SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, August 30, 2015

Umjesto...

…komentara na prilog " Sjećanje na Nadu", odlučila sam se na ovaj prilog.

Juče sam se vratila iz Šibenika s teškom upalom uha. Odmah prije dolaska kući sam otišla u privatnu ambulantu gdje su mi utvrdili probleme i oko nosa i uha i grla. Bila sam jako loše i nakon njihovih raznih intervencija i lijekova bilo je raznih vrsta bolova koji nisu dali spavati.

Već je bila ponoć kad sam uzela Ipod i došla na blog.

Jutro sam dočekala uz " Sjećanje na Nadu" .

Muzika i prilozi i tvoja ideja da ovo napraviš, čini mi se da je smanjivalo bol, a možda i djelovanje lijekova.

Ja ipak ostajem pri prvom zaključku.

Mišljenja sam da samo ono sto je o nečemu zapisano ostaje za vječnost. Mnogo toga nismo bili svjedoci pa se nikad neće potpuno utvrditi šta je istina a šta ne, ali ovaj blog će za mene imati veliku vrijednost samim tim što će se uspijeti sačuvati u raznim tehnikama.

Čitajući Nadine priloge i komentare sve sam je više upoznavala i divila se njenoj hrabrosti i snazi u borbi za pravdu. I svoju snažnu emotivnost i iskrenost mi je ponekad predstavljala manom, ali da nije bila takva ne bi bila ona.

Ja zaista nisam veliki korisnik ove internet tehnike, jer znam da ima svakakvih laži i lažnjaka koji se predstavljaju genijima i umjetnicima, a ustvari su "anonimni prolaznici" kroz život. Ovde svi mi koji smo se do sada javljali nismo nikakvi sjajni pisci ni mozgovi, ali ovaj Coov uradak zaslužuje svako poštovanje od nas sviju. Ostavit ce nam Nadu u najboljem svjetlu za cijeli zivot. Ostavit će budućim generacijama dosta istine o patnjama svih ljudi na ovim prostorima koji su bili žrtve političkih ludaka i primitivnog i pohlepnog dijela naroda koji su na ovim prostorima još uvijek u većini. Patnje i nesreće će se još dugo osjećati kod svijeta koji nije bio nizašta kriv.

Kako bi bila sretna da sam mogla prisustvovati posljednjem ispraćaju naše Nade. Veliko ti hvala Enisa za tvoj prilog u kojem imamo bar na neki način sačuvan taj trenutak u glavi.

Pozdrav Saima

U prilogu šaljem ljubičice iz moje banjalučke bašte
koje sam ubrala jednog proljeća.
U nemogućnosti da stavim cvijeće na zadnje Nadino počivalište,
mogu bar ovo ovako.


Labels:

Friday, August 28, 2015

Sjećanje na Nadu




Nadini prilozi na blogu






























































Thursday, August 27, 2015

Oproštaj od Nade

Danas 27.8. u 14,10h okupili smo se na Markovom polju da se oprostimo od naše Nade.


Uz užu porodicu, bilo je i dosta poznanika i prijatelja. Iz Rijeke su došli Enisa i Eso Hadžiomerspahić, Adnan iz Zadra, Zvjezdana, Nataša, Nino i ja iz Zagreba i porodica Štefanac, Nadine sestre i mnogi nama neznani.

Prije godinu dana na ovom tužnom mjestu oprostili smo se od Mire Štefanca.

Neka im je laka zemlja zagrebačka.

Počivali u miru.

Enisa






Sunday, August 23, 2015

In memoriam - Nada Štefanac

Jutros mi stiže još jedna tužna vijest. U Zagrebu je nakon duge i teške bolesti  umrla Nada Štefanac, naša draga prijateljica i čest gost na ovim stranicama. Otišla je prerano, kao i njen suprug, moj prijatelj iz momačkih dana Miro.

Iako sam znao da je teško bolesna, vjerovao sam da situacija nije bezizlazna. Borila se s teškom bolešću i ja sam vjerovao da će je pobijediti. Njeno malo duže nejavljanje me je malo zabrinulo ali sam vjerovao da joj zbog njene terapije nije do pisanja. A jutros… Stiže mi email koji me je zbunio. Ne obraćajući pažnju na detalje, pomislio sam da mi ona javlja da je umrla njena mama. I od Enise sam dobio poruku preko facebook-a i opet nisam shvatio o čemu se radi. Tek drugi email nije ostavljao nikakvih dilema. Nadina kćerka Andrea mi se javila ponovo jer je shvatila da prvi email nisam razumio.

