom timu. Ne sjecam se da je bilo govora o nekom prelaznom roku pa kada je doslo do prelaska igraca iz jedne ekipe u drugu siroj javnosti nije poznato.

Iako se “Igre” odrzavaju u Banjaluci, niti jedan od glavnih igraca nije iz nje, iako se tako prodaju. U stvari, dokopali su se oni 'prestonice' jos poodavno, dobro se usancili, pa od njih domaci igraci nisu mogli naci mjesta. Ovo je vec poznata varijanta, tipicna za vecinu bosanskih gradova, samo je to u slucaju Banjaluke mnogo vise izrazeno u odnosu na ostala mjesta. Nije da u nase doba nije bilo slicno ali cini mi se da situacija nije bila tako drasticna kao zadnjih godina.
Nakon ovog kratkog uvoda evo da konacno nesto kazem o samom 'takmicenju' i da navedem glavne igrace, kao sto je to u svakom izvjestaju sa sportskih dogadjaja obicaj.

Prvu ekipu predvodi Zeljko Kopanja, vecini poznat kao vlasnik tkz “Nezavisnih Novina”, koje vec duze vremena sve vise pate od 'nezavisnosti' tako da je covjeku prosto drago cuti da i toga u manjem blentitetu ima. Uspio je Zeljko uz pomoc glavnog igraca drugog tima (kao sto rekoh, ne znam kada su njih dvojica promijenili ekipe) prigrabiti jos javnih glasila, od kojih su neka (sjecamo se onoga iz ratnih godina) ugled stekli svojim ‘istinitim’ izvjestavanjima sa i oko ratista, kao malo koje u to doba.

Drugog glavnog igraca ne treba posebno predstavljati. Kod samog pominjanja njegovo imena ogromnoj vecini iz manjeg blentiteta poteku suze radosnice, a narocito kod onih mladjih kojima je on vrlo cesto vise od oca pa se s njim slikaju i za licnu kartu i za facebook. Mile je nacionalni heroj, borac za prava onih koje su htjeli unistiti, koje su nespremne napali tamo pocetkom devedesetih, koji su se cijelo vrijeme samo branili, koji na kraju ‘pobijedise’ u toj neravnopravnoj ‘pravednoj’ borbi zahvaljujuci ‘svojoj hrabrosti’ (o tome su vec ispisane mnogobrojne naucne studije a mlada pokoljenja se odgajaju na 'svijetlim tradicijama rata'.).

Treceg glavnog igraca takodjer ne treba posebno predstavljati jer je i on poznat u starom kraju (a meni licno) kao jedan od onih ambicioznih spodoba koje su se u onom nasem bivsem sistemu izborile za svoje pozicije veoma rano. Glavna vrijednosti mu je bilo seljacko porijeklo koje je u to doba (a kako vidim i danas) otvaralo mnoga vrata, te nevidjena upornost urodjena takvim tipovima . Sjecam se Rajka Vasica (da, o njemu se radi) sa one nekadasnje televizije i sjecam se kako sam se tada pitao kada bih ga vidio na malom ekranu, kako je moguce da takvi dodju u poziciju da drugima sole pamet kad pameti sami nisu imali. Bilo je toga, dakle, i onda, ali u ‘znatno manjim kolicinama’. U ovih dvadesetak godina od kako ne boravim na onim prostorima, vidim da je Rajko jos vise napredovao i da je sada veoma vazan faktor, pardon, igrac u timu. Iz njegove kratke biografije publicirane na njegovom blogu saznao sam mnogo, gotovo sve sto je vrijedno spomena, osim mjesta rodjenja. Ne znam zasto ga krije k'o zmija noge. Valjda ga nesto stid (iako bi za njega to bilo veoma neobicno) jer nisam bas siguran da je to tamo minus. Cini mi se da tamo jos vise vrijedi pravilo da sto si iz vece zabiti, sanse su ti vece jer ih je vecina na vrhu upravo takva.

Nakon sto sam u par rijeci predstavio glavne igrace, evo izvjestaja sa samog terena.

Igru je prvi zapoceo Kopanja, a na drugoj strani se nadje Mile. Kopanja je primijenio novu taktiku, neuobicajenu za njega, koja je, tako se bar cini, uhvatila Mileta nespremnog. Mnogi gledaoci su u pocetku bili iznenadjeni, neki cak sokirani, ne shvacajuci u prvom trenutku o cemu se radi. Da li je taktika prava, da li je uhvatila premijera/predsjednika (koja je slijedece funkcija ne znam, jer tata-Milosevic nije zivio dovoljno dugo da je izmisli pa ce Mile morati malo sam promozgati da je izmisli kada za to 'po ustavu' dodje vrijeme) u raskoraku, ili su to samo igre bez granica u pravom smislu rijeci. Mile nije odmah reagirao (malo neuobicajeno za njega, poznavajuci kako se odnosi prema onima koji mu se pokusaju obratiti sa nezgodnim pitanjima), ali igra jos nije zavrsena pa jos ima vremena za to. Neki gledaoci sa strane misle da se radi o klasicnom laziranju, da je rezultat unaprijed dogovoren ali dokaza za to jos nema. Na kraju ovaj prvi dvoboj zavrsi s malom Zeljkovom prednoscu ali nije nemoguce da kraj meca bude drugaciji jer postoji mogucnost da ce konacan skor biti odlucen kasnije, van terena. Na nama je da cekamo, samo treba biti malo strpljiv.

Kada sam vec pomislio da su Zeljko i Mile, dva drugara (kako to Zeljko lijepo rece u svom pismu), sve dogovorili, u igru uleti Rajko. Prljav igrac, kakav je po prirodi, poce udarati na sve strane, ne birajuci sredstva. Njegova taktika me iznenadi jer nisam ocekivao da ce tako ostro reagirati. Ipak se radi o svome rodjenom, s kojim je sve do nedavno igrao u istoj ekipi. Medjutim, kod ovakvih kakvi sada tamo igraju to je nacin na koji se igra: dok si u istoj ekipi i dok ti to odgovara, sve je ok, a kada se nadjes na suprotnoj strani, onda se ne biraju sredstva i kosti prste na sve strane.

Igre bez granica u Banjaluci jos uvijek traju. Iako se rezultat jos ne zna, jos se ne igraju produzeci (ovdje kod nas u Americi je to obavezno). Mozda je ekipama potrebno malo vise vremena za pripremu a mozda se sve ipak odluci za zelenim stolom. Tamo se i pravila igre mogu iznenada promijeniti pa covjeku zaista ne preostaje nista drugo nego da ceka.

U medjuvremenu dok cekamo na nastavak, 'toplo preporucujem' citaocima ovog bloga da uloze malo napora i procitaju Rajkova umovanja na njegovom blogu . Toliko gluposti je gotovo nemoguce naci na jednom mjestu a na danasnjem Internetu se zaista moze naci svasta. Koliko god me neka desavanja iz starog kraja negativno iznenade, toliko je jos vece iznenadjenje kada naidjem na nesto sto je jos gore od onog za sto sam ranije mislio da je vrhunac gluposti. Zalosno je sto su ljudi, kao sto je Rajko Vasic, nekada bili dio naseg okruzenja, onog vremena kojeg se mnogi sa sjetom sjecaju, i mi smo ih prihvatali onakve kakvi su, naivno misleci da se samo radi o pojedincima kojima pamet nije jaca strana, ne znajuci st ce nam buduca vremena donijeti. Bilo nam ih je nekako zao pa smo im njihove gluposti oprastali. Nakon citanja Rajkovog pisanja covjek se mora zapitati sta mu se moglo desiti pa da je rezultat takav kakav je: da li ga je mati mozda ispustila na glavu kada je bio mali, ili se u rodnom selu najeo nekakve gadne bunike (ili kako se te lude biljke vec zovu) od koje jos uvijek nema lijeka.

Jos strasnije od njegovog ‘pisanja’ je cinjenica da je navedena osoba glasnogovornik daleko najpopularnije stranke u manjem blentitetu, i licni savjetnik voljenog vodje /premijera /predsjednika (itd). Kada su takvi krema drustva, a sta je sa onima drugima koji to nisu?

