SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, December 30, 2017

Kod nas (nastavak)

25. 12. sam oko 09h otvorila blog i vidjela Saidin prilog. Nekoliko minuta iza toga zvoni poštar i predaje mali "paketić" kako ga je nazvala Saida.

Prediva čipkana tunika

Pokloni

Ja sam nastavila čitati i zamolila Vicu da ga otvori.
Bile smo u ovoj njenoj kraćoj posjeti u Sarajevu sigurno petnaestak sati zajedno.
Ništa od ovoga sto je preživjela od svog odlaska nije spominjala. 

Završila sam prilog i plačući. Razmišljala sam o vama svima koji ste "na pravdi Boga" istjerani iz svojih domova, nepripremljeni na tako nešto, pomjereni iz svojih urednih i sretnih života.  A mnogi drugi iz Sarajeva ustrašeni za budućnost i budućnost svoje djece koja su bila od malih beba pa do 15 godina.
Svi su čuli za organizovanje konvoja za Hrvatsku, pa zadržavanja i maltretiranje na Ilidži koja je već tada postala srpski teritorij. U Hrvatskoj se moglo i opstajati sve do sukoba HVO i Armije BiH. Mnogi su se odlučivali na daleke destinacije. Sa svih strana i svih narodnosti počele su seobe bez cilja.

Onda sam počela  uporedjivati život nas koj smo ostali u svojim gradovima i svojim domovima, sa svim komšijama s kojima smo do tada zivjeli, a nismo mogli ni u snu pretpostaviti šta nas čeka. Ali uz slogu i dobru organizaciju i pomoć koja je stizala preko "Dobrotvora" (to su bili privatni paketi od rodbine  i prijatelja iz djelova buduće RS i Srbije) i „Adre" (ovo su bili privatni paketi iz cijelog svijeta i prijatelja) i odabranih od strane "Merhameta" (ovo smo saznavala puno poslije rata da je to išlo iz "državnih sredstava"). Humanitarna pomoć iz ratni zaliha stranih zemalja sa datumom proizvoda čak i iz 1956 god. su dijeljeni svima po mjesnim zajednicama.
Ali niko nije ovako slikovito, iskreno i emotivno opisao svoj "križni" put kao jedna samohrana majka sa dječakom od 10-tak godina.

A stotine drugih, koji su imali svoje puteve i gdje su sve sigurno svaka posebna za sebe .
Sva ta poniženja, svi ti minimalni uslovi za život dostojan čovjeka ostat će neispričane .

Nazalost jer sve sto nam se na Balkanu dešava , dešava se zbog nepostojanja jedne istorije. Kaže se da je istorija učiteljica života, a mi nismo nikad imali tu učiteljicu, pa ni danas.
Meni će ovaj prilog sigurno biti zbrkan jer misli nadolaze bez kontrole a emocije čine svoje.


Kada je Vice otpakovao paket, toliko lijepih stvari koje nam je Saida uputila i tekst čestitke, otkrile su mi još jednu vrijednost ovog bloga. Pet, šest osoba su zamolila Coa za moju e-mail adresu i uz moju saglasnost sam upoznala divne osobe za koje znam da i da su divni i čestiti ljudi. Ovde me je pronašao i moj dragi prijatelj iz mladosti Oskar kod kojeg smo Vice i ja sa njegovom divnom suprugom Gitom proveli predivne dane u Beču i nekoliko zajedničkih susreta  u Sarajevu i Banjaluci.
Zadnje je ovo druženje sa Saidom. Ona nikad nije imala sestru a ja sam izgubila svoju, koja mi sve više nedostaje, pa smo možda i zbog toga uspostavile neki tako blizak odnos.

Ja sam oduševljenja njenim stilom pisanja, njenom rječitošću a posebno njenom energijom i njenom strašću u odgoju koje smo obe dobile od svojih nena. Da je sreća u davanju a ne u uzimanju.
Sinoć sam poslije gledanja na TV N1 Presing - intervju sa Josipom Pejakovićem bila presretna poslije te emisije. Zaspala sam sretna što Bosna ima takve gromade od ljudi. Ko god je u mogućnosti da to pronadje na YUTUBE srdačno preporučujem svim Bosancima i Hercegovcima koji vole ovu našu zemlju.

