U Banjaluci...

Ovde je bilo mnogo skromniji spomenika. I ovde su novine

Još od septembra se pripremam na ovaj prilog, ali nikako do inspiracije ili vremena.

Ovih dana u BiH se dešavaju razno razna hapšenja za raznorazne afere svih vrsta. 
Čitajući Coove priloga sa puta po Evropi u raznim zemljama kod dragih prijatelja, sa dugim razgovorima i sjećanjima, za koje mogu pretpostaviti da su ugodni, tako sa i ja uvijek osjećam kad se sretnem sa svojim prijateljima iz djetinjstva i mladosti.

Na ovom blogu ima mnogo lijepih i uspješnih života naseg raseljenog svijeta. 
Sve je to mukotrpno i dugotrajno stvarano, zahvaljujući našem bosanskom mentalitetu. Želja za kulturom življenja ispoljavala se u velikom radu, skromnosti, poštenju, uklapanju u sredinu u koju se došlo davalo je godinama sve bolje rezultate. To se najbolje vidi ljeti u Sarajevu kad mnogi dolaze u posjete i odmah se prepoznaju, a dosta sam vidjela u posjetama zemljama u kojima sam bila. Ne poznajem u tom svijetu nikakve tajkune, niti sam imala prilike da se srećem s njima i ne znam kako su postajali: poštenim radom ili svemu kontra od toga.

Zapušteno partizansko groblje

Otišla sam na Partizansko groblje da provjerim da li je nadgrobni spomenik mojih roditelja popravljen. Pisala sam o tome da smo ga brat i ja u juli jedva pronašli. Natpisi su bili oboreni i stajali na zemlji. Oko njih je bilo nekoliko veliki crnih, mramornih, novih spomenika  sa povelikim pravoslavnim krstovima.  Ranije, skromni, većinom ateističkih obilježja. Obzirom da nam je u maju istekla taksa za godišnje održavanje možda je ovo bilo smišljeno da se prati ukoliko se niko ne javi da se može prodati ponovo. Tako narod priča .Ogromna je potražnja i veliki novac za grobno mjesto na tom groblju. 

Vraćala sam  se kući starim putem u Pobrdju, iza nekadašnjeg restorana "Pećina" i sporednog ulaza, koji je nekad bio glavni. Pored kamenih obilježja banjalučkih patriota i partizana iz II Svjetskog rata. Imala sam aparat i putem snimala kuće koje su nikle u posljednjih 10-tak godina.
Koji su to novci i kako zarađeni u dvadeset godina bjede, uništavanja firmi, tvornica, i hiljade otkaza dotadašnjim radnicima.
Svake godine se to siromaštvo sve vise osjeti, a opozicija iznosi sve moguće dokaze o pljačkama korupciji, pranju novca od najviših političara tog entiteta, ali nikakve koristi. 

Tako je i u ovom našem entitetu, toliko bogatstva u ovim uslovima ja mislim ne postoji puno u svijetu.

Pozdrav Saima

Pocet cu prvo od starih kuca koje su ostale. U nekima zive raniji stanari a
neke su napustene.

Ovo je bila najveca  I najljepsa kuca u ulici. Pripadala je
Asicima koji su 40 god. radili u Njemackioj. Jedan komsija nam je rekao  da
je vlasnica istjerana i u nju se uselila majka Dragana Lukaca. Na moje
pitanje da li je to ovaj minister Lukac, razgovor se zavrsio u sekundi
bijegom. Radila sam 40 godina u Telekomu i znam da je u Bosni bilo po desetak
i vise istih  imena I prezimena, tako da ovaj podatak ostaje nepoznat. 

Ima toga jos ali I ovo je dosta

Ovo pocinje serija novih objekata

Moja ulica (nastavak)

Polovinom septembru sam bila u Banja Luci. Slikala sam dalje moju ulicu i nekoliko raznih detalja iz ulice  i okoline. Tako cu ovaj prilog u podnaslovu nazvati "U slici i riječi", a posvećujem ga svima koji su nekad živjeli u mojoj ulici ili u bližoj okolini.

Pozdrav Saima

Na ovom mjestu je bila kućica s baštom u kojoj su živjele teta Jovka i njena vanbračna kćer Kova. Obe su doživjele svaka za sebe duboku starost. Kova je tu kućicu prepisala nakoj ženi koja je brinula o njoj. U komšiluku se priča da je dala jeftino. Sada je tu zgrada u kojoj bi trebao biti hostel.

Na ulazu u kuću postoji ovaj stub od gornje terase stričevica. Prije rata su bile pločice , pa je neko u ratu polupao "jer su bile klizave." Ovo je sada goli beton, iznad je betonska ploča, tako da nema šanse da bilo kakva kap vode ili zemlje ima ispod ovog cvijeća. 
Tada sam razmišljala o snazi prirode, da ove lijepe žabice (tako smo zvali ovo cvijeće), imaju snagu da to sve probiju. U zadnje vrijeme smo svjedoci katastrofa na raznim djelovima svijeta u kojima su rušenja i poplave vrlo česti. I to je snaga prirode u negativnom smislu protiv koje čovjek ne može ništa.

Do prethodne zgrade su živjeli Tahirovići. Prije rata je Ibro držao "Bagatog servis" i živio sa ženom i dva sina. Svi iz starije generacije su umrli a jedan od Ibrinih sinova koji zžvi u Njemačkoj je napravio ovu kucu na mjestu stare očeve kuce.

Ovo je uličica kojom se silazilo na Studenac. Ne znam broja koliko smo puta ovuda silazili. Kad bi u gradu nestajalo vode na Studencu se snabdijevalo  pola grada vodom.

Ovo je dio Afganovih pomoćnih prostorija u kojem su nekad živjele Ruža i Fatija. Obe su bile socijalni slučajevi ali su bile ravnopravne stanovnice o kojima se skoro cjela ulica brinula. 
Priča se da su nasljednici Afgani koji su živjeli u Zagrebu svi pomrli bez nasljednika, tako da je ovo propalo i zub vremena je učinio svoje.

Ovo je niz od Gojkove kuće, nase kuće, Mujčića kuce, na mjestu kuće Osmančevića, vila gastarbajtera iz Njemačke.  Ulica je do 18 sati parkiralište bez ikakvog reda i zakona. Obzirom da se ne naplaćuje uvijek je puno i uvjek je "frka "i svadja kad neko nekoga " zagradi" 

Beslagića kuća je iza zida. Tu su često dolazili Dragan i Biha Rako koji žive u Zagrebu. Uvijek sam se istinski radovala kad bi došli istovremeno. Dugo već nismo.

12-tog septembru u BL je stiglo vise od 50 autobusa iz cjele bivše YU i šire.Na ovoj slici je dječak s pionirskom maramom i zvijezdom petokrakom. Ne znam odakle je ali su prolaznici koji su prolazili pored slastičarne vrlo simpatično razgovarali s njim i pozdravljali.

Grad je bio pun turista s ovim bedžom.Nije bilo nikakvih skupova, ni konferencija nego samo obilazak grada. U Mujinoj čevapčinici preko puta Kastela bila je ludnica, ali je ipak sve dobro funkcionisalo i svi su uspijevali doći na red, da probaju banjalučke ćevape.
Ne znam da li je u Federaciji bilo u medijima išta o tome, jer nemam tamo kablovsku TV. Na TVRS-a nije bilo ni riječi.

