U Ulici Vlade Vitjuka (sada Ilije Garašanina), na br.12, u Budžaku, nalazi se samostan časnih sestara
Klanjateljica Presvete Krvi, NOVI
NAZARET. Nije oduvijek ovako izgledao. Sadašnje zdanje sagradjeno je poslije
zemljotresa 1969 god.
Oko dolaska časnih sestara reda Klanjateljica na ove prostore, kao i Trapista, postoji veoma mnogo pisanog
materijala, pa i na internetu, tako da i postdiplomci na Banjalučkim
fakultetima danas nalaze svoje teme za magisterije i doktorate. Ono što je
dostupno na internetu neću ponavljati, ali zato ću se podsjetiti Novog
Nazareta, koga „gospodin Google“ ne poznaje, a kako ga je moja generacija
doživjela pedesetih godina prošlog stoljeća.
Poslovica kaže, u svakom zlu, nadje se i poneko dobro.
Nakon što je Bizmark u svom „Kulturkampf“-u 1873 započeo svoj obračun sa
klerom, mnoge redovničke zajednice potražile su nove destinacije, širom Evrope.
Tako su časne iz Feldkircha 1879 godine doselile u Budžak i nastavili ono što
su radile u Austriji. Otvarale škole i sirotišta, internate, podučavale
zanatima. Plodove toga dobra, pamte generacije polaznika njihove škole, iz
Budžaka, Motika, Šargovca, Derviša, Barlovaca, Ramića, Dragočaja, Petrićevca,
Priječana, Madjira, Česme. Mnogi pamte č.s. Stelu, koja je opismenila mnoge generacije na ovom prostoru.
Moja generacija (1948), pamti Novi Nazaret koje su časne 1950 prvo iznajmili, nakon što
im je 1949 oduzeta sva imovina, a onda kupili. Na tom mjestu mnoge generacije
su pohadjale muzičku školu, koje su vodile ove čestite žene, i stekli svoja
prva znanja iz muzičke naobrazbe. Bila je to niska gradjevina, jednim dijelom
okrenuta prema ulici, pravokutno se nastavljala
duž prostranog dvorišta, i koja je sadržavala sve prateće gospodarske objekte.
U dubini je bio vrt, cvjetnjak i rasadnik koji je brižno održavala časna
Andreja. Graničili su sa zemljom Kezića.
A na mjestu koje im je oduzeto, sagradjena je kasarna „Kozara“, čije ime
nikada nije prihvaćeno. Sretao sam u bivšoj Jugoslaviji, pa i ovdje u Zagrebu, mnoštvo ljudi koji su govorili kako su služili
vojni rok u NAZARET-u, u Budžaku. Jednostavno po nekoj pravdi, to se ime nije
moglo iskorjeniti.
Jedna od djelatnosti, od kojih su časne
sestre živjele, bilo je podučavanje djece sviranju na harmonici i klaviru.
Časovi su se održavali gdje god se moglo naći slobodnog prostora, unutar
njihovih skromnih odaja. Svoje spavaće sobe preko dana su prilagodile potrebama
podučavanja, u hodnicima, u blagovaoni. I sve je besprijekorno funkcioniralo,
niko nikome nije smetao. Pravo umijeće je bilo, biti u blizini svakog učenika, čuti pogreške,
ispraviti ih, i tako od jednog do drugog. A imalo se osjećaj da su stalno tu
pored svakog od nas. Mene su često časne
znale smjestiti u blagovaonu pored kuhinje. Taj čarobni miris koji je dopirao
iz kuhinje, nikada neću zaboraviti. Kući sam redovno dolazio gladan, što je
mojoj mami uvijek bilo čudno.
Tri školske godine sam proveo u ovoj
školi, lijepo poglavlje djetinjstva. Prva učiteljica mi je bila časna Immaculata.