U prilogu šaljem poklone iz "paketića" koji smo dobili od Saide.
Šaljem i tekst čestitke koju smo dobili (uz dozvolu pošiljaoca).


Ovo je marokanski čaj u hotelu Bristol u Sarajevu.
Predivan. Sve različito ima vrijednosti.

Šaljem i obavijest, da je poznati predratni Sarajevski hotel "Bristol" promijenio vlasnika. Bio je neki arapski bogataš, ili naš??????. Nije išao posao bas najbolje, nije bilo alkohola, pa je preuzeo neki lanac hotela "Novotel". Nisam čula za njih ali ima alkohola i divni koktela sa pomalo alkohola. Ostavili su i divni marokanski čaj sa prelijepim  aranžiranjem.
Sve to nas normalne gradjane čini sretnim.



Zar ovo nije nešto najljepše što je neko smislio?
Naše granice i oblik srca ne bi mogli iscrtati ni
najprecizniji slikari svijeta.


Kad je bilo napadnuto selo Ravne, ovo pro je rekao gospodin Alija,
a ovo drugo umjetnik i mi normalni građani


Šaljem i tri razglednice mladih bosanskohercegovačkih umjetnika da se divite pameti i kreativnosti naše gore lišća. 
Pozdrav Saima

Labels:

Thursday, December 28, 2017

Prvi Božić u Americi

Prođe još jedan Božić. Ovaj put bez okićene jelke i žaruljica ispred kuće. Prvi put otkad znam za sebe. A u našoj kući se Božić slavio i u ona gadna vremena, za vrijeme diktature i represije kako mnogi danas vole reći, tražeći ispriku za svoju dvoličnost i opravdanje za zla koja su u ime Boga i Isusa počinili.

Božić se, kod nas, slavio, okretalo se prase na ražnju, kitila se jelka, pravili se kolači, okupljala se familija. I nikada niko zbog toga nije imao problema.
Božić smo nastavili slaviti i po dolasku u USA, što zbog tradicije, što zbog okruženja u kojem se o Božiću počne pričati mnogo ranije od 25. decembra, a na radiju se božične pjesme vrte po cijeli dan kao da na svijetu nema druge muzike nego one posvećene ovom velikom katoličkom vjerskom prazniku. Iako se o proslavi Božića i svemu što uz to ide ovdje počelo malo drugačije razgovarati prije par godina, spominjući druge vjere i njihove praznike koji padaju u gotovo isto vrijeme i koji su, na izvjestan način, gurnuti u drugi plan, slavili smo ga s familijom i ono malo prijatelja što podijeliše našu sudbinu kao što to čini većina Amerkanaca. Ove godine ne bi niko od familije (sin i njegovi zbog opravdanih razloga nisu mogli preko velike bare a kćer je otišla u Australiju da se odmori od naporne godine) ali su Tufekčići došli kao i uvijek do sada. I bilo je lijepo jer je sa prijateljima uvijek lijepo ma gdje i zbog čega se družili. A politiku smo malo potisli u drugi plan iako to nije jednostavno zbog svih promjena koje su se desila zadnjih dvije godine. I tu je svu svoju moralnu bijedu pokazao novi predsjednik koji ne može propustiti niti jedan dan da nekoga ne uvrijedi ili mu pokvari raspoloženje svojih ispadima kojima izgleda nema kraja. Dokle će to tako ići i kako će se sve završiti, vidjet ćemo.


Božičnji ručak: pečeno pile s krompirom, na
kuhinjskom stolu koji se klimao jer mu je jedna noga
bila pričvrščena "ko babin zub"

