Slike iz Pakoštana

Nije vrijeme za kupanje

Otišli smo dolje da sredimo kuću za odmor i da se okupamo, naravno.

Od kupanja nije bilo ništa, vrijeme sunčano, ali vjetrovito i prohladno. U samoj kući nije bilo nekog posla, ali je zato vrt bio u katastrofalnom stanju. Mi smo na našoj parceli nastojali sačuvati sve autohtono drveće. Kažem nastojali, jer nekima to drvece ne znači ništa, pa je za vrijeme rata posječeno nekoliko stabala. Ostale su još tri crnike i neko vrlo dekorativno drvo kojemu ne znam naziv. Crnike smo temeljito obrezali. Maslinu i smokvu to čeka na proljeće. Ruzmarin i lavandu bi trebalo zamijeniti novim sadnicama. Mislim da ćemo to raditi na jesen.

Svaki dan sam s Filipom i Dominikom išla na plac. Bez potrebe, ali to mi je gušt. Izmedju ostalog uporedjivala sam i cijene: u Zagrebu su smokve 12 - 15 kn, a u Pakoštanima 25 -30 kn. Breskve su 10 kn u ZGB_u, a dolje 15. Uvijek im je plac za turiste bio preskup iako su obdareni izvanredno plodnim tlom. Čak je i morska riba jefinija u Zagrebu.

Jučer smo se vratili u kišovit i hladan Zagreb. U sivilu dana moje čeri rajčice svijetle kao mala sunca. Dvadeset šest komada na malom, krhkom stablu.

Pozdrav svima, Nada

Zagreb, 24.06.2015.

U potrazi za rakovima

Ulov

Isusova krunica

Luna se dosađuje dok se oni kartaju

Vreće za smeće su napokon pune

Dominik i susjedica

Kakao sa šlagom rano u jutro

Čeri rajčice

Minuli blagdani

Na ulazu

Unatoč hladnom i vjetrovitom vremenu sestra i ja smo odlučile prošetati Maksimirom. Već u tramvaju, a na ulazu u park pogotovo, dalo se primijetiti da se kolone ljudi slijevaju na proslavu Prvog svibnja / maja.

Već odavno je taj blagdan, na žalost, dobio revialni karakter. U socijalizmu se to i moglo pravdati jer radnici su imali velika prava i redovite, iako male plaće. Danas u Hrvatskoj ako radnik i radi, pitanje prima li plaću. Ne kažem, ima i dobrih poslodavaca, ali jako malo. Ako je ikad postojao razlog za borbu, pa i bunt, onda je to danas. Ima nekih pokušaja, ali sve se brzo razvodni. Glavni razlog nisu sebi samodostatni sindikati, nego nesolidarnost radnika.

Sestra

Na samom početku parka predstavnici neke marginalne lijeve stranke nemaštovito dijele letke. Ja sam ih prvo odbila misleći da su Jehovini svjedoci, ali na upit aktivistkinje : " Zar ni toliko? ", obratih pažnju na sadržaj lektka i uzeh ga. Hajde, bar su predstavnici nevladine udruge Živi zid  svojom jarko žutom odorom skrenuli pažnju na sebe. Poznati su najviše po tome što se suprostavljaju deložacijama i što je njihov mladi član bio predsjednički kandidat.

Prolazimo pored mjesta gdje dijele grah. Izgleda da

Trubaci

su ga stvarno puno skuhali, jer svi ga jedu i ima još.  Karanfila više nema - nije ni čudo jer mnogi nose bukete od po 8 - 10 kom. I na tom banalnom primjeru se vidi ljudska nesolidarnost - meni i nikom više. Da su ga morali platiti ma i kunu pitanje bili to učinili. Stižemo do one poznate, ali meni ne baš drage čelične pozornice. Trenutni program mi nije baš po ukusu - tamburaši i trubači iz Makedonije.

Kravat Pukovnija

Uhu mi više godi Bolivijska muzika na prilazu Vidikovcu, a oku krasni dečki Kravat pukovnije. Na Vidikovcu besplatna kava, ali nema mjesta za sjesti. Pričekali smo malo očekujuci gradonačelnika, ali kako se nije pojavljivao, otišle smo s druge strane Vidikovca gdje je zasvirala limena glazba. E to je za mene ona prava asocijacija na 1. maj. Podsjetilo me to na vrijeme kad je moj tata svirao Ljubijskim, a poslije Miro Banjalučkim ulicama, budeći ljude na uranak.