Banjalučke priče - Kastelov ćošak

Felicitas je na Internetu pronašla interesantan tekst pod gornjim naslovom pa ga evo ovdje prenosim. Teks je napisao Stevan Martinović na blogu na kojem se može naći mnogo toga interesantnih tekstova pa preporučujem da ga posjetite.

KASTELOV ĆOŠAK

Istraživao, skupljao podatke i napisao priče : Stevan Martinović

Ovo je priča o jednom starom Jevrejinu, o tome kako je njegovo prezime postalo pojam u našem gradu, o jednom zaboravljenom konzulatu, priča u kojoj se spominju špijunske karte nestale iz Arhive za vrijeme Titovog režima, priča o nekadašnjem sastajalištu Banjalučana, o međi koja je nekad spajala ljude, o jednom promašenom ljubavnom sastanku i o još nekim zanimljivim stvarima…

Dosad još nije utvrđeno kad je sagrađena kuća na sprat s krovom na četiri vode, koja se nalazila na prostoru ružičnjaka ispred današnjeg nebodera na početku Gospodske ulice i koja je, u vremenu kad je izgrađena, dominirala okolinom.

Međutim, pouzdano se zna, da je u toj kući, još za vrijeme otomanske uprave, izvjesni Kastl,mađarski Jevrejin, otvorio inokosnu ( samostalnu ) trgovinu.

Kasnije, vjerovatno poslije smrti Kastlove, inokosna trgovina je prerasla u trgovačko društvo.Bilo je to otvoreno trgovačko društvo mješovitom robom , a počelo je sa radom 25. Oktobra 1878.godine. Ono je, kao u vlasništvu ortaka Morica i Bernarda Kastla , pod imenom „ Kastl’s sohne „ ( Kastlovi sinovi )zvanično uneseno u registar trgovačkih firmi 29.februara 1884.godine pod brojem 466/gr .

O ovim Kastlima nemamo drugih podataka, osim da je njihov potopmak, Aleksandar Kastl, bio vlasnik Agencije za agenture i komisione poslove. Zavedeno je da je u 1907.godini Aleksandar plaćao porez od tada visokih hiljadu kruna.

AUSTROUGARSKI KONZULAT

O tome šta je u Kastlovoj kući bilo prije otvaranja samostalne trgovačke radnje, ostavio nam je pismenog traga veliki zaljubljenik u Banju Luku, Ahmet Karabegović ( 1898 – 1970 ) u članku objavljenom u „ Glasu „ pod naslovom „ Konzulati stranih zemalja u Banjaluci „, neposredno pred svoju smrt. On u tom članku između ostalog, piše :

„…kada je počela izgradnja ceste Bosanska Gradška – Banja Luka, te željezničke pruge Banja Luka – Dobrljin i telegrafske mreže, Austro – Ugarska je oko 1864.godine otvorila svoj konzulat u Banjoj Luci.Taj konzulat je bio na takozvanom Kastelovom ćošku.

To je bila velika zgrada za ondašnje vrijeme, imala je sprat, vezivala je ujedno i sadašnje ulice Maršala Tita i Veselina Masleše. Imala je veliko dvorište na sredini kojeg se nalazio zidani bunar s pumpom, pomoću koje se vadila voda za piće i za napajanje konzulovih jahaćih i zaprežnih konja. Konzul je imao svoj fijaker kojim se često izvodio u šetnju , a nekada je i službeno išao preko Bosanske Gradiške u ondašnju austrijsku Slavoniju.

U dnu dvorišta su bile staje za konje i druge potrebne prostorije. Nedaleko od pumpe je bio usađen jarbol na kojem se danonoćno vijorila crno – žuta zastava sa dvoglavim orlom. Konzulat je bio ograđen zidom visokim dva metra u kojem se nalazila velika kapija na svod.Pred kapijom je stajala drvena kućica obojena crnim i žutim prugama.Tu su na smjenu stražarili kavazi ( stražari ) koji su po narodnosti bili šiptari. Oni su bili obučeni u zagasito – modru uniformu, a na glavi su imali crveni fes. Ovi konzulovi kavazi su vršili i druge službe.

Bili su kuriri, konjušari, kočijaši na fijakeru itd…Plaćala ih je austrijska vlada, kao i ostale službenike konzulata, među kojima je bilo i Banjalučana. Konzuli su se često mijenjali, a najduže se zadržao konzul Dragančić , koji je smijenjen baš pred okupaciju Bosne i Hercegovine.Preko konzulata je vršena i razmjena trgovačke robe između Turske i Austrije.“

I ne samo to, mi bismo dodali. Naime, bilo bi zanimljivo zaviriti u špijunske karte Monarhije, koje su iščezle iz Arhiva Bosanske Krajine ( danas Arhiva RS ) za vrijeme bivšeg Titovog režima kao rukom odnesene, u kojima je navodno, prema pričanju onih koji su imali sreću da vide te karte, bila ucrtana sinagoga u današnjoj Srpskoj ulici,bivšoj Ulici fra Grge Martića.

NEPODOBNA FOTOGRAFIJA

Nešto prije okupacije 1878.godine, konzulat je ukinut, a zid oko njega je srušen.

Ali – da se vratimo u 1884.godinu.Već smo pomenuli da su te godine Moric i Bernard Kastl zvanično registrovali trgovačko društvo „ Kastl’s sohne „,koje se nalazilo u zgradi tada već bivšeg konzulata. Tvrtka je prestala da radi 12.novembra 1886. Pod brojem 2349/gr . Još iste godine kuća prelazi u vlasništvo Mare Radulović , rođ. Škarić.

Na temelju urudžbenice katastarskog ureda, čitamo danas u gruntovnici, 1890.godine pola kuće je prešlo u vlasništvo Lazara Popovića , oca legendarnog Banjalučanina Laze Delića, a pola kuće u vlasništvo Sime Pištelića.

Šest godina kasnije Mara Radulović ponovo otkupljuje pola kuće od Lazara Popovića, da bi nakon samo deset mjeseci otkupila i drugu polovinu od Sime Pištelića. Otad, pa sve do 1940.godine, nekadašnja Kastlova kuća je kuća Radulovića. Godine 1940. Kuću otkupljuje porodica Oset, a na osnovu odluke Kotarskog suda u Banjoj Luci 3.avgusta 1942.godine prelazi u vlasništvo Mirovinskog zavoda za namještenike u Zagrebu. Godine 1959. Kuća prelazi u društveno vlasništvo.Ubrzo poslije toga biva i srušena.

Danas na njenom mjestu ( o, ironije! ) svakog proljeća cvjetaju ruže. Preko puta ružičnjaka, u filijali Banjalučke banke, donedavno je postojala stara fotografija koja je u cjelosti prikazivala Kastlovu kuću i koja je, prilikom nedavnog renoviranja iščezla i tu joj se gubi svaki trag.

Premda o razlozima nestanka austrougarskih špijunskih karata iz Arhiva možemo samo nagađati, o razlogu nestanka ove fotografije imamo pouzdanu , ali nažalost, poražavajuću informaciju : fotografija je proglašena nepodobnom!

