SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, February 28, 2012

Nesto malo o Pakostanima

Pakostane
Kada sam polovinom sedamdesetih dosla na visoravan zvanu Krc poznatu samo po tome sto je stanovnistvo Pakostana tu napasalo svoje koze, zaljubila sam se na prvi pogled u crnike, hrastice, zutiku i smilje. Gledala sam u urbanisticko rjesenje buduceg naselja obiteljskih kuca i nadala se samo da ce novi stanovnici znati sacuvati bar dio te samonikle flore, sto je i bila preporuka inace vrlo zahtjevnih urbanisticko tehnickih uvjeta. Prednost za kupnju parcela su imali borci, pa oficiri JNA i na kraju ostali gradjani Jugoslavije. Kako su nasi ljudi bili skloniji divljoj gradnji, ako nista, a ono iz financijskih razloga, tata je dosao u priliku kupiti vrlo lijepu parcelu s koje je pucao pogled na otoke Sv. Justinu, Veliki Skolj i Vrgadu.
Kolibe od slame
Silazak u selo (ja Pakostane i danas zovem selom, ali ne u pezorativnom smislu)  bio je malo razocaravajuci. Neuredna dvorista puna traktora, koza , kokosiju i, sto me posebno iznenadilo, pataka, otuzno su izgledala, a iz njih se sirio zestok smrad. Pakostanci se na srecu tada nisu bavili turizmom, nego,  radi vrlo kvalitetne zemlje, uglavnom poljoprivredom i nesto stocarstvom. Kazem srecom, jer je tako izbjegnuta betonizacija obale, a danas mislim da za to vise nema sanse.
Riva u sumrak
Silazak na obalu je ucinio da brzo zaboravim smrad jer ljepseg predjela, a Jadransku obalu s ove strane sam upoznala od Kopra do Ulcinja, nisam vidjela. Do tada sam najvise volila Brela, ali me ovo more zarobi svojom bojom, bistrinom i mirisom, odusevi svojim pjeskovitim plazama koje su se izmjenjivale sa kamenitim. A uz svaku, zastor od bogate borove sume.
Kako sam ja vrlo radoznala osoba iznenadila sam se kad sam saznala za vrlo burnu povijest Pakostana, koja se nastavila i u zadnjem ratu. Puno bih vam mogla pricati o tome, kao i o porijeklu stanovnistva i za mene tada neobicnim prezimenima koje nose. Mogla bih vam pricati i o tome da tada tamo nisam srela ni jednog zgodnog muskarca, o tome da je najsrdacniji susret svake godine bio sa mojim mladim slasticarom, o dida Stipinom bajamu, o Vranskom jezeru, o stokilaskim somovima.  Ali moram vam priznati da ja ovaj prilog pisem uglavnom zbog Made, a posto znam koliko on voli more, posveticu se malo vise plazama.
Malo romantike
U Pakostanima je cak  pet uredjenih plaza: Pilatuse, Buzakovina, Punta, Janica 1 i 2.  Mi, kao i svi dosljaci iz neznanja smo ih krstili po svome: Uvala, Francuska plaza, Kamp. Jedino je Janica nosila svoje krsno ime.  Nasa djeca su, kad su bila mala, preferirala Francusku plazu, a poslije Kamp, jer su tu mogli skakati na glavu i preplivavati razdaljinu izmedju Kampa i V. Skolja. Za mene je Francuska plaza bez konkurencije, a nazvana je tako jer je tu prije rata bio klub Meditrane. 
Bila sam par dana u Pakostanima, ali nisam imala vremena obici sve plaze. Za to Ti Made saljem samo nekoliko slika rive i te moje plaze ljubimice.
Francuska
Francuska
Nada Stefanac
Zagreb, 25.02.2012.

Niskanin fotos:

Labels:

3 Comments:

Anonymous dubravka said...