Thursday, October 28, 2010

HENRY, LAKAT I JANDRINO JATO PROTIV ZAVNOBiH-a


Piše: Radmila Karlaš

Glasovi izbornog dana

Klateći se na svom umfalnom stubu života tog Dana D., krećem ako ništa, da bar štrihiram Savez ljubitelja kumulusa, kako bih rasteretila svoju bh., dušu i primisli da se moj apstinenski glasić ubacuje u fašistički pretinac.
Dakle, hodam i vrlo sam svjesna te radnje, jer prilikom svakog koraka kičma sijeva bolovima. Zaboravljajući prošlogodišnju uvertiru u ono što zovu problemi sa kičmom, ponovo sam nagraisala izlažući propuhu baš taj dio hrtenjače. Tako se desilo da sam nakon pirkanja, naredno jutro spoznala sam samu sebe presječenu na pola. Uspjela sam se poravnati s kaučom ipod leđa i ostati tako danima. Znalci su me informisali da mi se poremetio stub života. Već odavno.
Jopa nije tu za svaki slučaj. Ide sa mnom namjerno, jedini preostali komšo iz ulice. Nedostatak Josipa je svojevrstan urbicid u mojoj ulici, koja je jedna od rijetkih džada s istim, predratnim imenom. Revolucionarke, prijedorske partizanke. Kako li im je samo promaklo.
Tamo kud oboje idemo namjerno, priličan se red uspostavio ispred jedne od učionica u osnovnoj školi. Srklet mi raste brže do bol u leđima. Glupost danfa već na ulazu i znam, biće je i ovaj put u istim količinama ili neznatno manje. Primjećujem da ne znam ama baš nikog od glasača. Provjeravam je li i kod Jope isti slučaj, za mene je poznato da ljude upoznajem bar pet-šest puta. Ne zna ni on. Još jedan razlog da Jopu kao endemičan primjerak svjedoka mog prošlog života ili dokaza da sam uopšte živjela volim kao zjenicu oka svog.
„Ideš li rode“, endemičan primjerak mog prošlog života se često okreće da provjeri jesam li uspravna ili brnam nosom po patosu. Namrčena sam kao kišni oblak. Najradije bih išamarala sve redom, izuzev njega. Prelijećem pogledom preko djece budućih parlamentaraca, poredanih svud unaokolo na part timu. Klasni neprijatelji, strijeljamo se pogledima. Uzimam gomilu papira, teže kvintal brat bratu.Tražim. BiH nije ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska, već i hrvatska i muslimanska i srpska. I zasjedanje ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu 25. Novembra... Uspostavljam se, podsjećam samu sebe da sam na zgarištu ZAVNOBiH-a već dugo.

Dr Ivan Ribar, predsjednik AVNOJ-a rekao je u svom pozdravnom govoru na I zasjedanju ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu: "... Bosna je bila prva koja je ostvarila bratstvo Srba, Hrvata i Muslimana. Iako je ona imala najkrvavijih dana, iako su tu vršeni najkrvaviji pokolji, nije opustošena zahvaljujući borbi Narodnooslobodilačke vojske... Naše divizije se junački bore širom Bosne i Hercegovine, ali ne samo da oslobode Bosnu i Hercegovinu, nego da učine zauvijek kraj zavadama naroda hrvatskog, srpskog i muslimanskog, da protjeraju okupatora i unište izdajnike; da Srbi, Hrvati i Muslimani Bosne i Hercegovine stvore svoje predstavništvo u zajednici s ostalim jedinicama Federativne Demokratske Jugoslavije u kojoj i Bosna i Hercegovina treba da uzme ono mjesto koje joj i pripada..." Josip Vidmar, predstavnik Osvobodilne fronte Slovenije, rekao je, pozdravljajući ZAVNOBiH: "...Bosna je pravi centar Jugoslavije koja će biti nezavisna, demokratska, federativna zemlja. Bosna je matica i centar politike koja se mora ostvarivati u budućoj Jugoslaviji. Bosna je zemlja u kojoj žive narodi triju vjera: katoličke, islamske i pravoslavne. To je najkomplikovanija zemlja u Evropi, pa ako se u njoj ostvari bratstvo Srba, Hrvata i Muslimana, njega neće biti teško ostvariti između Srba, Hrvata i Slovenaca.“ U svome referatu "Značaj ZAVNOBiH-a" Osman Karabegović istakao je: ,,Mi možemo danas s pravom reći da smo se muški oduprlii okupatorskim namjerama istrebljenja naših naroda. Mi smo na putu bratstva i jedinstva Srba, Hrvata i Muslimana. Mi to jedinstvo kujemo i ovim veličanstvenim činom - stvaranjem i organizovanjem ovog našeg Vijeća..." Donesena je i Rezolucija - osnovni dokumenat Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, u kojoj se, između ostaloga, kaže:
"Danas narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje jedino predstavništvo, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, hoće da i njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska, bude zbratimljena i slobodna Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Narodi Bosne i Hercegovine učestvovaće ravnopravno s ostalim našim narodima u izgradnji narodne demokratske federativne Jugoslavije."