Dok pripremam ovaj prilog još uvijek sam zbunjen. Vijest me je zaista zatekla nespremnog. Odlaze nam prijatelji jedan po jedan i svaki dan nas je sve manje. Vrlo često pomislim da je sve ono kroz što smo prošli imalo velikog uticaja na naše zdravlje jer mnogi od nas su otišli prerano. Šikaniranja i maltretiranja na poslu početkom devedesetih, protjerivanje iz našeg grada, stalna borba za preživljavanjem u novim sredinama, briga za djecu i roditelje, sve to je ostavilo i ostavlja duboke tragove u našim životima. Popis onih kojih više nema među nama je sve duži i duži…

Napusti nas Nada iznenada a iza nje će ostati mnogi lijepi prilozi koje je dijelila s nama. Iz njih smo saznali mnogo o njenom životu i životu njene familije. Preko njih smo upoznali i njenu kćerku Andreu i zeta Roberta, sina Davora i njene unukue Emila i Dominika koje je toliko voljela. Njima je danas najteže. Siguran sam da će se mnogi danas pridružiti u njihovoj boli i pomoći im da prebrode ove teške trenutke.

Nada nas je ostavila ali će iza nje ostati mnogo toga što će nas podsjećati na nju i njenu familiju.


Andrei, Davoru, Emilu, Dominiku i Robertu upućujem naše iskreno saučešće. 

Labels:

Wednesday, August 19, 2015

Karlskrona

Wednesday, August 12, 2015

Susret nakon 40 godina

Utorkom sam obično taj koji priprema ručak. Jednom nedeljno. Naučio sam kako ispeći pile s krompirom i to mi je, otkako sam u penziji, jedini kuharski zadatak. Osim čišćenja stola poslije ručka i pripreme suđa za pranje. Nije puno, ali ide mi to od ruke. Naročito pospremanje poslije ručka. Ako zatreba para, imam iskustva. Mogu se zaposliti u kakvom restoranu kao što to ovdje radi stariji svijet kada ne mogu sastaviti kraj s krajem. Toga, u starom kraju, još uvijek nema. Ali doći se. Iz socijalizma smo iskoračili u kapitalizam i samo je pitanje vremena kada ćemo ga potpuno usvojiti. Živi bili pa vidjeli.

Taman sam se spremao da ubacim krompir u rernu kad zazvoni telefon. Miroslav Adamov! Moj prijatelj s fakulteta. Nismo se vidjeli više od 40 godina. Stigao u Pittsburgh službeno pa nazvao. Na aerodromu je. Let iz Bostona mu kasnio, od posla za taj dan nema ništa, sjeti se da smo se čuli telefonom prije nekoliko godina pa nazva da vidi ima li me kod kuće.

Bi mi drago. Nisam ga vidio od kako je završio fakultet i vratio se nazad kući u Vojvodinu. A bilo je to jako davno. Znao sam da je u USA jer mi se jednom prilokom javio nakon što je naletio na blog. A sada imam šansu da ga sretnem. Bit će to lijep susret nakon toliko godina.

Miroslav je bio dio grupe mladića iz Vojvodine koji su poslije srednje škole odlučili da studiraju u Banjaluci. Bili su to fini momci, prijazni, kulturni, lijepo odgojeni. Vrlo brzo su se uklopili u novu sredinu. Bilo je to ono doba kada niko nikome nije brojio crvena krva zrnca. I svi smo se slagali i družili iz ma kojeg dijela bivše domovine dolazili. A danas…

Stiže Miroslav nakon jedno pola sata vremena. I nosi six pack. Mislim na pivo. Onako, da nam se nađe. I onda krenu razgovor. Prvo uspemene. O studiranju. U naše doba nismo žurili. Utvrđivali smo gradivo. Nama, domaćima, to nije bio problem ali onima sa strane nije bilo lako. Moralo se platiti za smještaj, hranu, a trebalo je imati i za piće, zabavu. Na kraju smo svi nekako diplomirali i pozapošljavali se.

Miroslav je završio na televiziji. Beogradskoj. I radio tamo sve do 92. kada je vidio da je vrag odnio šalu. Uspio se dočepati Amerike i evo ga ovdje već  punih 23 godine. I nije mu loše. Cijelo vrijeme radi na televiziji. Iskustvo stečeno u Jugi mu je pomoglo kao i mnogima drugima. Posao ga je odveo u mnoge krajeve svijeta. Kompanije za koje je radio su prenosile olimpijade, poznata sportska takmičenja, tako da je obišao gotovo cijeli svijet. Kćerka mu je u USA završila stomatologiju i ima svoj privatni biznis. Dobro joj ide. Zapošljava nekoliko stomatologa. Stigne svagdje. Čini mi se kao neka već otrcana priča, ali je tako. Naš mladi svijet ne zna za prepreke. Valjda nam je to u genima pa se dočekamo na noge gdje god nas bace.