Draga Nado hvala za ovaj lijepi prilog i slike, posebno one romanticne
Naravno probudila si sjecanja bivseg djeteta iz ciganluka. Mozda ce se i Niskana javiti.
Ja sam bila u Pakostanima poslije prvog razreda osnovne skole, a to je bilo sezdesete.
Odlazak na more je organizovalo Drustvo prijatelja djece. Cini mi se da sam bila najmladja u cijeloj grupi. Moja sjecanja su maglovita. Seka Maslesa, sestra cuvenog Veselina Maslese je posvetila puno vremena radu sa djecom. Njena pojava je bila impresivna. Visoka, kratko osisana, ostrog hoda, energicna. Svi smo bili propisno vakcinisani, i priprmljeni za veliki put. Prvo voz pa onda trabakula od Splita do Pakostana
Prva asocijacija na Pakostane je jutarnje rikanje domacih magaraca.
Spavalo se u nekoj skoli na zeljeznim krevetima (kao oni bolnicki). Svako jutro smotra, kao izvidjaci.
U to vrijeme je u Pakostanima bio nudisticki kamp, iznajmljen Francuzima.
Predpostavljam da je Francuska plaza potome dobila ime .Djeca su je zvala najlon plaza. Mozes zamisliti djecijih prica o ljudima koji hodaju po plazi goli.
O Vranskom jezeru su isto kolale zastrasujuce price. Zivo blato, kad stanes u njega gotov si ne mozes izaci.
Sjecam se i nekog improviziranog kina sa razapetim platnom (plahta). Ne sjecam se filma.
Isla sam u Pakostane jos jednom poslije treceg razreda. Poslije sam odselila u drugi kraj grada. U isto vrijeme su se pojavili auti dostupni obicnim ljudima tako da su familije pocele odlaziti na more kao pravi turisti. Polako su se ugasili oni kolektivni odlasci vozom i trabakulama.
Djeca iz ciganluka i okoline nisu vise trebala brigu Drustva prijatelja djece.
Neko be to zvao soc-realizam. Sta god je bilo, djeci je bilo lijepo.
Puno toplih pozdrava od Dubravke

Tuesday, 28 February, 2012  
Anonymous Anonymous said...

Draga Dubravka
I danas postoji " najlon " plaza, a nalazi se izmedju Francuske plaze i Uvale. Taj dio obale je mjestimicno poplocan velikim, glatkim, blago nagnutim kamenim plocama. Kao da se priroda sama pobrinula za ljude zeljne sunca i stvorila im lezaje. Tu sam obavezno sjedila i promatrala more u svojim dugim setnjama obalom od Pakostana do Crvene Luke, naravno izvan turisticke sezone. Crvena Luka je bila jos jedno odrediste francuskih turista. Razdaljina izmedju ova dva odredista je cca 4 km. U sezoni sam prolazila puteljkom povrh plaze jer mi je susret sa golim ljudima bio neugodan. Nisu u pitanju moralni razlozi, nego naprosto sto su neki prizori bili veoma ruzni ( da ne spominjem detalje ). I sama sam se rado kupala gola, a na tom dijelu obale je bilo uvjeta zbog velikog broja malih zaklonjenih uvala. Ipak suncala sam se uvijek u badicu.
O Vrani isto ima puno zanimljivosti. U benediktinskom samostanu se jedno vrijeme cuvala kraljevska kruna, a kazu da da je to najzapadnije mjesto do koga su doprli Turci. Svjedok tomu je Miskovica han, ciji ostatci i danas postoje. Ipak je Vrana najpoznatija kao orintoloski rezervat. Ne malo sam se iznenadila kad sam orvi put vidjela bjele caplje. Zamisljala sam ih puno vecima, a u stvarnosti su to vrlo krhke i njezne ptice. Imala sam osjecaj da bi ih mogla otpuhati.
Pozdrav, Nada

Wednesday, 29 February, 2012  
Anonymous Anonymous said...

Dubravka je dobro namirisala,da ću se ja javiti.Prošlo je bar pola stoljeća kada sam i ja bila na ljetovanju sa Društvim prijatelja djece u Pakoštanima.Šaljem sliku grupe učenika ispred škole (loša je)
U pamćenje su mi se urezala sjećanja o dežurstvu.Tada smo gulili krompir,postavljali stolove i nismo išli na kupanje.Inaće na kupanju se išlo u MORE (a ne vodu) na pištaljku i tako išlo van.Na plaži se dobivala užina i sjećam se da sam uvijek bila gladna..Predvećer smo se okupljali na molu,bilo je već zaljbljenih parova,pjesme, zafrkancije i sl.
Velika senzacija bilo je otvaranje francuskog kampa Mediteran,gdje su boravili GOLI kupaći,gdje se plaćalo kuglicama raznih boja i sl.Mi nismo vidjeli kamp,samo smo nagađali kako to izgleda i bilo nam je jako mistićno.
Išli smo i na kupanje na Vransko jezero.Nisam bila oduševljena,jer je voda bila mutna od mulja.Ja sam umirala od straha, da ne nagazim na staklo,zmiju i sl.Bilo je plitko i morao si dugo ići da zaplivaš.
Prije 2 godine vraćajući se sa Murtera autobusomprošla sam kraj Pakoštana i sjetila se tog davnog ljetovanja.Pozdrav Niskana

Wednesday, 29 February, 2012  

Post a Comment

<< Home