Saidina priča me vrati u dane našeg prvog Božića u Pittsburgh-u. Proslavili smo ga u iznajmljenom stanu u zgradi u kojoj je većina stanara živjela od pomoći države, nesvjesni da smo se našli u komšiluku gdje se droga dila svakodnevno a policija navraća veoma često zbog raznih problema. Jelku i nakit su nam donijeli a mi smo je smjestili u ugao polupraznog stana na sedmom spratu povelike zgrade u kojem se skrasilo društvo s dna američkog društva (kako je to izgledalo pokazuje par fotografija koje prilažem). U posjetu nam je došao otac Alex, draga osoba koja nam je puno pomogla u prvim danima našeg prognaničkog života. Par dana prije Božića smo po prvi put po dolasku u USA kupili pivo jer se ranije za takve stvari nije imalo novaca. Za food stamps-e, koje smo dobijali od države kao pomoć, alkohol se nije mogao kupiti pa smo tako jedo vrijeme živjeli kao pravi vjernici. Kako je Nera (a kratko iza nje i ja), dobila posao, od prvih zarada (a počeli smo s najnižim satnicama) smo si mogli priuštiti pokoje pivo a od oca Alex-a je Nera na poklon dobila karton nekakvog jefinog vina koje je on dobio od nekog drugog. I djeca su dobila poklone. O kakvim se poklonima radilo najbolje pokazuje izraz Sanjinog lica na jednoj od fotografija.
Navratio je i otac Alex s Vicky, izbjeglicom iz Kenije
kojoj je pomogao da dođe u USA

Slika prvog Božića ne bi bila potpuna da ne spomenem garderobu. U Pittsburgh smo stigli ljeti a u par torbi smo, pored albuma i par sitnica koje su nam bile drage, utrpali nešto malo garderobe tako da sam ja taj dan obukao dobro očuvanu trenerku koju sam donio iz Banjaluke a djeca su bile obučena u ono što smo dobili kao pomoć od dobrih ljudi. Odjeća je bila nošena ali dobro očuvana. Tako će, na sreću, biti još neko kraće vrijeme dok konačno nismo stali na noge, tj, dok nismo dobili poslove koji će nam omogućiti da živimo život onako kako smo navikli.


A šta je ovo?

Sanja i Davor ispred jelke. Garderoba, dobijena od dobrih ljudi.
Desno se vidi TV antena kojom smo hvatali samo lokalne programe
na poklonjenom televizoru čija je slika jako vukla na zeleno

Od tog prvog Božića ovdje u USA se promijenilo mnogo. Već odavno živimo u svojoj kući, otac Alex se preselio na drugi svijet, djeca pozavršavala fakultete i otišli svako na svoju stranu, familija se uvećala za dvije unuke, ja već odavno u penziji a i Nera će, ako ne bude iznenađenja, uskoro. Mnogo toga se u međuvremenu zaboravilo ali mnogo se toga i pamti. Zbog toga bi me radovalo, a to ponavljam počesto, da se i drugi koje je zatekla ista sudbina, jave sa svojim sjećanjima jer ona zaslužuju da budu zabilježena.

Labels:

Tuesday, December 26, 2017

Čestitka od Nataše



Zahvaljujem na cestitkama i uzvracam svima s istim zeljama, sve ste rekli, nemam sto dodati!


Uzivajte u miru bozicnih blagdana i neka je vama i vasim obiteljima sretna 2018!

Sretno svima!

 Natasa

Labels:

Monday, December 25, 2017

ČESTITKA

Blogg "Slike i dogadjaji" sam već nazvala diplomatsko-konzularnim predstavništvom svih ljudi cčsta obraza, uzdignuta čela i sačuvane pameti, što je danas i vrlo teško kraj "fino počešljanih i umom potkresanih", koji, nažalost, utiču i na našu sudbinu. Lijepi požutjeli "papirus" kao podloga i grafički dizajn blogga, čitkost, a nadasve pismenost svih koji se oglašavaju na bloggu, predstavlja poseban i uzorit primjer u danas skoro svima dostupnom virtualnom svijetu!

Davne 2006. godine sam svim bloggerima zazeljela

Sretnu i bericetnu i radosnu 2006.godinu !

sto cinim i ovaj put, ali danas Sretnu i bericetnu i radosnu 2018. godinu, ma gdje bili na planeti Zemlji! (danas nas ima na Novom Zelandu, Tasmaniji, pa cak i blizu Sjevernog pola), i umjesto dodatnih rijeci u ovogodisnjoj cestitki,poklanjam Vam jednu izbjeglicku pricu, koja ce sa mnom zivjeti dok i ja zivim!

Novogodišnja čestitka koju crtaju ljudi invaliti,
bez ruku i nogu - ustima i kučicom u ustima
(svake Nove godine ih novčano pomaže, izvjesnom sumom novca)


Prijateljstvo bez granica.....

