SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, January 22, 2016

Sjećate li se Ratkajevog prolaza?

Ratkajev prolaz
Na svom izbjegličkom putu iz Banja Luke, devedesetih godina, u potrazi za novom domovinom, mnogi Banjalučani su se zaustavili u Zagrebu. Neki privremeno, a neki su ostali trajno. Oni koji su odlučili produžiti, privremeno su se snalazili  kod rodjaka, prijatelja, po prihvatilištima i izbjegličkim kampovima, polagano prikupljajući papire za put u nepoznato. Tog trenutka, druge domovine nisu imali.

Iako su sve komunikacije s Bosnom bile u prekidu, ipak se našlo jedno mjesto ovdje u Zagrebu, gdje su Banjalučani mogli održati kontakt s rodnim krajem. To je Caritasova pošta, smještena u Ratkajevom  prolazu, maloj ulici koja spaja Vlašku i Martićevu ulicu, u sklopu zgrada zvanih Vatikan. U jednom davnom prilogu na ovom blogu, Co je spomenuo ovo mjesto. Bila je to kancelarija od desetak kvadrata, koju nam je dodijelilo Ministarstvo obrane RH, u koju su stizale pošiljke iz Banja Luke i prikupljana pošta za Banja Luku. Mogli su se poslati i primiti novci, a ponekad je organizirano slanje paketa. Tu i tamo se ponešto podijelilo kao pomoć u hrani.

Mozgovi ovoga projekta su bili biskup Komarica i dr. Aničić. Uspjeli su probuditi uspavanu savjest Evrope i ostatka svijeta i započeti mnoge druge poduhvate koji su održali na životu ono malo našeg naroda u zavičaju.

Prije mene u uredu su radili svećenici Zvonimir Matijević - Džingo i Berislav Grgić. Džingo je preživio Martićeve zatvore u Kninu, a to mu je ostavilo trajne zdravstvene posljedice. Berislav je imenovan biskupom u gradu Tromso u Norveškoj.

Paketi za Banjaluku
Bilo je ovo mjesto srdačnih susreta, bolnih rastanaka, razmjena informacija, iščekivanja dobrih vijesti iz rodnog kraja, i konvoja koji su donosili pisma sa toliko očekivanim dokumentima. Moram sa zahvalnošću spomenuti vrijedne Banjalučane i Kotorvarošane, koji su se volonterski pridružili prikupljanju i razvrstavanju pošte, prikupljanju novaca, ukrcavanja robe za B.anja uku. Bez njihove pomoći, malo toga bi mogao sam napraviti. Ovo je prilika da im se zahvalim za to. Nekima je ovo bila adresa stanovanja, jer druge adrese u Zagrebu nisu ni imali.

A onda, kako je ko prikupio papire, i prihvatio ponudjenu mu domovinu, kretao je na put u nepoznato. Na polasku, mnogi su dolazili u Ratkajev prolaz da se pozdravimo. Mnoge sam ispratio ispred Ciboninog tornja, autobusnog kolodvora i aerodroma. Bili su to bolni i emotivni trenuci, srce se kidalo od tuge. Posebno su mi se doimala djeca, ta bespomoćna stvorenja, koja su se čvrsto držala za ruke roditelja, od kojih ću neke, nakon toliko godina ponovno sresti u Americi, Kanadi, Australiji, kao uspješne mlade poslovne ljude, diplomce, magistre, doktore nauka, menadžere.

Ispred ureda se uvijek mogao sresti neko poznat. Mnogi su na ovom mjestu dogovarali sastanke i susrete. Donosili i odnosili poruke. Poneki su imali potrebu ispričati svoju kalvariju na putu iz Banja Luke do Zagreba. Ljude je trebalo saslušati, a za to je trebalo imati strpljenja i ljudskog razumjevanja. Časna sestra Marinella, medicinska sestra,  zaposlenica u bolnici  Sveti Duh, snabdjevala je naše ljude lijekovima, i preko reda ugovarala hitne liječničke preglede.

Lijepo organizirana pošta
Od sredine godine 1994, Banjalučki Caritas, osniva svoje skladište, i  tu započinje jedno novo poglavlje. Iznajmljen je skladišni prostor u nesudjenoj Sveučilišnoj bolnici, u naselju Blato, kroz koji će sljedećih godina proći na hiljade tona hrane, odjeće, obuće, tehničke robe i ostalih životnih potrepština, koje će održavati na životu ono malo ljudi koji su ostali u Banja Luci.  Ogromno je to zdanje koje su gradjani Zagreba osamdesetih godina prošlog stoljeća gradili iz samodoprinosa. Bio je to megalomanski projekt, u kome su se tadašnji gradski šerifi u trci za političkim poenima, malo zaigrali i preračunali.

Radi ilustracije, pješaku treba dobar sat vremena da napravi krug oko tog zdanja. Danas je to gomila betona i željeza koja se sablasno doima onako zaraslo u korovu.

Pomoć je stizala iz cijele Evrope, dnevno i po desetak šlepera, i smještala se privremeno u skladište do dolaska konvoja iz Banja Luke. Povećan je i broj zaposlenika, sa urednim ugovorima o radu, urednim prijavama i plaćama, što ovdje moram naglasiti, jer u nekim drugim Caritasima nije bilo tako. Tu sam nakupio sedam godina radnog staža.

Konvoji iz Banja Luke su dolazili jedan put sedmično, 10 do 13 kamiona različite nosivosti. Po povratku u Banja Luku, 30% robe je odlazilo direktno u skladišta Republike Srpske.  To je valjda bila cijena usluge koju je trebalo platiti za  odobrenje izlaska konvoja. To je važilo i za Merhamet i ostale humanitarne organizacije. Samo toliko da se zna.

Ima još stvari za koje javnost treba znati. Zahvaljujući izbjeglicama iz Bosne, Srbije i Crne Gore, Hrvatska je u to vrijeme, imala velike koristi, i dobro se živjelo. Spominje se da je Hrvatska ugostila oko 300.000 izbjeglica samo iz BiH. A za njih je RH dobijala  medjunarodnu potporu u novcu i robi. A gdje je tek ono što je prikupljala naša dijaspora širom svijeta.

 U Sydneyu su me naši iseljenici vodili na nekoliko mjesta, da mi pokažu, gdje se u ratna vremena vikendom organiziralo sakupljanje pomoći u novcu za Hrvatsku. Sve se odvijalo na narodnim veselicama, po parkovima, svirala je domoljubna muzika, a cure u narodnim nošnjama su sa vrećama sakupljale novce. Narod je hrlio, nadmetali su se ko će dati više. Na mnogim mjestima su bili postavljeni kontejneri u koje se mogla ukrcati roba u hrani i ostalim potrepštinama. Tako je bilo i u ostalim  gradovima  u Australiji. Tu i tamo naši iseljenici stidljivo pitaju gdje su završili ti novci.

Bilo je entuzijasta koji su zadivljujućom voljom i energijom radili na prikupljanju humanitarne pomoći za Banja Luku. Moram spomenuti stariji bračni par Mulder, iz Hilversum-a u Holandiji, Willy i Chor. Svojim kombijem sa prikolicom punim humanitarne pomoći, u najteža su vremena preko 80 (osamdeset) puta prevalili put iz Hilversuma do Zagreba, a ponekad i do Banja Luke.

