HENRY, LAKAT I JANDRINO JATO PROTIV ZAVNOBiH-a

Piše: Radmila Karlaš

Glasovi izbornog dana

Klateći se na svom umfalnom stubu života tog Dana D., krećem ako ništa, da bar štrihiram Savez ljubitelja kumulusa, kako bih rasteretila svoju bh., dušu i primisli da se moj apstinenski glasić ubacuje u fašistički pretinac.
Dakle, hodam i vrlo sam svjesna te radnje, jer prilikom svakog koraka kičma sijeva bolovima. Zaboravljajući prošlogodišnju uvertiru u ono što zovu problemi sa kičmom, ponovo sam nagraisala izlažući propuhu baš taj dio hrtenjače. Tako se desilo da sam nakon pirkanja, naredno jutro spoznala sam samu sebe presječenu na pola. Uspjela sam se poravnati s kaučom ipod leđa i ostati tako danima. Znalci su me informisali da mi se poremetio stub života. Već odavno.
Jopa nije tu za svaki slučaj. Ide sa mnom namjerno, jedini preostali komšo iz ulice. Nedostatak Josipa je svojevrstan urbicid u mojoj ulici, koja je jedna od rijetkih džada s istim, predratnim imenom. Revolucionarke, prijedorske partizanke. Kako li im je samo promaklo.
Tamo kud oboje idemo namjerno, priličan se red uspostavio ispred jedne od učionica u osnovnoj školi. Srklet mi raste brže do bol u leđima. Glupost danfa već na ulazu i znam, biće je i ovaj put u istim količinama ili neznatno manje. Primjećujem da ne znam ama baš nikog od glasača. Provjeravam je li i kod Jope isti slučaj, za mene je poznato da ljude upoznajem bar pet-šest puta. Ne zna ni on. Još jedan razlog da Jopu kao endemičan primjerak svjedoka mog prošlog života ili dokaza da sam uopšte živjela volim kao zjenicu oka svog.
„Ideš li rode“, endemičan primjerak mog prošlog života se često okreće da provjeri jesam li uspravna ili brnam nosom po patosu. Namrčena sam kao kišni oblak. Najradije bih išamarala sve redom, izuzev njega. Prelijećem pogledom preko djece budućih parlamentaraca, poredanih svud unaokolo na part timu. Klasni neprijatelji, strijeljamo se pogledima. Uzimam gomilu papira, teže kvintal brat bratu.Tražim. BiH nije ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska, već i hrvatska i muslimanska i srpska. I zasjedanje ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu 25. Novembra... Uspostavljam se, podsjećam samu sebe da sam na zgarištu ZAVNOBiH-a već dugo.

Dr Ivan Ribar, predsjednik AVNOJ-a rekao je u svom pozdravnom govoru na I zasjedanju ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu: "... Bosna je bila prva koja je ostvarila bratstvo Srba, Hrvata i Muslimana. Iako je ona imala najkrvavijih dana, iako su tu vršeni najkrvaviji pokolji, nije opustošena zahvaljujući borbi Narodnooslobodilačke vojske... Naše divizije se junački bore širom Bosne i Hercegovine, ali ne samo da oslobode Bosnu i Hercegovinu, nego da učine zauvijek kraj zavadama naroda hrvatskog, srpskog i muslimanskog, da protjeraju okupatora i unište izdajnike; da Srbi, Hrvati i Muslimani Bosne i Hercegovine stvore svoje predstavništvo u zajednici s ostalim jedinicama Federativne Demokratske Jugoslavije u kojoj i Bosna i Hercegovina treba da uzme ono mjesto koje joj i pripada..." Josip Vidmar, predstavnik Osvobodilne fronte Slovenije, rekao je, pozdravljajući ZAVNOBiH: "...Bosna je pravi centar Jugoslavije koja će biti nezavisna, demokratska, federativna zemlja. Bosna je matica i centar politike koja se mora ostvarivati u budućoj Jugoslaviji. Bosna je zemlja u kojoj žive narodi triju vjera: katoličke, islamske i pravoslavne. To je najkomplikovanija zemlja u Evropi, pa ako se u njoj ostvari bratstvo Srba, Hrvata i Muslimana, njega neće biti teško ostvariti između Srba, Hrvata i Slovenaca.“ U svome referatu "Značaj ZAVNOBiH-a" Osman Karabegović istakao je: ,,Mi možemo danas s pravom reći da smo se muški oduprlii okupatorskim namjerama istrebljenja naših naroda. Mi smo na putu bratstva i jedinstva Srba, Hrvata i Muslimana. Mi to jedinstvo kujemo i ovim veličanstvenim činom - stvaranjem i organizovanjem ovog našeg Vijeća..." Donesena je i Rezolucija - osnovni dokumenat Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, u kojoj se, između ostaloga, kaže:
"Danas narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje jedino predstavništvo, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, hoće da i njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska, bude zbratimljena i slobodna Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Narodi Bosne i Hercegovine učestvovaće ravnopravno s ostalim našim narodima u izgradnji narodne demokratske federativne Jugoslavije."