Nakon ručka smo nastavili priču. Naravno, uz pivo. O svemu i svačemu. Pregledao sam mnoštvo fotografija koje je Miroslav snimao na svojim poslovnim putovanjima, u krugu familije, iz Bostona, gdje se nedavno preselio. Vrijeme je proticalo brzo, bližila se ponoć, stiglo je vrijeme za rastanak. Miroslav je morao stići do svog hotela udaljenog više od sat vremen vožnje jer ga sutra čekaju radne obaveze. Ja nisam nikuda žurio. Za mene ujutro već odavno nema budilnika, iako ustajem redovitom kada i Nera. Navikao sam.

Rastao sam se s drugom s fakulteta svjestan da se možda više nikada nećemo vidjeti. Takav je život. Ali pet-šest sati provedenih zajedno nakon više od 40 godina me je ponovo uvjerilo da s ljudima nikada nema problema. A Miroslav je živi dokaz da ih još ima. Nažalost, oni drugi su početkom devedesetih prevladali. I još uvijek drže sve konce u rukama. A da nije tako, siguran sam da bi nam se putevi češće ukrštavali. Ovako, ko zna da li će se naš susret ikada ponoviti.

Labels:

Thursday, August 06, 2015

Naša ulica

Saimin komšiluk - crtež Mersad Raić
Mislila sam danas pisati o Travniku i Plavoj vodi koja je bila druga destinacija na našem putu ali me lijepi Natašin komentar odredi za ovaj prilog.

Nekad je naša ulica za mene bila moj mali raj, moje utočište, sve naše porodice kao jedna ulica. Kod svakog se moglo ulaziti, dolaziti po drugove i drugarice u svako doba. Dok su roditelji bili živi bila sam čest gost vikendima iz Sarajeva.

Bilo nas je svih generacija. Stariji momci i cure su nam bili uzori. Curama su se pjevale serenade, na praznom prostoru gdje je nakad bila građa u kojoj su su se prodavala drva za zime. Merso Rajić je poslao crtež mom bratu na facebook ali on ne zna kako ga poslati meni na mail. Molila bi Mersu da pošalje taj crtež na tvoj blog, jer je nevjerovatan. Sejo misli da ga je on lično nacrtao.

Sve cure iz naše ulice su se poudale i otišle na mnoge strane naše bivše zemlje. Čak i moja sestra, ali u 60-toj. Ostala je samo Kova od tetke Jovke i mislim sestre Ševo, obe ili samo jedna. Kad sam pisala o njima i rekla da mi više fale i da više mislim o njima nego o svima koji su ostali..

To je istina od koje ja ne mogu da se otkačim.

Ostatak teksta će biti u slikama i komentarima.

Saima

Co - Napomena: Crtež našeg sugrađanina Mersada Raića o kojem Saima govori sam pronašao na njegovoj facebook stranici i objavljujem ga po odobrenju autora .