Ponovo sam odlutala. Prošle godine u Mrkonjiću umalo da poginem usred truleži gdje su nekad sjedili ZAVNOBiH-ci (moja kovanica, molim lijepo). Ako čovjek već ne propadne kroz trule daske, uvijek postoji vjerovatnoća da ga poklopi neka nagnjila greda i da tu blago u gospodu premine. Preživjeh.
Gledam glasačke listove dva sa dva ispred sebe s gnušanjem. Ima li te Batko, brate, đe su nam kokuzi. SKOK, ni manje ni više do u gotovo neprimjetnom ugliću. Skok olovkom. Štrihiram. Muka mi je što od sijevanja hrtenjače, što od izvjesnosti. Neka mi niko ne priča da glupost ne zrači, a tek beznađe.
Polako idemo nazad na tradicionalnu rakijicu kod Jope. Majka mu Blaža iščekuje mobilne timove vidno nervozna, što kod nje i nije neka novost. Od kada se isključila iz svijeta, i dolazak poštara dočekuje sa stresom. Zbog računa najviše. Već desetak godina gotovo da i ne mrda iz kuće. Kad nekad izađe da pokupi neki list, obično se nasadi na glavu, pa nam maltene treba kran da je osovimo na noge. Deformisane noge usljed teškog artritisa cupkaju, dok nas obavještava da ih je istukla, mašući mlatilicom za muhe. Ispred nje pogužvani flajeri sa likovima naših poltičara, Laktašenka i Prape, serbskog člana Predsjedništva BiH. Sjajno, konstatujem i bacam flajere u vatru.
Mobilna ekipa za glasanje pojavljuje se na vratima uporedo sa rakijskom časicom ispred mog nosa.
„Jebem vas ja, što mi umjesto tih kutijetina niste donijeli sto maraka.“ Po mojoj slobodnoj procjeni, Blažina prva izgovorena riječ bila je psovka. Ostala je vjerna svojoj tradiciji više od sedam decenija. Podvijene noge na kauču, djelovala je kao nadolazeća kataklizma.
„Šta sad“, pita kroz bronhitični kašalj, vjerodostojan još od predratne Opatije do raznoraznih jeftinih krđa dostupnih penzionisanoj radnici propale tvornice sokova Bosanka. Koja je izgubila čak i ime. Ni B od Bosanke ne ostade, da se ne spominje ostalo. Ni buradi, oko kojih su se, po predanjima Blaže ljudi opaljivali na opštu sreću i veselje.
„Mama, ja ti predlažem da glasaš za VMRO“, kaže Jopa u prolazu.
„Za štaaa...“
Ekipa iz mobilnog tima gleda bijelo.
„Gospođo...“ kaže jedan od mladića, revnosno joj pružajući olovku.
„Kakva sam ti ja kurčeva gospođa...“ prekida ga kroz kašalj.
Momak se trza.
„Jesi li ošišao ocu bradu“, odjednom se dosjeti u pravcu Jope, dok šušti papirima u kečerskim rukama. Koje su svjedoci onog što su njeni savremenici uglavnom odnijeli u grob, a to je da je osim po psovkama, Blaža bila poznata i po vratolomnim skokovima u Vrbas na vugla sa Gradskog mosta, kao i po bezbrojnom preplivavanju rijeke. Da im je to bila jedinstvena prilika da se uopšte okupaju u siromašnim poratnim godinama, povjerila mi je nekoć.
„Nisam, sutra ću“, kaže ovaj, pokazujući u pravcu baštenskih makaza kojima već danima planira podšišati travu na očevom grobu kod Svetog Ive u Trapistima.
Momak s olovkom u ruci baca pogled iza njenih leđa. Na zidu visi raspelo na lancu koje sam joj nekoć donijela iz Jerusalima. Nakon par dana, obavjestila me da im je Isus okrenuo leđa. Tada je vožd svih sela u blentitetu prvi put stupio na tron bez pomoći Biljane Plavšić. Tog jutra, druga Isusa okrenula je licem od zida. Sve što se vidi opet su Isusova leđa, ako se to tako može nazvati.
„I on je već davno digao ruke od nas“, kaže Blaža.
Pored Isusovog naličja, Broz gleda kroz nas. Koliko se sjećam, taj kalendar visi na zidu bar od Nove 2000. Papir je požutio od enormnih koncentracija dima, ali se Lik jednako dobro vidi. „Dragi moj Josip“, kaže ganuto.
“Hvala“, oglašava se Jopa, ovaj put iz mokrog čvora.
„Mali ne seri, ne govorim tebi.“
„Moram mama, baš me stislo...“
„Neka, još malo pa nećeš imati šta, dobro je govorio moj Jozo još onda, doći će vrijeme da nećemo moći prdnuti, jer će ići za nama da nam otmu to zbog čega prdimo...“
„Ko je Jozo“, pita Mobilni.
„Djevica Marija, ko će biti, moj pokojni muž Josip-Jozo. Umro je prije dvadeset godina.“
Jozo, trubač sa banjalučkih igranki iz pedesetih. A Blaža je dobro plesala. Tokom rata je prodala Jozinu trubu.
„Kako si mogla“, pitala sam s neophodnom doze patetike za takve zgode.
„Mala, ne seri, treba žderati“, rekla mi je tad. Nakon toga, prodala je njihovu zajedničku nadgrobnu ploču sa sve imenima. Ja više ništa nisam pitala.
„Vrijeme je da glasate.“
“Prije će biti da je vakat da umrem.„
„Penzioneko, ti bi to da naguliš sa ovog našeg broda koji tone“, ubacujem i nazdravljam Jozi s uramljene fotke iznad TV-a, na njegovu opštu ovo i onozemaljsku radost, pretpostavljam. Bio je pravi sin kafane.
„A vi me djeco odvucite gore traktorom (‘gore' je St. Ivo, groblje) i bacite na mog Starog. Dosta se on izležavao na meni.“
Blaža se napokom opustila da može mirno da umre, nakon što smo joj otkrili nazočnost izvjesnog pogrebnika Hoptijana kod kojeg se svi troškovi oko sahrane otplaćuju na rate. Vjera nije bitna, a izbor grobalja je impozantan, pod uslovom da se na vrijeme zauzmu mjesta. Nadgrobnu ploču nismo pominjali.
„I ja glasala, prvi put nakon rata!“
Na vratima nam se ukazalo najstarije Blažino čedo u obličju Jace.
„Lijepo sam zaokružila svoje kokuze, a prekrižila sve ostale.“
„E jebiga Jaco, baš si ga i glasala“, Jopa će sa facom Bustera Keatona.
„Što ste se vi umusili“, lupka po radiju, na kojem su i sad vidljive brazgotine od noža koji je Vesna, najmlađi potomak, birvaktile zabola u prijemnik zadržavajući na taj način krhku frekvenciju radio Luxemburga. Imale smo po dvanaest godina i slušale smo Dire Straits dok smo se spremale na koncert grupe Nazareth u dvorani Borik. Jopa nas je za to vrijeme dekoncentrisao dok je tirlikao po gitari u stilu, kako nam je tvrdio Marka Knopflera. Kada je kazao da će ga jednog dana sigurno zapaziti na ulici, Vesna je prognozirala da će to po svoj prilici biti policija. Vesna, koju je baka po ocu, pristigla u Banjaluku početkom XX vijeka iz Štajerske prozvala Kukara, upravo javlja telefonom da je glasala. Upetljana u nadničenje kod novokomponovanih gospođa, javlja da se jedva izvukla do glasačkog mjesta.
„Šta se to čuje napolju“, Blaža već vidno gubi živce, što joj zadivljujuće lako polazi za rukom.
„Razvigorac mama. Vjetar“, kaže Jaca.
„Ma razvikurac.“
Mobilna ekipa sablažnjivo razmjenjuje poglede.
„Od jutros nisam stala. Počistila sam tri stubišta.“ Nakon propasti firme u kojoj je radila, Jaca već godinama čisti stubišta.
Mobilni tim strpljivo čeka.
„Sad kad ti mama ispuniš svoju građansku dužnost, imaćeš penziiiiju“, oglašava se Jopa iz hodnika.
„Hoću, kad na njemu nokat naraste.“
„...Bar još sljedeći mjesec...“ dovršava Jopa.
„Idi mali u klinac“, kaže u pravcu polustoljetnog sina.
„Bojim se da nam ne trebaju tvoje dobre želje za to“, lagano tipkam prstima po koljenu.
„Ne seri“, odbrusi dok me nudi nekom svojom krđom od cigarete.
„Ej, prepečenica vam je pravo dobra i nakon ove tri čašice garnirane sa ibuprofenima ako ćete iskreno jebe se meni za kojim je uhom svekrvi cvjetić. Plakaću sutra.“
„Dobro, Srklet O’Hara”, kaže Jopa.
“Daro, imamo pare, a sad nivo”, reče Gidra na TV-u, a ja se zakocenuh od smijeha.
“Šta ti bi”, Jaca će zabrinuto.
“Postizborna groznica”, kaže Jopa.
Jednako se smijući, saginjem se da dohvatim još jedan flajer koji sam cijelo vrijeme gazila nogama. Samo što nisam ostala u tom položaju. Pokazujem im naslovnicu sa Laktašenkom, poškropljenim pepelom s moje cigarete. Već mi suze frcaju iz očiju. Sad se i Jopa počinje smijati, a vrlo brzo i Jaca. Blaža je bila negdje odlutala u mislima, ali se vrlo brzo pribrala. Koliko ljudi je kontaminirano u blentitetu od tog pogleda koji se vazda multiplicira na svim ‘slobodarskim’ printanim medijima, da ne pominjem elektronske. Ne zna se je li ga ljepše gledati ili slušati. Ili garnirano, razmišljam. Stavljam znak jednakosti između njega i Černobila. Više ga ne vidim od suza koje mi od smijeha curkom cure niz lice. U tim fazama sebe zovem Tintilinićem, po jednom liku kojeg je nekad davno glumio James Stewart.