Ponovo sam odlutala. Prošle godine u Mrkonjiću umalo da poginem usred truleži gdje su nekad sjedili ZAVNOBiH-ci (moja kovanica, molim lijepo). Ako čovjek već ne propadne kroz trule daske, uvijek postoji vjerovatnoća da ga poklopi neka nagnjila greda i da tu blago u gospodu premine. Preživjeh.
Gledam glasačke listove dva sa dva ispred sebe s gnušanjem. Ima li te Batko, brate, đe su nam kokuzi. SKOK, ni manje ni više do u gotovo neprimjetnom ugliću. Skok olovkom. Štrihiram. Muka mi je što od sijevanja hrtenjače, što od izvjesnosti. Neka mi niko ne priča da glupost ne zrači, a tek beznađe.
Polako idemo nazad na tradicionalnu rakijicu kod Jope. Majka mu Blaža iščekuje mobilne timove vidno nervozna, što kod nje i nije neka novost. Od kada se isključila iz svijeta, i dolazak poštara dočekuje sa stresom. Zbog računa najviše. Već desetak godina gotovo da i ne mrda iz kuće. Kad nekad izađe da pokupi neki list, obično se nasadi na glavu, pa nam maltene treba kran da je osovimo na noge. Deformisane noge usljed teškog artritisa cupkaju, dok nas obavještava da ih je istukla, mašući mlatilicom za muhe. Ispred nje pogužvani flajeri sa likovima naših poltičara, Laktašenka i Prape, serbskog člana Predsjedništva BiH. Sjajno, konstatujem i bacam flajere u vatru.
Mobilna ekipa za glasanje pojavljuje se na vratima uporedo sa rakijskom časicom ispred mog nosa.
„Jebem vas ja, što mi umjesto tih kutijetina niste donijeli sto maraka.“ Po mojoj slobodnoj procjeni, Blažina prva izgovorena riječ bila je psovka. Ostala je vjerna svojoj tradiciji više od sedam decenija. Podvijene noge na kauču, djelovala je kao nadolazeća kataklizma.
„Šta sad“, pita kroz bronhitični kašalj, vjerodostojan još od predratne Opatije do raznoraznih jeftinih krđa dostupnih penzionisanoj radnici propale tvornice sokova Bosanka. Koja je izgubila čak i ime. Ni B od Bosanke ne ostade, da se ne spominje ostalo. Ni buradi, oko kojih su se, po predanjima Blaže ljudi opaljivali na opštu sreću i veselje.
„Mama, ja ti predlažem da glasaš za VMRO“, kaže Jopa u prolazu.
„Za štaaa...“
Ekipa iz mobilnog tima gleda bijelo.
„Gospođo...“ kaže jedan od mladića, revnosno joj pružajući olovku.
„Kakva sam ti ja kurčeva gospođa...“ prekida ga kroz kašalj.
Momak se trza.
„Jesi li ošišao ocu bradu“, odjednom se dosjeti u pravcu Jope, dok šušti papirima u kečerskim rukama. Koje su svjedoci onog što su njeni savremenici uglavnom odnijeli u grob, a to je da je osim po psovkama, Blaža bila poznata i po vratolomnim skokovima u Vrbas na vugla sa Gradskog mosta, kao i po bezbrojnom preplivavanju rijeke. Da im je to bila jedinstvena prilika da se uopšte okupaju u siromašnim poratnim godinama, povjerila mi je nekoć.
„Nisam, sutra ću“, kaže ovaj, pokazujući u pravcu baštenskih makaza kojima već danima planira podšišati travu na očevom grobu kod Svetog Ive u Trapistima.
Momak s olovkom u ruci baca pogled iza njenih leđa. Na zidu visi raspelo na lancu koje sam joj nekoć donijela iz Jerusalima. Nakon par dana, obavjestila me da im je Isus okrenuo leđa. Tada je vožd svih sela u blentitetu prvi put stupio na tron bez pomoći Biljane Plavšić. Tog jutra, druga Isusa okrenula je licem od zida. Sve što se vidi opet su Isusova leđa, ako se to tako može nazvati.
„I on je već davno digao ruke od nas“, kaže Blaža.
Pored Isusovog naličja, Broz gleda kroz nas. Koliko se sjećam, taj kalendar visi na zidu bar od Nove 2000. Papir je požutio od enormnih koncentracija dima, ali se Lik jednako dobro vidi. „Dragi moj Josip“, kaže ganuto.
“Hvala“, oglašava se Jopa, ovaj put iz mokrog čvora.
„Mali ne seri, ne govorim tebi.“
„Moram mama, baš me stislo...“
„Neka, još malo pa nećeš imati šta, dobro je govorio moj Jozo još onda, doći će vrijeme da nećemo moći prdnuti, jer će ići za nama da nam otmu to zbog čega prdimo...“
„Ko je Jozo“, pita Mobilni.
„Djevica Marija, ko će biti, moj pokojni muž Josip-Jozo. Umro je prije dvadeset godina.“
Jozo, trubač sa banjalučkih igranki iz pedesetih. A Blaža je dobro plesala. Tokom rata je prodala Jozinu trubu.
„Kako si mogla“, pitala sam s neophodnom doze patetike za takve zgode.
„Mala, ne seri, treba žderati“, rekla mi je tad. Nakon toga, prodala je njihovu zajedničku nadgrobnu ploču sa sve imenima. Ja više ništa nisam pitala.
„Vrijeme je da glasate.“
“Prije će biti da je vakat da umrem.„
„Penzioneko, ti bi to da naguliš sa ovog našeg broda koji tone“, ubacujem i nazdravljam Jozi s uramljene fotke iznad TV-a, na njegovu opštu ovo i onozemaljsku radost, pretpostavljam. Bio je pravi sin kafane.
„A vi me djeco odvucite gore traktorom (‘gore' je St. Ivo, groblje) i bacite na mog Starog. Dosta se on izležavao na meni.“
Blaža se napokom opustila da može mirno da umre, nakon što smo joj otkrili nazočnost izvjesnog pogrebnika Hoptijana kod kojeg se svi troškovi oko sahrane otplaćuju na rate. Vjera nije bitna, a izbor grobalja je impozantan, pod uslovom da se na vrijeme zauzmu mjesta. Nadgrobnu ploču nismo pominjali.
„I ja glasala, prvi put nakon rata!“
Na vratima nam se ukazalo najstarije Blažino čedo u obličju Jace.
„Lijepo sam zaokružila svoje kokuze, a prekrižila sve ostale.“
„E jebiga Jaco, baš si ga i glasala“, Jopa će sa facom Bustera Keatona.
„Što ste se vi umusili“, lupka po radiju, na kojem su i sad vidljive brazgotine od noža koji je Vesna, najmlađi potomak, birvaktile zabola u prijemnik zadržavajući na taj način krhku frekvenciju radio Luxemburga. Imale smo po dvanaest godina i slušale smo Dire Straits dok smo se spremale na koncert grupe Nazareth u dvorani Borik. Jopa nas je za to vrijeme dekoncentrisao dok je tirlikao po gitari u stilu, kako nam je tvrdio Marka Knopflera. Kada je kazao da će ga jednog dana sigurno zapaziti na ulici, Vesna je prognozirala da će to po svoj prilici biti policija. Vesna, koju je baka po ocu, pristigla u Banjaluku početkom XX vijeka iz Štajerske prozvala Kukara, upravo javlja telefonom da je glasala. Upetljana u nadničenje kod novokomponovanih gospođa, javlja da se jedva izvukla do glasačkog mjesta.
„Šta se to čuje napolju“, Blaža već vidno gubi živce, što joj zadivljujuće lako polazi za rukom.
„Razvigorac mama. Vjetar“, kaže Jaca.
„Ma razvikurac.“
Mobilna ekipa sablažnjivo razmjenjuje poglede.
„Od jutros nisam stala. Počistila sam tri stubišta.“ Nakon propasti firme u kojoj je radila, Jaca već godinama čisti stubišta.
Mobilni tim strpljivo čeka.
„Sad kad ti mama ispuniš svoju građansku dužnost, imaćeš penziiiiju“, oglašava se Jopa iz hodnika.
„Hoću, kad na njemu nokat naraste.“
„...Bar još sljedeći mjesec...“ dovršava Jopa.
„Idi mali u klinac“, kaže u pravcu polustoljetnog sina.
„Bojim se da nam ne trebaju tvoje dobre želje za to“, lagano tipkam prstima po koljenu.
„Ne seri“, odbrusi dok me nudi nekom svojom krđom od cigarete.
„Ej, prepečenica vam je pravo dobra i nakon ove tri čašice garnirane sa ibuprofenima ako ćete iskreno jebe se meni za kojim je uhom svekrvi cvjetić. Plakaću sutra.“
„Dobro, Srklet O’Hara”, kaže Jopa.
“Daro, imamo pare, a sad nivo”, reče Gidra na TV-u, a ja se zakocenuh od smijeha.
“Šta ti bi”, Jaca će zabrinuto.
“Postizborna groznica”, kaže Jopa.
Jednako se smijući, saginjem se da dohvatim još jedan flajer koji sam cijelo vrijeme gazila nogama. Samo što nisam ostala u tom položaju. Pokazujem im naslovnicu sa Laktašenkom, poškropljenim pepelom s moje cigarete. Već mi suze frcaju iz očiju. Sad se i Jopa počinje smijati, a vrlo brzo i Jaca. Blaža je bila negdje odlutala u mislima, ali se vrlo brzo pribrala. Koliko ljudi je kontaminirano u blentitetu od tog pogleda koji se vazda multiplicira na svim ‘slobodarskim’ printanim medijima, da ne pominjem elektronske. Ne zna se je li ga ljepše gledati ili slušati. Ili garnirano, razmišljam. Stavljam znak jednakosti između njega i Černobila. Više ga ne vidim od suza koje mi od smijeha curkom cure niz lice. U tim fazama sebe zovem Tintilinićem, po jednom liku kojeg je nekad davno glumio James Stewart.
“Proći će je, ona to tako nekad iz čista mira naizgled...” Jaca hvata malo daha, dok stoji naslonjena na frižider ‘Gorenje’ iz 1970. na čijim je vratima zaljepljena naljepnica sa Snjeguljicom. Jednim dijelom pozadine, zakrilila je patuljka, Ljutka.
Gorenje. Odjednom mi pada na um bogtepitokoji po redu put kroz Sloveniju, ovaj put zadnji uoči potopa kada sam na radiju u autu čula Boru Čorbu uz retardirane stihove: Zapalite vaše voljeno stvorenje u peći Gorenje-Velenje. Kako je lijepo biti glup. Ali da ne košta pametne. Samo retardi još ne znaju da su Slovenci otjerani iz bivše Jugoslavije mnogo prije potopa. Čak i prije dolaska srbijanskog vožda koji im je pokazao izlazna vrata tadašnje Federacije. Sve je počelo mnogo ranije. Pojeli su ti godine curo Bibo, a žderu ih i dalje. Koliko juče, lično je prekodrinski president došao da podrži malog vožda tokom predizborne kampanje u Semberiji. E jest ga i nanišanio. Huso, nemoj me više braniti, reče Haso i podleže od udaraca u ovom slučaju. Šta je her president htio da pokaže, da baš ne odustaje tako lako od svoje kolonije s ove strane Rijeke i da je i poslije vožda vožd. Svako ima svoju avet druže Sartre, neko Staljinovu, a neko voždovu (Staljinova avet, Jean Paul Sartre). Prekodrinski president je po ko zna koji put pljunuo na ZAVNOBiH. Šta je tu čudno. Ništa, osim što je odvratno. Stvarno ne znam šta mi je danas, mislim i opet svaljujem krivicu na ibuprofen&šljivovicu. A s koliko ljudi možeš uopšte da pričaš o svemu ovome. Filozofija dijaloga. Lijepo su to mislilac Martin Buber, a i dragi Sokrat skontali, prvi kada govori o autentičnim susretima kroz razgovor, a drugi da izbjegavanje rizika razgovora ima teže posljedice po život, do izlaganje razgovoru. Zato su ga i otrovali, podrazumjevam. Elem, koliko ljudi i danas misli da je baš Slovenija kriva za raspad Yu. Previše, nastavljam monolog bez nade da ću se ikad zaustaviti. Previše aveti svud okolo. Ljudska glupost je očito trajna kategorija. Do mene je, nikako da se priviknem.
“ Ko se smije, zlo ne misli », kažem potpuno pribrano, ali se u sljedećem momentu ponovo kocenem.
“Što se ona smije, je li već javljeno da su pobijedili », ničim izazvan pojavljuje se jedan od novokomponovanih komšija, zvani NK.
“Koji kurčevi oni.”
“E Blaška, bez Dode bi nas Muslimani pojeli.”
«Tebe bi vala ispljunuli, eto te šaka kostiju.»
„To njoj tako dođe, a i sjedi u Fotelji smijeha“, objašnjava Jopa.
„Fotelja smijeha.....“
„Mmmda. Kad je prvi put ušla u ovu kuću, bezecovala je tu fotelju, a jedva je šteku vrata mogla dohvatiti. Odatle je cikala na Bustera Keatona, Marty Feldmana, a tek na Pythonovce...“
„Zašto si mi izostavio Ulicu Sezam...“ uspijevam da progovorim.
„Ja i ne znam ko su vam ti...“ NK je vidno zbunjen.
„Naši prijatelji,“ kažem kroz salve smijeha koje i mene već zabrinjavaju.
„...“
„Onda se počela smijati i na druge komične likove. TV nam je krcat takvima. A evo i štampa“ Jopa je stvarno Buster Keatonovski nastrojen. Ni mišićem na licu da trzne.
„Jebiga, lako je tebi, ti nisi pio ibuprofen“, dočekam ga.
„A to je tebi od ibuprofena, a ja mislio od šljivovice. Ček, ček...“ prilazi i zadiže mi kapke. Jebiga Jopa, baš ga nađe kad češ me dodatno nasmijati.
„Ja ništa ne razumijem“, kaže NK.
„Pretpostavljam“, s razumijevanjem će Jopa.
„Pa, ja sam mlad.“
„I glup“, Jaca će ko iz topa.
„Koliko mlad“, pitam
„Dvadeset i pet.“
Četiri više do moj brat kada je definitivno otperjao sa ove planete. Kao da je sišao sa stranica Selindžerovih romana o djeci Glassovih, između svega ostalog znao je da su pristigle godine, ali nijedna za nas i da ovo nije Zemlja za svu njenu djecu. Ni to ga nije omelo da se stalno smije i bude nesnosno duhovit. A ovaj ovdje još pati od vidnog pomanjakanja elementarnog smisla za humor.
„A i ja se u ovo razumijem ko Mara uz kurac“, Blaža suče cigaretu ko parna lokomotiva dok lista gomilu papira za glasanje.
„Da se hoće vratiti drug Josip iz najjačeg perioda, pa da potamani ovu gamad,“ to je moj zet. I on naletio s glasanja.
„Izvinite, koliko vi to Josipa poznajete“, pita Mobilni.
„Dovoljno“, odgovorim.
„Dovoljno?” Jopa malo podiže obrvu.
„Pa sad, četa mala, ali odabrana... Kolika je bila četa druga Josipa kad je počeo da oslobađa zemlju. “
„Ma, hoćeš li to matere ti oslobađati zemlju“, pita zet.
„Naročito“, stavljam praznu rakijsku čašicu na vidno mjesto. Kad malo bolje razmislim, stvarno me sad boli uvo da li me kičma boli ili ne.
Zet pali cigaretu. I njega pati kičma još od kada je nosao kvintale po skladištima raznih diskonata. Jer i kod njega je bila opljačkana i privatizovana firma, tako redom.
„Jebem ti ja ovakav život“, kaže.
„A što“, pita NK.
„Nako“, kažem ja.
„Da je nama Tito“, opet će zet.
„ZAVNOBiH“, dodajem. „A mi vjećnici...“
„Zašto ZAVNOBiH, je li to ono što je nama umalo došlo glave“, pita NK.
„Kojim nama.“
„Pa Srbima.“
„E zato nam je potreban.“
„Ja ništa ne razumijem.“
„Čitaj Envera Redžića“, stvarno ne znam šta me spopalo, ali ne mogu stati.
„Ko je taj...“
„Veliki čovjek, istinski kvalitetan istoričar, učesnik NOB-a, nosilac Partizanske spomenice, vjećnik AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, akademik itd...“
„Zašto da ga čitam...“
„Jer, BiH može postati stabilna država ne utrkom nacija da bi povećale svoju političku snagu i uticaj na državne poslove, što neizbježno vodi nacionalnim konfliktima i destruisanju države, već osiguravanjem jednakopravnosti građana, pripadnika svih bh., naroda, razvijanjem demokratskih odnosa, jačanjem poretka zakonitosti i pravne države. Težnja da jedan narod, pogotovo većinski čini BiH jakom državom, motivisana je intencijom da u državi ostvari suprematiju i hegemoniju, što neminovno vodi u duboke krize, često po državu katastrofalne...“
Jopa me već gleda zabrinuto.
„Šta ti je to...“ prekida me nervozno NK.
„Iz Redžićeve knjige Sto godina muslimanske politike...“
„Vidim već po naslovu protiv koga je pisana...“
„Protiv takvih kao što si ti svakako, mada svaki iole pismen čovjek u BiH zna da je kod ovog vjećnika ZAVNOBiH-a svaka kao dukat.“
„A koliko ti iole pismenih ljudi poznaješ“, pita me Jopa.
Da ne bih previše razmišljala o poraznosti iskrenog odgovora, nastavljam sa citiranjem vjećnika Redžića gdje kritikuje recidive velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma da bi vrlo jasno i nedvosmiselno zabio prst u oko i muslimanskim nacionalistima. „Pod devizom za cjelovitu BiH, plasira se i parola i da je za to neophodan i jak bošnjački narod, a kako pokazuje istorijsko iskustvo, to je parola izrazito nacionalističke ideologije“, završila sam u dahu.
„Izvini, šta je tebe spopalo“, Jopa mi dodaje rakijsku čašicu, do pola punu. Za svaki slučaj.
„ZAVNOBiH“, kažem.
„Pa dobro, ali šta vrijedi...“
„BiH je bila rezultat antifašističke borbe, a sad imamo fašiste“, šutiram novine sa Laktašenkom.
„E djeco, ajde na posao“ Blaženka uzima olovku. Jopa joj pomaže da štrihira.
Mobilna ekipa odlazi. NK se izvlači kao prdež.
Nakon prikaza raspjevanog vrača u Izbornom štabu koji već slavi pobjedu u ritmu Orkestra za pomor i debile, po inerciji pružam čašicu. Sve je jasno što je već bilo jasno. Nije da je ranije atmosfera bila bolja, ali potvrđena izvjesnost neizvjesnosti golog opstanka danfa u p.m. A svaki fašizam je kužan. A mi ga imamo na izvol’te.
„Jopa, nisu nam ostavili čak ni par godina za nas.“
Blaža, koju uvjeravamo da će dobiti bar još jednu penziju prije smrti se malo smiruje. Od informacije ili sedativa, nismo sigurni.


Post mortem

Kao sretnica neopjevana čujem kako vožd svih sela govori o mogućnostima slaganja izvršne i zakonodvne vlasti na TV-u. Zgodan termin. Višeznačan. Voždu nije bio jasan smijeh novinara pa je upitao 'Šta je bilo', da bi se i sam počeo smijati i dalje ne shvatajući. Ljepota. Red bukovine, red hrastovine i tako redom... Dok ne dođe šumar i ne otjera sve u p.m. Odoh, vičem brižnim roditeljima. Ne idem u VIII a, ali još uvijek djelim stan s roditeljima.
Nisam umakla dovoljno brzo da ne vidim da Laktašenko i Čovo s čijim se prezimenom neko grdno pošalio, orni zapljeskaše ručicama u Bendželajki nakon saopštavanja odluke o političkoj saradnji i o izvjesnosti koju oni daruju u vidu stoprocentne usaglašenosti oko formiranja trećeg blentiteta u BiH. Dobro, gdje je taj šumar napokon.
Tri minuta poslije...
Čekam nesnosno neredovan i musav gradski autobus koji nije ni na pomolu, bar dokle moje okce sokolovce dobacuje. Na misao o 'okcu sokolovcu' sjetih se ratnog poziva. Pravi vojni s pečatom. Ne, nije greška, slijedilo je objašnjenje brkatih starješina, već pravi ratni poziv s rasporedom za strijelca snajperistu. Inače sam jedina u porodici koja je prilično ćorava. Uvidjevši kako svijet zaista izgleda kroz optiku prvih naočala, demonstrativno i zauvijek sam ih odbila nositi. Ne šale se, ponove mi. Već mi pojaju i o ratnom rasporedu. Dobro, lijepu ste mi papicu skuhali, mislim, ali neće moći. Iza sebe već imam inkriminisanu prošlost u vidu pisanja za banjalučki magazin „Prelom“, jedino medijsko svjetlo u totalitarnom informativnom mraku početkom rata u mom gradu. Momci iz redakcije su nam već mahom sortirani kao topovsko meso, sad je red i na cure, tačnije na CURU. Ja sam pacifista, slegnem ramenima. Ma da, sad ste svi vi sa Pacifika, potapša se po trbuhu jedan Debeljko kroz krezubi osmijeh. Sve ili ništa, mislim. Friško sam udata, kažem kratko i vrlo sam trudna, pa svako remećenje mog drugog stanja u neko recimo treće može imati posljedice koje neću dozvoliti. Taman kad su telefonom dobili potvrdu da sam se zaista koji mjesec ranije udala, stiže im avaz da mi je svekrva Dalmatinka, tačnije Hrvatica. Rekla sam im da ću se u slučaju da me na bilo koji način pokušaju primorati ili odvući do ratišta, baciti na prvi srpski tenk sa ćebetom, kao Mika Bosnić.
„Ali, ona je bacila ćebe na neprijateljski tenk (tokom Desanta na Drvar).“
„Vidite da se razmumijemo.“
Trudna sam bila samo tokom tog razgovora, ali su gospodari smrti odustali od mene. Bar na taj način.
Iz mojih ratnih memoara, prenu me poznanik koji polulud promače uz dovikivanje da nema za ratu od kredita, te da je mala radnja u kojoj je dirinčio osamnaest sati kod privatnika, zatvorena. Djecu teško da će prehraniti, razabrah prije nego što mi se totalno izgubi iz vida. I dobro, šta je tu novo.
Posmatram razmrljan predizborni plakat na asfaltu sa otiscima đonova od cipela.
„Komšinice, kako ste.“
Trebalo mi je nekoliko godina da zapamtim novog komšiju iz ulice. Rat ga je donio odnekud.
„Šta ćemo mi sa ovom najezdom islama u svijetu.“
U međuvremenu sam utonula u razmišljanje o Brinkovoj Bijeloj sezoni suše i o piščevom stavu ‘da je sve ono čemu se možemo nadati i na šta on lično polaže pravo baš da se sve napiše, tako da niko više neće biti u stanju da kaže da ništa o tome nije znao...' Mozak je ipak registrovao. Nažalost, toj mašini je teško suditi, pa po logici automatizma čujem samu sebe.
„Čegaaaa....“
„Vidite, strašno je to zlo.“
„Islam!“
„Da. Mi Srbi smo ovdje u Bosni zadnji branik kada je Evropa u pitanju i svijet je toga, bogu hvala postao svjestan...“
U trenu, autobus je kočeći stao destak metara niže od autobuske stanice. Ne valjaju mu kočnice. Šanse da se izgubi glava u gradskom prevozu su iz dana u dan sve realnije.
Hoću li ikada više imati novaca da kupim automobil, pitam se dok ulazim u autobus. Fandžo u meni je već očajan. Od kada sam se tugom tugujući lišila svog gotovo u potpunosti raspadnutog automobila, sve sam argumente za zdrav život iscrpila, od divote šetanja, njuškanja lipa po gradu, sretanja (ipak) nekih faca iz prošlog života i slično, ali sam vremenom dobila želju da se ukinem. Kao danas.
Novokomponovani komšo sjeda do mene sa sretnim izrazom na licu.
„Piše u novinama da je taj islam do sada najveće zlo...“
Udahnem duboko i uto mi zazvoni telefon.
Možda je tako najbolje, mislim. Ne zadugo.
Razabirem glas druga koji zbori kako neće biti dobro.
„Biće, vozač već opreznije koči.“
Ma ne to, već u cijeloj BiH na duge staze, objašnjava drug. To je svakoj budali jasno. Postanem uvijek užasno nervozna kada mi neko predugo truni nešto što je tako očigledno. Pominje i nedavnu izjavu Henryja Kissingera. BiH vještačka tvorevina, Zapad je priznao greškom i slično. Tu se više ne zna ko koga više prepisuje. Domaća ljekarna inozemnu ili obratno.
ZAVNOBiH je proglašen za neprijatelja broj Jedan, napokon usaglašeni stavovi domaćih i inostranih političara from Amerika, pa bili oni davno i penzionisani. Zamišljam dežmekastog Amera kako u zanosu tapše šapama sa Laktašenkom i njegovim ruralcima uz Jandrino jato. Pjevaju kako je Amerika zemlja velika, ali svaki pedalj Milinog sela Amerika cijela... Onda Laktašenko malo pita Henryja volovskim mesom i jopet tapšu... Rumeni i ozareni. Henry se žali na holesterol, ali ga ovaj gurka laktom u po rebara i umjesto vola, tu je bravče. Pa telence. Pršuta kao iz raja. Henry se drži za stomak, eksplodiraće, ali ga Lakat muva i dalje u rebra... ‘Henry is so glad' zadahtalo šapuće, a poliglota Mile mu otvara vilicu i vičan predpotopskim rabotama, u grlo mu sasipa šaku soli. Kao onomad svojoj omiljenoj kravici. Nema glad za so, kaže Laktašenko, dok Henry koluta očima. Jandrino jato podvriskuje u zamamnom kolcu. Mile hvata Henryja za lakat, dok zakrvavljenih očiju predvodi Užičko kolo. Henry više ne može da diše...
Magli mu se pred očima koje zatvara, a kad ih ponovo otvara, on i Laktašenko pred nekim stolom iza kojeg ih posmatraju oči ispod kapa sa petokrakama. Iza njih na zidu crvenim slovima ispisamo I zasjedanje ZAVNOBiH-a, 25. Novembar...“
„A jesi li čitala otvoreno pismo Urednika još uvijek aktuelnom premijeru...“ prenu me drug na liniji.
„Baš si me prekinuo kad je bilo najinteresantnije.“
„O čemu ti to...“
„Ma nema veze.“
„To je neka igranka, pismo u novinama koje izdaje sam autor pisma, a koje dušom i lovom podržava lično premijer.“
„Ne čitam novine već dugo, nije mi neophodna još ta količina olova da bih shvatila da sam izrešetena.“
Istina je da imam predugo pamćenje i da mi niko ne može podvaljivati muda pod bubrege. Još uvijek tačno znam šta, ko, kad, kako. I nikada neću zaboraviti svoje pamćenje. Ende.
Kolega se vraća uvodu u razgovor.
„Henry je ipak upućen, tako da BiH neće opstati i biće podijeljena na tri djela...“
„A sad je kao jedinstvena. Pardona me, jedinstveno je pokradena, ipak ima nešto zajedničko. Ipak, nabijem ga...“
„Koga...“
„E pa Henryja, njega nabijem na njegovu obavještenost...“
„Tako kaže, a on je čovjek CIA-e...“
„I na CIA-u ga nabijem...“
„Šta te spopalo.“
„ZAVNOBiH druže, upisujem se na kurs za vjećnike... Uzgred, znaš li gdje su zasjedali vjećnici kad je siroti Henry otvorio oči...“
„...“
„U tornju, Laktašenkovom monumentu, zadužbini svih dugova.“
„Jesi li ti sigurna da si u redu...“
„Potpuno. Kad si post mortem, onda jedino može sve iz početka. A svi putevi vode ka ZAVNOBiH-u.“
Novokomponovani komšo me pogleda kao okuženu i brzinom munje ispari čim se autobus zaustavi. Bar jedna dobra stvar u ovom danu.