Hallo!!!

Stize email bez teksta.

Samo ‘Hallo!!!’ u ‘Subject’ liniji i zakacena slika.

Osobu sa naocalima prepoznajem pa odmah odgovorim: “Hvalis se, a?”

Stize’ Reply’. “Pa naravno”.

I nista vise.

‘Momak’ sa slike, ni kriv ni duzan, podsjeti me na mladost, mog druga Izu i disko veceri u Pozegi.

Bilo je to pocetkom sedamdesetih, studiralo se, a boga se molilo da se ne diplomira. Zivot bio drugaciji, manje kompliciran, nije trebalo puno. Nije bilo kredita za fakultet kao sto je to sada. Zivjelo se kod roditelja, za hranu nikad nije bilo problema, a za ostalo se nekako snalazilo. Tako smo moj kolega Izo i ja jednog ljeta drzali disko u restoranu hotela u centru Pozege. Restoran je duze vremena bio zatvoren jer se, prema nekim pricama domacina, prije par godina tu desilo nekakvo ubistvo pa obican svijet nije htio da u nju svraca. Hotel je dvoranu duze vremena drzao zakljucanu a kako je Izi palo na pamet da je iznajmi za disko ne znam. Ali, dobro se sjecam kako smo te godine svake subote i nedelje tovarili disko opremu u bratovog Austin Maxi-ja pa ravno u Pozega.

Spavali smo u hotelu a hranili se u gradskim restoranima. Sjecam se odlicne klope u restoranu Grgin Dol, posebno je odlicna bila ‘natur snicla’, uz ‘pomfrit’. I naravo, pivo. Nedelje smo provodili na bazenu u Velikoj. Zarada od diska nije bila velika ali bi se skupilo dovoljno da se pokriju svi troskovi i da ostane nesto pride.

Za ‘komandnim’ pultom smo se smjenjivali nas dvojica. Birali smo muziku prema nasim afinitetima iz izbora longplejki koji nije bio bas prevelik. Uz dobro pojacalo i zvucnike, te reflektore raznih boja koji su titrali u ritmu muzike, atmosfera nije bila losa. Raja bi dolazila u dovoljnom broju da se ‘biznis’ isplati. Ni njima nije trebalo mnogo, samo malo prostora i dobra muzika za ples. Vrijeme bi prolazilo brzo i dok si se okrenuo, vec bi stigla ponoc i vrijeme za razlaz.

Jedna od pjesama koju sam cesto pustao je i ova koja se cuje u ‘bekgraundu’:  Supestition, Stevie Wonder-a. Stevie je tada bio mlad, mi smo isto tako bili mladi, zivot je bio lijep i bezbrizan, kao sto to moze biti kada si mlad, zdrav i neopterecen raznim glupostima .

Cetrdeset godina kasnije Stevie jos uvijek pjeva, moj prijatelj Izo vec godinama zivi u Zagrebu i vidimo se svakih 5-6 godina a ja se evo javljam iz nekada tako daleke Amerike. Da se iz Banjaluke stigne do Pozege danas treba pasos, a Grgin Dol je sada lijepo uredjen hotel. Pivo sve rjedje pijem a da li su ‘natur snicle’ u Grginom Dolu jos uvijek kao sto su bile prije cetrdeset godina nemam pojma. Da nije bilo kao sto je bilo, Izo i ja bi se cesce vidjali, ne bismo bili tako bezbrizni kao nekad ali vjerojatno bi jos uvijek bili neoptereceni glupostima, a moja kcer vjerojatno nikada ne bi bila u prilici da mi posalje ovu sliku. Ali zivot je nepredvidljiv i niko ne zna sta donosi sutra.