Penzija, mirovina, retirement

Sa dekanom i direktorom

Vec duze vremena sam razmisljao kako ce to izgledati. Sa kolegom s posla, Raom, zadnjih godinu dana izmjenjujem misljenja, pravimo planove, pronalazimo dobre i lose strane, kalkuliramo. Pretrazujem Internet kako bih saznao sta me ceka. Amerika je to, sve je mnogo slozenije nego je to bilo nekada kod nas. I onda, iznenada, stize pismo UPS-om (United Postal Service). U subotu. S fakulteta. Posebna koverta. Poveca. Licno isporucena. Neobicno. Otvaram ga pazljivo (ne sjecam se da sam prosle godine u ovo doba godine dobio ista s posla, mada se to ponekad desava). Iznadjenje. U prvom momentu, sok. Nevjerica. Ponuda za ranu penziju. Kazu, nude godisnju placu. Kazu isto tako da imam sedam dana da promijenim odluku ako se odlucim da je prihvatim. Kazu i da je sve ‘strogo povjerljivo’ i da ne smijem pricati o ponudi nikome. Cak ni sa svojim sefom, iako on zna da sam na listi onih kojima je ponuda dostavljena.

I Nera je stigla

Zovem Rao-a. Prijatelji smo vec godinama. Dane i dane smo proveli zajedno. Oslanjamo se jedan na drugoga kada nam treba neka pomoc. Kazem mu sta sam dobio i naglasavam da se radi o tajni. On iznenadjen kao i ja. Nema pojma da se nesto sprema. Kontam. Znam da je ekonomska kriza svuda, znam da je i univerzitet u manjoj financijskoj krizi (broj studenata se smanjuje) i potez mi se cini logicnim. Ali zasto ja? I tu nadjoh logiku: u godinama sam, placaju me dobro a univerzitet ima ljude koji me mogu zamijeniti. Cini mi se logicno. Govorim to Rao-u. Ne vjeruje da je to razlog. Kaze, dekan i direktor se ne bi slozili sa takvim rjesenjem. Osta na tom.

Nera i ja kontamo sta raditi: prihvatiti ponudu ili cekati sta ce donijeti naredni dani. Sjecam se kako sam Rao-u vise puta rekao da bih ponudu za odlazak u penziju uz godisnju placu prihvatio bez razmisljanja jer sam vec ranije bio odlucio da radim jos do decembra dvanaeste. Sada ponuda stigla, moja zelja se ostvarila a ja u dilemi. Nera kaze da prihvatim. I ja nalazim stotine razloga za to: stari se, zglobovi pocinju otkazivati, zdravlje nije kao nekada, bore se navukle na celo, stamak cesto zaziga kada se iznenada pojavi problem kojeg treba hitno rijesiti, svakodevna voznja na posao i nazad uz ceste guzve na cesti. S druge strane, konacno cu imati vremena da se posvetim nekim stvarima koje volim (rad u dvoristu, povrtnjaku, mnogobrojni projekti u kuci i oko kuce za koje nemam vremena, blog, pisanje knjige, itd) a za koje nikada nisam imao dovoljno vremena. A volio bih i putovati, obici mnogobrojna mjesta koja me posebno zanimaju. Ali opet, pomisao da cu se udaljiti od struke, da cu brigu o buducnosti informacionih tehnologija u Law School prepustiti drugom, da cu se odreci putovanja na razne strucne konferencije i seminare i odsjedanja u najskupljim hotelima, da ce sve ono sto sam stvarao zadnjih 15-tak godina pomalo pasti u zaborav, da necu osjecati zahvalnost onih kojima pomognem kada imaju problema, da nece biti susreta sa dragim ljudima koji su me prihvatili kao svog rodjenog, da cu se udaljiti od mlade raje koja svakodnevno uci u biblioteci i koja mi pomaze da se i ja osjecam nekako mladjim, sve to utice da se odluka ne donosi na precac.

Nera i ja vazemo sve i donosimo odluku. Prihvatam. Proucavam formulare, pravim zabiljeske, pripremam pitanja za kadrovsko. Amerika je to, mnoge stvari su komplicirane pa covjek mora biti oprezan. Sta je sa zdravstvenim osiguranjem, taksama, penzijom? Moze li se novac od otpremnine uloziti u penzioni fond? Sta sa neiskoristenim danima odmora? Kako se spremam na put u stari kraj a rok za prihvatanje ponude pada u tom periodu, ne znam da li mogu potrebne formulare poslati emailom!