“Proći će je, ona to tako nekad iz čista mira naizgled...” Jaca hvata malo daha, dok stoji naslonjena na frižider ‘Gorenje’ iz 1970. na čijim je vratima zaljepljena naljepnica sa Snjeguljicom. Jednim dijelom pozadine, zakrilila je patuljka, Ljutka.
Gorenje. Odjednom mi pada na um bogtepitokoji po redu put kroz Sloveniju, ovaj put zadnji uoči potopa kada sam na radiju u autu čula Boru Čorbu uz retardirane stihove: Zapalite vaše voljeno stvorenje u peći Gorenje-Velenje. Kako je lijepo biti glup. Ali da ne košta pametne. Samo retardi još ne znaju da su Slovenci otjerani iz bivše Jugoslavije mnogo prije potopa. Čak i prije dolaska srbijanskog vožda koji im je pokazao izlazna vrata tadašnje Federacije. Sve je počelo mnogo ranije. Pojeli su ti godine curo Bibo, a žderu ih i dalje. Koliko juče, lično je prekodrinski president došao da podrži malog vožda tokom predizborne kampanje u Semberiji. E jest ga i nanišanio. Huso, nemoj me više braniti, reče Haso i podleže od udaraca u ovom slučaju. Šta je her president htio da pokaže, da baš ne odustaje tako lako od svoje kolonije s ove strane Rijeke i da je i poslije vožda vožd. Svako ima svoju avet druže Sartre, neko Staljinovu, a neko voždovu (Staljinova avet, Jean Paul Sartre). Prekodrinski president je po ko zna koji put pljunuo na ZAVNOBiH. Šta je tu čudno. Ništa, osim što je odvratno. Stvarno ne znam šta mi je danas, mislim i opet svaljujem krivicu na ibuprofen&šljivovicu. A s koliko ljudi možeš uopšte da pričaš o svemu ovome. Filozofija dijaloga. Lijepo su to mislilac Martin Buber, a i dragi Sokrat skontali, prvi kada govori o autentičnim susretima kroz razgovor, a drugi da izbjegavanje rizika razgovora ima teže posljedice po život, do izlaganje razgovoru. Zato su ga i otrovali, podrazumjevam. Elem, koliko ljudi i danas misli da je baš Slovenija kriva za raspad Yu. Previše, nastavljam monolog bez nade da ću se ikad zaustaviti. Previše aveti svud okolo. Ljudska glupost je očito trajna kategorija. Do mene je, nikako da se priviknem.
“ Ko se smije, zlo ne misli », kažem potpuno pribrano, ali se u sljedećem momentu ponovo kocenem.
“Što se ona smije, je li već javljeno da su pobijedili », ničim izazvan pojavljuje se jedan od novokomponovanih komšija, zvani NK.
“Koji kurčevi oni.”
“E Blaška, bez Dode bi nas Muslimani pojeli.”
«Tebe bi vala ispljunuli, eto te šaka kostiju.»
„To njoj tako dođe, a i sjedi u Fotelji smijeha“, objašnjava Jopa.
„Fotelja smijeha.....“
„Mmmda. Kad je prvi put ušla u ovu kuću, bezecovala je tu fotelju, a jedva je šteku vrata mogla dohvatiti. Odatle je cikala na Bustera Keatona, Marty Feldmana, a tek na Pythonovce...“
„Zašto si mi izostavio Ulicu Sezam...“ uspijevam da progovorim.
„Ja i ne znam ko su vam ti...“ NK je vidno zbunjen.
„Naši prijatelji,“ kažem kroz salve smijeha koje i mene već zabrinjavaju.
„...“
„Onda se počela smijati i na druge komične likove. TV nam je krcat takvima. A evo i štampa“ Jopa je stvarno Buster Keatonovski nastrojen. Ni mišićem na licu da trzne.
„Jebiga, lako je tebi, ti nisi pio ibuprofen“, dočekam ga.
„A to je tebi od ibuprofena, a ja mislio od šljivovice. Ček, ček...“ prilazi i zadiže mi kapke. Jebiga Jopa, baš ga nađe kad češ me dodatno nasmijati.
„Ja ništa ne razumijem“, kaže NK.
„Pretpostavljam“, s razumijevanjem će Jopa.
„Pa, ja sam mlad.“
„I glup“, Jaca će ko iz topa.
„Koliko mlad“, pitam
„Dvadeset i pet.“
Četiri više do moj brat kada je definitivno otperjao sa ove planete. Kao da je sišao sa stranica Selindžerovih romana o djeci Glassovih, između svega ostalog znao je da su pristigle godine, ali nijedna za nas i da ovo nije Zemlja za svu njenu djecu. Ni to ga nije omelo da se stalno smije i bude nesnosno duhovit. A ovaj ovdje još pati od vidnog pomanjakanja elementarnog smisla za humor.
„A i ja se u ovo razumijem ko Mara uz kurac“, Blaža suče cigaretu ko parna lokomotiva dok lista gomilu papira za glasanje.
„Da se hoće vratiti drug Josip iz najjačeg perioda, pa da potamani ovu gamad,“ to je moj zet. I on naletio s glasanja.
„Izvinite, koliko vi to Josipa poznajete“, pita Mobilni.
„Dovoljno“, odgovorim.
„Dovoljno?” Jopa malo podiže obrvu.
„Pa sad, četa mala, ali odabrana... Kolika je bila četa druga Josipa kad je počeo da oslobađa zemlju. “
„Ma, hoćeš li to matere ti oslobađati zemlju“, pita zet.
„Naročito“, stavljam praznu rakijsku čašicu na vidno mjesto. Kad malo bolje razmislim, stvarno me sad boli uvo da li me kičma boli ili ne.
Zet pali cigaretu. I njega pati kičma još od kada je nosao kvintale po skladištima raznih diskonata. Jer i kod njega je bila opljačkana i privatizovana firma, tako redom.
„Jebem ti ja ovakav život“, kaže.
„A što“, pita NK.
„Nako“, kažem ja.
„Da je nama Tito“, opet će zet.
„ZAVNOBiH“, dodajem. „A mi vjećnici...“
„Zašto ZAVNOBiH, je li to ono što je nama umalo došlo glave“, pita NK.
„Kojim nama.“
„Pa Srbima.“
„E zato nam je potreban.“
„Ja ništa ne razumijem.“
„Čitaj Envera Redžića“, stvarno ne znam šta me spopalo, ali ne mogu stati.
„Ko je taj...“
„Veliki čovjek, istinski kvalitetan istoričar, učesnik NOB-a, nosilac Partizanske spomenice, vjećnik AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, akademik itd...“
„Zašto da ga čitam...“
„Jer, BiH može postati stabilna država ne utrkom nacija da bi povećale svoju političku snagu i uticaj na državne poslove, što neizbježno vodi nacionalnim konfliktima i destruisanju države, već osiguravanjem jednakopravnosti građana, pripadnika svih bh., naroda, razvijanjem demokratskih odnosa, jačanjem poretka zakonitosti i pravne države. Težnja da jedan narod, pogotovo većinski čini BiH jakom državom, motivisana je intencijom da u državi ostvari suprematiju i hegemoniju, što neminovno vodi u duboke krize, često po državu katastrofalne...“
Jopa me već gleda zabrinuto.
„Šta ti je to...“ prekida me nervozno NK.
„Iz Redžićeve knjige Sto godina muslimanske politike...“
„Vidim već po naslovu protiv koga je pisana...“
„Protiv takvih kao što si ti svakako, mada svaki iole pismen čovjek u BiH zna da je kod ovog vjećnika ZAVNOBiH-a svaka kao dukat.“
„A koliko ti iole pismenih ljudi poznaješ“, pita me Jopa.
Da ne bih previše razmišljala o poraznosti iskrenog odgovora, nastavljam sa citiranjem vjećnika Redžića gdje kritikuje recidive velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma da bi vrlo jasno i nedvosmiselno zabio prst u oko i muslimanskim nacionalistima. „Pod devizom za cjelovitu BiH, plasira se i parola i da je za to neophodan i jak bošnjački narod, a kako pokazuje istorijsko iskustvo, to je parola izrazito nacionalističke ideologije“, završila sam u dahu.
„Izvini, šta je tebe spopalo“, Jopa mi dodaje rakijsku čašicu, do pola punu. Za svaki slučaj.
„ZAVNOBiH“, kažem.
„Pa dobro, ali šta vrijedi...“
„BiH je bila rezultat antifašističke borbe, a sad imamo fašiste“, šutiram novine sa Laktašenkom.
„E djeco, ajde na posao“ Blaženka uzima olovku. Jopa joj pomaže da štrihira.
Mobilna ekipa odlazi. NK se izvlači kao prdež.
Nakon prikaza raspjevanog vrača u Izbornom štabu koji već slavi pobjedu u ritmu Orkestra za pomor i debile, po inerciji pružam čašicu. Sve je jasno što je već bilo jasno. Nije da je ranije atmosfera bila bolja, ali potvrđena izvjesnost neizvjesnosti golog opstanka danfa u p.m. A svaki fašizam je kužan. A mi ga imamo na izvol’te.
„Jopa, nisu nam ostavili čak ni par godina za nas.“
Blaža, koju uvjeravamo da će dobiti bar još jednu penziju prije smrti se malo smiruje. Od informacije ili sedativa, nismo sigurni.