Nada

Zagreb, 02. svibnja, 2015

Enisa - UMJESTO KOMENTARA

Srbijanka

Vec dulje vrijeme prolazim kraj ovog prekrasnog grma i stalno si obecavam da cu se vratiti sa foticem. Zaboravim. Jutros primjecujem da je vec prilicno ocvao i prisilim se da se vratim i poslikam ga. Listovi mu u dnu stabljike ruzni, veliki, grubi , a gore, u visini more  bjelo-ruzicastih njeznih cvijetova. Malo slikam, malo se divim grmu i tek kad sam odlucila ici kuci primjetim kako me s ocitim ponosom promatra susjeda, vlasnica prekrasnog vrta. Pitam je kako se zove cvijet ? " Nitko ne zna ", kaze mi.  " Za vrijeme Tita u blizini je zivjela jedna Srbijanka. Ona nam je dala sjeme. Po njoj mi taj cvijet zovemo Srbijanka", objasnjava mi susjeda sa naglaseno prigorskim tonalitetom u glasu. Susjedin vrt je inace prekrasan, pun juka, raskosnih begonija, pustinjskih zvijezda, ali ja radije pogled zadrzavam na mindjusicama, skromnim turskim karanfilima, orlovim noktima i ostalom cvijecu koje me asocira na vrtove moga djetinjstva.

Srbijanku je posijala na dislociranu travnatu povrsinu da bi istakla njenu raskos. Meni samo smeta sto se u njenu vilinsku krunu upetljao dosadni i priprosti hibiskus.

Nada Štefanac,  Zagreb. 29. lipnja, 2014.

Orlovi nokti

Srbijanka u zasticenom kutu

Još starije slike (umjesto komentara)

Postovana gos. Winkler

Internet je zbilja cudo. Mene fascinira i uzbudjuje kad dobijem reakcije od kud se ni u snu ne bih nadala.

Banja Luka se na zalost srami cak i svojih slavnih sugradjana druge nacionalnosti i sustavno ih presucuje.

Ovdje cu predociti jedan mali dio teksta , inace posvecen kontessi Adelini Del Mestri, a koji se odnosi na Banju Luku. Tekst je iz serije napisa "Devet bisera opatijskih kruna", a napisao ga je Jan Bernd Urban na portalu Liburnija.net. Vi sigurno znate puno vise o tome, ali nasim citateljima ce to zacijelo biti zanimljivo.

Još za njena života došla je do spoznaje da je nepredvidivim božjim putovima u malenom bosanskom mjestu Petrićevac kraj Banja Luke na svijet stigao jedan Del Mestri. Guido del Mestri (1911.-1993.) je zasigurno bio jedan od onih neponovljivih likova, koji nas uvijek iznova tjeraju na razmišljanja o nepredvidivosti našeg života. Rođen kao austrijski grof, talijanskog materinjeg jezika, rano djetinjstvo proveo je na kaldrmi bosanske kasabe igrajući se s hrvatskim katolicima, srpskim pravoslavcima i bosanskim muslimanima s kojima je dijelio sve muke i radosti školovanja prvih četiri razreda u kojima je i učiteljeva pismenost bila upitna. Ono što naša Adelina nije doživjela, bio je nastavak te priče, na koji bi, da ga je doživjela, vrlo vjerojatno bila silno ponosna. Mali Guido je iz Banja Luke krenuo na daljnje školovanje u isusovački kolegij Kalksburg kraj Beča. Godine 1936. zaređen je za svećenika. U međuvremenu je stekao akademski naslov doktora filozofskih nauka, dok je 1937. dodao tom naslovu doktorat teologije, a svega tri godine kasnije brani doktorat iz kanonskog prava. Ataše u nuncijaturi u Beogradu, sekretar u predstavništvu Vatikana u Beirutu, referent nuncijature u Bukureštu, službenik u sekretarijatu Vatikana u Rimu, otpravnik poslova u Damasku i Djakarti, savjetnik u nuncijaturi u Bad Godesbergu, apostolski delegat u Nairobiju, apostolski delegat u Meksiku, pronuncijus u Ottawi i konačno nuncijus u Njemačkoj. Biskup, nadbiskup, kardinal.