U Kraljevinu Svedsku sam usla krajem juna 1993.godine, nogom stupila na svedsko tlo zajedno sa mojim sinom Kenanom 20 minuta prije 24.00 sati, tog sudbonosnog dana kada je Svedska sluzbeno zatvorila svoje granice za bosanske izbjeglice!

Vazno je bilo stici i to sam uspjela, jer je odluka pala u Zagrebu samo dva dana ranije, nakon 13 mjeseci izbjeglistva i rada. Zagreb je bio grad moje mladosti, mog studija i mog postdiplomskog, mojih najblizih srodnika, mojih ljubavi, mojih putovanja i sve je islo iz Zagreba, vise nego iz Sarajeva, iako sam se samo nadala da se sto prije vratim u Sarajevo, gdje je ostala moja draga majka.
Ali, tada je propala i zadnja nada da ce to biti moguce. Jos je jedino Svedska dva dana prihvatala izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, zato je to bila i moja jedina destinacija da sklonim glav , prvo svom sinu, a onda i sebi!

Nakon policijskog intervjua na samom stokholskom aerodromu Arlanda, policija nas je transportirala u veliki prihvatni centar nedaleko Stokholma, Carlslund, gdje smo ostali skoro dva mjeseca, ne samo medju izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine, nego i iz Sandzaka, Crne gore, Srbije , te mnostvo drugih nacionalnosti, koje vise ne mogu ni pobrojati!

Traumaticno iskustvo spavanja u sobi sa 30 ljudi, hrane sa kazana kuhara Pakistanca i svih njegovih zacina, tusevi sa mirisom klora i ostalih dezinficijenasa, su ucinili da sam svaki dan cekala neki drugi smjestaj i manje nepoznatih ljudi oko mene!

Uz veliki i humani angazman svedske asistentice za izbjeglice u kampu, kojoj sam izrazila zelju da bih sa sinom zeljela negdje blizu Uppsale, tod najstarijeg Sveucilista u Evropi, ponovo u kamp, ali manjeg obima i za mene, koja sam u Zagrebu za 13 mjeseci izgubila 27 kg- manje napornog!'

Ucinila je gdja Åsa sve sto je mogla, i nakon dva mjeseca, pod jesen 1993. god. autom nas odvezla u Tierp, mali gradic od 20000 stanovnika, ali samo pola sata regionalnim vozicem do prelijepe Uppsale, tog akademskog i svjetski poznatog grada, u kojem je svedski filmski reziser Ingmar Bergman, snimao svoj film "Fanny i Aleksander", nagradjen mnostvom "Oskara" U Tierpu, tom pitoresknom gradicu u svedskoj oblasti Uppland poceo je nas novi- svedski zivot ! Zivot dostojan covjeka, sa takvim vazavanjem mog statusa samohrane majke, koja se odmah po dolasku drustveno angazirala i socijalnoj sluzbi opcine stavila na raspolaganje sve svoje intelektualnekapacitete i jezicku kompentenciju, da bi i ostalim Bosancima, najvise onim iz Srebrenice, pobjeglim ispod noza krvnika i mnostvom majki ciji su muzevi nestali preko noci!

Ali, nas zivot u Tierpu, obiljezen je i jednim izuzetnim prijateljstvom o kome bih mogla napisati cijeli roman, sa ljudima koji ce u mojim mislima i mom srcu ostati dok ja zivim! To je bracni par Eriksson, gosp. Curt i gdja Barbro Eriksson, moji susjedi u Tierpu, cija je vila bila u neposrednoj blizini mog i Kenanovog stana, unajmljenog na sopstvenu inicijativu, da bi moj sin mogao ici u regularnu srednju skolu, a ne na neke izbjeglicke kurseve.


Gospođa Barbro Eriksson i ja
Naravno da je taj stan trebalo i placati, pa sam ja odlucila da nesto jos dodatno zaradim , ne samo instrukcijama iz matematike , kemije, engleskog , njemackog, vec pekuci i domaci hljeb i znajuci da to Svedjani jako cijene i vole! Tog dana sam u stanu ispekla dvije lijepo oblikovane struce, jos tople umotala u ispeglanu i ustirkanu bijelu kuhinsku krpu, stavila u ceker i krenula. Gosp. Erikssona sam srela na njegovom travnjaku, gdje je zgrtao jesenje lisce ispod stabala jabuka u svom izuzetno njegovanom i lijepom vrtu!

"Dobar dan! Ja sam vasa susjeda , stanujem ovdje preko puta. inace sam Bosanka iz Sarajeva, izbjeglica sa sinom koji vec ide ovdje u skolu!

Ispekla sam nas domaci bosanski hljeb, jos je topao, pa sam mislila da biste zeljeli probati! Izvolite !
Naravno da me je pogledao, nasmjesio se , uzeo ceker i zahvalio se, upitao za adresu, ime i prezime, jer zeli prvo da unese u kucu i pokaze svojoj zeni!




Prvi Božić u Švedskoj kod familije Eriksson

Tako je krenulo! Dan poslije je gosp. Eriksson pokucao na nasa vrata, vratio ceker, donio novcanicu od 100 kruna, i deset lanenih prekrasnih salveta sa izvezenim monogramom""E", koje mi je poslala njegova zena, a koje je donijela u ruhu kada se za njega udala. Rekao je da me poziva u subotu , zajedno sa sinom u njihov dom na kafu i kolace, te da smo dobro dosli! Takodjer je rekao: "Znate gospodjo, zelim da Vas upozorim, da moja zena ne izlazi iz kuce vec nekoliko godina, boluje od Parkinsonove bolesti, gluha je takodjer vec nekoliko godina, tesko govori i mi se u kuci sporazumijevamo jezikom za gluhonijeme ili pisemo jedno drugom. Nemojte se iznenaditi, ali jako zeli da Vas upozna i ja cu biti od pomoci u komunikaciji!" Te subote smo bili gosti u njihovom prekrasnom domu, koji mi je izgledao kao kraljevski dvorac poslije izbjeglickih kampova i mog super skromnog izbjeglickog stana. Upoznala sam tu divnu damu, super njegovanu, prekrasnih plavih ociju, koja je prema meni krenula uz pomoc svojih invalidskih kolica i pridrzavanje muza! Ja sam pocela plakati, a ona uzela buket cvijeca koji smo donijeli i poljubila ga ! Tako je pocelo dvadesetgodisnje svedsko-bosansko prijateljstvo, koje je trajalo sve dok su bili zivi!


Amarilis na mom prozoru,
poklon jedne godine od Barbro i Curta Eriksonn

Ta super humana zena je rodjena 24.decembra 1925.god. na svedski JUlAFTON, nas Badnjak, i ja svake godine u predvecerje Badnjaka palim svijecu za moju nezaboravnu i dobru Barbro, koju ni opaka bolest i svi hendikepi i ivaliditeti nisu sprijecili da prema nama pokaze izuzetnu ljubav, humanost i razumijevanje!

Dok budete citali ove moje redove, ako ste u mogucnosti uradite to i Vi, moji bloggeri!
Ucinit cete mi veliku ljubav!

Saida Bahtijarevic-Bekic

Sunday, December 24, 2017

Čestitka od Dubravke

Dragi blogeri

Ja sam zvanično penzioner od kraja oktobra. Imala sam ušparanih dana za odmor tako da smo početkom oktobra odputovali u Banjaluku.

Putovala sam uzduž i poprijeko po bivšoj Jugoslaviji da bi provela dan ili dva sa starim tetkama i rodjacima koji su se rasuli okolo iz istih razloga kao i mi. Moj pasoš je pun raznoraznih pečata. Sve je bilo jako intenzivno, puno emocija. Još uvijek se nije sredilo sve u mom srcu. Po povratku sam prošla kroz jaku prehladu, glavobolja i kšsljanje više od dvije sedmice. Poslije toga sam provela dvije sedmice s tatom i familijom u USA. Nadam se da ću se sabrati i biti u stanju pisati o doživljajima s puta.  

Za sada hoću da svima poželim sretne praznike, zdravlje i sreću u godini što dolazi. ostvarenje svih planova i želja i puno sretnih trenutaka sa familijom i unucima gdje ih ima. 

Moja želja je uvijek za mir i harmoniju u cijelom svijetu.  Kako se mi možemo boriti za to? Na primje,r John Lenon sa pjesmom "Imagine". 

