Susret sa Radmilom

U Banjaluci sam se zadrzao manje od dva puna dana. Za razliku od nekih koji je uzdizu u zvijezde (valjda ih impresioniraju nove zgrade, ulice, restorani, novi 'gradjani'…) moj odnos prema gradu je sasvim drugaciji. Bez svih onih protjeranih koji sada nastanjuju cijeli svijet nije to grad u kojem se osjecam prijatno. Malo je tu onih koje bih volio sresti i popiti pice ili kavu u nekom od mjesta u koje smo zalazili. Tom mom odnosu prema rodnog gradu vjerojatno pomaze i cinjenica da je prilikom gotovo svih mojih posjeta vrijeme bilo lose. Samo jednog ljeta me grad docekao obasjan suncem, inace je uvijek bilo nekako oblacno, kisovito, vjetrovito, tmurno… Kao da neko ima veze sa svevisnjim pa mu dosapne da stizem a on onda namjerno pokvari vrijeme. Mozda je tako bolje, jer da nije, mozda bi mi bilo zao kada se vracam nazad preko bare. Ovako posjete pamtim samo po ljudima sa kojima se druzim za tih kratkih posjeta. Oni su ta vrijednost zbog koje veze ne treba potpuno prekidati a novih zgrada, ulica i restorana ima po cijelom svijetu, i vecih, i ljepsih, i luksuznijih: u to sam se licno uvjerio. Gradjevine ces naci kud god da krenes ali ljude, one do kojih ti je stalo, i koje cijenis, tesko.

Tog prohladnog, maglovitog decembarskog popodnevna nadjoh se sa Radmilom u lokalu preko puta zupne crkve u Marticevoj. Lokal predlozi Radmila pa se Davor i ja zaputismo tamo nakon posjete groblju Sveti Marko na kojem u miru pocivaju nasi dragi od kojih mnogi, na srecu, nisu dozivjeli da vide u sta nam se grad pretvorio devedesetih. Grad se, iako se prosirio, jos uvije moze preci pjesice, sto je dobro dosla promjena u odnosu na zivot u Americi gdje i za najmanju sitnicu moramo sjesti u auto. Iduci tako od Rosulja prema centru prodjoh pored zgrade Crvenog Krsta i mjesta s kojeg su polazili autobusi s protjeranim. Sjetih se kako je Davor, tog jutra kada smo se sa ono par torbi smjestili u autobus rekao kako se u Banjaluku nece vise nikada vratiti. Malo naprijed, odmah do Titovog druma, kuca, vila, u kojoj je stanovala jedna moja komsinica iz djetinjstva. Kucu je dobila u vlasnistvo od starije gospodje koju je pazila sve do smrti. Moja komsinica je zavrsila u Kanadi a ko je sada vlasnik vile ne znam. Vila je potpuno renovirana sto mi govori da je neko sa velikom lovom umijesao svoje prste.

Sa Radmilom sam uspostavio kontakt zahvaljujuci blogu i onih nekoliko vjernih blogerica koje me redovito obavjestavaju o Radmili i dogadjajima vezanim za nju. Bilo mi je izuzetno drago sto sam imao prilike da se sretnemo i provedemo par sati u ugodnom razgovoru. Ispostavilo se da smo, zapravo, bili komsije (nakon sto se Radmila preselila u Budjak, poslije zemljotresa sezdesetdevete) i da poznajemo iste ljude. Bilo je tu price o komsiluku ali i on Radmili i njenom radu, planovima, mozda nekakvoj zajednickoj akciji, itd.

Radmila je jos uvijek puna optimizma usprkos svega sto je zadnjih godina dozivjela. Cesto se pokusavam postaviti u njen polozaj ali mi, ovako, iz daljine, to tesko polazi za rukom. Istina, i meni se zadnjih godina dogodilo sto-sta samo zbog cinjenice da kroz ovaj blog nastojim da se o desavanjima u nasem gradu i o ljudima koji su u to upetljali svoje prste pisem otvoreno. Ne vole to mnogi, cak ni oni koji su mnogo toga pretrpjeli na svojim ledjima. Zasto je to tako znaju oni sami. Meni je ipak daleko lakse nego Radmili da takav njihov odnos prihvatim jer nisam u prilici da ih srecem na ulici, u restoranu, pa tako ne dolazim u iskusenje da reagiram. Ne znam kako bi to bilo kada bih se, kojim slucajem, vratio u rodni grad i kada bih svakodnevno susretao one koji nisu dostojni ni mog pogleda a kamo li neceg drugog. Zbog toga se Radmili jos vise divim i cijenim njen rad. Nadam se da ce doci dan kada ce oni koji sada mudro sute progovoriti, pridruziti se onim malobrojnim koji se bore za istinu i pravdu i kada ce se konacno stvoriti kriticna masa ljudi (u pravom smislu znacenja te rijeci) koja ce stvari poceti mijenjati na bolje.

Do tog dana ostaje mi jedino da Radmili pozelim puno srece u njenom radu s nadom da ce biti prilike da se srecemo cesce, i da ce to biti u nekim boljim vremenima, vremenima kada necemo gledati ko je ko i sta je sta, kao sto je to nekada davno bilo.