Pogled s prozora iz moje sobe. Na prostoru gdje je nekad bila prodavnice " Čelik" sad je supermarket "Best". Smeće se mnogo rijedje odnosi nego što je potrebno za jedan takav objekat koji opslužuje veliki broj ljudi iz našeg kvarta, pa su kontejneri većinom pretrpani.
Ovo je prva kuća s desne strane ulice gledano od Kastela. U njoj su živjeli Muhamed, Merso , njihova sestra Aiša i Bisera, svi su živi i susret s Biserom je praznik kad dodje iz Švedske. Sišu sam srela dva tri puta kod rodice frizerke. Radost pri susretu je uvijek bila obostrana. Mersu i Muhameda nisam vidjela od rata.
Velika žuta zgrada se nalazi na mjestu gdje su stanovali Afgani i Plicćnici. Made se redovno javlja na blog s lijepim prilozima i komentarima. Kao i Merso. Iznad tih kuća se vidi zgrada u kojoj je stanovala Nataša. Prava ulica, zar ne????????
U maloj bijeloj kući su stanovale Dragica i Nada obe na Pagu u Hrvatskoj. Susreti su se dogadjali u Zadru i Pagu te na pola puta izmedju Zadra u Šibenika. Dragičin suprug je studirao s Vicom u Sarajevu pa je naše prijateljstvo poduplano i posebno. Uvijek smo u mislima zajedno, bez obzira na rijedje susrete. Skype nam pomaže da znamo sve jedno o drugima.
Najveće iznenadjenje će svima biti ovaj novi objekat ispred bojadjije, na mjestu kuće teta Jovke. Poslije smrti Kove neki dalji rodjak je kao nasljednik prodao lokaciju i staru trošnu kuću za dobre pare. Sad se tu pravi hostel. Ispred se  prepoznaje trošna kućica u kojoj su živjele Ruža i Fatija, 
O Ruži je brinuo komšiluk kao o socijalnom slučaju a o Fatiji sin Meho .
U desnom čosku naša kuća, kuća Mujčića, i nova kuća na mjestu Osmančevica. Gastarbajter iz Njemačke napravio tri objekta.  Od dva sina prije nekoliko dana jedan uboden nožem, bore se za njegov život. Kažu obračun izmedju drogeraske mafije.  Ulica  je veliko parkiralište i zbog crkve koja je sagrađena preko puta Kastela i marketa koji je uvijek pun. Vidi se da je sve gradjeno "s brda i dola" pa više ne liči ni na šta. Očito su mito i korupcija bili "glavni urbanisti i arhitekti".
Vice, Bisera i ja u našoj kući.
Snimak Vrbasa iz naše bašte. Poslije prošlogodišnjih poplava ostala ova nakupina krečnjačka. A naše sedre "šuplja" i ostale nestale. Priroda je čudo kad se uzjoguni.
Iz naše bašte se vidi nadogradnja zgrade  iznad Natašinog stana. Dograđuje se sprat i etažno mansarda. Postojeći stanari trpe teror i haos oko zgrade. Šut, novi gradjevinske materijal, buka i paklene vrućine dovode stanare do ludila. Ali u ovoj državi je to sve  normalno kad gradski oci odlučuju niko im ne može ništa.
Odlazak u Novoseliju na "Slap" i nakon ko zna koliko godina osjetiti hladnoću i osvježenje Vrbasa je bio poseban ugodjaj.
Za Seju i Vicu takodje. U Novoseliju se vratilo skoro 90 % njegovih stanovnika. Uređuju i brinu, ekološki osvješteni o svemu a posebno Vrbasa. Vlasnik restorana "Slap" čini čuda da to postane posebno okupljalište Banjalučana. 



Labels:

Wednesday, August 05, 2015

Balvani i oluja - uloga mojih poznanika

Moj komšija Milan u svom elementu
U starom kraju ne prestaju tenzije. Čini mi se da su svakim danom  sve jače. Prije par nedjelja je to bila Srebrenica, veto Rusije na rezoluciju u UN, „pokušaj ubistva“ Vučića (kako tvrde neki iz Srbije a zdušno ih podržavaju u manjem blentitetu), pa po ko zna koji put najavljeni Bajin referendum,  novi zakon o radu, proslava Oluje...  Zabavno, mogao bi reći nezinteresirani posmatrač sa strane, ali čini mi se da je narodu na onim prostorima te zabave preko glave. Ili bar nekima od njih. Da li političari namjerno drže narod pod tenzijama da bi ga odvratili od nekih veoma bitnih životnih problema, kako kažu mnogi, ili je to novi način kako se živi na tim našim Balkanskim prostorima, pokazat će vrijeme.  Događaje pratim s distance, ne svojom željom, već voljom drugih. I danas, kada u Hrvatskoj slave pobjedu u akciji Oluja a u manjem blentitetu spuštaju zastave na pola koplja, prisjećam se kako je sve počelo.

Krajem jula 91. ljetovao sam s familijom kao obično na otoku Pagu, u Novalji kampu Straško, gdje smo se već bili udomaćili. Otišli smo na more da se odmorimo, kao što smo to redovito činili svakog ljeta. U bivšoj Jugi su tenzije već bile povelike, još od onih dana kada je Milošević obećao da Srbe na Kosovu niko ne smije tući. Na vlast u većini republika bivše mi domovine su zasjeli nacionalisti kao protuteža Miloševićevim apetitima koji je želio da postane „novi Tito“, kako mi u jednom razgovoru reče jedam moj bivši (i nažalost, pokojni) prijatelj. Kraj Jugoslavije se naslućivao ali smo mi u Banjaluci (i Bosni), još uvijek gajili nadu da se to neće dogoditi.

Krenuli smo na more putem preko Bihaća ali smo ovaj put, ni sam se ne sjećam zbog čega, odlučili da idemo preko Knina a ne našom uobičajenom rutom. Na cesti nije bilo puno vozila  a ona koja smo susretali su uglavnom imala tablice iz Srbije. Bilo nam je to malo neobično jer su već u to vrijeme odnosi između Hrvatske i Srbije bili zategnuti. Na moru nismo očekivali puno turista iz Srbije jer se u Srbiji preko medija vodila propaganda protiv Hrvatske, koja je uključivala i bojkotovanje ljetovanja na Jadranskoj obali. Kroz Knin smo prošli negdje u rano popodne. Grad je bio tih, miran, bez mnogo ljudi na ulicama, iako su se par dan prije našeg prolaska organizirali prvi protesti lokalnih Srba protiv nove hrvatske vlasti. Ne znam zbog čega, imao sam osjećaj kao da se radi o zatišju pred buru.

U kamp Straško smo stigli predveče i jedva našli mjesto u jednom osamljenom kutku, prilično daleko od plaže. Nama to nije bilo toliko važno. Nekako smo se smjestili na prilično neravnom terenu, bez drugih kampera u blizini, otišli do plaže da se malo rashladimo, večerali i otišli na zasluženi počinak.

Dani su nam prolazili relativno mirno, bez posebnih uzbuđenja, iako su vijesti na televiziji (sa sobom sam ponio mali TV aparat koji bih palio uveče) bile uznemiravajuće. Tenzije između hrvatskih vlasti i Srba iz tkz Srpske Krajine su postajale sve veće. Nastojali smo da na vijesti ne obraćamo posebnu pažnju jer ljetnji odmor je samo jedan i treba ga dobro iskoristiti.

Jednog dana, dok sam išao do recepcije kampa, naletim na komšiju sa Starčevice i radnog kolegu iz Profesionale Milana Mitrovića koji se, kada me je ugledao, pravo obeseli. Bi mu drago da vidi nekog poznatog pa me pozva kod njega na piće. Sjeli smo ispred njegovog šatora koji se nalazio u dubokoj hladovini u neposrednoj blizini plaže. Nisam se s njim družio, čak mi nije bio posebno drag jer je godinu dana ranije, kada smo se vraćali iz posjete Sajmu elektronike u Ljubljani, ušao u veoma žestog dijalog s drugim kolegom s posla. Milan je glasno komentirao protiv Hrvatske i novih hrvatskih vlasti, poredeći ih sa NDH i ustašama. Kada se drugi kolega, koji je po nacionalnosti Hrvat, pobunio, spominjući ulogu Slobodana Miloševića u novonastaloj situaciji,  Milan se obrušio na njega uporno insistirajući da je Milošević u pravu i da se on bori da sačuva Jugoslaviju. U službenom kombiju nas je bilo nekoliko, međutim, niko od nas se nije upustio u raspravu. Ja sam se pravio da spavam, ne želeći ulaziti u rasprave koje bi me mogle dovesti u nezgodnu situaciju. Milan je bio dugogodišnji član partije a ja sam nedavno partijskom sekretaru Katarini Krčmar predao moj zahtjev za ispis iz članstva (član sam postao par godina ranije na uporno insistiranje jednog starijeg radnog kolege koji je iskreno vjerovao u njenu doktrinu), nezadovoljan zbog situacije koja je nastala politikom Slobodana Miloševića kojom je istjerao iz članstva komuniste Slovenije i Hrvatske, nadajući se da će sva vlast pripasti njemu.

Milan je u firmi a i u komšiluku bio poznat i po tome što je volio popiti. Ponekad bih ga sreo rano ujutro na gelenderu u NIC-u. Dok bi izmijenili par riječi, iz njegovih usta se osjećao zadah rakije. Nikako mi nije bilo jasno kako mu je uspijevalo da tako rano popije jer je radno vrijeme počinjalo u 7 i 30. I evo sada, na svom odmoru, taj moj komšija me nagovori da svratim do njega da nešto popijemo. Nisam imao pravi izgovor i morao sam pretrpjeti par sati slušajući ga kako priča o situaciji u zemlji, nalijevajući rakiju u čašice čim bi se ispraznile.  Ja sam pio polako, nastojeći da me piće ne uhvati, nervirajući se što, umjesto da sam na plaži, moram slušati Milanov monolog u kojem je svaljivao drvlje i kamenje na Hrvate, vjerojatno ne znajući da sam i ja jedan od njih.

Nadao sam se da će ovo biti naš jedini susret ovdje u kampu i da ću ostatak vremena provesti uživajući u ljepoti Jadrana. Ali, ne bi tako. Par dana nakon našeg prvog susreta ugledah Milana kako preko neuređenog terena žuri prema našoj prikolici. Tražio nas je, i našao, sav sretan da nam kaže da je jedan njegov komšija u kampu upravo otišao kući i da je on rezervirao mjesto za nas. Bezuspješno sam mu pokušavao objasniti da nam ni ovdje gdje smo sada nije loše, da nam se ne seli za pa dana koji su nam preostali. Bio je uporan, pomogao nam s premještanjem prikolice na novu lokaciju koja je bila mnogo bolja nego naša: u hladovini, s velikim prostorom između njegovog šatora i naše Brako prikolice. Plaža je bila blizu a kada upeče, bilo je dovoljno da prošetam par koraka i već sam bio u dubokoj hladovini ispred prikolice. Ali, bolje mjesto je imalo svoju cijenu. Morao sam već od ustajanja potegnuti bar jednu s njim, a cuganja je bilo i tokom dana. Milan se nije puno kupao. Većinu vremena je provodio ispred svog šatora u dubokoj hladovini, cugajući rakiju koje nikada nije nedostajalo.

Pravi problemi bi nastali uveče kada bi se iz televizora u prikolici postavljenoj odmah do moje začule vijesti televizije Zagreb. Milan bi, već dobro pod gasom, počeo glasno komentirati, vrijeđajući Hrvate i Hrvatsku, dolazio u verbalni konflikt s komšijama. Ja sam šutio i molio boga da ga rakija što prije uhvati i da ode na spavanje. Bilo mi je neugodno zbog komšija koje niti sam poznavao, niti sam imao išta protiv njih. Volio bih da sam mogao da se prebacim na neko drugo mjesto ali nisam mogao. Morao sam ostati tu gdje sam i trpiti Milanove ispade. Po danu sam uglavnom bio na plaži ali uveče se nisam mogao izvući.

Trajalo je to tako nekoliko dana dok se jednog jutra ne probudih i primijetih da nema šatora Mitrovića. Pogledah malo bolje i ugledah Mitroviće pokraj njihovog Fiće, spremne za povratak kući. Bilo je to negdje početkom avgusta, možda trećeg ili četvrtog, ne sjećam se tačno. Izvukoh se iz prikolice i onako bunovan upitah šta se dešava. „Moramo kući“, reče Milan, davajući mi neko objašnjenje kojeg se više ne sjećam. Bilo mi je to čudno jer veče ranije nije spominjao da će sutra kući. Nisam insistirao na objašnjenju. Poželjeh im sretan put radujući se da ću narednih nekoliko dana konačno moći uživati u odmoru.  

Nakon nedelju dana i mi se zaputismo kući. Išli smo putem koji smo obično koristili, preko Gračaca i Bihaća. Na putu od Bihaća prema Bosanskoj Krupi naletismo na nekakav skup srpskog življa u jednom od motela. Bilo nam je to malo čudno ali nismo se posebno uzbuđivali, iako smo bili planirali da tu nešto prezalogajimo.

Ostalo je historija.

Nedelju dana nakon povratka s Paga na putevima oko Knina osvanuše barikade. Lokalni Srbi se pobuniše protiv vlasti u Zagrebu. (Zauvijek će mi ostati tajna da li je Milan znao da će se tako nešto dogoditi pa se iznenada odlučio na odlazak!) Dođe i do prvih oružanih sukoba. Katarina Krčmar, partijski sekretar Profesionale u to vrijeme, hinjski, preko noći, promijeni dres. Ona i još nekolicina „uglednih“ Čajavečkih Srba, zajedno sa nekim uglednijim "banjalučanima", osnovaše Srpsku Demokratsku  Stranku u našem gradu u tajnosti dok su još bili članovi komunističke partije. Milan Mitrović se slijedeće godine totalno preobrazio. Pustio je bradu, na glavu nabio šajkaču, i s okruglim naočalima šetkao po komšiluku i na poslu, uživajući u ulozi lokalnog Draže Mihajlovića, zaboravljajući da se sve do „juče“ kao komunista riječima borio za Jugoslaviju a protiv ustaša iz Hrvatske. Nekoliko godina kasnije sam saznao da je još jedan radni kolega, Slobodan Bošković, vječiti student, koji je jedva završio fakultet (ali je zato odmah postao direktor), bio jedan od glavnih distributera oružja teritorijalne odbrane srpskom življu po selima oko Banjaluke, huškajući ih da idu na ratišta u Hrvatskoj da "brane svoja ognjišta".

U početnoj euforiji koja je nastala nakon što su se lokalni Srbi u Hrvatskoj, potpomognuti „našom“ armijom i paravojnim formacijama iz Srbije, „odvojili“ od nje osnivajući Republiku Srpsku Krajinu, Jovan Rašković se, na velikom mitingu SDS-a na Kastelovom čošku, zaklinjao kako će popiti Unu da ona ne bi bila prepreka među Srbima s njene dvije obale, uz gromoglasno odobravanje naših komšija, radnih kolega i poznanika.  Na lokalnoj televiziji se počelo reklamirati ljetovanje u srpskom Karinu. Euforija većine lokalnog srpskog stanovništva grada je rasla svakodnevno...

U aprilu 92. započe rat u Bosni.

Ljeta 93. napustih rodni grad da se u njega nikada više ne vratim.

Danas, kada u Hrvatskoj slave pobjedu u akciji „Oluja“ kojom je oslobođen jedan njen dio koji su, očišćen od Hrvata, nekoliko godina pod okupacijom držali lokalni Srb, i dok zvanična Srbija i „protjerani“ Srbi iz tkz Republike Srpske Krajine dižu drvlje i kamenje na tu istu Hrvatsku protiv koje su podigli oružanu pobunu, pitam se kakva i kolika je u svemu tome uloga mojih nekadašnjih radnih kolega i komšija? Da li se oni ikada zapitaju koliko u ovom zlu ima i njihovog masla? Da li ih ikada grize savjest što su godinama igrali dvostruku ulogu, pretvarajući se da su ono što nikada nisu bili: ljudi? Stide li se svojih potomaka što su uzeli aktivnu ulogu u zlu koje je unesrećilo milione ljudi?

Sumnjam. Do mene nikada nije doprla niti jedna riječ isprike. Ili kajanja. Vjerujem da su oni i danas u prvim redovima odbrane srpstva i da krive sve druge za ono što se desilo sa Srbima iz Hrvatske a ne sebe. Oni i dalje žive u mom gradu iako niti jedno od njih nije u njemu rođeno (Katarina se u grad doselila iz Hrvatske, Slobodan je došao na fakultet iz Crne Gore i tu ostao kao i moj pokojni prijatelj koji je došao iz Srbije, a Milan Mitrović je u grad „šljeg'o“ iz nekog sela iz Potkozarja).

Ja već više od dvadeset godina živim daleko od rodnog grada iz kojeg sam protjeran zahvaljujući njima iako niti jednim svojim aktom to nisam uzrokovao. Sličnu sudbinu je doživjelo i nekoliko desetina hiljada mojih sugrađana koji su rasuti na sve četiri strane svijeta samo zbog toga što su imali kriva imena. Desilo se to u gradu u kojem nikada nije bilo ratnih sukoba niti bilo kakvog oružanog otpora. 

Kada će i hoće li ikada zbog nas biti proglašen dan žalosti? Hoće li ikada u manjem blentitetu zbog nas zastave biti spuštene na pola koplja? 

Siguran sam da se to nikada neće dogoditi. Zbog toga me kuknjava onih koji su započeli zlo uopće ne dotiče. Što su tražili, to su i dobili. Bilo bi im bolje da se s tim pomire i da zatraže oprost. A ne da i dalje uporno proturaju laži u koje niko živ osim njih ne vjeruje. 

Labels: ,

Tuesday, August 04, 2015

Girls Day Out

Mina i Jasna
Nedelja je, vrijeme prekrasno, pravo ljetnje, ne radi mi se iako se uvijek ima šta uraditi ako živiš u kući. Nera prije par dana dogovorila s Jasnom da se vide. Izet otišao za stari kraj pa je to prilika da se žene malo izvuku iz kuće. U kombinaciji je i Mina koju treba pokupiti u downtown-u. Nera sve to iskombinira s jogom na Market Square-u. Joga počinje u 10, a nakon joge će malo prošetati gradom prije nego što pokupi Minu.

I bi tako. Družiše se bivše i sadašnje sugrađanke gotovo cijeli dan. Prvo su cunjale po trgovinama, nakon toga otišle na ručak i na kraju se vratile u backyard Tufekčića na kavicu. I ostale tako skoro do sedam uveče. A dido i ja ostali bez ručka. Dido više nije pri snazi a ja slabo šta znam napraviti. Jedino mi pečeno pile s krompirom ide od ruke ali to sam već pravio prije par dana. Ostade nam piza iz Pizza Hut-a. I hladno pivo.

„Curicama“ nije bilo loše a nas dvojica preživismo. A s njihovog druženja ostade par slika. 



Labels:

Sunday, August 02, 2015

Naši vodopadi

Mislim da su mnogi iz naše
generacije obišli ovaj grad i
ovu ljepotu u kojoj je
29. novembra 1943. godine i stvorena
Razmišljala sam koji prvi prilog napisati, nakon 12 dana boravka u Banja Luci. Odlučih se za povratak preko Jajca, Travnika, Gornjeg Vakufa i Visokog. Milanovi vodopadi mi pomogoše u tome.

Moj brat je planirao da pet dana bude u Sarajevu, pet u Banja Luci i opet pet u Sarajevu. 