Post mortem

Kao sretnica neopjevana čujem kako vožd svih sela govori o mogućnostima slaganja izvršne i zakonodvne vlasti na TV-u. Zgodan termin. Višeznačan. Voždu nije bio jasan smijeh novinara pa je upitao 'Šta je bilo', da bi se i sam počeo smijati i dalje ne shvatajući. Ljepota. Red bukovine, red hrastovine i tako redom... Dok ne dođe šumar i ne otjera sve u p.m. Odoh, vičem brižnim roditeljima. Ne idem u VIII a, ali još uvijek djelim stan s roditeljima.
Nisam umakla dovoljno brzo da ne vidim da Laktašenko i Čovo s čijim se prezimenom neko grdno pošalio, orni zapljeskaše ručicama u Bendželajki nakon saopštavanja odluke o političkoj saradnji i o izvjesnosti koju oni daruju u vidu stoprocentne usaglašenosti oko formiranja trećeg blentiteta u BiH. Dobro, gdje je taj šumar napokon.
Tri minuta poslije...
Čekam nesnosno neredovan i musav gradski autobus koji nije ni na pomolu, bar dokle moje okce sokolovce dobacuje. Na misao o 'okcu sokolovcu' sjetih se ratnog poziva. Pravi vojni s pečatom. Ne, nije greška, slijedilo je objašnjenje brkatih starješina, već pravi ratni poziv s rasporedom za strijelca snajperistu. Inače sam jedina u porodici koja je prilično ćorava. Uvidjevši kako svijet zaista izgleda kroz optiku prvih naočala, demonstrativno i zauvijek sam ih odbila nositi. Ne šale se, ponove mi. Već mi pojaju i o ratnom rasporedu. Dobro, lijepu ste mi papicu skuhali, mislim, ali neće moći. Iza sebe već imam inkriminisanu prošlost u vidu pisanja za banjalučki magazin „Prelom“, jedino medijsko svjetlo u totalitarnom informativnom mraku početkom rata u mom gradu. Momci iz redakcije su nam već mahom sortirani kao topovsko meso, sad je red i na cure, tačnije na CURU. Ja sam pacifista, slegnem ramenima. Ma da, sad ste svi vi sa Pacifika, potapša se po trbuhu jedan Debeljko kroz krezubi osmijeh. Sve ili ništa, mislim. Friško sam udata, kažem kratko i vrlo sam trudna, pa svako remećenje mog drugog stanja u neko recimo treće može imati posljedice koje neću dozvoliti. Taman kad su telefonom dobili potvrdu da sam se zaista koji mjesec ranije udala, stiže im avaz da mi je svekrva Dalmatinka, tačnije Hrvatica. Rekla sam im da ću se u slučaju da me na bilo koji način pokušaju primorati ili odvući do ratišta, baciti na prvi srpski tenk sa ćebetom, kao Mika Bosnić.
„Ali, ona je bacila ćebe na neprijateljski tenk (tokom Desanta na Drvar).“
„Vidite da se razmumijemo.“
Trudna sam bila samo tokom tog razgovora, ali su gospodari smrti odustali od mene. Bar na taj način.
Iz mojih ratnih memoara, prenu me poznanik koji polulud promače uz dovikivanje da nema za ratu od kredita, te da je mala radnja u kojoj je dirinčio osamnaest sati kod privatnika, zatvorena. Djecu teško da će prehraniti, razabrah prije nego što mi se totalno izgubi iz vida. I dobro, šta je tu novo.
Posmatram razmrljan predizborni plakat na asfaltu sa otiscima đonova od cipela.
„Komšinice, kako ste.“
Trebalo mi je nekoliko godina da zapamtim novog komšiju iz ulice. Rat ga je donio odnekud.
„Šta ćemo mi sa ovom najezdom islama u svijetu.“
U međuvremenu sam utonula u razmišljanje o Brinkovoj Bijeloj sezoni suše i o piščevom stavu ‘da je sve ono čemu se možemo nadati i na šta on lično polaže pravo baš da se sve napiše, tako da niko više neće biti u stanju da kaže da ništa o tome nije znao...' Mozak je ipak registrovao. Nažalost, toj mašini je teško suditi, pa po logici automatizma čujem samu sebe.
„Čegaaaa....“
„Vidite, strašno je to zlo.“
„Islam!“
„Da. Mi Srbi smo ovdje u Bosni zadnji branik kada je Evropa u pitanju i svijet je toga, bogu hvala postao svjestan...“
U trenu, autobus je kočeći stao destak metara niže od autobuske stanice. Ne valjaju mu kočnice. Šanse da se izgubi glava u gradskom prevozu su iz dana u dan sve realnije.
Hoću li ikada više imati novaca da kupim automobil, pitam se dok ulazim u autobus. Fandžo u meni je već očajan. Od kada sam se tugom tugujući lišila svog gotovo u potpunosti raspadnutog automobila, sve sam argumente za zdrav život iscrpila, od divote šetanja, njuškanja lipa po gradu, sretanja (ipak) nekih faca iz prošlog života i slično, ali sam vremenom dobila želju da se ukinem. Kao danas.
Novokomponovani komšo sjeda do mene sa sretnim izrazom na licu.
„Piše u novinama da je taj islam do sada najveće zlo...“
Udahnem duboko i uto mi zazvoni telefon.
Možda je tako najbolje, mislim. Ne zadugo.
Razabirem glas druga koji zbori kako neće biti dobro.
„Biće, vozač već opreznije koči.“
Ma ne to, već u cijeloj BiH na duge staze, objašnjava drug. To je svakoj budali jasno. Postanem uvijek užasno nervozna kada mi neko predugo truni nešto što je tako očigledno. Pominje i nedavnu izjavu Henryja Kissingera. BiH vještačka tvorevina, Zapad je priznao greškom i slično. Tu se više ne zna ko koga više prepisuje. Domaća ljekarna inozemnu ili obratno.
ZAVNOBiH je proglašen za neprijatelja broj Jedan, napokon usaglašeni stavovi domaćih i inostranih političara from Amerika, pa bili oni davno i penzionisani. Zamišljam dežmekastog Amera kako u zanosu tapše šapama sa Laktašenkom i njegovim ruralcima uz Jandrino jato. Pjevaju kako je Amerika zemlja velika, ali svaki pedalj Milinog sela Amerika cijela... Onda Laktašenko malo pita Henryja volovskim mesom i jopet tapšu... Rumeni i ozareni. Henry se žali na holesterol, ali ga ovaj gurka laktom u po rebara i umjesto vola, tu je bravče. Pa telence. Pršuta kao iz raja. Henry se drži za stomak, eksplodiraće, ali ga Lakat muva i dalje u rebra... ‘Henry is so glad' zadahtalo šapuće, a poliglota Mile mu otvara vilicu i vičan predpotopskim rabotama, u grlo mu sasipa šaku soli. Kao onomad svojoj omiljenoj kravici. Nema glad za so, kaže Laktašenko, dok Henry koluta očima. Jandrino jato podvriskuje u zamamnom kolcu. Mile hvata Henryja za lakat, dok zakrvavljenih očiju predvodi Užičko kolo. Henry više ne može da diše...
Magli mu se pred očima koje zatvara, a kad ih ponovo otvara, on i Laktašenko pred nekim stolom iza kojeg ih posmatraju oči ispod kapa sa petokrakama. Iza njih na zidu crvenim slovima ispisamo I zasjedanje ZAVNOBiH-a, 25. Novembar...“
„A jesi li čitala otvoreno pismo Urednika još uvijek aktuelnom premijeru...“ prenu me drug na liniji.
„Baš si me prekinuo kad je bilo najinteresantnije.“
„O čemu ti to...“
„Ma nema veze.“
„To je neka igranka, pismo u novinama koje izdaje sam autor pisma, a koje dušom i lovom podržava lično premijer.“
„Ne čitam novine već dugo, nije mi neophodna još ta količina olova da bih shvatila da sam izrešetena.“
Istina je da imam predugo pamćenje i da mi niko ne može podvaljivati muda pod bubrege. Još uvijek tačno znam šta, ko, kad, kako. I nikada neću zaboraviti svoje pamćenje. Ende.
Kolega se vraća uvodu u razgovor.
„Henry je ipak upućen, tako da BiH neće opstati i biće podijeljena na tri djela...“
„A sad je kao jedinstvena. Pardona me, jedinstveno je pokradena, ipak ima nešto zajedničko. Ipak, nabijem ga...“
„Koga...“
„E pa Henryja, njega nabijem na njegovu obavještenost...“
„Tako kaže, a on je čovjek CIA-e...“
„I na CIA-u ga nabijem...“
„Šta te spopalo.“
„ZAVNOBiH druže, upisujem se na kurs za vjećnike... Uzgred, znaš li gdje su zasjedali vjećnici kad je siroti Henry otvorio oči...“
„...“
„U tornju, Laktašenkovom monumentu, zadužbini svih dugova.“
„Jesi li ti sigurna da si u redu...“
„Potpuno. Kad si post mortem, onda jedino može sve iz početka. A svi putevi vode ka ZAVNOBiH-u.“
Novokomponovani komšo me pogleda kao okuženu i brzinom munje ispari čim se autobus zaustavi. Bar jedna dobra stvar u ovom danu.

Wednesday, October 27, 2010

Kucni prijatelj


Moj je dragi tvrd orah, neda se mijesiti. Jedna od rijetkih stvari koju sam ga uspjela nauciti je, kad dolazi kuci sa iznenadnim gostom, najavi to telefonom. Prvi razlog je sto moj dragi zna povuci za sobom nekoga koga ja smatram sljamom, pa ako to ne mogu sprijeciti, ja se izgubim. Drugi razlog je neki moj neodgodiv posao, pa mu lijepo preporucim da se isprica i ostane u kavani.

E kad su u pitanju ovi kao Cisko onda su razlozi druge prirode. Moram imati vremena za provjeriti svoj izgled u ogledalu, zatim stanje u bocama i hladnjaku i na kraju provjera kupaonice. Ona mora biti savrsena. Dok sam to obavljala misli su mi se vracale unatrag. Svi nasi posljeratni susreti su se dogadjali u Zagrebu, ali ja prelistavam banjolucko vrijeme.

Moram priznati da sve svoje prijatelje ljubomorno cuvam samo za sebe, ali moram priznati i to da sam preotimala Mirine, ako su vrijedili. Cisko je jedan od dvojice. Covjek iz glazbenog okruzenja, poceo nam je dolaziti pocetkom sedamdesetih, i to traje do danas, i trajat ce. Na vecere kod nas uvijek je dolazio sa buketom cvijeca, bocom vina, gitarom i dobrim raspolozenjem. Jednom mi je sa Hvara donjeo ciklame, a drugi put iz Dubrovnika teglu maslina koje i danas pamtim kao naj bolje ikad pojedene. Cisko je znao prepoznati moje nastojanje da mu stvorim ugodan ambijent, spremim finu hranu, da je pica uvijek na izbor, a posebno da stvorim dobro ozracje. Neskromno cu reci, u tome sam majstor. Druzili smo se na raznim mjestima, kod njega u Boriku, kod Majke u Nurije Pozderca, na Vrbasu, u Domu kulture, kod Goge i Pere...
Svugdje sam se osjecala kao povlasteni gost, a tako su se vjerovatno osjecali i drugi, jer i Cisko je majstor druzenja.

Jednog susreta se posebno sjecam. Bilo je to na Krapnju, osamdeset i neke. Ponudila sam se da pomognem oko rukcka sto je on odlucno odbio znajuci kako se volim izlezavati na plazi. "Danas ja tebe sluzim ", rekao je. I stvarno, stalno je bio na putu od kuce do plaze donoseci mi rashladjeno vino i fine male zalogajcice. Kad mi se krv vec dobrano obogatila vinom hrabro sam se popela na brodicu usidrenu uz obliznji mol i skocila u more " na glavu ", s visine s koje se ni prije ni poslije nisam usudila skociti. Kazu, fantasticno.

Sve je to zbog dobrog vina. Zavrsilo je tako sto me moj dragi, nakon rucka, na rukama odnjeo u sobu na katu.

Poslije sam ga zezala da se i to moralo dogoditi da on mene prenese preko praga.