Ja dolazim s mojom malom porukom na blogu, koji možda ne doseže daleko, ali bar da se napomene.

Šaljem vam istu čestitku, koju sam poslala mojim, sada bivsim radnim kolegama, sa tekstom ispod slike 



"Posle odlaska u penziju u oktobru, otišla sam u grad, odakle smo pobjegli prije 23 godine. U to doba, sve o čemu smo se nadali bilo je samo jedno mirno mjesto za život. U vrijeme kad smo stigli, sigurna sam da sam bila najuplašnija i najzabrinutija osoba u cijelom Montrealu. 

Sada, nakon posjete gradu u kojem sam živjela, razmišljajući o svemu što se desilo u svim tim godinama, mogu reći da to nije bilo samo mirno mjesto koje smo našli, već sam imala izuzetnu priliku da radim sa ljudima koji su došli sa svih strana svijeta. Ujedno, bila je to jedinstvena prilika da usavršim umjetnost neprocjenjive vrijednosti, koja se zove uzajamno poštovanje."

Moje najljepše želje svima


Dubravka Kušmić

Labels:

Thursday, December 21, 2017

Čestitka 2018

Još jedna godina je na izmaku, prolaze sve brže.

Priprema za poklončiće

Bar na ovaj način želim da našoj maloj i velikoj dijeci,  njihovim roditeljima, bakama i dekama poželim sretan Božic (za one koji ga slave), kao i sretnu Novu 2018 godinu, uz dobro zdravlje !!!!!!!!

Negdje sam pročitao da pjesma kaže :

Nije sreća, para puna vreća …………

Tačno, …….. jer je sreća,

Zdravlja puna vreća !!!!!  I to što veća !!!!!!

A, sa strane može jos mrva sreće, ......

Neka vam se nadje  love u dijeliću vreće !

U sretnoj godini  Novoj želi vam

Porodica  Slijepčević !!!!!!!
Sega

Obilazak baka i deda

Veselje uz pjesmice

Labels:

Monday, December 18, 2017

Amersfort

Iz Nizozemske sam se vratio prije skro dva mjeseca ali sjećanja na nju su još svježa. Razloga ima više a jedan je svakako ljepota njenih gradova koja me svaki put oduševljava. Možda će neko reći da pretjerujem, da u svakoj državi svijeta čovjek ima šta vidjeti (što je tačno), ali za mene su gradovi Nizozemske veliko otkriće. Taj njihov odnos prema starinama mi se posebno sviđa, a njih ima ama u baš svakom gradu kojeg sam do sada posjetio.

Amersfort je grad od oko 150 hiljada stanovnika a do njega smo iz Haarlema, gdje smo se smjestili, stigli vozom za 40-tak minuta. Vožnja ugodna, bez gužve, protekla u laganom razgovoru s kumovima koji su planove šta pogledati u Nizozemskoj prepustili meni. Snaha mi je predložila Amersfort a ja sam njen prijedlog prihvatio bez razmišljanja. I nisam se prevario.
Do starog centra grada smo od željezničke stanice stigli laganom šetnjom za 15-tak minuta. Za put nismo trebali nikoga pitati jer su nas od stanice pa sve do centra vodile metalne strelice s ugraviranom riječi Center, ugrađene u trotoar. Sitnica je to, ali veoma korisna, koja ujedno govori koliko ljudi iz gradske uprave razmišljaju o svome gradu. 

Obilazak starog centra grada nam je zaista ostao u lijepom sjećanju. Netaknuta arhitektura, mali restorani i kafići s baštama, nekoliko Gospodskih, nekakva mirnoća na ulicama, sve je to uticalo da smo uživali obilazeći grad, razgledajući starine kojih je bilo na svakom koraku. Vrijeme je bilo lijepo za ovo doba godine pa je i to doprinijelo sveukupnoj atmosferi. Ja sam, po običaju, slikao gdje god bih ugledao nešto interesantno ali sam za ovu prigodu izabrao samo dvadesetak slika koje bi trebale dočarati ambijent ovog 750 godina starog grada.