Na koncu , pronašli smo je u jednoj kancelariji Banjalučke banke, na podu, među ostalim fotografijama koje prikazuju slična, Nepodobna, zdanja stare Banje Luke.

Tako nam je jedna kuća, koja ne postoji već više od triddeset godina, svjedoči o današnjem vremenu – vremenu mračnijem od camera obsura – e u kojoj je nekad nastala fotografija o njoj, o vremenu u kojem od zaprepaštenja zakržljava miso, u kojem se sve što bi čovjek htio da izrazi obuhvata tek vizuelnom slikom.

Evo šta smo mogli „ pročitati „ sa te fotografije :

U Kastlovoj kući držao je kafanu Moric Levi, na uglu sa lijeve strane ( gledano sa današnjeg trga ), dok je na spratu izdavao konačište. DO njega, zdesna, ispod jedinog balkona na kući, Aleksandar Dimitrijević je prodavao lozove Državne klasne lutrije. Dalje se nalazila broijačnica Jevrejina Ašera, koju je kasnije smijenila prodavnica u kojoj su se prodavali proizvodi u ono vrijeme čuvenog pekara Mladena Čurčije.Osim pekarskih proizvoda iu njegove parne pekare, tu su se prodavali i „ friški sladoled „ ,te „ ledena boza i limunata „, sve po cijeni od samo četiri pare. Na uglu desno, nalazila se špecerajska ( kolonijal ) radnja Uroša Stefanovića, solunskog dobrovoljca. Njegova radnja je radila negdje do tridesetih godina prošlog vijeka, kada je na tom mjestu Dragica Adamič – Perduv otvorila svoju radnju.

NA MEĐI SVJETOVA

Po svemu sudeći, Kastelov ćošak je još u vrijeme otomanske uprave bio jedno od glavnih sastajališta Banjalučana. Kuća je stajala na veoma značajnom mjestu – na zamišljenoj međi između islamskog i hrišćanskog svijeta u ondašnjoj Banjoj Luci. Naime, u vrijeme austrijske okupacije od Kastlove kuće do Bojića Hana su samo dva veća zdanja i to : bogoslovija i Biskupija s crkvom na desnoj strani druma. Svuda su se, s obje strane prostirale neobrađene površine zemljišta. Tek poslije 1878. Počele su se i tu izgrađivati kuće i šetališta na kojima je zasađeno kestenje.Tako se polako formiralo naselje koje je naseljavano pretežno hrišćanskim stanovništvom,i aleja do Bojića Hana.S druge strane, od Kastlove kuće prema Ferhadiji , u to vrijeme je već bio formiran grad. U tom dijelu su većinom živjeli muslimani.

Prema kazivanju starih Banjalučana , ovo se mjesto još u vrijeme austrougarske vladavine zvalo Kastelov ćošak , premda nije imalo nikakve veze sa tvrđavom Kastel,. Vjerovatno zbog lakšeg izgovora ( Kastel ) , u narodu je ovo prezime ( Kastl ) preraslo u gore pomenuti pojam – Kastelov ćošak.

U vezi s tim, jednom se u gradu desilo ovo ( ne prvi, a sigurno, ni posljednji put ) :

Jedan, tada još novopečeni Banjalučanin, zakazao je prvi sastanak sa djevojkom na Kastelovom ćošku. Mladić je bio tačan, ali neupućen. Tačna je bila i djevojka, ali, upućena i rođena Banjalučanka, te se oni nikada više nisu sreli.Djevojka je došla na Kastelov ćošak, a nesretni mladić je nju uzalud čekao sa buketom ruža na jednom od ćoškova tvrđave Kastel. Ne znamo za sudbinu lijepe djevojke, ali ćemo čitaocima otkriti jednu malu tajnu o mladiću : naime, on više uopšte nije mladić, i potpisnik je priče koju upravo čitate.

Da se ubuduće ne bi dešavali ovakvi nesporazumi, preporučujemo neupućenim pojedincima i parovima ovu priču kao svojevrsni orijentir.

Jer – na mjestu Kastlove kuće ( o, ironije! ) svakog proljeća i dalje cvjetaju ruže.

Kastlov čošak

Jutros mi stiže email od gospođe Felicitas. Javila se povodom priloga o Kastelovom čošku o kojem sam nedavno nešto napisao. Njen kratki prilog o tom poznatom mjestu okupljanja me iznenadio jer sam cijeli svoj život živio u ubjeđenju da je čošak na neki način dobio ime po tvrđavi Kastel, iako mi njihova veza nije bila logična. Drago mi je da sam konačno saznao pravi razlog imena našeg popularnog sastajališta koji je sada trg s novim imenom, prilagođenom sadašnjim vlastima i većinskom narodu koji živi na tim našim prostorima.

Drago bi mi bilo kada bi se gospođa Felicitas češće javljala jer sam siguran da bi ovaj naš blog mogla obogatiti informacijama koje drugima nisu poznate.

Evo kratkog email-a i priloga:

Poštovani gospodine Komljenović, malo sam se interesirala a i moj pokojni otac mi je sve kako stoji u porilogu pričao. Ovo su stare kuće na Kastlovom čošku kojih se on jako dobro sjaćao,  

Lijep pozdrav, također i gospođi Niskani.

Felicitas.


Stari Banjalučani će, kada kažete Kastelov čošak, da Vas podozrivo pogledaju. Kastel i Kastlov čošak nemaju nikakve veze, ili bar nisu imali.

Originalno ovaj naziv veže se za ime trgovca Kastla, po čijoj radnji je prozvan čošak ulice koja je mijenjala imena toliko često da ih je teško nabrojati.

Kastlov čošak kada je tu u blizini bila istoimena trgovina Morica Kastla.
Trgovina se nalazila na spratu kuće Radulovića (Albanije),
iznad prostora iznajmljenog austrijskom konzulu.

Radulovića kuća, snimak 1941.

Sadašnja slika Kastelovog ili Kastlovog čoška

Felicitas Winkler - Hodžić

Kroz banjaluku, slikom i riječju - 4

Prostor između palate „precednika“ manjeg blentiteta i Martićeve je sada otvoren, ozelenjen, s popločanom stazom koja ukoso spaja čošak Maslešine kod zgrade opštine i ulicu Rade Vranješević. Prolazio sam ovom stazom svakodnevno od moje baze "smještene" u stastičarni Pingvin, odlazeći prvo u zgradu PIO-a na dnevni okršaj sa administracijom u mojoj borbi da dođem do ono malo para što me po važećem penzionom zakonu pripada. 

Hodajući stazom ka Gospodskoj, kroz glavu su mi prolazile slike iz nekih drugih vremena, vezana za ljude, događaje i objekte ovog dijela grada. Tu negdje se nalazila Mujina čevapčinica, ružni metalni objekt, smješten između uske trokatnice u kojoj se nalazila mesnica a koja je ostala netaknuta nakon bombardiranja tokom drugog svjetskog rata, i omanjeg parka, smještenog na mjestu gdje se Maslešina i ulice Rade Vranješević ukrštaju. Svraćao sam kao srednjoškolac često na čevape poslije škole, koje bih jeo ili na klupi u parku ili hodajući kući, obično sa kolegama iz razreda,  Zdravkom Suhajčekom, Rusom, iz Rosulja, i Miloradom Majkićem, koji je na Tehničku školu stigao iz Majkić Japre i s kojim sam dijelio školsku klupu. Uzimao bih obično sindikalnu, porciju s dvije ploče i cijelom lepinjom, jer je bila jeftinija a i dovoljna za mene jer sam uvijek bio pomršav i nisam puno jeo.