Jos jedan susret mi je bio, poseban, a mislim da je bio poslednji banjolucki. Miro je bio negdje na gazi, djeca kod bake. Zove Cisko i kaze " Haj' sa mnom u ribu ". " Sta cu ja raditi ", pitam. " Gledaj ".

Mene nije tesko pokrenuti, narocito ako cu biti kraj vode. Odvezli smo se uzvodno, iznad Novoselije. On je pecao, a ja sam zurila u Vrbas. Ne znam, mozda je on nesto i doviknuo koji put, ali ga nisam cula. Kad me prodrmao za ramena trgla sam se kao iz sna, a sjene iznad Vrbasa su se vec daleko bile ispruzile.

Ne sjecam se je li tada nesto upecao, vjerovatno nije, dok ja nisam vecerala ribu. Danas mi prica kako je neki dan pecao tamo negdje prema Susnjarima. Lipljen, kila i po. Mmmmm...

Nada Stefanac

Labels: , ,

Friday, October 22, 2010

Haslamarka

...haslamarka, blues 13
(nonsens, Nr. 13,“Banjaluka u srcu
Vrbas u venama“...)

Ovog ranog ljeta
Rajna, valja, nadosla, golema,
Svabo, Svabicom obalom seta
pola pijanih kao letva, leta, ali kupanja nema.

Do mene Badnerka napuhanog Brusta
Znam je, sisla snasa ispod Svarcvalda
nekakva hafifna bez Lusta,
slicno kao Borkina Rada.

A Borka
uscoperna, rasna,
Crnogorka.
Guzata a stasna.

Srete me neki dan, pa pita
-Grofe je li Vrbas u venama...?
Huci.
Navukla se muljika sa mrenama,
hoce gusca kuci...

Dole je i komsinica Rada
A uz Radu i balduza Raza.
Hoce Rada da spojite stada
voli Raza kitu sa tvog saza....

Makser sjecanja, Tulekovoj brani.
Do Husinog Mlina.
Vidi sta uradise hajvani
a dokrajci daljina...

pa, odgovorih. Nije, ali da ne bude bune...
Ono, posteno. Hos, nes...
- Ispisan je Vrbas preko cune,
a i cuna se podvukla kao Vrbaski pes.

Grof

Wednesday, October 20, 2010

Dobro se dobrim ne vraca

Tekst za danasnji prilog sam dobio davno (proslo je vec skoro godina i pol) i bio sam ga negdje zagubio ali se pojavi iznenada , dok sam 'cistio' laptop od mnogobrojnih datoteka koje 'pojedose' vecinu diska. Radi se o temi koja nikada ne zastarjeva jer se radi o nasim sudbinama, sudbinama ljudi koji se iznenada nadjose na udaru zla, u gradu u kojem su decenijama ljudi zivjeli zajedno, ne vodeci racuna ko je ko. A jednog dana sve se to promijeni.

Kazivanje je istinito, kao i ostala na ovom blogu, cija je vrijednost da se stvari nazivaju pravim imenima i gdje se o nasim zivotima pise prostim jezikom, jezikom koji svako razumije i za koji nisu potrebna dodatna objasnjenja.

Evo teksta koji mi je maja 2009. godina poslala Enisa:

Kopajući po starim pismima pronašla sam neka koja mogu svjedočiti kako se dobro često NE vraća dobrim.

Živjeli smo u Mejdanu u drugom neboderu u ulici Nurije Pozderca, koju za vrijeme rata prekrstiše u Miloša Obilića. Kod mojih komšija došli rođaci - izbjeglice iz Jajca, žena, muž i kcerka. On - Brane Rađenović, svidio mi se jer nije htio ratovati, sve dok ga rođaci nisu prijavili da se krije. Ona - Joka, medicinska sestra, zaposlila se u bolnici. Kad su joj muža mobilisali u vojsku otišla je od rođaka i potucala se kojekuda. Kćerka - Beca krenula u gimnaziju a nema knjiga, pa joj ja nabavim od učenika. Bilo im je teško pa su Becu poslali u Jagodinu rođacima, da nastavi školovanje. Kada sam čula šta im se sve desilo pronađem Joku i ponudim joj da stanuje u stanu moga oca. Tako bi pomogla njoj, a sačuvala bi stan od "provalnika". Moj otac je bio star i sam, pa sam ga prevela nama.

Sve je dobro štimalo ali kad srpska vojska zauze Jajce, Rađenovići se vratiše kući. Tada sam u stan smjestila banjalučanku - Suzanu čija je familija otišla, a ona zbog momka ostala. Poslije OLUJE bilo je opasno, a naročito za moga muža i mi smo odlučili da idemo iz Banjaluke. U tatinom stanu ostala je Suzana.

Nakon nekog vremena javlja Suzana da su se vratili Rađenovići, jer je HVO zauzeo Jajce. Mi smo ostali u Zagrebu i bili podstanari 5 godina - stanarina 500 DM. Pronašla sam banjalučanina koji bi mjenjao stan u Zagrebu za Banjaluku. Kada je prema dogovoru došao da vidi stan u Banjaluci, Rađenović ga dočekao s pištoljem i grubim riječima, te otjerao, a meni poslao prijeteće pismo. Tada sam ja pisala njegovoj kcerki studentici u Beograd da urazumi oca, da mi omogući da zamjenim stan (a ja ću njima plaćati jednosoban stan dok se ne snađu - godinu dana). Nakon toga uslijedilo je prijeteće pismo Rađenovića i ja sam odustala. Poslije godinu dana prodala sam neuseljiv stan banjalučaninu G. Kneževiću. A, sad evo tog pisma "zahvale":

Beograd 12.12.1996 god.

Trenutno se nalazim u Beogradu na kontroli kod doktora, pa odlučih da ti se javim. Najveću grešku u životu si napravila, jer si pisala mojoj kcerki. Kakve veze ona ima sa ovom situacijom i svim što se dešavalo. KAKO TE NIJE STID služiti se takvim stvarima? Drugo, tvoja prija me je napala i svašta mi izgovorila. Ja sam do sada bio MAKSIMALNO FER prema vama. Ja sam tvom bratu rekao da se rasprodaju stvari iz kuće, upozorio sam i komšije a i tebe. To radi vaša prijateljica. Predlagala nam je da se vama kaže kako je stan opljačkan, ali mi nismo pristali na to. Vi više vjerujete "lažnoj doktorici" nego nama. Ubuduće ćemo drukčije. JA SAM TVOG GOSPODINA IZ ZAGREBA OTJERAO I NE ŽELIM GA VIŠE VIDJETI.

OVO JE SADA MOJE. Ni ja ni moja porodica nije pala sa grane. Samo podrum moga oca, koji je ranjen 1942 god. oslobađajući Banjaluku vrijedi više nego vaše sve. Dugove za struju i ostale komunalije, koje je tvoja doktorka napravila, ja sam platio i PREVEO SVE NA SEBE. Moj otac imao je kuću sa 6 soba u Jajcu i ogromnu zemlju u Bosanskom Petrovcu. Sad nema ništa. Ja sam imao stan iz snova, kao i moj brat, a sad nemamo ništa.

Ovo što je do sad bilo tvoga taje, sada je moje. Dobio sam i rješenje od Opštine Banjaluke, od Ministarstva za izbjeglice i lično od komandanta 1. korpusa generala Talića. Onog momenta kad ja dobijem sve svoje što sam izgubio, tad ćeš se i ti vratiti u svoje. Dotle UPOZORAVAM TE da me ostaviš na miru, jer napravila si jedan pogrešan potez, ne pravi i drugi! JA nemam šta izgubiti, MOGU TI OVO MINIRATI, ako me ne ostaviš na miru! NE ZABORAVI DA ME JOŠ UVUJEK ČUVA VOJSKA. Spreman sam svašta činiti, pa te upozoravam ponovo na TVOJE PONAŠANJE.

S tobom se ne želim ni čuti, nemoj pisati, jer pisma samo pocjepam.

BRANE

Citajuci ovo pismo i razmisljajuci o njemu covjek moze nauciti mnogo toga o ljudima, njihovim postupcima, odnosu prema drugima, postenju, mentalnom sklopu u kojem su odrasli... Meni na pamet dolaze razlicite misli i pitanja? Pojedine recenice, kao one rijeci hvale o 'porijeklu' i bogatstvu su tipicne za nase malogradjane koji su svu svoju velicinu vidjeli u tome. Cuo sam slicnih hvala i ovdje i uvijek sam se pitao gdje sam tu ja, koji nije imao nista osim skromnog dvosobnog stana dobijenog od preduzeca. Da li je to razlog da mi do tog stana nije bilo posebno stalo?