I Zvonimir Majdandžić, tada generalni direktor prehrambenog giganta „Podravka“, dijete iz Ivanjske kod Banja Luka, nije zaboravio svoj rodni kraj.

Kao skladištar Caritasa banjalučke Biskupije, svjedočio sam u realizaciji nekih projekata u kojima su Hrvatska poduzeća veoma profitirala.

Neko se sjetio, da bi daleko jeftinije bilo pojedine vrste robe naručiti od Hrvatskih poduzeća, i time izbjeći skupe troškove transporta od Evropskih destinacija do Zagreba. Firme  kao „Končar“, „Plamen“, „Astra“,  industrija konfekcije, prehrambena industrija, na taj način su dolazile do svježeg novca, zapošljavali ljude.  Privreda je oživjela, a  mnoge posrnule firme su se u to vrijeme oporavile.

Svako malo veće mjesto u Bosni, osnivalo je po gradovima zavičajne klubove, otvaralo skladišta. I  tu je RH davala potporu u novcu i hrani. Izbjeglice su se vozile javnim prijevozom badava. Penzioneri iz Bosne su dobili privremene  penzije, od kojih se moglo pristojno živjeti. Bilo je to vrijeme u znaku sedam Biblijskih debelih krava. I sve je to trajalo dok je Tuđman bio živ.

Ovdje moram spomenuti jednog našeg Banjalučanina, Kemala Hasanbašića, koji je u to vrijeme radio u Zavodu za Mirovinsko osiguranje ovdje u Zagrebu. Našao se na pravom mjestu, u pravo vrijeme, kad je to našem narodu najviše trebalo. Savjetima i intervencijama,  pomogao je brojnim Banjalučanima u ostvarenju penzije. Za vrijeme pripreme ovog teksta, raspitivao sam se o njemu i saznao da je umro.  Hvala mu u ime svih onih koji mu se nisu stigli zahvaliti.

A onda je došao Mrđa Zlopogleđa, u spodobi Stipe Mesića. Učinio je sve da ne bude onako kako je Tuđman radio. I da napakosti već tada mrtvom Tuđmanu,  naprasno  je preko noći ukinuo isplatu penzija bosanskim penzionerima. Grubo je odgovarao , neka penzije traže tamo gdje su zaradili. Ljudi su ostali bez sredstava za život, jer nikakav sporazum sa Republikom Srpskom nije bio ni na pomolu. Republika Srpska je još uvijek bila takozvana, a  Karadžić i Mladić su se kao zvijeri još uvijek skrivali po bosanskim gudurama.

 Socijalne službe RH, kao lešinari,  kucale su na  vrata bosanskim penzionerima i nudili im da ono malo nekretnina koje su uspjeli zamjeniti sa Srbima iz RH stave državi na raspojaganje  i pod tim uslovima  ostvare neku financijsku potporu. Neki nisu imali drugog izbora, pa su pristali na tu sramnu ponudu. Taj lopovluk je bio ravan svim onim lopovlucima vidjenim u pretvorbama, u kojima je Hrvatska temeljito opljačkana. Ljudi su dolazili očajni u Caritas tražeći pomoć.

 Sljedećih deset godina sva Stipina mudrost bila je u rečenici: “Neka institucije rade svoj posao“. A Stipe je za to vrijeme smišljao nove viceve.

Tek nakon što je Ljubo Ćesić - Rojs zavapio u Saboru, da penzioneri iz BiH  nemaju od čega živjeti, osnovana je komisija,  da se pod hitno stupi u vezu sa penzionim fondom Republike Srpske, i nešto se počelo raditi. Nakon više od godinu dana iz Republike Srpske su počeli kapati neki bijedni novci, a penzioneri su napokon odahnuli. Bosanski penzioneri Mesiću ovaj pasjaluk nikad nisu oprostili, i poručuju mu da će mu sve to jednog dana doći na naplatu. A čini se da to vrijeme dolazi.  Da, to je pravo lice Stipe Mesića, “velikog prijatelja BiH“. Nek se zna.

I za Stipu vrijedi ona, da prilika čovjeka čini lopovom. U Sydneyu su me naši ljudi vodili i u najveći hrvatski klub „Punchbowl.“ Ogroman klub sa tri velike odvojene dvorane, u kome uglavnom nastupaju naši estradni umjetnici.  Baš u tom klubu su mu njegovi Ličani diskretno predali podebelu kovertu sa novcima, da mu se u Australiji nadje „za duvan i džebanu“. Nije mu bilo teško  s njima zapjevati i Juru i Bobana. A onda su mu svečano predana još tri čeka od ukupno preko 150.000 dolara, da ponese kao pomoć Hrvatskom nacionalnom fondu, i bolnici u Gospiću.  Na youtubu se lijepo vidi kako je sve tri koverte strpao u džep. Čekovi nikada nisu stigli u RH, a donatori putem suda od Stipe traže novce. A Stipe uz grohotan smijeh odgovara, kako su se koverte negdje izgubile, i nastavlja sa vicevima.

Caritas je 2000 god. preselio u Banja Luku. Svim zaposlenicima je ponuđeno da zadržimo radna mjesta, i vratimo  se u Banja Luku. Neki su to prihvatili, ali većina se zahvalila na ponudi. Sa time se završilo  jedno poglavlje humanitarnog djelovanja banjalučkog Caritasa u Zagrebu.

Proslaava 25. godišnjice
23.11.2011, na proslavi 25 godišnjice osnivanja banjalučkog Caritasa,  svim starim zaposlenicima uručene su plakete i zahvalnice. I ja sam bio pozvan. Možda tu i tamo, poneko još uvijek ima neki prigovor ili pritužbu da mu je Caritas ostao nešto dužan, ili je u nečemu bio prikraćen. Sve takve moram demantirati. Caritas nikada nikome nije ostao dužan, a pristojnost nalaže da se neko i zahvali u ime svih nas,  za sve dobro koje je Caritas učinio za banjalučki narod.

Sjetimo  se ponekad  Ratkajevog prolaza, i  banjalučkog  Caritasa  u Zagrebu.

Josip M. 

Labels: ,

Saturday, May 23, 2015

Josipov vremeplov, nastavak

Mišo na vratilu
U julu mjesecu 2008, javio sam se  prilogom o tradiciji gimnastike u Tehničkoj školi, uz obećanje da ću u blog dovesti i našeg Banjalučanina Mišu Vukovojca, bivšeg direktora SOUR-a  RČ, uglednog poslovnog čovjeka, poliglota, gimnastičara, sportskog radnika, muzičara, rekreativca...Već odavno sam imao u pripremi ovaj tekst,  a onda me potaknuo i Natašin prilog u kome spominje svoje kontakte sa obitelji Vukovojac , pa dok su neka sjećanja svježa,  evo i nekoliko mojih sjećanja  iz Banjalučkih vremena   provedenih u Mišinom društvu.

Godinama smo u istoj grupi vježbali na spravama. U istu grupu je dolazio i Kolja Mićević, na neki način zaljubljenik u gimnastiku. Miši je nekako išlo sve od ruke, pa je dobro i zabijao koševe, a išao mu je i dribling u malom nogometu. Kada je za ritmiku, u nastupima ženske gimnastike zatrebao klavirist, Mišo je uskakao. O Miši kao posebnom čovjeku, pričali su mi njegove kolege koji su skupa snjim putovali službeno po svijetu. Obavezno je na službena putovanja nosio sportsku opremu, i dok su u slobodno vrijeme njegove kolege tulumarili i tražili provoda , Mišo je obilazio sportske terene i provodio slobodno vrijeme džogirajući i gombajući se po gimnastičkim spravama. A kada se članu moje obitelji, zbog zaposlenja, čuvena „Čajevačka provjera podobnosti“ otegla na nekoliko mjeseci, Mišo je na moju zamolbu, to rješio za dvije sedmice.

Mišu redovno srećem na Jarunu, na atletskim stazama i spravama. Dugo se opirao kada sam ga molio za jedan foto,  da pokažem ostatku svijeta šta znači odabrati sportski stil života. I napokon je pristao. Uhvatio sam ga u elementu, skopke na vratilu, koju i sada u osamdesetoj godini uspješno izvodi. A kada sam ga zamolio za dopuštenje da foto objavimo u blogu, odobrio je, i usput pozdravio Banjalučane i Čajevčane širom svijeta.

Pero Janjić
Na istim terenima srećem i Peru Janjića, rukometaša Borca, reprezentativca, trenera, i selektora Yu reprezentacije na olimpijadi u Montrealu 1976 god. Ima svoju redovnu dnevnu maršutu oko jezera, po njemu se može sat ravnati.

Sa Nikolom Plečašem
Dok sam stanovao na Ferenščici, sretao sam se u dvorani i sa Svetim Nikolom, kako od milja zovu Nikolu Plećaša. Naša je generacija 1948 god. U slobodno vrijeme trenira košarkašice Medvešćaka, a redovni posao mu je održavanje sportskih objekata širom Zagreba. Rat ga je zatekao u B.Luci, kao trenera košarkaša Borca, pa je neko vrijeme bio u nemilosti. Njegova slika u Aleji sportskih velikana na Jarunu je netaknuta, bio je i ostao sportski velikan. Za njegovim brkovima su uzdisale dame širom Juge.

U društvu sa Mariom Možnikom
I Mario Možnik moj komšija,  nedavno  je na Evropskom prvenstvu u gimnastici u Monpellier-u osvojio zlatnu medalju na vratilu. Nekoliko mjeseci prije toga, na svjetskom prvenstvu u Kini, je osvojio brončanu medalju. Skromni dječko, Bosanskih korijena. Mama mu je rođena u Podmilačju kod Jajca, i ne propuštam priliku podsjetiti ga da ne zaboravi svoje  korijene.

Prošle godine dok sam boravio u Kanadi, umro je prof. Mirko Petričević –Piki.
Bio je sportski autoritet, i na neki način legenda Banjalučke gimnastike. U sportskim prilozima u Banjalučkom Glasu, redovno je osvježavao sjećanja na svoje sportske uspjehe. Zamjerali su mu mnogi da je u tim prilozima zaboravio na šampione kao Miroslav Nikić, Šalak, Rudi Sarafin, Nenad Vidović. Svi su bili prvaci Jugoslavije u gimnastici, u svojoj generaciji, a Nenad Vidović je učestvovao na olipijadi u Tokiju 1964 god. Osobno volio bih da smo Pikija zapamtili kao odgojitelja i trenera mladih generacija gimnastičara, za što je imao kvalifikacije i ogromno sportsko iskustvo, Jednostavno to je izostalo, i u tom segmentu, ostala je jedna ogromna rupa u njegovom sportskom radu. Gimnastičari su se snalazili sami, bez trenera i uz nestručnu asistenciju,  na nivou prednjaka, što je imalo za posljedicu padove, i mnogi su završavali sa povredama.
            
Sa Cerarom u Banjaluci 1977. god.
Pešević, Ćorni, Cerar, Matošević,,
Bjelajac, Patrap, Šindl
Na pogrebu Damira Fabića, sreo sam se sa našim dragim profesorom Rajkom Bobanom. Svaki susret sa njim probudi po neko sjećanje, pa ovaj put smo se sjetili našeg direktora Ješe Pavla, koji je na neki način prorokovao sudbinu mnogih iz naše generacije. Kada se naš direktor vratio sa jednog od studijskih putovanja po USA,  dao se na posao da provede ono što je tamo vidio. Prvo je dao izrezati one prozorčiće na vratima naših učionica, i tako imati svakog trenutka pod kontrolom i učenike i nastavnike. A onda se dao na gradnju fiskulturne dvorane. Govorio je: „ Hoću da moji učenici žive kao Amerikanci.“ Dobro je želio naš dragi direktor svojim učenicima, mnogi su stvarno postali Amerikanci, ali na jedan surov način, i ne svojom voljom. A fiskulturna dvorana je mnogima formirala stil života.

Josip

Labels: ,

Friday, April 03, 2015

Uskrsna čestitka

Dolazi Uskrs, a sa njime i sva ona simbolika vezana za ovaj blagdan. Na trpezi će se naći šarena jaja, uskrsni kolač, šunka pečena ili kuhana... Obitelji će se okupiti, u roditeljskoj kući, na vikendici, na pikniku. Poneki će otići i u crkvu, jer tamo već odavno nisu bili. Ima i onih koji će umjesto uskršnjeg prežderavanja, posjetiti bolesnog prijatelja, rođaka, ili komšiju koji je već odavno u staračkom domu, i nema nikoga svoga. Poznajem osobu koja taj dan provede u prihvatilištu za beskućnike ovdje u Zagrebu, i tamo preseli svoju uskršnju trpezu.

Čađina kreacija za trilateralni sastanak u New Milfordu
Vujinići, Anušići, Matoševići
A oni koji ne znaju šta će sa sobom taj dan, neka ne razmišljaju dugo, jer siromašne i bolesne ne treba dugo tražiti, svud su oko nas, i sve ih je više.

Umjesto Uskršnje čestitke, blogovcima poklanjam ovu priču. Mogla se i bolje ispričati, ali sadržajem je poslana je poruka, da u svima nama ima puno dobrote koje nismo svjesni, samo se treba odvažiti, i pustiti je u pogon.


Banjalučki memento

Ova priča  zapisana je još 2008 godine, po povratku sa jednog od putovanja po USA i Canadi. Zašto je ovako dugo čekala svjetlost dana,  pokušat ću se opravdati, ali nije važno, važno je da je istinita, i da je pravi trenutak da se objavi.  Mjesto dogadjanja je naš rodni grad Banja Luka, godine Gospodnje 1992, firma „RUDI ČAJAVEC“,  i njeni dobri i zločesti ljudi.  A ono najvažnije, prije nego je zapisana, ispričana je pravoj osobi, na pravom mjestu, u pravi čas.

Sa Čajevčanima u Melburnu
Neka mi čitatelji bloga ne zamjere, što ću akterima ove priče dati druga imena, ili ću se poslužiti inicijalima, jer radi se o skromnim ljudima nenaviknutim na publicitet,  i nemam njihovo izričito odobrenje da ih spominjem u priči. Ali to  ne smije biti razlog da dogadjaj padne u zaborav, a ljudi dobre volje  ostanu prikraćeni. Dobro upućeni, kad tad, prepoznat će ovdje o kome se radi.

To ljeto smo Višnja i ja boravili u Canadi i USA i  oko devet sedmica  Družili smo se  sa mnogim Banjalučanima, od Toronta, Connecticat-a, Ohio-a, Minnesote do Texas-a. Svi su se trudili da nas dostojno ugoste. Na jednoj od ovih destinacija, svoju drugu domovinu našao je i stari F. Već kod prvog susreta, po izrazu njegovog lica, moglo se primjetiti da je njegova bolest uznapredovala, i da polako kopni. Trpio je strašnu bol, ali to nije slomilo njegov vedar duh, i spremnost za šalu, pa i pjesmu. Imao je divan bariton, za koji bi se otimali najpoznatiji svjetski zborovi.

Njegova neizbježna tema bila je Banja Luka i sudbina koja ga je zadesila. Pored fizičke boli koju je trpio, ova duševna izazvana uvredama i poniženjima, ga je jednako toliko razarala. Tu i tamo znao je poimenice spomenuti neke ljude u Banja Luci,  od kojih je očekivao zaštitu, ali koja je izostala.

Jednog trenutka dok smo bili sami, iskoristio sam priliku da ga razvedrim, i prepričam mu istinit dogadjaj iz Banja Luke, čiji glavni akter je član njegove porodice, koga ću ovdje osloviti kao ČOVJEK. Pričom mu nisam mogao ublažiti bol, ali sam ga učinio ponosnim čovjekom.

Tri Čajevačke gracije u Sydneyu, u Plavim Planinama
Svetislavka, Višnja, Aranka
Kao što spomenuh, godina je 1992. Vanesa  uzoran radnik Rudi Čajavecu već je odavno „na čekanju“. Poslana je na čekanje nedugo nakon što joj se muž nije odazvao na mobilizaciju. Prije toga, sotonin duh netrpeljivosti, proširio se po kancelarijama kao kuga, i sve je očitija bila podjela na „nas“ i  „njih“. Kod kuće u komšiluku, nije ništa bolje. Komšije okreću glavu i dobro paze da se na stubištu ne bi sreli. Učestali su telefonski pozivi sa „dobronamjernim“ porukama i preporukama da joj je najbolje u što kraćem roku spakirati se  i napustiti stan. Već dolaze i na vrata, i učtivo pitaju kad napušta stan.

U gradu je na snazi policijski sat. Noću odjekuju eksplozije. Ujutro se prebrojavaju mrtvi, premlaćeni, opljačkani, odvedeni. Netko je jednom spomenuo u ovom blogu, da je u to vrijeme u B.Luci glava bila jeftinija od prosječnog šišanja.

Na vrata Vanesi već nekoliko puta, dolazi kolega iz kancelarije koga ovdje oslovljavam kao ČOVJEK,  Srbin po nacionalnosti, ali ne i po zanimanju, i preklinje Vanesu da se kompletno sa porodicom preseli k njemu, dok nju i njenu porodicu nije progutala noć. Kod njega u kući je već izbjeglički kamp, ali kaže naći će se mjesta. Vanesini dokumenti, i nešto novaca, već su odavno kod njega na čuvanju.

Kod Keze i Vide u Sydneyu
Na oglasnoj ploči u Rudi Čajaveca izvješen je izvještaj sa posljednje sjednice sindikata na kojoj jedna nadobudna sindikalka, predlaže da se Vanesi  i kolegi P.K.  zabrani izlazak iz Republike Srpske, na rok najmanje od dvije godine. Ona je samo jedna od samozvanih gospodara sudbina, koji su si utuvili u glavu  da je mjerna jedinica nacionalnog naboja, kvantum zla, koje možeš napraviti onima koje ne voliš. Akt je potpisao i predsjednik sindikata Rudi Čajaveca.

Posljednjeg radnog dana, Vanesa uspijeva potajno skinuti akt sa oglasne ploče za uspomenu i dugo sjećanje na jednu beskrajnu ljudsku glupost.

Kod Željke Nanuta u Lorain-u, Ohio
Isti taj sindikat u Rudi Čajavecu dijeli brašno. Na popisu sretnika koji trebaju dobiti brašno, nema Vanese. ČOVJEK odlazi povjerenici sindikata i pita zašto Vanesa nije na popisu. Povjerenica komesarski nabraja sve one već navedene razloge, i ostaje neumoljiva.

„Ali Vanesa je naša dugogodišnja koleginica i jedna od najboljih radnica. Po čemu ona to ne zaslužuje vreću brašna?“ tim riječima ČOVJEK pokušava smekšati surovu i odlučnu povjerenicu. Po R.Č. se već pročulo o ČOVJEKOVOJ upornosti, pa i van kapije tvornice.  Kad je Vanesa saznala da je stvar oko brašna postao i politički problem, preklinje ČOVJEKA:

“ČOVJEČE, pusti to brašno, čuvaj sebe. Misli na svoju porodicu“.
Nakon nekoliko dana, na vratima Vanesinog stana, sav preznojen,  pojavio se ČOVJEK sa vrećom brašna na ledjima. 

Na kraju priče, otkrio sam starom F. ko je taj ČOVJEK. Mudro mi je odgovorio da je nakon svega što je čuo, sretan i ponosan čovjek. Ostavio mi je u amanet, da priču otrgnem od zaborava, i prvom prilikom ispričam njegovim unucima.  Nekoliko mjeseci nakon našeg posljednjeg susreta, F. je umro. Izbavio se ovozemaljskih muka, a i ja osjetih neko olakšanje, da sam svoju zadaću u posljednji čas odradio.

ČOVJEK, nije poznavao ni Bibliju ni Kuran, ni Talmud. Nije se znao ni moliti Bogu, možda se nije znao ni prekrstiti, ali je znao razlikovati dobro od zla, i činiti dobro.

Gorljivi propovjednici nekih novih sekti koji nam ponekad pokucaju na vrata, rekli bi ovako:

“I kada na Strašnome Sudu,  Gospodin Bog,  Gospodar Rajskih i Paklenih vrata, bude pregledavao knjige u kojima su zapisana sva djela ovog  ČOVJEKA, neće se dvoumiti ni jednoga trenutka na koju vrata će ga uputiti“.

Ne propuštam ni jednu priliku dočekati i ispratiti ČOVJEKA  kad prolazi kroz  grad u kome živim, a doći će vakat da saznate ko je on, pa mu jednako kao ja,  stisnite ruku i uskliknite, Aferim ČOVJEČE.

Josip

P.S. Priložene slike s nekih putovanja, u posjeti Banjalučanima.

Labels: , ,

Sunday, March 01, 2015

Budžak

Izvor: stranjani.de
Sve rjeđe navraćam u rodni kraj. I kada se tamo nađem, jedva da ću na ulici sresti poznato lice. I kada sretnem ponekoga, već znam što će me upitati, moram otrpjeti neiskrenost i lažnu dobrodošlicu. Sam se poslije toga grizem što nisam izbjegao takav susret. Što bi rekli naši stari, moj rodni kraj otkida mi se od srca, komad po komad. Svaki ponovni dolazak na rodnu grudu me ranjava, dok me posljednji ne ubije.

Zastanem i na mjestima koja su se nekada drugačije zvala. Nekih i nema više. U ovih nekoliko redova pokušat ću se prisjetiti tih mjesta,  što po sjećanju iz djetinjstva, što po pričama koje sam pokupio od naših starih. Bojim se da je ovo posljednji trenutak da nešto od toga zapišem, i otkinem od zaborava.

Naši stari se nisu služili imenima ulica, a Budžak je poznat po posebnim obilježjima. Tako će nas  naši stari uputiti KOD TUTIĆA. To je skretanje prema Trapistima, a bila je tu rodna kuća Zrinka Tutića, brijačnica  Adama Horvata i obućara Begića.

KOD JOTIĆA. Bio je tu društveni dom, pogrebno poduzeće, a  u dućanu je radio poznati trgovac Rafo.

Sretao sam mnoge Zagrebčane koji su služili vojni rok u NAZARETU. Na tom mjestu je nekada bio samostan časnih sestara, škola, crkva i groblje. Oduzeto im je poslije drugog svjetskog rata, srušeno,  i na tom mjestu je sagradjena sadašnja kasarna. Za divno čudo, sve ove godine narod je koristio ime NAZARET, i još uvijek koristi.
Mnogi pamte časnu sestru Stelu, učiteljicu u toj školi, koja je odgojila generacije Budžačana i opismenila ih.

A preko puta, KOD MIŠKA, generacije vojnika su se krijepili pivom.

Na putu prema Trapistima, na križanju sa ul Braće Podgornika, moralo se proći pored MIJE BAJIĆA. Mijo je godinama držao birtiju u vlastitoj kući. Bio je veoma duhovit čovjek. Dok još nisam krenuo u školu, otac me često vozio na biciklu na fudbalske utakmice i na povratku obavezno je znao navratiti na pivo i predati referat Miji o utakmici. Mijo me znao počastiti karamelama. Imao je neku spravu, koju je nazvao „šejten“.  Znao ju je nekako zavrtiti, pa smo mi djeca sa čudom gledali. Imao je pijetla Zlatka koji je na Mijinu komandu mogao u svako doba zapjevati. I pitomog goluba koga je zvao Gvardijan. Gvardijan je na svaki Mijin poziv sletio na prozor. Za nas djecu, bila je to mala cirkuska predstava. Te kuće nema više, ali sjećanje na nju ne možemo izbrisati.

Raskrsnica KOD ČANKA još uvijek je na svom mjestu. Ulica Braće Podgornika, križa se sa ulicom koja vodi od poljoprivredne škole, do željezničke stanice. Na tom mjestu su bili česti prometni udesi i mnogo poginulih pa se znalo reći „opet saobraćajka KOD ČANKA“. Ostala je onakva kakva je bila.

Za JARČEV POTOK malo ko zna. Šegin put se odvajao od ulice Vlade Vitjuka, kod groblja Perduvi, a stotinjak metara dalje  bio je odvojak prema Lipovcima. Tu i sad protiče potočić koji  izvire negdje ispod njiva Laze Delića. Prema legendi, tu se ponekad u gluho doba noći prikazivao bezglavi jarac. U ljetnim večerima, cure i momci su se znali okupiti i zapjevati.

Tri stotine metara dalje,  od Jarčevog Potoka, na kraju Šeginog puta, nalazi se ŠEGINO VRELO. Da li je vrelo još u upotrebi, ne znam, ali mjesto je poznato kao“ KOD ŠEGINOG VRELA.“

Pri samom kraju ulice Ivice Davida, ispred Lesnine, nalazi se TURSKI GROB. Tako su nazivali spomenik  stanovnici okolnih sela, kojima je bio mjesto sastanaka prije ulaska u grad. Spomenik je posvećen Turskom vojniku Arifu Šarčeviću, i još uvijek se može pročitati tekst vezan uz njegovo ime.

GURBETIJA. Bilo je i nepopularnih mjesta, na kojima su se okupljali besposličari, kockari, pijanice, skitnice, žicari i grebatori. Bila je to neugledna birtija, negdje oko raskrižja kod Tutića, a funkcionirala je sve do početka drugog svjetskog rata. Mogu se sjetiti samo nekih detalja, kada su naši stari za nekoga znali reći, da je bio uzoran  čovjek, dok nije počeo dangubiti u Gurbetiji.

Ulica VLADE VITJUKA, jedna od najdužih Budžačkih ulica. Vodila je od Tutića sve do Trapiskog mosta. U toj ulici su moji roditelji imali kuću, a kod mosta je kažu prestajao Budžak. Sada se zove ulica Ilije Garašanina. Da bude sve u skladu sa njegovim „Načertanijama“, četrdeset godina prije ovog preimenovanja, tačnije 1959 god, u Trapiste, u osnovnu školu Vlado Vitjuk, ovom ulicom je umarširala kompletna garnitura nastavnika iz Šumadije, na čelu sa direktorom Živković Nikolom i njegovom suprugom Savkom. Poveli su i profesora Ruskog jezika. Ono što nam se dogodilo u našem rodnom gradu devedesetih godina, samo je dio projekta, koji je već odavno bio pripremljen, a mi nismo ni slutili što nam se sprema. Ali o tome u jednom drugom poglavlju.

I kad smo već  u Trapistima, spomenimo hidroelektranu. Samo ću se osvrnuti na jedan podatak iz Banjalučkih arhiva, a to je da je Banja Luka dobila javnu rasvjetu godinu dana prije Zagreba. Sada je to prkosna ruševina, koja za čudo još odolijeva svim poplavama i bujicama. I ne samo ruševina, opljačkano je sve što se iz nje moglo iznijeti i prodati. Prilažem nekoliko fotosa.

Josip

Labels:

Thursday, February 05, 2015

Bijeli džip

Pokojni Miro Jovanović, treći s lijeva
Josip mi je poodavno poslao duži članak u kojem se vratio u svoj nekadašnji komšiluk i neka davna vremena koja polako padaju u zaborav. Svojim pisanjem me je podsjetio na mnoga mjesta i osobe koje sam gotovo zaboravio. Poglavlje o Lendrinom mlinu sam nedavno objavio a danas sam iz njegovog pisanja izvukao kratko sjećanje na našeg zajedničkog komšiju o čijoj sudbini nisam znao ništa sve do ovog njegovog javljanja.

Ima u Josipovom javljanju za mene i one koji potiču iz  Budžaka, s Predgrađa, iz Trapista i okolnih naselja dosta interesantnih detalja koji će s vremena na vrijeme ugledati svjetlost dana kao podsjetnik na istoriju dijela Banjaluke o kojem je veoma malo zapisanog.

Početkom sedamdesetih godina Banja Lukom je krstario bijeli džip. Vozio ga je Budžačanin, Miro Jovanović, moj prijatelj i kum. Kao dobar poznavalac automobila, na džipu je izvršio neke preinake, ugradio dizel motor. Dobro je išao i na lož ulje. Mnoge Budžačke i Banjalučke cure su se u njemu provozale. Džip je vidjen na Hvaru, pa i Zagrebu. Prvi vlasnik džipa je bio Miro Pletikosa, koji je ujedno bio i autor prve verzije džipa.

Prije četiri godine, Miro Jovanović je poginuo u prometnoj nesreći ovdje u Zagrebu.  Pijani idiot mu je teškim terencem smrskao auto, i Miro je na licu mjesta umro.

Josip

Labels: ,

Wednesday, January 14, 2015

Muzička škola časnih sestara u Budžaku

U Ulici Vlade Vitjuka (sada Ilije Garašanina), na br.12,  u Budžaku,  nalazi se samostan časnih sestara Klanjateljica Presvete Krvi,  NOVI NAZARET. Nije oduvijek ovako izgledao. Sadašnje zdanje sagradjeno je poslije zemljotresa 1969 god.
Oko dolaska časnih sestara reda Klanjateljica na ove prostore,  kao i Trapista, postoji veoma mnogo pisanog materijala, pa i na internetu, tako da i postdiplomci na Banjalučkim fakultetima danas nalaze svoje teme za magisterije i doktorate. Ono što je dostupno na internetu neću ponavljati, ali zato ću se podsjetiti Novog Nazareta, koga „gospodin Google“ ne poznaje, a kako ga je moja generacija doživjela pedesetih godina prošlog stoljeća.
Poslovica kaže, u svakom zlu, nadje se i poneko dobro.
Nakon što je Bizmark u svom „Kulturkampf“-u 1873 započeo svoj obračun sa klerom, mnoge redovničke zajednice potražile su nove destinacije, širom Evrope. Tako su časne iz Feldkircha 1879 godine doselile u Budžak i nastavili ono što su radile u Austriji. Otvarale škole i sirotišta, internate, podučavale zanatima. Plodove toga dobra, pamte generacije polaznika njihove škole, iz Budžaka, Motika, Šargovca, Derviša, Barlovaca, Ramića, Dragočaja, Petrićevca, Priječana, Madjira, Česme. Mnogi pamte č.s. Stelu, koja je opismenila  mnoge generacije na ovom prostoru.
Moja generacija (1948), pamti Novi Nazaret  koje su časne 1950 prvo iznajmili, nakon što im je 1949 oduzeta sva imovina, a onda kupili. Na tom mjestu mnoge generacije su pohadjale muzičku školu, koje su vodile ove čestite žene, i stekli svoja prva znanja iz muzičke naobrazbe. Bila je to niska gradjevina, jednim dijelom okrenuta prema ulici,  pravokutno se nastavljala duž prostranog dvorišta, i koja je sadržavala sve prateće gospodarske objekte. U dubini je bio vrt, cvjetnjak i rasadnik koji je brižno održavala časna Andreja. Graničili su sa zemljom Kezića.
A na mjestu koje im je oduzeto, sagradjena je kasarna „Kozara“, čije ime nikada nije prihvaćeno. Sretao sam u bivšoj Jugoslaviji, pa i ovdje u Zagrebu,  mnoštvo ljudi koji su govorili kako su služili vojni rok u NAZARET-u, u Budžaku. Jednostavno po nekoj pravdi, to se ime nije moglo iskorjeniti.

Jedna od djelatnosti, od kojih su časne sestre živjele, bilo je podučavanje djece sviranju na harmonici i klaviru. Časovi su se održavali gdje god se moglo naći slobodnog prostora, unutar njihovih skromnih odaja. Svoje spavaće sobe preko dana su prilagodile potrebama podučavanja, u hodnicima, u blagovaoni. I sve je besprijekorno funkcioniralo, niko nikome nije smetao. Pravo umijeće je bilo, biti  u blizini svakog učenika, čuti pogreške, ispraviti ih, i tako od jednog do drugog. A imalo se osjećaj da su stalno tu pored  svakog od nas. Mene su često časne znale smjestiti u blagovaonu pored kuhinje. Taj čarobni miris koji je dopirao iz kuhinje, nikada neću zaboraviti. Kući sam redovno dolazio gladan, što je mojoj mami uvijek bilo čudno.
            Tri školske godine sam proveo u ovoj školi, lijepo poglavlje djetinjstva. Prva učiteljica mi je bila časna Immaculata. Već je bila u poodmaklim godinama, ali veoma živahna i vitalna. Bezbroj puta sam je vidio kako pretrčava prostrano dvorište. Rodjena je negdje u Austriji ili Njemačkoj, kao i većina sestara starije generacije. Nije nikada u potpunosti savladala naš jezik. Nerijetko sam je čuo kako sa ostalim sestrama potiho govori njemački. Bila je tu i časna Anela, i časna Paulina. Posebno pamtim časnu Juditu. Ona je još uvijek tamo, i ponekad se sretnemo. Dugo je boravila u Australiji, u Melbourne-u. Kada smo se prvi put susreli nakon toliko godina, odmah  se sjetila „onog malog iz Trapista“. Završila je učiteljsku školu u B.Luci,  u istoj generaciji kao i moja učiteljica iz osnovne škole,  sada pokojna, Miroslava Džaja. Potajno sam im prenosio pozdrave.
            Učili smo svirati iz dva sveska, Albin Fakin i Stojanović. Nerado smo prelazili te  dosadne vježbe, a časne su to jako dobro znale.Uporno su nas tjerale da sami pratimo ritam i trajanje dobi, glasno brojeći:(“ prva, druga, treća, četa). A onda durske i molske skale, po kvintnom i kvartnom krugu. A nisu ni svi polaznici bili talentirani za muziku,  a i roditelji su  katkada bili prezahtjevni, htjeli su imati harmonikaša ili klaviristu na silu. Oni napredniji, odabrani su za posebne programe. Jedan od tih programa, bio je kvartet harmonika sa kompozicijama „Schweizergruss“ i „Bergleben“.(Kliknite  i poslušajte kako tu kompoziciju  izvode nepoznati izvodjači na youtube-u).  Dolazili su crkveni velikodostojnici u „visitacije“, pa su im oni najbolji priredjivali dobrodošlice prigodnim pjesmama.. Redovni su bili roditeljski sastanci, obavezno uz prigodan koncert. Časna Immaculata se znala zanijeti u dirigiranju, kao da dirigira filharmonijom, pa smo se mi mangupi znali potajno cerekati.
Nezaboravna je solo izvedba Ivanke Kezić „Mamma son tanto felice,“ na talijanskom jeziku, uz vlastitu pratnju na harmonici.
U to vrijeme je izlazio je muzički mjesečnik „METRONOM“. Sadržavao je najnovije i najpopularnije melodije sa svjetske muzičke scene.  Časne su to pratile, i u naše kajdanke prepisivale ono najbolje, i podučavale nas. Nije bilo kopir aparata, sve se prepisivalo pješice. A to su bile melodije koje su i danas rado slušane: „Patkice i makovi“ „Reginela bella“, „Marina“, „Mustafa (cherie je  t aime), „Que sera sera“, „Djeca Pireja“, „Good bye Jim, Good bye Jo“, „Domani“, „Hey Jo“, „Poštanska kočija“, „Hi-Lili, Hi-Lo“, „Rijeka bez povratka“, „ O mein Papa“,  „Usamljena harmonika“.A da sve ovce budu na broju, a vuci siti, svirali smo i „Budi se istok i zapad...“ , „Drugarska se pjesma ori“, ,„Podmoskovske večeri“...
            Meni dječaku sa „periferije Budžaka“, nije bilo lako držati korak sa „Budžačkim mangupima“, i dugo sam se borio za privilegiju da budem ravan njima, ali danas sa ponosom mogu reći da sam se družio sa većinom polaznika muzičke škole, i medju njima pronašao prijatelje sa kojima još uvijek održavam kontakte. Evo nekih:
 Karmela Kezić, Ivanka  Kezić, pok. Josip Kezić, pok.Mirko Josipović, Željko Penc, Željko Nanut, Žarko Psutka, Zdravka i Ivica Jakić (djeca od foto Jakića), Nikola Popović, Sonja Čule, Nada Debeljak, Vlado Derek, Grgić Zrinko i Zrinka, Hagelkrajc Josip i Antonija, Božidar Novokmet, Ivica Blažević. Janja Kezić, Hrvoje Klečina, Boro Kotek, Miro Jovanović, Zdenko Miljanović... Neka mi oproste oni čijih imena se ne mogu sjetiti.
            Unatoč nepovoljnoj političkoj klimi prema crkvi i kleru, časne su u Budžaku i okolici uživale veliki ugled. U Trapistima i Budžaku je bio stacioniran veliki broj oficira JNA. Mnogi od njih su povjeravali svoju djecu časnima da ih podučavaju u sviranju, što je bilo neočekivano, ali sveopće prihvaćeno.
            Ali nisu svi bili tolerantni.. Nikola Živković, direktor osnovne škole „Vlado Vitjuk“ u Trapistima, koji je po nečijoj direktivi 1959 god. iz neke Šumadijske vukogrebine,  umarširao u Trapiste sa većinom nastavničkog kadra, nikada se nije složio s time da „našu djecu podučavaju ustaškinje i članice Kulturbund-a“. O njemu će biti riječ u jednoj drugoj kronici, jer njegov dolazak i teror koji je donio sa sobom u Trapiste, bio je dio programa koji je davne godine zacrtao Ilija Garašanin u svojim „Načertanijama“, potvrdio ga SANU, a mi smo ga osjetili na našoj koži devedesetih godina prošlog stoljeća.
            Ne smijem propustiti ispričati dogadjaj, koji mi je kao djetetu ostao u ružnoj uspomeni, u režiji ovog zulumćara.
            22 april bio je dan škole u Trapistima. U goste je obavezno dolazila majka  narodnog heroja Vlade Vitjuka, po kome je nazvana škola u Trapistima i najduža ulica u Budžaku. Tom prigodom je tradicionalno  organizirana priredba,“ pokaži šta znaš.“ Poneko je nešto odrecitirao ili otpjevao, a proglašavao se i najbolji. Za moj nastup časne su me dobro uvježbale dvije pjesme,“ Que sera sera,“ i „Djeca Pireja.“, uz vlastitu pratnju na harmonici.  Sve je dobro bilo, ali izmakla mi je pobjeda. Pobjedio je Ross Ronald sa pjesmom, „Ah moj Aljo crne oči“, i to „ na suho“, bez instrumentalne pratnje. Bilo je protesta i zviždanja, ali Živković Nikola je imao svoje kriterije i metode ispiranja mozga boljševičkom metodologijom. Po njegovom, trebalo je zaustaviti popularizaciju „kontrarevulucionarnih, reakcionarnih i nazadnih  elemenata medju omladinom.“ Da čovjeku mozak stane.
 Nastavnica muzičkog Zdenka Majsner (kasnije supruga našeg profesora Rajka Bobana), ignorirala je odluku ovog „muzičkog genijalca.“ , odbila je voditi pobjednika na završnu smotru,  koja se održavala u  Domu kulture, u Banja Luci.  Na kraju uz mnoga natezanja i ubjedjivanja, povela je ipak mene. Ali nije mi to bila nikakva satisfakcija za nepravdu  koju sam kao dijete proživljavao.
            U prostranom dvorištu, na svakom koraku mogla se sresti vrtlarica časna Andrea.  U rukama su joj uvijek bile, lopata, vile, motika, teške drvene tačke natovarene plodovima vrta. Posluživala je i krave, jer mnogi  Budžačani  su se snabdjevali mlijekom kod njih. Imale su i traktor koji je vozio njihov radnik Hagelkrajc.
I pok. Mirko Josipović, njegova braća i njihov otac Ivo, komšije preko puta, bili su od velike pomoći u teškim poslovima. Već tada, većinu slobodnog vremena, sa časnim sestrama je provodila Janja Kezić. Bilo je za očekivati da će se odlučiti za  poziv časne sestre. Spomenuta je u jednom od  priloga na blogu. Završila je visoke teološke škole, doktorirala teologiju na Gregorijani u Rimu. Govorila je nekoliko stranih jezika, i predavala na stranim sveučilištima. Bila je u službi u Beogradu, i tamo je imala prometni udes, poslije koga se nije nikada oporavila. Umrla je ovdje u Zagrebu.

Vrijedilo je u ovih nekoliko redaka, podsjetiti se djetinjstva i vremena provedenog u muzičkoj školi kod časnih sestara u NOVOM NAZARETU, u Budžaku.
 I zahvaliti im od svega srca, za to poglavlje našeg djetinjstva.

 Možda će se neki i prepoznati na  fotografijama, koje mi je preko gospodične Stanković Marine, ustupila časna Judita. A ako netko ima još takvih ili sličnih fotosa iz toga vremena,  ustupite nam ih i podijelite tu uspomenu sa nama.

Josip

Labels: ,

Friday, December 26, 2014

Lendrin mlin

Josip Matošević mi već odavno obećava kako će mi poslati prilog za blog. I ne samo jedan, već više njih. Čekao sam, čekao, i konačno dočekao. Emailom mi stiže nekoliko fotografija i dokument s mnogo interesantnih podataka o Predgrađu, Budžaku i Trapistima, prigradskim naseljima Banjaluke o kojima nema puno pisanih tragova Prilikom našeg nedavnog susreta u Zagrebu, gdje Matoševići žive od ovog zadnjeg rata, sjećali smo se našeg djetinjstva i dana kada nam životi nisu bili opterećeni zlom koje će nas  kasnije stići. Pao je dogovor da se sjećanja stave na papir za neke buduće generacije.

Za početak evo priloga o jednom vrbaskom mlinu koji je imao posebno mjesto u životima mladosti ovog dijela Banjaluke.

Lendrin mlin zaslužuje posebno poglavlje. Njega više nema. Postoje samo neki novi objekti koji podsjećaju na njega i mjesto koje smo popularno zvali „KOD LENDRINOG MLINA“. Ostalo nas je još nekoliko Budžačkih Aboridjana, koji se sjećaju onog vremena i onog mlina, pa neka naša djeca znaju kako je to nekada bilo.

Prisjetit ću se Josipa Lipovac-Joskana, zvanog Lendro, mog rodjaka, prijatelja svih Budžačana, i njegovog mlina.

Na Vrbasu, uzvodno od Trapista, još u pretprošlom stoljeću, nekada je bilo nekoliko mlinova. Kada su redovnici Trapisti počeli graditi hidroelektranu, podigao se i nivo Vrbasa uzvodno, te su mlinovi izgubili svoju funkciju. Trapisti su bili korektni, svima su ponudili obeštećenje. Neki su uzeli novce, a Lendrin mlin i mlin moga pradjeda Ante premjestili su nizvodno na sadašnju lokaciju. Bili su jedna cjelina, s dvije ustave, i dva mlinska kotača. Trapisti su pomogli i u izgradnji ustave za oba mlina. Mlinovi su desetljećima mljeli, sve dok nisu bile izgradjene hidroelektrane Jajce I i Jajce II. Dotok vode se poremetio, i  vode je bilo samo za jedan mlin. Pedesetih godina moj pradjed je mlin demontirao. Stariji  se sjećaju mog pradjeda Ante, jer je imao na čelu veliku koštanu izraslinu. A kako su svi Budžačani imali nadimke, njega su zvali Gagrlja. Još i danas u dvorištu starinske kuće u Lipovcima mogu se naći dijelovi drvenih zupčanika, koji su pripadali mlinu.

Lendru su kao mladića regrutirali u Austrougarsku vojsku. Propješačio je brdoviti Balkan, preživio blato Galicije, baš onako kako je to zapisao Krleža u svojim romanima.
Bio je teško ranjen, tako da se ostatak života služio štapom. Po dolasku iz rata preuzeo je mlin.
Kroz mlin i oko mlina prošle su generacije, a evo kako ga pamti moja generacija:

Iznad mlina, voda je bila mirna i duboka, pa su momci s jedne vrbe isprobavali svoje prve skokove „prijelom“ i „lasta“. Mišićavi dečki su mamili uzdahe „Budžačkih mački“. Plivati se učilo nizvodno, u plićacima, za početnike sa tikvama.
Oko mlina je bila ledina, na kojoj se u grupama igrao „ajnc“, raub“, a mi mladji smo potajno kibicovali i uzimali prve lekcije od „profesionalaca“. Palija i Ita, bili su najpoznatiji kockari. Markica Majstorić je mlade podučavao prve hvatove akorda na gitari. Cigo Perduv je davao instrukcije iz matematike za popravkaše. Ponekad je znao navratiti i Lazo Delić da kaže koju pametnu. Često su se organizirali teferiči i veselice. Nekoliko stada jaganjaca je tu pojedeno. Pivo se hladilo u izvoru ispod mlina koji je i danas onako leden, ali nisam siguran je li voda više pitka.
Bilo je to mjesto randesa, zaljubljivanja, priprema za popravne ispite, pa i suparničkih obračuna. Tu su se upoznali Maca i Slobodan. Dečki iz Trapista ( Conjo, Suljo, Tutma Schulz...) su ponekad znali poremetiti Vrbasku idilu, zbog neke zgodne cure ili kockarskog duga, ali Lendro je to brzo rješavao. Njegov štap je bio zakon.
Lendro je djelovao strogo, a u stvari je bio dobre duše. Najgrublji prijekor mu je bio „magarac jedan“ ili „mulac“.

Za dugih ljetnih dana, kada su dečki dugo uživali u blagodatima Vrbasa, a voda iscrpljuje i brzo se ogladni, kod Lendre se mogla dobiti korica kruha s malo paprike i masti. Pušači su znali užicati i pokoju cigaretu. Dečki su znali i zahvaliti, pa trknuti do Rafe po cigarete za Lendru, ili koju drugu sitnicu. Znali su mu pomoći zakrpati ustavu, kada bi bujica odnijela poneki kamen. Imao je neku aluminijsku čuturicu, prilično deformiranu, ali njemu dragu. Znao nam ju je gurnuti u ruku uz zapovjed:“ Ti magarac, trči dole do izvora i donesi mi friške vode“.
Kod Lendre je znao naći i utočište i pokoji odmetnik, koji zbog jedinica u školi nije smio kući. Lendro je znao diplomatski odaslati poruku roditeljima, da im  je sin na sigurnome i zaradjuje svoj kruh svakdašnji. Skitnice su mu često znali provaliti mlin, kada nije bio u njemu. Obično bi zvao moga oca da popravi bravu.

Pšenica se sve rjedje sijala, u mlin se išlo sve rjedje. Kruh se počeo kupovati  u trgovinama.
Tako je i Lendro sve rjedje dolazio u mlin. Šezdesetih godina je obolio, i nakon duže bolesti umro je u svojoj kući, u krugu svoje obitelji. Ovo je prilika da demantiram netočnosti oko njegove smrti. U nekim kronikama o Lendri, autori su na romantičan način pokušali prikazati kako se Lendrin život ugasio jedne ljetne noći, u njegovom mlinu, baš onako kako to pjesnici znaju, ali to je neistinito.

Mlin je za posljednjeg rata bio potpuno devastiran. Na istom mjestu je sagradjen novi mlin, bolje reći maketa mlina, i svi dijelovi unutrašnjosti su samo nefunkcionalni interijer, i služe za ukras.  Nije ni okrenut kako treba, uostalom to pokazuju slike. Mlinski kamen služi kao šank. Ušao sam u mlin jednom prilikom. Zatekao sam neke golobrade dječake, koji za sebe rekoše da su stari Budžačani. Jedan od njih mi se predstavio da je sin od Jakovljevića,  bivšeg nogometnog golmana Banjalučkog „Borca“,
Oko obnove mlina angažirao se izvjestan starosjedilac Jotanović. Ko je financirao obnovu mlina ne zna se, ali iskreno se nadam da su namjere bile plemenite.

Od Lendrine kćerke, koja živi ovdje blizu mene na Jarunu, uspio sam dobiti rijetku sliku Lendre iz šezdesetih godina. Na slici je rodjaka Zdenka, koja živi u Australiji, i koju smo 2006 Višnja i ja sreli u Sydneyu. Pitala je za mlin.

Na prostoru oko mlina su nikle neke nove gradjevine. Djeluje Eko - društvo „Lendrin mlin“. U okviru manifestacije „Ljeto na Vrbasu“, organiziraju se i neka natjecanja. Održavaju se i pjesničke večeri, a dogadjanja oko mlina dobijaju sve veću važnost, tako da i grad financira većinu manifestacija. Mediji izvještavaju.

Ali vratimo se stvarnosti koja nas sviju podjednako pritišće, pa bih rekao ovako:
Lijepa je to gesta, i za pohvalu je obnoviti Lendrin mlin, kao kulturno dobro Budžaka i Banja Luke. Ali Lendrin mlin i lokacija oko njega ima svoje ZAKONITE VLASNIKE. Zakoniti vlasnici su četvero Lendrine djece koji su živi. Marija i Josip žive ovdje u Zagrebu. Pavo i Tomislav su u Banja Luci. Oni stidljivo pitaju za svoju očevinu, a nikome ne pada na pamet da oteto treba vratiti. Da li je ovdje još jedna od već vidjenih „akrobacija“ sadašnjih vlasti oko promjene vlasništva nad nekretninama zakonitih vlasnika.
Ima mjesta upitati se i o korištenju INTELEKTUALNOG VLASNIŠTVA imena LENDRO. U civiliziranom svijetu ovo ima veću cijenu od same nekretnine.

Prije dvije godine, gledao sam na TV RS izvještaj o festivalu kod „LAndrinog  mlina“
Je li slučajno ili namjerno, ali ne bih se iznenadio da tu ima nekih falsifikatorskih namjera. Reporter je uporno ponavljao „landro“


Ovo je priča o mlinu,  nekim mjestima i pojmovima u Budžaku , kojih više nema, a ako još uvijek postoje, drugačije se zovu. A ono što sam izostavio, neka nadopune neki dugi ABORIDJANI.

Josip

Labels: , ,