Taj fini Željko

Produžen pritvor osumnjičenima Katalina Željku, Golić Bojanu, Cerovac Draganu i Radišić Mili.

Okružni sud u Banjaluci, Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala je dana 22.04.2010. godine donijelo rješenje broj 011-0-Kv-10-000 012-p, kojim je prema osumnjičenima Katalina Željku, Golić Bojanu, Cerovac Draganu i Radišić Mili produžen pritvor za još dva mjeseca, zbog postojanja osnovane sumnje da su osumnjičeni Katalina Željko i Cerovac Dragan počinili krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383a. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske, u vezi sa krivičnim djelom zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347. stav 4., a u vezi sa stavom 3. KZ RS i krivičnim djelom manipulacija cijenama i širenje lažnih informacija iz člana 292. stav 2., u vezi sa stavom 1. tačka a) i b) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti,...

Vijest ne tako rijetka iz starog kraja, gdje je lopovluk vec poodavno uhvatio duboke korijene pa ga sada nije lako suzbidi (ako i ima onih koji to pokusavaju uciniti). Ne bi ova vijest zasluzila mjesto na ovom blogu da glavni akter nije jos jedan on mojih bivsih radnih kolega, te komsija sa Starcevice, jedan od onih koje svrstavam u grupu 'umjetnika', onih koji su godinama glumili postenjacine a na kraju svoje pravo lice pokazali tokom ranih devedesetih (i poslije). Radi se, dakle, o jos jednom o kojem neki ne bi da se pise, jer su danas vremena kada proslost treba zaboraviti.

Sa Zeljkom nisam bio prijatelj, vise bih rekao kolega sa fakulteta i posla, ali ipak dovoljno blizak da su me njegovi postupci pocetkom devedesetih iznenadili. Bio je uvijek ugladjen, kulturan u ophodjenju s drugima, jedan od onih za koje bi se govorilo kako se radi o finoj osobi, jer se takav utisak sticao nakon susreta s njim. Radio je u istom firmi u kojoj smo zavrsavali gotovo svi mi koji smo za zivotni poziv odabrali elektrotehniku. Rudi Cajavec nas je sviju primao tako da su se nasa poznastva i druzenja produzavala i nakon zavrsetka studija.

Vise se ni ne sjecam u kojem je OOUR-u Zeljko radio, ali znam da su nam se putevi veoma cesto ukrstali. Ti susreti su se nastavili i kada smo sticajem okolnosti zavrsili u istoj zgradi, onoj koju je Profesionala izgradila za svoje kadrove, kako se to u to doba zvalo. Zeljko je, kazem, uzivao ugled fine osobe: bio je jedan od onih koji se nije i rukama i nogama borio za rukovodece pozicije u fabrici koja je primala sve vise ‘kadrova’ iz Glamoca, Sipova, Grahova, i drugih bosanskih gradica iz kojih su tih godina stizali. Zbog toga me je jako iznenadila Zeljkina transformacija u ranim danima ‘demokratije’ na onim nasim prostorima. Nacuo sam da se promijenio (nisam ga tih dana vidjao jer nam se putevi, opet sticajem okolnosti, u to vrijeme nisu cesto ukrstali), da je izabrao ‘dres’ kao i vecina 'kadrova' u nasoj fabrici, da mu je nacija postala vaznija od dugogodisnjih poznanstava i prijateljstva. Razloge za takvo ponasanje nisam znao. Predpostavljam da je i u njegovom slucaju indoktrinacija u krugu familije bila glavni razlog ali ne mogu to sa sigurnoscu tvrditi. Bilo kako bilo, Zeljko se u ‘demokraciji’ dobro snasao, a kako se moze zakljuciti iz njegovog ‘uspjesnog poslovnog puta’, u ratu a i poslije njega, ocigledno je da je znao kako se treba postaviti. Ne stize se do direktorske fotelje bez posebnih zasluga, narocito u vremena kada je ‘pravilan odnos prema svojoj naciji’ (a to podrazumijeva i odgovarajuci odnos prema onim drugima) bio odlucujuci faktor.

Zbog toga me ova (vec pomalo odstajala) vijest iznenadi jer ne znam kako bih je tumacio. U Banjaluci se ‘legalno’ krade vec godinama (imovinu koju su prognanici stvarali krcmi ko god je u prilici) pa mi kriteriji po kojima izabiru one koji su prekrsili zakone nisu bas jasni. Predpostavljam da je sada glavni adut u rukama pripadnost stranci ‘voljenog vodje’, pa ostale karte ne vrijede bas mnogo. Jer iz jedne druge vijesti vidim da je moj bivsi poznanik (radni kolega i kosmija) Zeljko cijelo ovo ‘demokratsko’ vrijeme ostao vjeran stranci za koju se pocetkom devedesetih opredijelio a koja vec duze vrijeme ne drzi kajase u svojim rukama.

Sta ce se sa Zeljkom na kraju dogoditi (da li ce mu biti sudjeno i da li ce ga proglasiti krivim) manje je vazno. Mnogo vaznije je naravoucenije da se lopovluk (u vecini slucajeva) ne isplati i da je najvece covjekovo bogatstvo upravo ostati covjek. Jer mnoge stvari se mogu novcem kupiti ali postenje, tesko. Osim ako nisi clan 'pobjednicke ekipe'.

A ova slika, na kojoj se moze vidjeti moj bivsi skolski i radni kolega, je napravljena u neka druga vremena, kada nam novac i ‘mjesto u drustvu visoko’ (kako bi Djole znao reci) nisu bili ni na kraj pameti. Ili su samo neki (naivno) tako mislili.