Ekipa iz Main Office

Na bozicnoj zabavi (jednoj od nekoliko) koju je organizirao fakultet za svoje zaposlene (i mi iz IT odjeljenja smo ukljuceni), dekan mi ne prilazi. Pomislim, ne smije, jer zna da sam na listi. Sekretarice k’o sekretarice, izmedju sebe sapucu. Cujem, pricaju o ponudi. A kazu da je tajna. Vecina ih ne moze prihvatiti jer im to zivotne prilike ne dozvoljavaju. Ja ucestvujem u diskusiji ali mudro sutim kada me pitaju sta je sa mnom. Slikamo se. Dvije dame iz Law Clinic hoce da se slikaju sa mnom. Kazem, ok, mozda vise nece biti vremena. Odjednom, panika. Osjetile su o cemu se radi. Pojurise za mnom a ja pobjeze niz stepenice u svoj ured. Bi mi nekako zao. Nisam ocekivao takvu reakciju. Nisam znao da su moje radne kolege u ovoj bezosjecajnoj Americi ljudi sa srcem jer na stotine strana cujem da nema raje kao sto je bila nasa. A ja zavrsih u Americi!

Ispred kancelarije

Vrijeme prolazi, blizi se odmor za Bozic, spremam se za put. Ugovaram sastanak sa direktoricom kadrovskog kako bih mogao povuci posljednji potez. Razjasnjavam nejasno, potpisujem nekakve dokumente da preusmjerim zadnje place u penzioni fond. Sve je spremno za konacnu odluku. Na dan jos jedne bozicne zabave predajem potpisani document kojim prihvatam ponudu za prijevremenu penziju u kadrovsko. Gotovo je. Nema nazad. Ili mozda ima!

Na zabavi primjecujem da me dekan ponovo izbjegava. Mezi se, pijem pivo, razgovaram sa nekima koje rjedje vidjam. Pred sam kraj zabave prilazi mi dekan i tiho kaze da je obavijesten da sam ponudu prihvatio, da je tuzan zbog toga i da bi htio da razgovaramo. Pokusavam da mu na brzaka objasnim svoje razloge ali sve ostavaljamo za slijedeci dan. Sutradan, petak, nakon vise pokusaja s njegove strane, konacno se nadjosmo u njegovoj kancelarije. Ubjedjuje me da promijenim odluku. Vidim da je iskren i da mu je iskreno zao sto sam odlucio da prihvatim ponudu univerziteta. Nije mi lako. Pokusavam da mu objasnim moja razmisljanja. Na kraju, dogovor da razmislim tokom nedelje, da ponovo Nera i ja razgovaramo i da se ponovo vidimo u ponedeljak. Pristajem iako znam da odluku necu promijeniti.

Moja ekipa (nedostaje Michael)

Slijedece dan (subota), dezuram zbog ispita, kad zazvoni telefon. Moj direktor, profesor Liu, dosao na posao s namjerom da razgovara sa mnom. Ulazi u kancelariju i s vrata mi kazem da odustanem. Da promijenim odluku i da ostanem bar jos tri godine, dok ne prodjemo slijedecu akreditaciju. Dajem mu isto objasnjenje kao i dekanu uz napomenu da bi mi bilo veoma nezgodno da ponovo idem u kadrovsko da povucem odluku. On je uporan: kaze, on ce sve to obaviti samo ja trebam pristati. Moli me, hoce da klekne a ja mu ne dozvoljava. Hoce da zove Neru a ja mu objasnjavam da to nece promijeniti stvar. Kaze mi da postavim uvjete, da odaberem titulu koju zelim (direktor IT-a, pomocnik dekana za IT, …). Ja pokusavam da mu objasnim da za mene titule u ovom momentu ne znace mnogo a i da ni ranije nisam bio time opterecen. Ostade u kancelariji vise od dva sata. Na kraju mu obecah da cu ponovo razmisliti o svemu i da cu svoju odluku reci dekanu u ponedeljak.

Sa Joel Fishman-om i Rao-m

U nedelju me zove Rao koji je po funkciji zamjenik direktora pravne biblioteke. Ubjedjuje me da odustanem. Znam da mu je zao sto se necemo druziti svaki dan ali osjecam da je dobio zadatak da me pokusa ubijediti da promijenim odluku. Ponavljam mu razloge koji su mu poznati iz nasih cestih razgovora. Ostaje na tome da cu odluku reci dekanu.

Nakon razgovora razmisljam o ovih zadnjih par dana. Zasto je ovim ljudima toliko stalo da ostanem? Ljudi dolaze i odlaze, cak i oni na najvisim pozicijama, a svijet ide dalje. Otkud tolika zelja da me ubijede da promijenim odluku? Mene, koji sam  prije nesto manje od osamnaest godina stigao iz neke jebene Bosne o kojoj prije zadnjeg rata nisu znali ni da postoji, a koja im je od tada poznata po stravicnim zlocinima koje su dojucerasnje komsije cinile jedni drugima i o kojoj su se nagledali scena kakve se mogu vidjeti samo u najgorim filmovima strave i uzasa. Znam da sam svoj posao radio posteno i trudio se da sve stima, da sam uvijek imao rezervno rjesenje ako bi se pojavio kakav iznenadni problem, da sam poslu prilazio malo drugacije nego sto to rade amerikanci, ali sve to ne bi trebalo biti razlog takvih reakcija. Osjecao sam da im je iskreno zao zbog moje odluke i bilo mi je veoma tesko ostati pri njoj. A nisam je imao namjeru mijenjati.  Vec sam se vidio u dvoristu kako kosim travnjak, sadim cvijece, obrezujem drvece, farbam, dok mi lagana muzika dopire do usiju. Tu je negdje i povrtnjak, pun paradajza, paprika, mrkve, mahuna… Vidim se kako prelistavam dnevne novine, polako, uzivajuci na toplom suncu… Uvece citam neku dobru knjigu, opet uz laganu muziku (ljetnje veceri su ovdje izuzetno prijatne i tesko se covjeku ide na spavanje). A i kompjuter je tu: novi, brzi, na kojem ‘reziram’ svoje video klipove koristeci bezbrojne fotografije i video snimke. A i planova za putovanja ne manjka: obilazim Machu Pichu, Irsku takodjer (ponovo), kod Sanje u L.A-u uzivam na obali okeana, s kumovima obilazim Norvesku, s Ekom Evropu… Kako se sada ponovo vratiti u sadasnjost, rana ustajanja i voznju autom na posao…?

Sa direktorom Admissions ureda i Klifom

U ponedeljak sam se ponovo sreo sa dekanom kako bih mu rekao konacnu odluku. Da ne bi izgledalo da nisam razmisljao o drugacijem rjesenju, predlozio sam mu da me angaziraju na projektima kojih ce biti, znajuci da univerzitet to nece dozvoliti. Nije mu bilo pravo ali je na kraju prihvatio moju odluku uz nekoliko mojih prijedloga za buducnost.

Konacno sam odahnuo. Odluka je konacna. Nema vise dilema.

Jos nekoliko narednih dana mi nije bilo lako prihvatiti novu realnost jer su me svi oni koje sam sretao ubjedjivali da odustanem. Medjutim, rok za promjenu odluke je prosao i nisam se vise bojao da ce me neko odvratiti od nje. A i emocije su se polako stisale kao sto se to obicno u zivotu desava.

Sa Tracey iz Law Clinic

Cijeli januar provedoh zavrsavajuci projekt koji sam zapoceo ranije pa jedva imah vremena za par oprostajnih zabava i ruckova. Zamolio sam svog asistenta da se zabavi kamerom pa mi tako osta ovih nekoliko slika kao uspomena na zadnje dane na poslu, ovdje u Americi, daleko od rodnog grada kojeg nisam planirao napustati. Iz vlastitog iskustva sam se uvjerio da dobrih ljudi ima svugdje u svijetu i da pripadnost nekoj naciji ili drzavi automatski ne garantira srecu. Vjerujam da ce se sa ovim sloziti mnogi koji dijele moju sudbinu.  

A prvi februar, prvi dan mog penzionerskog zivota osvanu suncan. Ovaj put je onaj gore odlucio da stane na moju stranu iako s njim nisam u najboljim odnosima.

Samo da zdravlje polsuzi!

Movi clip, onako pride.