Medjutim, treći dan u Sarajevu je donesena odluka da se ide u Banja Luku jer su i popravci  dva zuba bili u planu. Velid Maglajlić , nas rodjak, je  Sejin trajni serviser.
Prva destinacija je bila Jajce. Vreo julski  dan, a Pliva u Jajcu vjekovima nudi svoju ljepotu u samom centru grada.

Obnovljene kuće,
stara tvrđava i sat kula
Jajce je bilo devastirano. 20. 000 Jajčana protjerano i rasuto po cijelom svijetu. Srpska vojska ga je na početku rata zauzela, prethodno granatirajući najviše stari dio grada.  Oslobodjeno je, obnavlja se i sada pripada Federaciji.

Sejo neprestano slika i šalje na Facebook, uvijek s istom rečenicom: "hoću da moji prijatelji vide kako je moja domovina lijepa". On je već dugo njemački državljanin s njemačkim pasošem.

Građani Jajca su ispod vodopada
napravili mjesto s kojeg se
vodopad može snimiti
u svoj svojoj ljepoti
Vice, kad ga pitaju kako zdravlje, uvijek odgovori da nosi rodni list u džepu. Tako je bilo i ovaj put. Ostao je sjediti u jednoj maloj kafanici u debelom hladu s dobrim sladoledom. kad smo se vratili, napričao se s mladim momkom koji radi u njoj.,  
Rekao mu je da je u Jajcu, 100%  vraćena sva imovina svim njenim stanovnicima koji su se prijavili za povrat. Svim nacijama i nacionalnostima. Mnogo je obnovljeno, ali se samo ljeti Jajce napuni svojim starim mještanima. Nedostatak posla je uzrok kao uostalom i u cijeloj Bosni.

Pliva se ulijeva u Vrbas i,
kao djevojka svom dragom,
pomaže da razvije svu svoju ljepotu
I svugdje je važnije nadžidjati vjerske objekte gdje se god može nego graditi tvornice, hostele i ostale turističke sadržaje. Sve što se izgradilo je djelo vlastitih ruku malih ljudi kao i materijalna sredstva. Državni rukovodioci i službenici, koje od države  koje nema samo znaju organizovati "namet na vilajet" i uživati ovozemaljske blagodeti

U prilogu saljem slike uz komentare.

Pozdrav Saima 


Američki vodopadi su veliki kao, uostalom, i Amerika.
Mala Pliva je napravila ovu ljepotu
a grad se razvio na tom mjestu zahvljujući njoj.

Voda je smaragdno zelena i gledajući je
čovjek osjeti nevjerojatno ljepotu

Nakon mnogo godina obnovljen je i muzej
Prvog zasjedanja AVNOJ-a.
Bista Moše Pijade me podsjetila na istinitu priču o njemu.
Milovan Đilas mu je jednom prilikom rekao:
"Eto te, kolišni si. Mogao bi stati u moj džep."
A Moša mu je odgovorio: "Onda bi ti džep bio
pametniji od tebe."

Labels:

Saturday, August 01, 2015

Malo Jadrana

Moj prijatelj Srđa se na samim počecima bloga  znao javiti ponekim prilogom ali ga ovdje već odavno nema. O razlozima nejavljanja mogu samo nagađati. Nije se Srđa javio na blog ni ovaj put ali ja nisam mogao odoliti a da ne ukradem par njegovih lijepih slika s ovogodišnjeg ljetovanja i podijelim ih s posjetiocima bloga.

Godišnji su odmori i raja se odmara. Tako i treba, zaslužili smo to jer smo cijeli život pošteno radili pa je red da se i  mi odmorimo. Na odmore se ide na sve strane svijeta. Raja iz „dijaspore“ ovdje u USA obično ide na Karibe dok oni iz Evrope još uvijek najčešće odlaze na Jadran, mada ih ima i po Turskoj, Grčkoj, Španiji.

Marinkovići godinama ljetuju na Žirju, tom biseru Jadrana, gdje uživaju u gotovo netaknutoj prirodi. Ove godine su iznajmili kuću s prekrasnim pogledom na zaliv. Srđo mi reče da je znao ustajati rano samo da uživa u prekrasnim izlascima sunca i jutarnoj tišini kada se život tek budi iz noćnog sna. Taj osjećaj nisam imao godinama jer sam Jadran zadnji put posjetio prije sedam godina i ko zna kada će se to opet destiti.  

Iz Srđinog emaila sa odabrao par slika i evo ih pred vama. Nadam se da se neće naljutiti što ga nisam pitao za dozvolu, ali, prijatelji smo, pa ćemo eventualni nesporazum već nekako izgladiti.


 






Labels: