Eto tako je to bilo...

Jedno obicno radno jutro, jutarnja kava i muzika na radiju: Layla. Poznati glas, faca se vrti u glavi, ali ime ne. Kako se zove? Znam ga, eno mu CD-a, znam sliku na omotnici, tragicno izgubio sina, znam i tu pjesmu, ali to je sve. Imena nikako da se sjetim. Krecana. Zar vec! Pa jos je rano, mislim.

Kasnije, mozda pola sata, mozak proradi. Eric Clapton. Rakoh sebi: Co, pisi, vidis da te mozak izdaje, kasnije ce biti kasno. Ne cekaj neka bolja vremena, ko zna da li ce doci.

A mislio sam kako cu jednog dana imati dovoljno vremena da sva ona dogadjanja devedesetih stavim na papir da se ne zaborave (jer dosta je onih koji upravo to prizeljkuju) ali izgleda da moram pozuriti. Svaki dan se uhvatim kako imam problema da se sjetim nekih detalja, nekih lica, da ih postavim u korektan hronoloski red, jer ne bih zelio da se 'dobronamjerni' uhvate za neku sitnicu kao glavni argument da sve bas nije bilo tako kako kazem.

Zbog toga danas evo pisem o dogadjanjima vezanim za stan koji sam kao nekadasnji ‘kadar’ dobio od Rudi Cajaveca, tacnije OOUR-a Profesionalna Elektronika. Bila je to jedna od nepravdi onog starog sistema jer mnogi koji su vrijedno radili citav svoj radni vijek nisu nikada dosli u poziciju da im drustvo dodijeli stan zbog raznih razloga: bilo da se radilo o bodovnom sistemu koji je privilegovao odredjene grupe, bilo da se primjenjivao princip da stan ne mozes dobiti ako imas kucu (makar to bila kuca tvojih roditelja, koja je mogla biti neuslovna za stanovanje, uz napomenu da oni koji su u Banjaluku stigli iz drugih gradova i ciji su roditelji mozda imali mnogo bolje kuce od onih koji su imali ‘nesrecu’ da se rode u Banjaluci, nisu spadali u tu kategorjiu), bilo zbog nekih drugih razloga.

Ali nisam htio da ovaj prilog posvetim kritikama nekadasnjeg sistema. Htio sam da se prisjetim dogadjanja, onako kako su se ona hronoloski redala, a u kojima su glavnu ulogu imali stanovi: objekti na koje su pravovjernim devedesetih naglo porasli apetiti. Siguran sam da mnogi koji (jos uvijek) posjecuju ovaj blog imaju slicna sjecanja vezane za njihove stanove, jer takvih slucajeva je na hiljade. Istina je, detalji su drugaciji, a rezultati jednaki.

E, u mom slucaju, na stan u prizemlju ( koji, da budem iskren, nisam nikada posebno volio), je igrom slucaja (ili tacnije, zbog ljudske pohlepe i gubljenja bilo kakvog digniteta) pravo polagao OOUR Prostorne Tehnika (iako je stan bio vlasistvo drugog OOUR-a). Kada je bratija iz Prostorne Tehnike saznala da se spremamo ‘na put’, stigla nam je delegacija da provjeri kako stvari napreduju. Bile su to bivse radne kolege koje ni jednog trenutka nisu pokazale nikakvo sazaljenja zbog naseg odlaska. Glavni i jedini interes u tim momentima je bilo pitanje kada odlazimo. Valjda je postojala bojazan da bi neko drugi mogao iskoristiti priliku i useliti se bez ‘postovanja zakona’ koji su tih dana vladali u nasem gradu.

Vise se ne sjecam kako smo saznali kome je nas stan dodijeljen (kako se moze primijetiti, vlast je tih dana bila izuzetno azurna oko izdavanja odgovarajucih papira, mnogo azurnija nego nekoliko godina kasnije kada su se donosile neke druge odluke) ali se sjecam da se radilo o mladjoj osobi koja je u to vrijeme vrijedno zaradjivala kupujuci devize od onih koji su prodavali posljednje sto su imali. U ta vremena u gradu je svako imao svoju ulogu: dok su jedni po noci pljackali (bilo je tu ubojstava, tek tako da se onima koji su jos bili u dilemi da li je vrijeme da se 'ide', pokaze sta ih ceka ako ne shvate poruke), drugi su bacali bombe na kuce i lokale nepodobnih, treci hapsili neoprezne na ulicama, cetvrti organizirali agencije za ‘preseljenje’, bilo je i onih koji su za bagatelu otkupljivali namjestaj ‘putnika’ ili pak otkupljivali zadnje marke za novac koji nije vrijedio nigdje osim u gradu i koji je bio neophodan da se kupi nesto za pojesti ili plate silne potvrde koje je nova vlast uspostavila za one koji su organizovano ‘izvozeni’ iz grada. Dakle, u to doba je sve bilo u funkciji etnickog ciscenja, organiziranog do posljednjih detalja.

Par dana nakon odlaska ‘radne grupe’ za stanove, javi nam se otac novog vlasnika. Kuka otac kako mu sin jedva sastavlja kraj s krajem pa mora svercati devize. Valjda je covjek mislio da cemo suosjecati s njegovim ‘patnjama’ i da cemo shvatiti pravi razlog njegovog javljanja. A taj je, ponuda da namjestaj ostavimo u stanu, da njegov sin ne useli u nenamjesten stan, a za uzvrat on nam obecaje da ce ga (mislim, namjestaj), sin cuvati kao da je njegov. Ne znam da li je njegovo javljanje bilo ‘usaglaseno’ sa sinom ili se otac samoinicijativno odlucio da mu pomogne, sazaljevajuci se nad njegovom sudbinom: dobi mu dijete stan a on prazan.

‘Odselismo’ mi tako iz rodnog grada juna 93, a godinu dana kasnije stigosmo u Ameriku. Novi zivot, novi jezik, novi problemi, borba za prezivljavanje. O Bosni cujemo tu i tamo, uglavnom o nastavku rata, ali ne znamo bas puno (a nismo znali ni mnogo vise jos dok smo bili u rodnom gradu jer nas dogadjaji ne bi zatekli potpuno nespremne). A i nije se imalo vremena: trebalo je snalaziti se u novoj sredini, voditi racuna da se djeca uklope u drustvo, uciti jezik, ganjati posao, snalaziti se za prevoz… O stanu i dogadjanjima vezanim za njega tih dana se nije razmisljalo.

nastavice se...