Je li moj dida u stvari bio zajebant?

Moja baka je imala veliku, staru, drvenu skrinju. Uvijek je bila zakljucana, a baka je nikad nije otvarala pred ukucanima. Godinama me opcinjavala tajna te skrinje i stalno sam vrebala trenutak da je otkrijem.

Jednom ju je baka ipak zaboravila zakljucati. Koji adrenalin, koji strah da me ne uhvate u nedopustenoj raboti. Bjesomucno sam kopala po prepunoj skrinji trazeci nesto, ni sama ne znam sto. Na dnu ipak napipah nesto sto bi mi, osjetila sam , moglo biti zanimljivo. Bila je to velika, uokvirena fotografija moga dide. Lijep, mlad i ozbiljna izraza lica, kako to dolikuje covjeku u uniformi, meni tada nepoznatoj. Nista nisam znala o didi, osim da je umro mlad kad su mu djeca jos bila mala, i da je bio Poljak. I to da je bio Poljak sam jedva izvukla obrazlazuci to cinjenicim da me dosta ljudi pita otkud mi to neobicno prezime. Moja baka, tetke i tata nikad nisu pricali o svojim mrtvima, nikad o onom jucer, pa ni o onome sto ce biti sutra, tek ponesto o onome danas. Poslije sam ih shvatila; ono jucer je proslo, ne vrijedi se vracati, ono sutra je nepoznato, ne vrijedi pretpostavljati. Ipak ja sam bila zeljna informacija, i njihovih lijepih glasova. Ta fascinacija ugodnim ljudskim glasom me prati do dana danasnjeg.

I puno prije rata nisam razumjela potrebu nekih u mojoj okolini da naglasavaju pripadnost nekoj od nacija.

Jos manje mi je razumljivo ovo sad sto se radi. Mnogi se izjasnjavaju u najmanju ruku neoptereceni nacionalnoscu, zale za Jugom, a iz svega sto rade strsi im ta njihova nacija. I kad spominju Jugu, uvijek su tu Hrvatska, Srbija i BiH. Slovenije, Makedonije i Crne Gore nigdje. Njihova politika, sport, kultura, zdravstvo i ostalo valjda nije zanimljivo. Pa o kakvim se to Jugoslavenima radi i kakvu Jugoslaviju imaju u glavi ?

Kad je poceo rat, pita me tetka kako mene tretiraju ? Ne razumijem pitanje, pa ona objasnjava, znajuci da se kod nas vjera poistovjecava sa nacijom, da je njih petero djece, moj tata, njegove dvije sestre i dva brata, krsteno u dvije crkve, neki u katolickoj, a neki u pravoslavnoj. Da i rekla je da je dida po potrebi sluzbe cesto mijenjao boravisna mjesta, pa je s toga krstio djecu u najblizoj crkvi, bez obzira kojoj je konfesiji pripadala, a valjda smatrajuci da je samo vazno da su djeca krstena. Malo sam se iznenadila, ali ne bas puno, ta se obitelj poprilicno razlikovala od ostalih.

Ali, ne lezi vraze. Nedavno sam ponovo morala prevrtati neke obiteljske papire, pa uocih nesto sto se ne slaze s tetkinom pricom. Gledam mjesta rodjenja, zovem maticne urede, ordinarijate (Jedan me pita otkud taj s takvim imenom kod nas ? Vi mi kazite, odgovaram. ) i dodjoh do slijedeceg zakljucka. Kad je dijete rodjeno u pravoslavnom okruzenju, dida ga je krstio u katolickoj crkvi i obratno. Cak se poigrao i imenima. Muskoj djeci krstenoj u katolickoj crkvi davao je ime koje je vise vuklo na istocnu stranu, a onom sto je krsten u pravoslavlju ime je bilo Juraj. Zenska imena su bila pravo narodna, kao i moje.

E moj dida Ivane, bas si bio zajebant. Pravo mi se svidjas, a jos vise bi mi se svidjao da si se sjetio osunetiti kojeg muskica. Mozda i jesi, tko to zna.

Nada Stefanac