Za njega ne pitam
Kad god sretnem nekog koga sam poznavala u svom BL zivotu pitam za zajednicke poznanike. Gdje su, sta su radili kad je grmilo, kako su prosli? Pitam cak i za one koje nisam osobno poznavala, ili cak za one za koje nikad ne bih pitala da se nije desilo to sto se desilo, jer su bili totalni marginalci u mom zivotu.
Za njega nikad ne pitam. I kad ga netko spomene napravim se da nisam cula, sve donedavno. S dvije kolegice pijem kavu u Tkalci i u prici vracam se na dane provedene u zavodu i najednom mi izleti iz usta kako me nitko nije razocarao kao on. Obe se nasmijase. Kazu, samo ja nisam vidjela ono sto su svi drugi znali.
On je bio visok, ugodne vanjstine, veselih plavih okica, od mene mladji bar nekih dvanaest-trinaest godina.
Medju nama nije bilo one musko zenske vibre. Naprosto smo si lezali kao osobe. Oboje vesele naravi, djelili smo isti glazbeni ukus, davali si modne savjete, obilazili nove kafice, povjeravali si neke male tajne.
Cesto smo se samo pogledom sporazumjevali. On bi dosao meni kuci s buketom ruza. Iz inozemstva bi se vratio s poklonom koji je totalno pogodio moj ukus. Ja sam bila u stanu kod njegovih roditelja. Jela sam njegovu ruzicastu svadbenu tortu, obisla njegovog prvenca Andreja. I kad sam presla u drugu firmu obilazio me, uvijek nasmijan.
A onda je dosla '92-a. Sreli smo se pred pivnicom. Uputismo se na kavu i onda k'o grom iz vedra neba: "Vidis sta nam rade, osveticemo se mi njima za...". Brzo smo se rastali, a meni je u glavi bucalo: on je nesto pobrkao, gdje me je svrstao, zasto sam mu bila draga...?
Sreli smo se jos jednom, taj put u firmi onog mog Slavena, tada cistoj k'o suza. Iz daljine sam mu uputila pogled, a on je samo spustio glavu.
Sigurna sam da ni on nikad vise nije pitao za mene.
Nada Stefanac
Za njega nikad ne pitam. I kad ga netko spomene napravim se da nisam cula, sve donedavno. S dvije kolegice pijem kavu u Tkalci i u prici vracam se na dane provedene u zavodu i najednom mi izleti iz usta kako me nitko nije razocarao kao on. Obe se nasmijase. Kazu, samo ja nisam vidjela ono sto su svi drugi znali.
On je bio visok, ugodne vanjstine, veselih plavih okica, od mene mladji bar nekih dvanaest-trinaest godina.
Medju nama nije bilo one musko zenske vibre. Naprosto smo si lezali kao osobe. Oboje vesele naravi, djelili smo isti glazbeni ukus, davali si modne savjete, obilazili nove kafice, povjeravali si neke male tajne.
Cesto smo se samo pogledom sporazumjevali. On bi dosao meni kuci s buketom ruza. Iz inozemstva bi se vratio s poklonom koji je totalno pogodio moj ukus. Ja sam bila u stanu kod njegovih roditelja. Jela sam njegovu ruzicastu svadbenu tortu, obisla njegovog prvenca Andreja. I kad sam presla u drugu firmu obilazio me, uvijek nasmijan.
A onda je dosla '92-a. Sreli smo se pred pivnicom. Uputismo se na kavu i onda k'o grom iz vedra neba: "Vidis sta nam rade, osveticemo se mi njima za...". Brzo smo se rastali, a meni je u glavi bucalo: on je nesto pobrkao, gdje me je svrstao, zasto sam mu bila draga...?
Sreli smo se jos jednom, taj put u firmi onog mog Slavena, tada cistoj k'o suza. Iz daljine sam mu uputila pogled, a on je samo spustio glavu.
Sigurna sam da ni on nikad vise nije pitao za mene.
Nada Stefanac
posted by co | 10:27 PM
2 Comments:
Vjerujem da svako od nas prognanih moze ispricati slicnu pricu. Ona se moze razlikovati u detaljima ali sustina je ista. Mozda jednog dana nesto napisem o jednom od svojih bivsih prijatelja koji me je isto tako razocarao devedesetih. U ono par mojih posjeta starom kraju nikada nisam pitao za njega a i nikada necu. Znam da ni on nema zelju da se sretnemo jer da nije tako bar bi pokusao da se javi preko medija koji su danas na raspolaganju. Ali, tesko je naci ispriku za sve ono u cemu je ucestvovao.
Ono sto mene posebno zanima i cime bih se volio baviti da nisam struke koje jesam (i da nam se nije desilo ono sto nam se desilo) je ljudska psiha. Volio bih znati sta se u mozgu pojedinaca desavalo cijelo vrijeme, od rodjenja, djetinjstva, djackog doba, skolovanja, radnog vijeka, pa preko ratnog perioda i sada nakon uspostavljanja mira. Interesantno bi bilo saznati kada je ta klica mrznje posadjena, ko je bio bastovan(i) i kako je uzgajana a da ne bude vidljiva godinama. Covjek mora biti veliki glumac kada se moze 30-40 godina pretvarati da je nesto sto nije. A ni bastovane nismo prepoznali jer i oni pripadaju istoj sorti.
Vjerujem da za sva ljudska ponasanja postoje naucna objasnjenja te da ima onih koji izucavaju ovaj fenom. Jedino me brine sto cak i danas postoje pojedinci koji sebe smatraju ispravnim a koji uporno problem vide na drugoj strani: po njima krivci su oni koji ovakva sramna ponasanja iznose na vidjelo.
e, dragi moji,
za ovog bi zaista trebalo pitati, kako je zasluzio toliku penziju, a ocigledno je da mu penzija ne treba kada ima placenu i hranu, smjestaj i prevoz, a po mome misljenju bi bilo bolje da sponzorise neke od onih izbjeglica na podrucju RS-a, ali to je moje misljenje, samo.
Ovo spada, zaista, u enciklopedijske fenomene:
http://www.nezavisne.com/kolumne/vijesti/64183/Zlatno-srce-vladike-Vasilija.html
Kr.
Post a Comment
<< Home