Uskrsna čestitka

Dolazi Uskrs, a sa njime i sva ona simbolika vezana za ovaj blagdan. Na trpezi će se naći šarena jaja, uskrsni kolač, šunka pečena ili kuhana... Obitelji će se okupiti, u roditeljskoj kući, na vikendici, na pikniku. Poneki će otići i u crkvu, jer tamo već odavno nisu bili. Ima i onih koji će umjesto uskršnjeg prežderavanja, posjetiti bolesnog prijatelja, rođaka, ili komšiju koji je već odavno u staračkom domu, i nema nikoga svoga. Poznajem osobu koja taj dan provede u prihvatilištu za beskućnike ovdje u Zagrebu, i tamo preseli svoju uskršnju trpezu.

Čađina kreacija za trilateralni sastanak u New Milfordu
Vujinići, Anušići, Matoševići

A oni koji ne znaju šta će sa sobom taj dan, neka ne razmišljaju dugo, jer siromašne i bolesne ne treba dugo tražiti, svud su oko nas, i sve ih je više.

Umjesto Uskršnje čestitke, blogovcima poklanjam ovu priču. Mogla se i bolje ispričati, ali sadržajem je poslana je poruka, da u svima nama ima puno dobrote koje nismo svjesni, samo se treba odvažiti, i pustiti je u pogon.

Banjalučki memento

Ova priča  zapisana je još 2008 godine, po povratku sa jednog od putovanja po USA i Canadi. Zašto je ovako dugo čekala svjetlost dana,  pokušat ću se opravdati, ali nije važno, važno je da je istinita, i da je pravi trenutak da se objavi.  Mjesto dogadjanja je naš rodni grad Banja Luka, godine Gospodnje 1992, firma „RUDI ČAJAVEC“,  i njeni dobri i zločesti ljudi.  A ono najvažnije, prije nego je zapisana, ispričana je pravoj osobi, na pravom mjestu, u pravi čas.

Sa Čajevčanima u Melburnu

Neka mi čitatelji bloga ne zamjere, što ću akterima ove priče dati druga imena, ili ću se poslužiti inicijalima, jer radi se o skromnim ljudima nenaviknutim na publicitet,  i nemam njihovo izričito odobrenje da ih spominjem u priči. Ali to  ne smije biti razlog da dogadjaj padne u zaborav, a ljudi dobre volje  ostanu prikraćeni. Dobro upućeni, kad tad, prepoznat će ovdje o kome se radi.

To ljeto smo Višnja i ja boravili u Canadi i USA i  oko devet sedmica  Družili smo se  sa mnogim Banjalučanima, od Toronta, Connecticat-a, Ohio-a, Minnesote do Texas-a. Svi su se trudili da nas dostojno ugoste. Na jednoj od ovih destinacija, svoju drugu domovinu našao je i stari F. Već kod prvog susreta, po izrazu njegovog lica, moglo se primjetiti da je njegova bolest uznapredovala, i da polako kopni. Trpio je strašnu bol, ali to nije slomilo njegov vedar duh, i spremnost za šalu, pa i pjesmu. Imao je divan bariton, za koji bi se otimali najpoznatiji svjetski zborovi.

Njegova neizbježna tema bila je Banja Luka i sudbina koja ga je zadesila. Pored fizičke boli koju je trpio, ova duševna izazvana uvredama i poniženjima, ga je jednako toliko razarala. Tu i tamo znao je poimenice spomenuti neke ljude u Banja Luci,  od kojih je očekivao zaštitu, ali koja je izostala.

Jednog trenutka dok smo bili sami, iskoristio sam priliku da ga razvedrim, i prepričam mu istinit dogadjaj iz Banja Luke, čiji glavni akter je član njegove porodice, koga ću ovdje osloviti kao ČOVJEK. Pričom mu nisam mogao ublažiti bol, ali sam ga učinio ponosnim čovjekom.

Tri Čajevačke gracije u Sydneyu, u Plavim Planinama
Svetislavka, Višnja, Aranka

Kao što spomenuh, godina je 1992. Vanesa  uzoran radnik Rudi Čajavecu već je odavno „na čekanju“. Poslana je na čekanje nedugo nakon što joj se muž nije odazvao na mobilizaciju. Prije toga, sotonin duh netrpeljivosti, proširio se po kancelarijama kao kuga, i sve je očitija bila podjela na „nas“ i  „njih“. Kod kuće u komšiluku, nije ništa bolje. Komšije okreću glavu i dobro paze da se na stubištu ne bi sreli. Učestali su telefonski pozivi sa „dobronamjernim“ porukama i preporukama da joj je najbolje u što kraćem roku spakirati se  i napustiti stan. Već dolaze i na vrata, i učtivo pitaju kad napušta stan.

U gradu je na snazi policijski sat. Noću odjekuju eksplozije. Ujutro se prebrojavaju mrtvi, premlaćeni, opljačkani, odvedeni. Netko je jednom spomenuo u ovom blogu, da je u to vrijeme u B.Luci glava bila jeftinija od prosječnog šišanja.

Na vrata Vanesi već nekoliko puta, dolazi kolega iz kancelarije koga ovdje oslovljavam kao ČOVJEK,  Srbin po nacionalnosti, ali ne i po zanimanju, i preklinje Vanesu da se kompletno sa porodicom preseli k njemu, dok nju i njenu porodicu nije progutala noć. Kod njega u kući je već izbjeglički kamp, ali kaže naći će se mjesta. Vanesini dokumenti, i nešto novaca, već su odavno kod njega na čuvanju.

Kod Keze i Vide u Sydneyu

Na oglasnoj ploči u Rudi Čajaveca izvješen je izvještaj sa posljednje sjednice sindikata na kojoj jedna nadobudna sindikalka, predlaže da se Vanesi  i kolegi P.K.  zabrani izlazak iz Republike Srpske, na rok najmanje od dvije godine. Ona je samo jedna od samozvanih gospodara sudbina, koji su si utuvili u glavu  da je mjerna jedinica nacionalnog naboja, kvantum zla, koje možeš napraviti onima koje ne voliš. Akt je potpisao i predsjednik sindikata Rudi Čajaveca.

Posljednjeg radnog dana, Vanesa uspijeva potajno skinuti akt sa oglasne ploče za uspomenu i dugo sjećanje na jednu beskrajnu ljudsku glupost.

Kod Željke Nanuta u Lorain-u, Ohio

Isti taj sindikat u Rudi Čajavecu dijeli brašno. Na popisu sretnika koji trebaju dobiti brašno, nema Vanese. ČOVJEK odlazi povjerenici sindikata i pita zašto Vanesa nije na popisu. Povjerenica komesarski nabraja sve one već navedene razloge, i ostaje neumoljiva.

„Ali Vanesa je naša dugogodišnja koleginica i jedna od najboljih radnica. Po čemu ona to ne zaslužuje vreću brašna?“ tim riječima ČOVJEK pokušava smekšati surovu i odlučnu povjerenicu. Po R.Č. se već pročulo o ČOVJEKOVOJ upornosti, pa i van kapije tvornice.  Kad je Vanesa saznala da je stvar oko brašna postao i politički problem, preklinje ČOVJEKA:

“ČOVJEČE, pusti to brašno, čuvaj sebe. Misli na svoju porodicu“.

Nakon nekoliko dana, na vratima Vanesinog stana, sav preznojen,  pojavio se ČOVJEK sa vrećom brašna na ledjima. 

Na kraju priče, otkrio sam starom F. ko je taj ČOVJEK. Mudro mi je odgovorio da je nakon svega što je čuo, sretan i ponosan čovjek. Ostavio mi je u amanet, da priču otrgnem od zaborava, i prvom prilikom ispričam njegovim unucima.  Nekoliko mjeseci nakon našeg posljednjeg susreta, F. je umro. Izbavio se ovozemaljskih muka, a i ja osjetih neko olakšanje, da sam svoju zadaću u posljednji čas odradio.

ČOVJEK, nije poznavao ni Bibliju ni Kuran, ni Talmud. Nije se znao ni moliti Bogu, možda se nije znao ni prekrstiti, ali je znao razlikovati dobro od zla, i činiti dobro.

Gorljivi propovjednici nekih novih sekti koji nam ponekad pokucaju na vrata, rekli bi ovako:

“I kada na Strašnome Sudu,  Gospodin Bog,  Gospodar Rajskih i Paklenih vrata, bude pregledavao knjige u kojima su zapisana sva djela ovog  ČOVJEKA, neće se dvoumiti ni jednoga trenutka na koju vrata će ga uputiti“.

Ne propuštam ni jednu priliku dočekati i ispratiti ČOVJEKA  kad prolazi kroz  grad u kome živim, a doći će vakat da saznate ko je on, pa mu jednako kao ja,  stisnite ruku i uskliknite, Aferim ČOVJEČE.

Josip

P.S. Priložene slike s nekih putovanja, u posjeti Banjalučanima.