Zemljotres 69. je izmijenio mnoge dijelove grada pa tako i ovaj. Uska trokatnica, lijepa zgrada s interesantnim pročeljem na uglu Martićeve i još neke druge okolne zgrade su porušene a na njihovom mjestu je izgrađena robna kuća Zenit, montažna građevina, koja je trebala biti privremeno rješenje dok se ne usvoji regulacioni plan za cijeli grad. Tako je s lica zemlje zauvijek nestao i park a Mujina čevapčinica je pomjerena u Martićevu, odmah iza robne kuće.

Bilo je to u doba moga studiranja, kada smo mi, raja s faksa, već uveliko posjećivali restorane, kradeći bogu dane, ne žureći se da diplomiramo jer se nismo morali brinuti da nećemo imati od čega živjeti. Iza leđa smo imali roditelje koji su se brinuli da ne budemo gladni a sve ostalo je bilo manje važno. Moje društvo se često sastajalo u sneku preko puta Mujine čevapčinice, a pio se Rubinov vinjak, piće koje su nam „donijele“ kolege koje su ravnice Vojvodine zamijenile Banjalukom. Primili smo ih u društvo objeručke, ne praveći razliku između „domaćih“ i onih sa strane kao što je to bio slučaj u nekim drugim gradovima. U moje uže društvo se najbolje uklopio Cvijo, simpatičan momak iz Šida koji me je zainteresirao za aute  i auto sport. S njim sam prvi puta u životu posjetio sajam automobila u Beogradu i 71. išao na trke formule 1  u Zeltvegu.

Na kraju prolaza iza Zenita, koji je spajao ulice Rade Vranješević i Martićevu, nalazila se trgovina u kojoj sam, nakon što sam završio fakultet, zaposlio se i uplovio u bračne vode, kupio Brako prikolicu, najviše na prijedlog prijatelja Srđe koji je bio veliki ljubitelj kampiranja. Mujinu čevapčinicu smo posjećivali rjeđe jer se po cijeli dan radilo a poslije povratka kući i ručka, malo je kome bilo do čevapa. Ali, to nije važilo za sve. U sjećanju mi je ostao jedan simpatičan događaj, jednog utorka popodne kada smo se vraćali s graha na kojeg smo obavezno odlazili kod moje mame na Predgrađu. Put nas je zbog nekog razloga odveo u grad pa smo se tako našli u blizini Mujine čevapčinice. Bili smo siti i nismo mogli ni zinuta ali je sin Davor zastajkivao, pogledavajući ka čevapčinici koja je još uvijek bila otvorena. Kada smo ga upitali da li bi možda htio čevape, misleći da je nešto drugo privlačilo njegovu pažnju, odmah je odgovorio potvrdno. „I, to, veliku“, naglasi. „Ja mogu čevapa i poslije graha“ dodade, na naše iznenađenje. I bi tako. Davor spuca veliku a meni taj događaj uvijek padne na pamet kada se nađem u blizini bilo koje čevapčinice, što se zad njih godina ne događa često.

Od tih dana prošlo je više od dvadeset pet godina. Mnogo toga se u našim životima promijenilo. A ni Banjaluka nije više ista. Zenit je nestao s lica zemlje, sada preko puta nekadašnjeg malog parka, u nekadašnjoj zgradi SDK, „stanuje“ grmalj iz Bakinaca (ili već kao se zove njegovo selo u blizini Laktaša), Mujine čevapčinice odavno nema a nema ni nekih koje sam gore spomenuo. Rus je umro prije nekoliko godina a ista sudbina je zadesila i mog bivšeg prijatelja Cviju koji je, nažalost, devedesetih izabrao krivu stranu. Majci, kolega iz školske klupe, je još prije rata odselio u Sloveniju gdje je završio mašinski fakultet, oženio se i lijepo snašao. Za vrijeme ovog zadnjeg rata se javljao raji iz razreda nudeći pomoć, znajući da nam nije lako. Moj kolega Srđo je ostao u Banjaluci, pošteno iznio zlo na svojim leđima i redovito se družimo kada rijetko svratim u rodni grad. A Mujinih čevapčinica u gradu ima nekoliko ali kvalitet čevapa nije više onakav kakvog se sjećam iz mojih školskih dana. One kod kina Kozare sam pojeo zadnji put, i nikad više, a sumnjam da bi ih i Davor volio. Makar bio gladan.

Dom kulture

Dom kulture, vrata kroz koja sam prošao ko zna koliko puta kao i mnogi iz moje generacije. Bilo je to mjesto gdje se omladina grada zabavljala godinama, živeći bezbrižan život neopterećen „vrijednostima“ koje su donijele demokratske promjene. Za Dom kulture me vežu mnoge uspomene, i lijepe i ružne. Dok sam šetao gradom za zadnje posjete starom kraju, nisam mogao odoliti a da ne napravim nekoliko snimaka kao sjećanje na davno prohujala vremena.

Kroz ova vrata, istina bez crvenog tepiha, sam prvi puta prošao kao srednjoškolac jedne nedelje ujutro, uzbuđen što ću prvi puta u životu prisustvovati svirci „električara“ uživo. Bio je to matine na kojem su svirali VIS Meteori, najpopularniji banjalučki sastav iz početka šezdesetih. Pojavili su se kao naš banjalučki odgovor na grupu Shadows koja je donijela novi tred u muzici. U Meteorima je solo gitaru svirao moj školski kolega Dragan Georgijević s kojim sam se kasnije družio i od koga sam kupio prve farmerke, njegove iznošene „super rifle“, kako smo ih u to doba zvali.

Odlazio sam kasnije u Dom kulture na popularne igranke, one godine kada su sa grupom Pro at Contra pjevali Caja, Sandra Kulier, Nada Barudžija i Edin Čejvan. Sala je uvijek bila prepuna, a svirka kvalitetna. I vjerojatno bi tako i ostalo da i sam ne uplovih u muzičke vode i 68. zamijenih Edina na bini nakon što sam sa VIS-om Usamljeni godinu ranije na istom mjestu osvojio prvo mjesto na prvoj banjalučkoj gitarijadi. Zabavljali smo tu raju banjalučku sve do zemljotresa za Novu godinu 1970. (uz prekid nakon zemljotresa 69.), kada su njegova vrata zauvijek zatvorena za zabavu mladih. Nakon toga više nikada nisam prekoračio njegov prag a mala je vjerojatnoća da će se to desiti u budućnosti.

Zadnja slika vezana za Dom, a koja mi se često vrti u glavi, je ona iz 91., s zastavom nove „države“ koja se s gornjih prozora spuštala gotovo do trotoara. Iz zvučnika je treštala srbijanska narodna muzika a oko parka Palim borcima se okupio iznenada „osviješten“ narod da proslavi odluku o obnovi pravoslavne crkve koja se nekada nalazila između Doma kulture i Skupštine opštine. Vidio sam tog dana neke od svojih poznanika i komšija kako s ushićenjem pozdravljaju prve iskope zemlje kao pripremu za izgradnju crkve. Toga dana su zvuci električnih gitara zauvijek zamijenjeni zvucima dragačevskih truba a bivši komunisti su preko noći Tita zamijenili bogom da bi tako ostalo do današnjih dana.