Slijedece pitanje koje si postavljam je da li bih i ja reagirao na isti nacin da mi se desilo ono o cemu Brane pise? Da li bih svoj bijes iskalio na nekome ko mi nije nanio nikakvo zlo, vec mi je pokusao pomoc? Isto tako se zapitam zasto je vojska stala iza Brane i koju su njegove zasluge u svemu tome? Da li je za njenu brigu jedini kriterij bio pripadnost naciji? Da li bi ta vojska branila one koji ne pripadaju odabranoj naciji ili pak one kojima nacija ne stoji visoko na rang listi?

Pitanja bi se moglo postaviti jos mnogo a ja ih ovdje biram onako na preskok i na svako znam odgovor. A znam da vecina onih koji navracaju na ove stranice takodjer zna odgovore.

Prodjose godine, vecina prica oko stanova se zavrsila, zivot tece dalje. Protjerani se rasuse po svijetu, pocese nove zivote, skucise se i 'ostanise', putuju u krajeve o kojima su nekada saznavali samo sa TV ekrana ili iz knjiga (facebook je prepun slika sa putovanja nase raje), a Brane i njemu slicni ostase u njihovom vilajetu, zatvoreni kao u nekakav tor iz koga mogu samo viriti preko onih istih TV ekrana, ako se na njima nesta takvo jos 'vrti' i mole boga da im Evropa odskrine vrata. Obraz im osta uprljan i nema tog sapuna koji ga moze oprati.

A Enisi ne trebam ponavljati da je cijena cistog obraza vece od bilo cega drugog i da ga ne treba prljati ni pod koju cijenu. I da istina na kraju uvijek pobjedjuje.

Labels:

Tuesday, October 19, 2010

'Medjunarodni odnosi'

Evo jos jednog ‘prehrambenog’ priloga, ovaj put kao odgovor na Nadin od prije par dana. Mozda ga ne bi ni bilo da se takodjer ne sjetih prekrasnih snimaka Emke Smailagic – Horozovic na facebook-u, cije sam gurmanske majstorije sa uzivanjem pratio. Dohvatih se kamere sinoc da ‘uhvatim’ filovane paprika, trenutak nakon sto su ‘izasle’ iz rerne (pecnice, za one koji ne razumiju o cemu govorim). Nadam se da se Senka nece naljutiti sto ovaj svoj rad poredim s njenim.

Paprike ko paprike, vjerojatno ne bi stigle na blog da nisam bio gladniji nego obicno. A bile us ukusne, moram priznati. A kako i ne bi, kada su u nedelju ubrane u povrtnjaku na brdascu iza kuce, koji zivi svoje posljednje dane ove jeseni. Dan je bio prekrasan, onakav kako to samo mogu biti oktobarski dani, koji su ovdje u Pittsburgh-u gotovo isti kao oni kojih se sjecam iz Banjaluke. Prognoza vremena je najavljivala zahvadjenje, kisu, uz moguci jutarnji mraz, a kako je u povrtnjaku (basci) jos dosta paprika, pala je odluka da se one vece poberu kako ne bi propale. Tako one zavrsise u rerni da ne bi sutra zavrsile u kompostu.

Slika uhvati jos dva domaca proizvoda: didinu pogacu (da li jos neko od 'amerikanaca' zna o cemu se radi) i rakiju, sljivu, koja je ljetos stigla iz Bosne. Jabuke u pozadini su upravo stigle sa naseg americkog placa (ovo za Nadu), ili sto bi neki rekli, pijace (trznice – uh sto baratam ovim jezicima!). Evo jos jedne potvrde da je zajednicki zivot moguc, makar se radilo o ‘medjunarodnim’ odnosima, ovaj put bosansko-americkim!

Sunday, October 17, 2010

In memoriam - Milena Gataric (Lovric)

Jutros rano me iznenadi vijest koja mi je proslijedjena emailom. Javio se moj skolski kolega iz Tehnicke skole s tuznom vijescu:

Polagano se rasipamo, otisla nam je draga skolska drugarica Lovrić (Gatarić) Milena.

Preminula je u Svedskoj 26.09. a danas je sahrana u 14,00 casova u Han Kolima. Obavijestio sam domicilne kolege a mozes i ti ostale sa kojima si u kontaktu. Na sahranu će mala grupa dovoljna za kružok o evociranju uspomena iz skolskih dana.

Puno pozdrava,

S u k i

Milena ce mi uvijek ostati u lijepom sjecanju kao pravi drug, prava raja, koju su svi voljeli. Nakon zavrsetka srednje skole smo se manje vidjali (ona se zaposlila u Rudi Cajavecu a ja sam bogu krao dane na fakultetu prije nego sto i ja ne zavrsih na istom mjestu) ali smo se tu i tamo sretali.

Tokom devedesetih sam izgubio kontakte s mnogim, pa tako i s Milenom, o kojoj nisam cuo nista sve do jutros pa me je ova tuzna vijest tim vise razalostila. Zivot nas odvede na razne strane svijeta i ovo je cijena koju placamo.

Iz svojih starih albuma 'iskopah' ovu slike Milene, sa jedne od proslava mature, onakve kakve je se sjecam.

Mileninoj familiji upucuje iskreno saucesce u svoje i ime moje familije.

Labels:

Saturday, October 16, 2010

Kriva je slika


Svako jutro, kao svaki pravi pjanac, prvo obidjem nekoliko dragih kavana. Nekad taj obilazak potraje jer se znam zapricati s meni dragima. Nekad samo preletim kad vidim da je dosadno, ili prazno, ili zatvoreno.

Za kraj ostavim Caju, znam on uvijek radi, a ponekad tu sretnem i neko meni drago lice. I sto da krijem, uporno se nadam da cu jos koji put procitati Envera. E jutros me iznenadi jedna fotografija, po sadrzaju i bojama gotovo ista kao ova koju vam saljem, a snimljena je 29.9. ove godine. Inspiriralo me to da napisem ovaj tekst.

Svake godine, od pocetka osmog mjeseca pa do polovine devetog hodocastim na plac. Nije daleko, petnestak minuta setnje, a ja stalno mijenjam rutu, ovisno tomu zelim li vidjeti kako je rodila ona marelica, mirisu li ruze ili kako napreduje zivica od lavande...Dok dodjem do placa vec sam prepuna dojmova, a tek plac. Sve mirise po breskvama, kukuruzima. Rajcica plijeni bojom a paprike asociraju na sataras. Robe ima od svuda; Grcka, Italija, Spanjolska, cak i Brazil. Ja ipak najradije kupujem makedonske rajcice i paprike, vinogradske breskve iz okoline Zagreba, grozdje iz Pakostana, neretvansku lubenicu... Mandarine, narandje i nar ne kupujem.

To obilato stize paketima od prijateljice iz Vignja. Prvi paket je vec stigao. Sve iz njenog vrta, nespricano.
Ususka ona i po neku bocu peljeskog vina, masinova ulja, po neku grancicu ruzmarina, lovora, majorana.

Ponekad se ukaze i naki veseli cvijetak, kaze prijateljica da je ukrala iz svoje basce, maksuz za mene.
Zna ona da ja volim ukradeno cvijece.

Posebnost zagrebackih placeva je da cijene drasticno padnu od 1. - 15. kolovoza, jer su u to vrijeme zagrepcani na odmoru. Ove godine to se nije dogodilo, ali dogodilo se to da je ove godine bilo neuobicajeno puno vrganja. I bili su tri puta jeftiniji nego lani, zato su se i nasli u mojoj kosari. Bogme smo se nekoliko puta bas pogostili, a jednom cak i rujnicama (blagvama).

Uglavnom, svake godine u to doba vracam se pretovarena viskom namirnica i svaki put si obecavam da necu vise. Vec za dva tri dana prica se ponovi, naprosto ne mogu odoliti svoj toj ljepoti.

Jesam li vas zagnjavila ovom pricom. Otrpite malo, danas je Svjetski dan hrane.

Nada Stefanac

Labels:

Wednesday, October 13, 2010

Ovo nam je naša borba dala

Zadnjih desetak dana desiše se dva dogadjaja (za mene pomalo neocekivana), koja unesoše neke nove elemente u vec rutinsku americku svakodnevicu. Prije par dan odlucismo da konacno ‘uzmemo’ dva bosanska TV kanala jer dida Dane vec odavno spominje kako bi volio pogledati program na nasem jeziku. Nisam bas bio neki veliki pristalica te ideje ali znajuci sta to znaci naci se u tudjoj zemlji u poznim godinama s oskudnim znanjem jezika, nisam se ni protivio: kako je ovdje obicaj da jedno domacinstvo ima vise televizora, svako ima mogucnost da gleda ono sto ga zanima.

Nekako istovremeno Nera odluci da odemo na kraci odmor a kao destinaciju izabra Arubu, otok u Karibima, o kojem smo nekada samo mogli sanjati gledajuci ga na prospektima razlicitih turistickih agencija, a sada se eto iznenada ukaza prilika da se okupamo u tom poznatom turistickom odredistu Amerikanaca.

Oba ova dogadjaja, iako na prvi pogled nepovezana, ostavise duboke tragove na nas svakodnevni zivot i gledanja na svijet oko sebe.

A evo o cemu se radi.