Već je bila u poodmaklim godinama, ali veoma živahna i vitalna. Bezbroj puta
sam je vidio kako pretrčava prostrano dvorište. Rodjena je negdje u Austriji
ili Njemačkoj, kao i većina sestara starije generacije. Nije nikada u
potpunosti savladala naš jezik. Nerijetko sam je čuo kako sa ostalim sestrama
potiho govori njemački. Bila je tu i časna Anela, i časna Paulina. Posebno
pamtim časnu Juditu. Ona je još uvijek tamo, i ponekad se sretnemo. Dugo je
boravila u Australiji, u Melbourne-u. Kada smo se prvi put susreli nakon toliko
godina, odmah se sjetila „onog malog iz
Trapista“. Završila je učiteljsku školu u B.Luci, u istoj generaciji kao i moja učiteljica iz
osnovne škole, sada pokojna, Miroslava
Džaja. Potajno sam im prenosio pozdrave.
Učili smo svirati iz dva sveska,
Albin Fakin i Stojanović. Nerado smo prelazili te dosadne vježbe, a časne su to jako dobro
znale.Uporno su nas tjerale da sami pratimo ritam i trajanje dobi, glasno brojeći:(“
prva, druga, treća, četa). A onda durske i molske skale, po kvintnom i kvartnom
krugu. A nisu ni svi polaznici bili talentirani za muziku, a i roditelji su katkada bili prezahtjevni, htjeli su imati
harmonikaša ili klaviristu na silu. Oni napredniji, odabrani su za posebne
programe. Jedan od tih programa, bio je kvartet harmonika sa kompozicijama „Schweizergruss“ i
„Bergleben“.(Kliknite i poslušajte kako
tu kompoziciju izvode nepoznati
izvodjači na youtube-u). Dolazili su
crkveni velikodostojnici u „visitacije“, pa su im oni najbolji priredjivali
dobrodošlice prigodnim pjesmama.. Redovni su bili roditeljski sastanci,
obavezno uz prigodan koncert. Časna Immaculata se znala zanijeti u dirigiranju,
kao da dirigira filharmonijom, pa smo se mi mangupi znali potajno cerekati.
Nezaboravna je solo izvedba Ivanke Kezić „Mamma son tanto felice,“ na
talijanskom jeziku, uz vlastitu pratnju na harmonici.
U to vrijeme je izlazio je muzički mjesečnik „METRONOM“. Sadržavao je najnovije
i najpopularnije melodije sa svjetske muzičke scene. Časne su to pratile, i u naše kajdanke
prepisivale ono najbolje, i podučavale nas. Nije bilo kopir aparata, sve se
prepisivalo pješice. A to su bile melodije koje su i danas rado slušane:
„Patkice i makovi“ „Reginela bella“, „Marina“, „Mustafa (cherie je t aime), „Que sera sera“, „Djeca Pireja“,
„Good bye Jim, Good bye Jo“, „Domani“, „Hey Jo“, „Poštanska kočija“, „Hi-Lili,
Hi-Lo“, „Rijeka bez povratka“, „ O mein Papa“, „Usamljena harmonika“.A da sve ovce budu na
broju, a vuci siti, svirali smo i „Budi se istok i zapad...“ , „Drugarska se
pjesma ori“, ,„Podmoskovske večeri“...
Meni dječaku sa „periferije
Budžaka“, nije bilo lako držati korak sa „Budžačkim mangupima“, i dugo sam se
borio za privilegiju da budem ravan njima, ali danas sa ponosom mogu reći da sam
se družio sa većinom polaznika muzičke škole, i medju njima pronašao prijatelje
sa kojima još uvijek održavam kontakte. Evo nekih:
Karmela Kezić, Ivanka Kezić, pok. Josip Kezić, pok.Mirko Josipović,
Željko Penc, Željko Nanut, Žarko Psutka, Zdravka i Ivica Jakić (djeca od foto
Jakića), Nikola Popović, Sonja Čule, Nada Debeljak, Vlado Derek, Grgić Zrinko
i Zrinka, Hagelkrajc Josip i Antonija, Božidar Novokmet, Ivica Blažević. Janja
Kezić, Hrvoje Klečina, Boro Kotek, Miro Jovanović, Zdenko Miljanović... Neka mi
oproste oni čijih imena se ne mogu sjetiti.
Unatoč nepovoljnoj političkoj klimi
prema crkvi i kleru, časne su u Budžaku i okolici uživale veliki ugled. U
Trapistima i Budžaku je bio stacioniran veliki broj oficira JNA. Mnogi od njih
su povjeravali svoju djecu časnima da ih podučavaju u sviranju, što je bilo
neočekivano, ali sveopće prihvaćeno.