Toga dana su igranke zauvijek protjerane iz ovog zdanja a zamijenile su ih skupovi krkana u uštirkanim odijelima koji predstavljaju neku novu „avangardu“ , primjerenu ovom novom vremenu i okruženju. Nama koji više nismo tamo jedino preostaje da se sjetimo onih nekadašnjih lijepih vremena jer to nam niko ne može zabraniti. 

Kroz Banjaluku slikom i riječju - 3.

Nakon još jednog Josipovog zanimljivog priloga, nastavljam sa svojom šetnjom gradom.

Dom bivše JNA i vojne komande grada

Dom JNA, izgrađen nakon zemljotresa. Znao sam tamo ponekad navratiti u restoran, ali ne baš često. Za vrijeme ovog zadnjeg rata tu se nalazila glavna vojna komanda koja je planirala i rukovodila ratnim aktivnostima još od početka rata u Hrvatskoj. Neki od njenih „stanara“ su završili u Hagu zbog aktivne uloge u „odbrambeno-oslobodilačkom ratu“ koji je, između ostalog, Banjaluku "oslobodio" od nekoliko desetina hiljada njenih građana. Poslije rata je jedno vrijeme u njemu bila smještena vlada a šta je sada tamo, ne znam. 

Narodno pozorište Bosanske krajine

Narodno pozirište Bosanske krajine, poslije rata preimenovano u Narodno pozorište manjeg blentiteta. Većina nas je, bar za vrijeme srednje škole, odlazila na pozorišne predstave u ovaj hram umjetnosti a meni je ostao u sjećanju i zbog zabava na kojima smo mi, VIS Usamljeni, svirali, zabavljajući glumce i goste poslije premijera. Svirke nam je „naštimao“ otac našeg bubnjara Mire Štefanca, Zlatko, koji je bio dugogodišnji član glumačkog ansambla. U posebnom sjećanju mi je ostalo jedno veče kada je gostovalo Narodno kazalište iz Splita. Zdravka Krstulović, prvakinja splitskog kazališta i naš Adem Čejvan, su cijelo veče neumorno plesali uz pjesme Beatlesa, Rolling Stonesa i drugih u to vrijeme popularnih grupa a mi smo se trudili da ih dobro zamorimo birajući uglavnom pjesme brzog ritma.

Ulaz u Dom kulture

Dom kulture, mjesto za koje me vežu lijepa sjećanja, kao i mnoge iz moje generacije. Tu su se godinama održavale popularne i najposjećenije igranke u gradu i vjerujem da nema osobe iz moje generacije koja bar jednom nije prošla kroz ova vrata, ulateći u hram zabave našeg grada. Igranke su se održavale sve do godinu iza katastrofalnog zemljotresa a nakon toga su se za kratko preselile u šator razapet ispred ulaza u tvrđavu Kastel. Drago mi je da sam imao čast da bude aktivni učesnik tih događaja koje do kraja života neću zaboraviti.

Gospodska ulica

Gospodska ulica, još jedna od institucija grada. Lijepo sređena, s mnogim ukusno uređenim prodavnicama, godinama je bila mjesto okupljanja banjalučke mladosti. Provodilo smo tu sate i sate svako veće, na korzu kojeg već odavno nema. Današnjim generacijama je vjerojatno smiješno kada im pričamo šta smo na korzu radili. Stajali sa strane ili šetali. Od jednog kraja korza do drugog. I tako do kasno u noć. A onda kući, pa slijedeći dan ponovo. Šetale su banjalučkim korzom mnoge ljepotice a mi smo s trotoara, svako na svom mjestu, kibicovali, dobacivali, "bacali se", kako se to u naše vrijeme "stručno" govorilo. Danas su popularne neke druge "tehnike" a korzo će ostati samo u našim sjećanjima.

Don Gvido Del Mestri

Crkva na Petričevcu srušena 1995. godine

Drago mi je da sam zaokupio pažnju čitalaca bloga svojim posljednjim prilogom. Posebno mi je drago da sam obradovao gospodju Felicitas Winkler-Hodžić, koja je kao dijete dolazila kod časnih sestara u Budžaku.

Opet ću je obradovati, sa jednim prilogom od prije mjesec dana objavljenom u Banjalučkom Glasu a djelo je Banjalučkog publiciste Slavka Podgoreleca koji je ovih dana umro. 

Ali prvo nekoliko mojih sjećanja.

Obitelj Winkler-Del Mestri često je dolazila u Trapiste, i bili su rado vidjeni gosti u samostanu Trapista. Sjećam se grofice Del Mestri koja je za ruku vodila jednu malu djevojčicu, i povremeno joj govorila nešto na njemačkom. Siguran sam da je to bila Felicitas.

Slavko Podgorelec je u ovom opusu lijepo obuhvatio povijest ove Banjalučke aristokratske obitelji, a gospodja Felicitas kao njen direktni potomak, pomenuta je u tekstu.

Josip

Don Gvido

Piše: Slavko Podgorelec 

LJudima rođenim na ovim prostorima vjerojatno je već u gensku šifru usađena klica sindroma kratkog pamćenja…Ili se film istorijskih događaja prebrzo odmotava da bi se pojedine sekvence (ličnosti i događaji) registrovale, odnosno memorisale. Biće da je tako, barem na temelju blic-ankete (ispitivao sam isključivo banjalučke i sarajevske intelektualce), a pitanje je glasilo "Ko je prvi banjalučki odnosno bh-kardinal?" Svi odreda su rekli "Vinko Puljić", ali… 

Na žalost, nisu pogodili. Naime prvi banjalučki (i bosanskohercegovački) kardinal je rođeni Banjalučanin grof Don Guido Del Mestri… 

Rođen je na banjalučkom Petrićevcu 1911. kao najmlađe od petoro djece grofa Gianvita i supruge mu, takođe grofice Marianne Von Degrazia udane Del Mestri. Mladi Guido je na Petrićevcu kršten i nakon školovanja zaređen u crkvi franjevačkog samostana Petrićevac. Pučku školu polazio je u Banjoj Luci, gimnaziju u Kalksburgu kod Beča, a bogoslovlje studirao u sjemeništu Capranica u Rimu. Godine 1937. kratko je djelovao u sjemeništu i katedrali u Gorici, a onda upisao papinsku diplomatsku akademiju. U diplomatskoj službi Vatikana djelovao je pune 44 godine, od 1940. do 1984, tj. do svoga penzionisanja, najprije kao savjetnik, a onda kao (pro)nuncij u Beogradu, Bukureštu, Vatikanu, Damasku, DŽakarti, Bad Godesbergu, Najrobiju, Meksiku, Kanadi, Bonu… Za biskupa je posvećen 31. decembra 1961. u Najrobiju u Keniji, a uzdignut na kardinalsku čast 28. juna 1991. 