Iako smo bosanske kanale (BN i Hayat) aktivirali prije polaska na odmor, nismo stigli da ih pogledamo zbog jednostavnog razloga: trebalo se pripremiti za put jer je odluka donesena na brzinu (meni je nedostajala prigodna garderoba, par sarenih kratkih hlaca i americkih kupacih gaca, onih s nogavicama do ispod koljena), a istovremeno je trebalo kucu snabdjeti hranom za sedam dana kako didu ne bi ostavili gladnog: ovdje se do prve prodavnice ne moze stici pjesice a dido i voznja auta su dva pojma koja ne idu skupa. Ostavismo tako didu da ‘uziva’ u novim kanalima a nas zeljezna ptica jedne subote rano ujutro ponese par hiljada dalje na jug, u krajeve u kojima je zima nepoznat pojam i u kojem, kazu, kisa nikada ne pada.

Sedam dana boravka na Karibima prodje brzo, mnogo brze nego sto smo ocekivali, uz sve ono sto uz jedno ovakvo ljetovanje ide. Smjestaj je bio odlican (ukusno namjestena soba s izlaskom na dvoriste s bazenom, udaljena samo 20-tak metara od plaze), bijeli pijesak nepregledne plaze i topla voda Karibskog mora koji su nas mamili svojom ljepotom, obilna hrana, ukusna i raznovrsna, uz neograniceno pice (znate kako to izgleda u tkz all inclusive paketu), te zabava svako vece uz razlicite zabavljace na terasama uz sam okean, ostavljali su malo vremena za razmisljanja o svakodnevnim stvarima, a jos manje o situaciji u starom kraju.

Stigosmo kuci slijedece subote (negdje oko ponoci) nakon 7 dana bezbriznog odmora (na kojem ni jedan put nisam pomislio na posao) i polako se pocesmo prilagodjavati na svakodnevicu. Trebalo je pocistiti kucu, trava je porasla i morala se pokositi, a moralo se nesto i jesti: nije bilo drugoga da se brine o svemu, da trckara oko tebe i da cekas da ti se sve servira.

Nakon ovog kratkog odmora svakodnevne obaveze i nisu pale tako tesko (promjene su uvijek dobro dosle) ali se zato uvece suocih sa jednom drugom stvarnoscu: iz crne kutije u cosku sobe stizale su vijesti iz Bosne, iz oba (bl)entiteta, koja me suocise sa jednom drugom stvarnoscu, na drugoj strani svijeta, koja me vratise dvadesetak godina unazad i rasprsise svaku iluziju da nada za bolje sutra u starom kraju jos postoji. Par sati uz televizor otvori mi oci i razjasni mnoge nejasnoce, mnogo bolje nego sva pripovijedanja poznatih i nepoznatih o starom kraju ovih zadnjih godina. Koliko god sam mislio da mi informacije iz starog kraja na Internetu daju sliku mentalnog okruzenja u kojem zive oni koji su tamo ostali, bio sam iznenadjen onim sto sam vidio u ovih dan-dva na ova dva TV programa, vise nego sto sam to i u najgorim razmisljanjim mogao zamisliti. Sada mi jos vise postaje jasno zasto me toliki napadaju kada iznosim svoja vidjenja o starom kraju: uticaj navedenih medija je toliko poguban i uopce mi nije jasno kako je moguce provoditi veceri uz ovakav program i ostati normalan. Vijesti o svakodnevnim dogadjanjima, prepucavanja politicara, neke nove ‘istine’ iz proslog rata, ‘muzicki’ programi u kojima dominira primitivizam, izvjestaji o mahinacijama novih ‘biznismena’ (istina je, sada kradu svoje a oni se, zacudo, bune) i jos mnogo toga slicnog je toliko da za osobu koja sebe smatra razumnom tu ne moze biti mjesta. Gledajuci program dan-dva poceo sam da sazaljevam cak i one koji su sve ucinili da nas otjeraju ali se isto tako sjetih i one stare, iz nasih vremena: “OVO NAM JE NASA BORBA DALA”. Samo je ona u ona nasa vremena imala potpuno drugo znacanje.

Za vrijeme odmora sam procitao nekoliko knjiga, a izmedju ostalih i Radmilinu o melezima, ponovo, onako na tenane, kako se to moze raditi kada se nikuda ne zuris i imas vremena na pretek. Da li je to zbog ljepote i mira koji su me okruzivali, ili zbog cinjenice da su Radmilina razmisljanja toliko slicna mojima, uhvatio sam se u razmisljanju kako su njena mastanja ostvariva, kako postoje oni koji Bosnu vole onako iskreno, bez zadnjih namjera, koji ce jednog dana potisnuti sile mraka i povesti tu nesretnu zemlju u sretniju buducnost. Cak sam se poceo zanositi mislju da nadjem nacina da na neki nacin pomognem da se Radmilina zelja pocne ostvarivati, sada kada se polako priblizavam vremenima kada se covjek moze posvetiti i nekim drugim stvarima osim svakodnevne borbe za prezivljavanje. Ali bojim se da sam se prevario, da su Radmiline nade neostvarive, a moja zelja da pomognem samo uzaludno trosenje vremena, jer u onom tamnom vilajetu nema snaga koje ce ga izvuci iz duhovne
(i svake druge) bijede koju joj politicari na vlasti (uz par casnih izuzetaka) uz pomoc medija namecu vec godinama, znajuci da je to najbolji nacin da sacuvaju svoje pozicije i privilegije koje uzivaju. U tome im pomazu i mnogi sirom svijeta koji su takodjer pali pod njihov uticaj svrstavajuci se u ista stada, zaboravljajuci da se nekada nismo prebrojavali kojem se bogu molimo ili nam do boga nije stalo.

Sjecajuci se jos uvijek dana provedenih na toplim obalama Kariba sretan sam da sam daleko od mjesta na kojem jos uvijek vlada mrak i na kojem se jos nije pojavio onaj koji bi mogao prebaciti prekidac na ON. A moj daljinski upravljac je na dohvat ruke i potrebno je samo malo napora da se kanal promijeni. Na srecu.

Monday, October 11, 2010

Moja ulica - Slavka Rodica

Ne znam s kakvim osjecajima vi dragi blogeri dolazite u Banja Luku nakon svega sto vam se dogodilo i zbog cega ste "rasuti biseri" po cijelom svijetu.

Ja sam sada nakon duzeg razmisljanja sretna sto je moja sudbina bila takva kakva je bila. Prezivjeti rat u Sarajevu bilo je zaista nevjerovatno iskustvo, kome se malo gdje u svijetu desilo. Otkriti vlastitu sposobnost za prezivljavanja od "nistu" i u '"nicemu" daje mi osjecaj samozadovoljstva. Pritom upoznavati "u zivo" dobrotu i zlocu ljudi oko sebe koristilo je za danasnje posmatranje svega oko sebe.

Ta moja sudbina je doprinjela i da nikad ne zamrzim Banja Luku. Kad ulazim u moju ulicu i ugledam moju kucu u kojoj sam se 06.03.1947 god. i rodila osjecaj koji tada dozivim ne moze se opisati. Kao da sam ponovo dijete, vracaju se misli i uspomene.

Moja ulica se nije puno promijenila ni po sastavu ni po objektima. Samo dvije kuce su nove a u tri su novi stanovnici. Afgani su prodali svoju i na tom mjesto su dva velika objekta (u jednom je top-sop) zbog koga je ulica postala prometna. Umjesto male kuce Smaila i Mere Osmancevic nikla je vila nekog naseg gastarbajtera koji je 30 god radio u Njemackoj. Granici objekat sa nasom bastom (u koju je malo i usao). Naucen u zapadnom svijetu da se komsije ne druze i ne posjecuju ne znam ko su ni odakle su niti me interesuje. Imam dovoljno starih dobrih komsija koje obilazim.


Posebna je nevjerovatnost da se iz ove ulice javljaju tri blogera. Ponekad na Coov a ponekad na Cankov blog. To su Natasa, Made i moja malenkost. Ima mnogo nas iz djetinjstva koji su nove domove nasli i u Evropi i u Americi a u djelovima bivse Jugoslavije. Zbog toga sam odlucila napisati ovaj prilog uz nekoliko fotografija. Zelim svima reci da su mi svi u zivom sjecanju i svi su ostali dobri ljudi sto me posebno raduje. Zato im saljem ove slike kad ih uhvati nostalgija da je malo ublazim. Gledajte i zamisljajte. Bez obzira sta se dogodilo Vrbas jos uvijek zubori, borovi i dalje sume a cvijece i loza mirisavka jos uvijek mirisu.


Puno vas pozdravlja Saima puna banjaluckih emocija.

Za kraj malo i politicke situacije u ovoj nasoj Bosni:

Nazvao Mujo Parlament i pita sekretaricu kako moze da se upise za clana parlamenta. Ona odgovara: "Jeste li vi ludi?" Mujo kaze: "Jesam, a sta jos treba? ."

Labels: