SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, January 22, 2012

U Palasu za Zlajom

U ono malo vremena koje provedoh u Banjaluci nisam susreo sve one koje sam planirao vidjeti. Nakon susreta sa Radmilo, zaputih se kroz Gospodsku, Davor svrati u Zanatski centar da kupi par CD-ova Mostar Sevdah Reunion-a, i na kraju zavrsismo u Palasu na kavici. Restoran lijepo uredjen, poluprazan, drustvo mijesano, ima i starijih i mladjih. Na vani pohladno pa topline restorana prija. Davor i ja pricamo o svacemu (od  kako je otisao u Irsku ne vidjamo se cesto), malo o njegovoj staroj raji od prije rata (nema nikoga s kim bi se mogao vidjeti jer su neki dozivjeli istu sudbinu kao on a drugi su se uklopili u svoje stado pa se sa njima nema smisla sastajati), malo opet o Dublin-u i zivotu u Irskoj (nedavno se preselio u novi stan pa me zanima kako sve to izgleda), a uz to pratim da necu vidjeti nekog poznatog. Onih par starijih koji navratise su mi nepoznati a kako u grad svracam rijetko velike su sanse da mnoge iz moje generacije ne bih ni prepoznao kao sto ni oni ne bi prepoznali mene. Godine su se natovarile na ledja, face se izmijenile, tesko je biti siguran ko se krije iza starackih bora.

Kada smo se vec spremali da podjemo (imali smo ‘programiranu’ jos jednu posjetu prije susreta sa Marinkovicima uvece), zacuh poznat glas iza ledja. Zlaja Stefanovic, raja s korza iz onih mladjanih dana, skonuo iz Zagreba gdje zivi od ovog zadnjeg rata, pa navratio u Palas da vidi ima li nekog poznatog. Za razlike od vecine, Zlaja se ne mijenja, kao da su za njega godine stale. Sva tri nasa susreta u zadnjih dvadeset godina su bila puka slucajnost. Prvi, u Zagrebu, desetak dana prije naseg polaska za Ameriku (nisam imao pojma da je i on stigao u prestonicu Hrvatske, koja je u to doba bila novi dom za veliki broj banjalucana), koji je zavrsen tako da se Zlaja sa familijom uselio u stan u Preckom koji smo mi napustali. Drugi, prije tri godine, na dzenazi Seji Zahirovicu, i evo sada treci put. A nekada smo provodili sate i sate na korzu, kao vecina mladih tih godina.

Posjedismo neko vrijeme i uz par pica upoznasmo se na novostima u obe familije, pa desetak minuta prije osam krenusmo da promijenim bateriju za sat koji je u medjuvremenu stao (baterije kineske pa ih moras mijenjati svakih nekoliko mjeseci). Iznenadi me prizor u Gospodskoj. U toj ulici u kojoj sam kao srednjoskolac proveo bezbrojne sate na Korzu (nase mjesto je bilo ispred ulaza u tadasnji Gvozdjar), i koja je svako vece bila ispunjena mladoscu (setalo se ‘od jedne strane do druge’), ispred svakog drugog objekta koji sui li banka ili zlatara, stoje po dva plocijca i pomno prate one koji ulaze. Kraj je radnog vremena, vrijeme koje kriminalci svih fela cesto biraju za svoje akcije. Setao sam americkim gradovima gdje je kriminal znatno veci ali na jednom mjestu nisam vidio ovako veliki broj ‘cuvara reda’. Cudna neka vremena, za mene iznenadjujuca jer opet mi na pamet padose gotovo stalne izjave predstavnika nove vlasti kako su se konacno izborili da ih oni drugi ne varaju, kradu i ne znam sta jos. Cudno neko stanje za uredjeno drustvo  koji svakim danom grabi krupnim koraci naprijed, u sretniju i bolju buducnost. U neka druga vremena, kada smo svi bili izmijesani a da to nismo ni znali, u Gospodskoj je u najgorem slucaju mogla izbiti tuca zbog neke djevojke. A ovih dana izgleda da su svi oni koji se setkaju potencijalni kriminalci, ako je suditi po pogledima policajaca koji nas s nepovjerenjem propustise u jednu od zlatara da promijenim bateriju.

Nakon sto mi jedan ljubazan momak promijeni bateriju i nastima vrijeme (na moje veliko iznenadjenje dobih i garanciju da ce baterija trajati dvije godine), rasta se sa Zlajom. On se okrenu nazad, put Male carsije a ja se zaputih prema Rosuljama, razmisljajuci o blagodetima koje je rat donio u ove nase krajeve. Nekako mi bi lakse sto sam negdje drugdje i sto ne moram svojim ocima gledati ovaj iskorak u bolju buducnost.

A Zlaju cu opet negdje sresti, slucajno, kao sto je to vec postalo pravilo.

Labels: ,

2 Comments:

Anonymous Majda said...

Cika Co pitanje je jesu li i ti policajci ispred vrata stvarni?

Tuesday, 24 January, 2012  
Blogger co said...

Jesu Majda, jesu, ulickani, kao da su izasli iz nekog modnog salona za policiju.

Tuesday, 24 January, 2012  

Post a Comment

<< Home