Za ovog Banjalučanina vezana je i jedna (za crkvene krugove gotovo nevjerojatna) epizoda: Don Guido je, naime, dva puta odbio kardinalsku čast koju su mu nudili papa Ivan 23. i papa Pavle 6. Treći put to nije mogao odbiti jer je ponuda došla od njegovog velikog prijatelja Vojtile, odnosno Pape Ivana Pavla II…… 

Diplomatsku karijeru Don Guido započinje u Beogradu 1941. godine gdje, u aprilu, doživljava bombardovanje. Karijeru završava 1984. kao nuncij i doajen diplomatskog kora u Bonu. Trostruki je doktor nauka – filozofije, teologije i kanonskog prava. Službovao je pod petoricom papa (od Pia XII do Ivana Pavla II… ). Nakon umirovljenja (1984) Don Guido (na zahtjev Pape Ivana Pavla II) nastavlja rad u Vatikanu, i to u Kongregaciji za imenovanje biskupa. A to je, upućeni znaju, zapravo "inkubator" budućih kardinala. Kao diplomata od karijere i rođeni Bosanac, don Guido je stručnjak za pitanja ovog dijela Balkana pa također djeluje kao –’neslužbeni’ savjetnik svetog Oca. Iz službe se definitivno povlači 1991. godine i postaje kućni kapelan bolnice u Nirnbergu koju vode časne sestre. Kardinal don Guido posljednje godine života provodi sa najužom porodicom u Nirnbergu (sestrom Felicitas, očevim unukom Herbertom Winklerom-Kiniem, njegovom kćerkom Felicitas i unucima). 

Neobično je don Guido volio, reklo bi se čak obožavao Banja Luku i Petrićevac, a posljednja njegova želja bila je da ga pokopaju na petrićevačkom groblju. Umro je 1993. godine, a zbog rata u Bosni želja Don Guida Del Mestri (da počiva zajedno sa svojom majkom Marianom na petrićevačkom groblju) nije ispunjena. Sahranjen je u kripti kapele u Medei, kraj oca Đanvita i predaka. 

Don Guido je, unatoč porijeklu i počastima, bio izuzetno osvjedočeni humanista i ekumenista, a povrh toga – i izuzetno skroman. O tome govori istinita anegdota. Naime, kao ambasador (nuncij) isključivo je putovao vozom i to vagonima druge klase. Dolazeći u jedan njemački grad, Don Guido je izazvao konsternaciju zvanične delegacije koja ga je dočekala na željezničkom kolodvoru i očekivala pred vagonom prve klase. "Ekselencijo, uz dužno poštovanje, ali zašto putujete drugom klasom?" zapita ga preneraženi šef protokola. "Zato jer nema treće!" – uz osmijeh je kazao kardinal Guido Del Mestri. 

Kada je odlazio u penziju, priređen mu je u Bonu službeni ispraćaj na najvišem državnom nivou kome su prisustvovali, osim cjelokupnog diplomatskog kora i tadašnji njemački kancelar Hans Ditrih Genšer i svi ministri. Don Guido unaprijed je oglasio da se, umjesto tradicionalnih poklona, daju novčani prilozi od kojih je, potkraj osamdesetih godina prošloga vijeka sagrađen monumentalni zvonik crkve na Petrićevcu, koji je porušen maja 1995. godine. Svu svoju imovinu Kardinal je oporučno zavještao Banjaluci odnosno Biskupiji. Don Guido je bio neobično cijenjen kao osvjedočeni humanista i ekumenista, i kao takav rado priman od strane velikodostojnika drugih crkava i vjera.

I još nešto: Guido Del Mestri je obožavao i izvanredno lijepo pjevao stare bosanske sevdalinke (!). O tome je, nedavno, mojoj malenkosti posvjedočio i banjalučki biskup Franjo Komarica. Naime, čim bi Komarica stupio u Vatikan dočekala bi ga poruka kardinala Del Mestria da se "obavezno moraju sastati". Događalo bi se to uglavnom s večeri, a tada bi kardinal, sav ushićen, kazao: "Franjo, a sad ćemo pjevati one naše, stare…". A bijahu to pjesme: Haj otkako je Banja Luka postala, Vrbas voda nosila jablana, Vino piju age Sarajlije, Emina, Uzmi ovu rumen-ružu, Put putuje Latif-aga… "Imao je predivan glas, pjevao kao rođeni sevdalija, a ja sam ponekad samo mrmljao jer nisam znao riječi pjesama koje je Don Guido upamtio…" sjeća se prvoga banjalučkog kardinala biskup banjalučki Franjo Komarica. 

Vijesti iz iste rubrike

Kroz Banjaluku slikom i riječju - 2.

Nastavljam svoju šetnju kroz Banjaluku, tamo gdje sam jučer stao.

Miletovi tornjevi

Miletovi tornjevi, uporišta njegove vlasti, sagrađeni parama od prodaje Telekoma na mjestu gdje se nekada nalazila vojna kasarna. U zgradi vlade radi par hiljada ljudi, dijelovi birokratskog aparata koji jedu i ono malo para što ga privreda (bolje rečeno, ono što je od nje ostalo) zaradi. A iza zgrade vlade je zgrada televizije, objekat u kojem su se smjestili oni koji već ionako zaluđeni narod još više zaluđuju ubjeđujući ih kako im je dobro. Dobro zamišnjeno i sprovedeno u djelo, nema šta. Nešto slično je radio jedan brko još tamo krajem tridesetih i početkom četrdesetih. Svi znamo kako se to završilo.

Zgrada u blizini Titovog druma

Zanimljiva zgrada u blizini zgrade vlade, u ulici koja od Titivog druma ide trakama bivše željezniče pruge. Ovaj dio grada je doživio veliku promjenu, najvjerojatnije zbog toga što je u blizini zgrada vlade jer ne bi bilo lijepo da njeni posjetioci nalete na rugla kakva se mogu vidjeti u nekim drugim dijelovima grada.

Zgrada KUD-a "Vaso Pelagić"

Objekat kulturno-umjetničkog društva Vaso Pelagić. Osim što je ofarbana u ružnu crvenu boju, s vana ne ostavlja dojam da se o njoj neko posebno brine. Tu sam na jednoj priredbi prvi puta vidio nastup jednog vokalno-instrumentalnih sastava kako su se popularno zvale grupe momaka koji su svirali na električnim gitarama. Bili su to Amori i u glavi mi je još uvijek urezana slika Ahmeta i Đeđe, i ostalih članova grupe. Kasnije sam i ja jedno vrijeme nastupao sa njima, u doba kada sam, na nagovor moga školskog kolege i prijatelja Željka Kosanovića čak zasvirao u narodnom orkestru Pelagića. Još i sada se sjećam kako smo jednog predvečerja u dvorištu društva uvježbavali pjesmu Dubrovačkih trubadura „Jedan dan“. Pjevali smo Zoran Bićanić i ja, uz podršku ostalih članova sastava, što je izvedbi davalo posebnu draž. Ahmet i Đeđo su sada u Švedskoj, Zoran je u Zagrebu a samo je Željo ostao u Banjaluci.