Tečno vladanje hrvatskim, talijanskim, njemačkim, engleskim, francuskim, rumunjskim i dakako latinskim jezikom. Skroman i ambiciozan istovremeno, povučen i izvanredno savjestan, suveren u donošenju i najtežih odluka.

Za nas, koji pokatkad koračamo stubištem Del Mestri korisno je znati da je kardinal Guido del Mestri, izuzetno mnogo učinio za smanjenje patnji hrvatskog naroda u ratnom vrtlogu u kome se našla Banja Luka njegova djetinjstva.

O tome može najboljim svjedokom biti dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup.

Tekst zavrsava zgodnom recenicom :  Neki bi pricali, ali nemaju o cemu, neki ne znaju pricati, a imali bi o cemu.

Lijepi pozdrav i hvala Vam na javljanu.

Nada Štefanac

Još starije slike

Baka Justa i dida Jure

Prije otprilike sto godina opapa Rudolf Erban, Čeh iz Praga, i omama Justina Erban, rođena Blansar, po ocu Francuskinja, po majci Mađarica, iz Vukovara, svoj raj na zemlji pronašli su na imanju Petričevac. Imali su dvoje djece koji su se isto zvali Rudolf i Justina. Rudi se oženio Pražankom i ostao u Pragu, a Justa, Mirina baka, se udala za Juru iz trgovačke obitelji Štefanaca koja se iz Slunjskog područja ( ne znam točno ) doselila u Banju Luku nakon povlačenja Turaka. Neću vas puno gnjaviti poviješću obitelji moga muća jer mislim da slike govore puno više, samo ću reći da su Erbani nakon drugog svjetskog rata ostali bez Petričevca, a Banja Luka je nakon zadnjeg rata ostala bez svih četrnaest potomaka ove obitelji. U ovaj broj nisam uračunala nas koji smo bračnim ugovorima ušli u obitelj Štefanac.

............................................................................................................

Mihljevic i Erban

Pišuci na ovom blogu znam da sam pogodila mnoge u Banjoj Luci. Ipak stojim iza svake svoje riječi. O nekim ljudima nisam pisala zbog prevelikog gađenja prema njima. Nisam pisala i o nekima prekrasnima da ne bih dodatno ugrozila njihov i onako težak položaj. Bumerang je pogodio i mene, i to sa strane s koje to nikad ne bih očekivala. Zato koristim blog za kratku poruku :

Dragi moj i dobri Haveru ( veliko H iz poštovanja )

Ne znam jesi li me čitao kao onomad u školi, što si mi puno poslije priznao, ili su ti samo prepričavali. Ali, ako si i u jednom trenutku pomislio da ti prebrojavam krvna zrnca onda me voliš puno manje nego ja tebe.

Zauvjek tvoja odana haverica.

Nada Štefanac, Zagreb, 22. lipnja 2014.

Imanje Petričevac

Erban i Mihljevic

Erban i Mihljevic, druga strana

Na Petričevcu

Moj svekar, glumac

Moj svekar, beba

Moj svekar, laf

Raskitili smo bor

Jutros je naše božićno drvce završilo na travnjaku obližnjeg parkića. Zadnja stanica mu je kompostište. Svjetla pozornice su se ugasila i život će krenuti dalje s puno manje sjaja i ozračja koje nas je grijalo ovih dana. A bilo je zbilja krasno, posebno.

Čisko

Znate već da Miro i ja nismo vjernici, te da nam Božić spada u onaj mali dio tradicije koji nas veseli. Zadržali smo nešto od starog, a to je da bor kitimo na Badnjak jer ja želim da posebnost ugodjaja počne baš tu veče. Prihvatili smo  nešto novo, a to je da za Badnjak ipak sjedamo za svećani stol, što dolje gdje smo živjeli nije bio običaj. I ove godine, već po tradiciji, na ručku nam je bio Čisko. Koliko radosnog raspoloženja nam je donjeo možda najbolje govori gotovo ispražnjena boca stocka, a da to nismo ni primjetili. Veže

Zagreb, Banjaluka, Zadar

 nas nježno prijateljstvo i puno zajedničkih doživljaja, pa priči nikad kraja. Današnje Banje Luke, gdje on i sada živi, gotovo se i nismo doticali. Tek nešto malo priče o onoj prosinačkoj igranci u BL. Dva dana poslije Čisko nam je doveo Bubu i Adnana iz Zadra. I opet isto; radost i priča, priča, priča... I komplimenti, naravno. Tako je to kad sam medju gentlmenima. A onda zbilja iznenadjujući telefonski poziv. Prijateljica Nada, starija  kolegica došla iz Prijedora u Zagreb. Želi me vidjeti. Našli smo se u

Tri Ljubijanke

Tkalci. Povela je i treću Nadu, sada Zagrebčanku, po rodjenju Ljubijanku. Ljudi moji nisam se toliko napričala za cijelu godinu.