Ali nisu svi bili tolerantni..
Nikola Živković, direktor osnovne škole „Vlado Vitjuk“ u Trapistima, koji je po
nečijoj direktivi 1959 god. iz neke Šumadijske vukogrebine, umarširao u Trapiste sa većinom nastavničkog
kadra, nikada se nije složio s time da „našu djecu podučavaju ustaškinje i
članice Kulturbund-a“. O njemu će biti riječ u jednoj drugoj kronici, jer
njegov dolazak i teror koji je donio sa sobom u Trapiste, bio je dio programa
koji je davne godine zacrtao Ilija Garašanin u svojim „Načertanijama“, potvrdio
ga SANU, a mi smo ga osjetili na našoj koži devedesetih godina prošlog
stoljeća.
Ne smijem propustiti ispričati
dogadjaj, koji mi je kao djetetu ostao u ružnoj uspomeni, u režiji ovog
zulumćara.
22 april bio je dan škole u
Trapistima. U goste je obavezno dolazila majka narodnog heroja Vlade Vitjuka, po kome je
nazvana škola u Trapistima i najduža ulica u Budžaku. Tom prigodom je
tradicionalno organizirana priredba,“
pokaži šta znaš.“ Poneko je nešto odrecitirao ili otpjevao, a proglašavao se i
najbolji. Za moj nastup časne su me dobro uvježbale dvije pjesme,“ Que sera
sera,“ i „Djeca Pireja.“, uz vlastitu pratnju na harmonici. Sve je dobro bilo, ali izmakla mi je pobjeda.
Pobjedio je Ross Ronald sa pjesmom, „Ah moj Aljo crne oči“, i to „ na suho“,
bez instrumentalne pratnje. Bilo je protesta i zviždanja, ali Živković Nikola
je imao svoje kriterije i metode ispiranja mozga boljševičkom metodologijom. Po
njegovom, trebalo je zaustaviti popularizaciju „kontrarevulucionarnih,
reakcionarnih i nazadnih elemenata medju
omladinom.“ Da čovjeku mozak stane.
Nastavnica muzičkog Zdenka Majsner
(kasnije supruga našeg profesora Rajka Bobana), ignorirala je odluku ovog
„muzičkog genijalca.“ , odbila je voditi pobjednika na završnu smotru, koja se održavala u Domu kulture, u Banja Luci. Na kraju uz mnoga natezanja i ubjedjivanja, povela
je ipak mene. Ali nije mi to bila nikakva satisfakcija za nepravdu koju sam kao dijete proživljavao.
U prostranom dvorištu, na svakom
koraku mogla se sresti vrtlarica časna Andrea. U rukama su joj uvijek bile, lopata, vile, motika,
teške drvene tačke natovarene plodovima vrta. Posluživala je i krave, jer
mnogi Budžačani su se snabdjevali mlijekom kod njih. Imale su
i traktor koji je vozio njihov radnik Hagelkrajc.
I pok. Mirko Josipović, njegova braća i njihov otac Ivo, komšije preko
puta, bili su od velike pomoći u teškim poslovima. Već tada, većinu slobodnog
vremena, sa časnim sestrama je provodila Janja Kezić. Bilo je za očekivati da
će se odlučiti za poziv časne sestre.
Spomenuta je u jednom od priloga na blogu.
Završila je visoke teološke škole, doktorirala teologiju na Gregorijani u Rimu.
Govorila je nekoliko stranih jezika, i predavala na stranim sveučilištima. Bila
je u službi u Beogradu, i tamo je imala prometni udes, poslije koga se nije
nikada oporavila. Umrla je ovdje u Zagrebu.
Vrijedilo je u ovih nekoliko redaka,
podsjetiti se djetinjstva i vremena provedenog u muzičkoj školi kod časnih sestara
u NOVOM NAZARETU, u Budžaku.
I zahvaliti im od svega srca, za to
poglavlje našeg djetinjstva.
Možda će se neki i prepoznati na fotografijama, koje mi je preko gospodične Stanković
Marine, ustupila časna Judita. A ako netko ima još takvih ili sličnih fotosa iz
toga vremena, ustupite nam ih i
podijelite tu uspomenu sa nama.
Josip
Labels: josip, sjecanja