Biskupova crkva

Nova Biskupova crkva, igrađena poslije zemljotresa. Moram priznati da mi se ona stara, u koju sam nekada kao dijete išao na vjeronauk i gdje sam krizman,  više sviđala. Ne pamtim kada sam zadnji puta ušao u njeno dvorište. Bilo je to vjerojatno negdje pred kraj osnovne škole. Ako je suditi na osnovu onoga što se u gradu dešavalo za vrijeme ovog zadnjeg rata, mali je broj vjernika koji ovdje navraćaju jer ih u gradu i okolici više gotovo i nema.

Kroz Banjaluku slikom i riječju - 1

Šetajući gradom bez žurbe, po prvi puta otkako sam iz njega izišao ljeta devedeset druge, gledajući neke objekte i mjesta počeše se javljati sjećanja na neka vremena, ljude i događaje koje sam pomalo počeo zaboravljati. Nekada bi to bila šetnja ujutro, kada bih se od kuće mog brata i snahe u Rosuljama zaputio prema gradu, nekada bih se na šetnju odlučio oko podneva između dvije obaveze, a najčešće sam nakon obavljenih poslova predveče obilazio dijelove grada u koje me obaveze nisu vodile. Ponekad bih potegao kameru i napravio pokoji snimak. Pregledajući snimljeni materijal pade mi na pamet da bi ih mogao iskoristi za par priloga i tako nastade ova mala serija pod zajedničkim naslovom „Kroz Banjaluku slikom i riječju“.  

Vila familije Lipovac

Odmah do parka Mladen Stojanović, idući od Malte prema gradu, nalazi se vila familije Lipovac. Tu je stanovao Pero Lipovac, Nerin i moj prijatelj i radni kolega, koji je, kao i većina muslimana i Hrvata „dobrovoljno“ napustio Banjaluku početkom devedesetih. Pero se skrasio u Zagrebu kao i mnogi bivši Banjalučani dok u njihovim kućama i stanovima sada stanuju neki drugi ljudi. Pero, po zanimanju magistar elektronike, odrastao je u cijenjenoj familiji čija je jedina mana bila da nisu pripadali odabranoj naciji. U Dotinoj knjizi "Orfej", sam naišao na jedan odlomak u kojoj Dota opisuje proslavu Perine magistrature, kada smo se u kancelariji u kojoj je radio okupili svi iz razvojnog odjeljenja OOUR-a Telekomunikacioni uređaji. Ko bi tada mogao zamisliti šta će se desiti samo nekoliko godina kasnije. Ako je suditi po događajima koji su kasnije slijedili, neki među nama su već tada znali kakva nam se sudbina sprema. 

Ulica Ilije Garašanina

Nekada  su na ovom mjestu bile bašte, povrtnjaci, a sada se preko njih „prostrla“ ulica nazvana po jednom od mnogih „srpskih junaka i ličnosti koje su bile značajne za grad Banjaluku  i njenu okolinu“. Baš na ovom  mjestu je graničilo naše imanje s imanjem časnih sestara. Na ovom dijelu ulice Ilije Garašanina, autora poznatog „Načertanija“ sam nekada davno brao voće koje je moj najstariji brat s ljubavlju i znanjem sadio. Od nekada lijepog voćnjaka nije ostalo ništa a imanje časnih sestara je sada stiješnjeno izeđu novih objekata koji su izgrađeni poslije rata.

Zgrada Crvenog krsta

Zgrada Crvenog krsta u Rosuljama, mjesto s kojeg sam ljeta devedeset treće pošao na put u jednom smjeru. Tu sam, kao i mnogi, uplatio zadnje pare da bih „dobrovoljno“ izašao iz grada. Tu su nas, jednog lijepog junskog dana, potrpali u autobuse koji su odvozili one kojih se njihov grad odrekao. Tu  je za većinu prognanih započinjao novi život, pun nepoznanica i borbe za preživljavanje. Još uvijek mi u ušima odzvanjaju riječi moga sina, koji je ćutao sve do trenutka dok autobus sa nesrećnicima nije krenuo na svoj put u neizvjesnost. "Nikada se više ovdje neću vratiti", bile su njegove riječi. Čini mi se da je sa svojih trinaest godina bolje shvatio o čemu se radi nego mnogi koji su naivno vjerovali da odlaze samo privremeno, dok se situacija ne smiri.

Vila u kojoj je živjela moja kolegica iz djetinjstva

Vila na Titovom drumu u kojoj je jedno vrijeme živjela moja kolegica iz djetinjstva Jožica. Dobila ju je kao ostavštinu od jedne starije gospođe o kojoj se starala do njene smrti. Svraćao sam kod Jožice ponekad kada bih se vraćao iz grada. U ta predratna vremena, bila je to vila koja je polako propadala jer je za njenu obnovu trebalo dosta novaca. Kada sam prvi puta poslije odlaska došao u rodni grad, iznenadio sam se kada sam ugledao staru kuću adaptiranu, s lijepom željeznom ogradom. Ko u njoj sada stanuje, ne znam, kao što ništa ne znam ni o događajima koji su Jožicu i njenu familiju natjerali da napuste rodni grad. Moja kolegica iz djetinjstva sada živi u Torontu u Kanadi i ponekad me na facebook-u obraduju njene fotografije iz nove domovine u kojoj su se skrasile mnoge banjalučke familije.

Lendrin mlin

Josip Matošević mi već odavno obećava kako će mi poslati prilog za blog. I ne samo jedan, već više njih. Čekao sam, čekao, i konačno dočekao. Emailom mi stiže nekoliko fotografija i dokument s mnogo interesantnih podataka o Predgrađu, Budžaku i Trapistima, prigradskim naseljima Banjaluke o kojima nema puno pisanih tragova Prilikom našeg nedavnog susreta u Zagrebu, gdje Matoševići žive od ovog zadnjeg rata, sjećali smo se našeg djetinjstva i dana kada nam životi nisu bili opterećeni zlom koje će nas  kasnije stići. Pao je dogovor da se sjećanja stave na papir za neke buduće generacije.

Za početak evo priloga o jednom vrbaskom mlinu koji je imao posebno mjesto u životima mladosti ovog dijela Banjaluke.

Lendrin mlin zaslužuje posebno poglavlje. Njega više nema. Postoje samo neki novi objekti koji podsjećaju na njega i mjesto koje smo popularno zvali „KOD LENDRINOG MLINA“. Ostalo nas je još nekoliko Budžačkih Aboridjana, koji se sjećaju onog vremena i onog mlina, pa neka naša djeca znaju kako je to nekada bilo.

Prisjetit ću se Josipa Lipovac-Joskana, zvanog Lendro, mog rodjaka, prijatelja svih Budžačana, i njegovog mlina.

Na Vrbasu, uzvodno od Trapista, još u pretprošlom stoljeću, nekada je bilo nekoliko mlinova. Kada su redovnici Trapisti počeli graditi hidroelektranu, podigao se i nivo Vrbasa uzvodno, te su mlinovi izgubili svoju funkciju. Trapisti su bili korektni, svima su ponudili obeštećenje. Neki su uzeli novce, a Lendrin mlin i mlin moga pradjeda Ante premjestili su nizvodno na sadašnju lokaciju. Bili su jedna cjelina, s dvije ustave, i dva mlinska kotača. Trapisti su pomogli i u izgradnji ustave za oba mlina. Mlinovi su desetljećima mljeli, sve dok nisu bile izgradjene hidroelektrane Jajce I i Jajce II. Dotok vode se poremetio, i  vode je bilo samo za jedan mlin. Pedesetih godina moj pradjed je mlin demontirao. Stariji  se sjećaju mog pradjeda Ante, jer je imao na čelu veliku koštanu izraslinu. A kako su svi Budžačani imali nadimke, njega su zvali Gagrlja. Još i danas u dvorištu starinske kuće u Lipovcima mogu se naći dijelovi drvenih zupčanika, koji su pripadali mlinu.

Lendru su kao mladića regrutirali u Austrougarsku vojsku. Propješačio je brdoviti Balkan, preživio blato Galicije, baš onako kako je to zapisao Krleža u svojim romanima.

Bio je teško ranjen, tako da se ostatak života služio štapom. Po dolasku iz rata preuzeo je mlin.

Kroz mlin i oko mlina prošle su generacije, a evo kako ga pamti moja generacija:

Iznad mlina, voda je bila mirna i duboka, pa su momci s jedne vrbe isprobavali svoje prve skokove „prijelom“ i „lasta“. Mišićavi dečki su mamili uzdahe „Budžačkih mački“. Plivati se učilo nizvodno, u plićacima, za početnike sa tikvama.

Oko mlina je bila ledina, na kojoj se u grupama igrao „ajnc“, raub“, a mi mladji smo potajno kibicovali i uzimali prve lekcije od „profesionalaca“. Palija i Ita, bili su najpoznatiji kockari. Markica Majstorić je mlade podučavao prve hvatove akorda na gitari. Cigo Perduv je davao instrukcije iz matematike za popravkaše. Ponekad je znao navratiti i Lazo Delić da kaže koju pametnu. Često su se organizirali teferiči i veselice. Nekoliko stada jaganjaca je tu pojedeno. Pivo se hladilo u izvoru ispod mlina koji je i danas onako leden, ali nisam siguran je li voda više pitka.

Bilo je to mjesto randesa, zaljubljivanja, priprema za popravne ispite, pa i suparničkih obračuna. Tu su se upoznali Maca i Slobodan. Dečki iz Trapista ( Conjo, Suljo, Tutma Schulz...) su ponekad znali poremetiti Vrbasku idilu, zbog neke zgodne cure ili kockarskog duga, ali Lendro je to brzo rješavao. Njegov štap je bio zakon.

Lendro je djelovao strogo, a u stvari je bio dobre duše. Najgrublji prijekor mu je bio „magarac jedan“ ili „mulac“.

Za dugih ljetnih dana, kada su dečki dugo uživali u blagodatima Vrbasa, a voda iscrpljuje i brzo se ogladni, kod Lendre se mogla dobiti korica kruha s malo paprike i masti. Pušači su znali užicati i pokoju cigaretu. Dečki su znali i zahvaliti, pa trknuti do Rafe po cigarete za Lendru, ili koju drugu sitnicu. Znali su mu pomoći zakrpati ustavu, kada bi bujica odnijela poneki kamen. Imao je neku aluminijsku čuturicu, prilično deformiranu, ali njemu dragu. Znao nam ju je gurnuti u ruku uz zapovjed:“ Ti magarac, trči dole do izvora i donesi mi friške vode“.

Kod Lendre je znao naći i utočište i pokoji odmetnik, koji zbog jedinica u školi nije smio kući. Lendro je znao diplomatski odaslati poruku roditeljima, da im  je sin na sigurnome i zaradjuje svoj kruh svakdašnji. Skitnice su mu često znali provaliti mlin, kada nije bio u njemu. Obično bi zvao moga oca da popravi bravu.

Pšenica se sve rjedje sijala, u mlin se išlo sve rjedje. Kruh se počeo kupovati  u trgovinama.

Tako je i Lendro sve rjedje dolazio u mlin. Šezdesetih godina je obolio, i nakon duže bolesti umro je u svojoj kući, u krugu svoje obitelji. Ovo je prilika da demantiram netočnosti oko njegove smrti. U nekim kronikama o Lendri, autori su na romantičan način pokušali prikazati kako se Lendrin život ugasio jedne ljetne noći, u njegovom mlinu, baš onako kako to pjesnici znaju, ali to je neistinito.

Mlin je za posljednjeg rata bio potpuno devastiran. Na istom mjestu je sagradjen novi mlin, bolje reći maketa mlina, i svi dijelovi unutrašnjosti su samo nefunkcionalni interijer, i služe za ukras.  Nije ni okrenut kako treba, uostalom to pokazuju slike. Mlinski kamen služi kao šank. Ušao sam u mlin jednom prilikom. Zatekao sam neke golobrade dječake, koji za sebe rekoše da su stari Budžačani. Jedan od njih mi se predstavio da je sin od Jakovljevića,  bivšeg nogometnog golmana Banjalučkog „Borca“,

Oko obnove mlina angažirao se izvjestan starosjedilac Jotanović. Ko je financirao obnovu mlina ne zna se, ali iskreno se nadam da su namjere bile plemenite.

Od Lendrine kćerke, koja živi ovdje blizu mene na Jarunu, uspio sam dobiti rijetku sliku Lendre iz šezdesetih godina. Na slici je rodjaka Zdenka, koja živi u Australiji, i koju smo 2006 Višnja i ja sreli u Sydneyu. Pitala je za mlin.

Na prostoru oko mlina su nikle neke nove gradjevine. Djeluje Eko - društvo „Lendrin mlin“. U okviru manifestacije „Ljeto na Vrbasu“, organiziraju se i neka natjecanja. Održavaju se i pjesničke večeri, a dogadjanja oko mlina dobijaju sve veću važnost, tako da i grad financira većinu manifestacija. Mediji izvještavaju.

Ali vratimo se stvarnosti koja nas sviju podjednako pritišće, pa bih rekao ovako:

Lijepa je to gesta, i za pohvalu je obnoviti Lendrin mlin, kao kulturno dobro Budžaka i Banja Luke. Ali Lendrin mlin i lokacija oko njega ima svoje ZAKONITE VLASNIKE. Zakoniti vlasnici su četvero Lendrine djece koji su živi. Marija i Josip žive ovdje u Zagrebu. Pavo i Tomislav su u Banja Luci. Oni stidljivo pitaju za svoju očevinu, a nikome ne pada na pamet da oteto treba vratiti. Da li je ovdje još jedna od već vidjenih „akrobacija“ sadašnjih vlasti oko promjene vlasništva nad nekretninama zakonitih vlasnika.

Ima mjesta upitati se i o korištenju INTELEKTUALNOG VLASNIŠTVA imena LENDRO. U civiliziranom svijetu ovo ima veću cijenu od same nekretnine.

Prije dvije godine, gledao sam na TV RS izvještaj o festivalu kod „LAndrinog  mlina“

Je li slučajno ili namjerno, ali ne bih se iznenadio da tu ima nekih falsifikatorskih namjera. Reporter je uporno ponavljao „landro“

Ovo je priča o mlinu,  nekim mjestima i pojmovima u Budžaku , kojih više nema, a ako još uvijek postoje, drugačije se zovu. A ono što sam izostavio, neka nadopune neki dugi ABORIDJANI.

Josip