Spominjanje različitih gradova, pa i država govori da udaljenost nije prepreka pravim prijateljstvima.

Šlag ovih praznovanja bili su nam Filip i Dominik. Uz njih dvojicu vragolana pripreme za Novu godinu baš i nisu bile lake. Ipak se sve stiglo, i sam doček mi je bio ljepši nego ikada. Priuštili smo im i dječiji šampanjac i mali vatromet. I oni već imaju svoje obaveze, pa smo se nakon tjedan dana, napornih ali divnih, rastali teška srca.

Do novih ugodnih susreta lijepi pozdrav

Nada

Živjeli

Zgb,10. siječnja, 2014.

Advent u srcu Zagreba

Jelačić plac

Ni jedne godine, pa ni ove, nismo propustili priliku naći se u centru grada u vrijeme Adventa. S Filipom i Dominikom to postaje sve teža i teža misija jer ih je jako teško držati na oku u neopisivoj gužvi, a bez njih to nije to.  I oni vole s nama, znaju da su dida i baka za njih široke ruke. Uz obaveznu picu, fritule, toplu čokoladu, tu je još puno želja za kojekakvim drangulijama. I ako se sve to prodaje na puno mjesta redovi čekanja su ogromni. Izrazili su i želju da ih slikamo na ponijima, ali nam ćerka to nije dozvolila. Kaže da je to jako stresno i naporno za te jadne životinje. Složila sam se s njom, o tome prije nisam razmišljala. Naše odustajanje im nije baš puno pomoglo, ali je bar nama savjest bila mirna.

Filip i Dominik

Jelačić plac je stvarno pretrpan; ogromna pozornica sa prigodnim programom, ogroman šator pun ljudi, klizalište, adventskom vijencu smo jedva prišli. U Bogovićevoj pravi slalom. Sva sam se zalila kuhanim vinom trčeći za djecom i izbjegavajući posjetitelje sajma. Naj više me se dojmio Zrinjevac. Prekrasno svijetli okićen sa bezbroj sitnih lampica, male bijele drvene kučice, dodatno dekorirano starim biciklima i sankama. Zbilja maštovito i vrlo ugodno za oko. Napravila sam hrpu fotografija ali zbog gužve nisam baš uspjela dočarati atmosveru adventske noći u Zagrebu.

Lijepi pozdrav iz hladnog Zagreba.

Nada

Bicikl

Bogovićeva ulica

Digitalne igre i na ulici

Drangulije

Fontana na Zrinjevcu

Mali bicikl

Paviljon na Zrinjevcu

Sinoc u Maloj dvorani

Sve dok se prostor male dvorane popunjavao njeznim tonovima Scarlattijeve sonate za klavirom je sjedila mala curica plahih okica i djecijeg osmjeha Azra Medic, nasa Asicka. Kad je klavir zagrmio svom puninom tonova izazvanih njenim znanjem, tehnikom i senzibilnoscu shvatila sam da je Azra postala zrela zena i vrsna umjetnica. Bi mi pomalo zao sto nesta one djecije nevinosti, ali istovremeno me obuze dragost kad svatih u kakav se prekrasan cvijet razvila.

Na zalost dvorana je bila poluprazna, vjerovatno i zbog zbilja groznog vremena. Ipak mislim da to za Banjalucane nije smjela biti prepreka. Propustili su jedan prekrasan koncert njihove bivse sugradjanke.

Nada

Zagreb, 11.12. 2012

PS. za Saimu : Pijanistica Azra Medic odnedavno zivi u Sarajevu i radi kao profesorica na sarajevskom sveucilistu. Bit ce sigurno prilike da je poslusas. Nemoj je propustiti.
Iza fotoobjektiva je bio Miro.

Asicka, mama Aida i ja