Nazad u Haarlem smo krenuli u kasno popodne a u hotel smo stigli kada je na njegove ulice padao prvi mrak. Još jedan dan naše posjete Evropi je završio a za sutra nam je ostao obilazak Haarlema




















Labels: ,

Saturday, December 16, 2017

Kod nas... (drugi dio)

Danas sam dobila link od Saide. Njen članak o boravku u Sarajevu zaslužuje da ga se pročita. Ona je svoj život živjela prije rata u Sarajevu, znala njegovu vrijednost, multietnički i svakodnevni život, muziku, druženja i istorijske vrijednosti grada.

Odlazak u Švedsku, kao i mnogi Bosanci i Hercegovci, donijeli su joj nove obaveze i novi način života. Majka je dugo bila u Sarajevu, nikad i ni na koji način je nije mogla pomjeriti iz " njenog rahatluka" kako su svoje živote od kad znam za sebe svi naši stariji ljudi smatrali jedinim načinom pravog življenja.

Često je dolazila u posjete i svaki put mogla da primjeti životne situacije ljudi BiH i Sarajeva.
Turisti kad dolaze obično ne ostaju dugo i "raspamete" se obilascima, jelima, prirodom, jeftinoćom i odlaze prezadovoljni izjavljujući da će sigurno ponovo doći.
Sada je za vrijeme ovog zadnjeg boravka uspjela da vidi sve "rezultate" rada vladajućih nesposobnih, korumpiranih i stranački parlamentarnih zastupnika.

Što se naroda, saradnje i veza bosanskogheregovačnog naroda iz oba entiteta tiče, nikad bolje.
Iz Sarajeva posebno.

Jedna od onih koji imaju po meni izražen talenat i pismenost je i Saida.

Čini mi se da je trenutno jednako važno danas jasno i glasno čistiti smeće ispred svojih vrata, kao što je po meni bila i odluka ostati u Sarajevu i braniti samo svoje ognjište.

Drago mi je što u RS postoji Srdjan Puhalo i "Buka", a kod obične sitne raje strah je još uvijek prisutan ali ni blizu kao sto je bilo.

Dobila sam suglasnost da mogu poslati tekst na blog. Drago mi je da je zadnja slika sarajevski tunel, kroz koji sam i lično otišla i došla nakon 15 dana boravka na Hvaru u posjeti ranjenom sinu.



Pozdrav Saima

Labels:

Thursday, December 14, 2017

Projekt signalizacije

Konačno, 30-tog oktobra ove godine završen je trogodišnji projekat signalizacije za slijepe i osobe sa slabim vidom, na državnom nivou. Velike željezničke stanice su uradjene još prije a od oktobra su i sve manje stanice dobile pomenutu signalizaciju.
Rubovi perona
U Holandiji koja broji oko 17 miliona stanovnika, registrovano je 316.000 osoba sa slabim vidom od kojih je 76.000 slijepih. Projekat je trajao oko 3 godine i koštao 30 miliona eura. Postavljeno je 90 km prepoznatljivih, bijelo-crnih ‘’pločica’’, 250 km obojenih rubova perona, postavljeno 800 znakova (sa Brailleovim pismom).



Bus stajalište u mom kvartu
Projekat autobuskih stanica, lokalnih stajališta za tramvaje, trolejbuse i autobuse je završen prije par godina. Dok vijest nisam čuo, nikada nisam obraćao pažnju na to. Prije par dana, uzmem biciklo i provozam se kroz naš kvart. U susjednoj ulici napravim dvije slike na autobuskom stajalištu. Nisam kontrolisao, samo sam htio da to vidim izbliza, logiku ili način kako je postavljeno. U svakom slučaju, oni koji upravljaju sredstvima javnog prevoza, moraju da stanu tačno tamo gdije je označen ulaz-izlaz za slijepe. Mislim da je ova mala zemlja sada u Evropskom topu što se tiče toga dijela ‘’brige za čovjeka’’. 

Signalizacija u čekaonicama
Šaljem vam i par slika, i time Sega završava ovaj ‘’diječiji izvještaj’’. Pozdrav svima, naravno uz dobro zdravlje !

Sega


Izlazi-ulazi

Pravci kretanja iza raskrsnica

Šema za slijepe - centralna stanica u Utrehtu

Pravac kretanja za slijepe

Bus stajalište u visini ulaza-izlaza u bus
Signalizacija za lift

UZ SAIMIN KOMENTAR




Labels: