Treci sastanak

Vozimo se prema BL i prebrojavamo koliko nas je bilo prosli put. Nedostajala je kolegica iz Karlovca, kolegica iz Amerike, kolega iz Zagrba, dvojica kolega iz Srbije i kolegica kojoj smo isli na grob.
Kroz BL opet zmirim, sve do Kastela. S parkiralista sidjoh na plac da promjenim nesto deviza i kupim srbijanski kajmak. O travnickom siru i ne razmisljam. Njega, onakav kakav je bio, nema vise ko praviti.
Zamolih ljubaznog, mladog konobara da ostavi kajmak u frizideru i usput dodajem da je sve lijepo, samo tih zahoda...
" E da vi znate gospodjo koliko je ovaj ovaj objekt star..."
" E da vi znate mladi gospodine..." izleti mi iz usta, pa usutih. On mene smatra strankinjom, prodje mi glavom.
Dan je onakav, kakav se pozeljeti moze. Na terasi smo Kazamata, punoj cvijeca. Ispod nas Vrbas.
Zelen. Ovaj put nema prozivke. Pricamo kao da smo se sve ovo vrijeme vidjali, a proslo je pet godina.
" Eno Ale ", povika kolega, i ja se u trenu nadjoh kraj ograde. Da, nije moglo drukcije. U davnim godinama uvijek smo se sretali bas na tom mjestu.
Ugodnu atmosveru odjednom narusise poviseni tonovi :
" Sta vam je moja mater bila kriva ? "
" A sta ste vi nama radili ?"
" Ko mi ? Kojima vama ? "
Smirise kolege ovu dvojicu, napravismo jos koji snimak i bi kraj.
Da, moralo je jednom to izbiti, ne moze se stalno gurati pod tepih.

Ne znam zasto Ti Saima falis moje pisanje. Evo skroz sam promasila temu koju sam sama sebi zadala. Perce odluta kud ga je srce vodilo. Htjela sam pisati o nekom iz razreda, htjela sam pisati o groznom nesporazumu iz skolskih dana do koga je doslo zbog porijekla iz razlicitih miljea.
Cudan je zivot. Trebale su doci poslijeratne godine, trebala me nazvati sestra, trebala mi je ispricati pricu zene moga skolskog druga, da bih ja napokon shvatila o cemu se radi. Ta prica je bila prvo na sta sam pomislila kad sam procitala onaj Tvoj tekst. Ona me ponukala da pocnem ovo pisati, a na kraju je ne napisah.
Nekako sam zalosna dok zavrsavam ovo s mislju da medju nama vise nema Vesne, Aljose i Vojkana. Zalosna sam i zato sto su svi moji drugovi drugarice iz razreda u onim gradovima i u onim zemljama u kojima su bili i prije rata. Svi osim mene.

Nada Stefanac