Ideš li rode?
Već duže vremena na blog se niko ne javlja a i ja sam se pomalo umorio. Valjda mi dosadila ova zima koja nikako da prođe. Proljeće se ponekad stidljivo pojavi a onda zahladi kao da će ponovo zima.
Da razbijem monotoniju odlučih da objavim jedan odlomak iz knjige koja se piše a nikako da se završi. Mislio sam da će biti spremna ove zime ali kako sada stvari stoje, proći će još vremena dok konačno ne ugleda svjetlost dana. Pišem je zbog nas, mene, Nere i naše djece, jer želim da dio onoga kroz šta smo prošli ostane negdje zapisano. Možda će jednog dana neko od naših budućih generacija poželjeti da sazna zašto smo završili u Americi i kako je to sve izgledalo. Svjestan sam da ne spadam u one od pera kod kojih je svaka napisana rečenica poezija ali to nije razlog da na papir ne stavim ljude i događaje koji su igrali važnu ulogu u našim sudbinama. Sve napisano je istina, samo istina, i ništa drugo nego istina. Jedino mi je žao što nisam pravio zabilješke koje bi mi pomogli da se lakše prisjetim detalja i događaja koji su nam se svima urezali duboko u sjećanje. Malo su mi pomogla pisma koje je Nera sačuvala a i razgovori s prijateljima s kojima sam tokom vremena uspostavljao kontakte.
Događaj opisan ispod je vezan za naše prve dane u Americi i našu borbu da preživimo u okolini koja se toliko razlikuje od one u kojoj smo odrasli. Nadam se da ćete imati strpljenja da ga do kraja pročitate.
Ideš li rode?
Cijelu
noć i jutro pada gust snijeg. Jako je hladno i nikome se ne izlazi napolje. Srećom,
subota je i ne moramo nikuda ići. Nera je danas slobodna, djeca ne idu u školu
a ja ne radim subotom i nedeljom. Frižider je pun, ne moramo ići u trgovinu. Ugodno
je sjediti u toplom stanu i kroz prozor sa sedmog sprata posmatrati kako snijeg
velikom brzinom zatrpava ulice i pokriva krovove okolnih kuća. Na vani ni žive
duže. Samo poneki auto, uz veliki napor, skrene na parking zgrade u kojoj stanujemo.
Gledamo vijesti na TV. Reporteri s terena izvještavaju o problemima u
saobraćaju, udesima na cestama. Preporučuju da se u auto sjeda samo u krajnjoj
nuždi. Čak i autobusi imaju problema na ulicama koje zimske službe jedva
uspjevaju održavati prohodnim. U Pittsburghu
i okolini ima ih mali milion i u ovakvim situacijama prvenstvo u čišćenju imaju
autoputevi i glavne prometnice, dok sporedne dolaze na red kasnije. Situaciju još
težom čini konfiguracija tla. Mnoge ulice krivudaju brdašcima, penjući se i spuštajući
nebrojeno puta, uz mnoštvo parkiranih auta ispred kuća, otežavajući i onako
težak posao onih koji se brinu da su prohodne cijelo vrijeme.
Negdje
oko deset zazvoni telefon. Poziv nas iznenadi jer nas rijetko ko zove. U
Americi smo tek par mjeseci i osim Vlainića u Indianapolisu nemamo nikoga poznatog. Nera se javi. Čujem da govori
kako nema problema, kako će doći čim mogne.
“Zovu
iz Hillsa”, reče. “Puno radnika nije
došlo na posao pa me zovu da dođem. Pristala sam iako nisam trebala. Mogla sam
reći da imam obaveza ali se nisam toga odmah sjetila. Sada nemam izbora, moram
ići.”
“Kud ćeš po ovakvom kijametu? Ko zna da li ima autobusa!” rekoh, iako mi je
bilo jasno da je sada kasno bilo šta govoriti. Rekla je da će doći i jedino što
joj preostaje je da se spremi i ide. Ako ne ode, mogla bi dobiti otkaz a to joj
ne bi bila dobra preporuka kada bude tražila novi posao. Trebala je brže
misliti. Sada je na vani čeka vijavica a ja ću morati preuzeti ulogu kuvarice
što me baš ne veseli. Sreća da imamo krompira a i pile je u frižideru, jer
jedino to znam napraviti.
Spremi
se brzo, dobro se utopli i iziđe iz stana. S prozora gledam kako se probija
kroz gusti snijeg, spuštajući se prema Washington
Avenue gdje je hvatala autobus za Raceway
Plazu. Razmišljam kako ne bih volio biti u njenoj koži. Zima mi nije
najomiljenije godišnje doba a danas u Carnegie-u
snijeg pada kako ga u životu nisam nikada vidio. Možda, jednom davno, kada sam
još bio dječak. Snijeg možda i ne bi bio tako veliki problem da ne puše jak
sjeverac koji ga podiže s tla, vrti u krug i raznosi na sve strane. U isto
vrijeme u stanu je toplo i ne pada mi na pameti da pomolim nos napolje. Dok se
djeca zabavljaju u svojoj sobi, ubijam vrijeme gledajući televiziju. Slika je
očajna, zelenkasta, ostale boje su se davno izgubile. Ne bi ga ni dobili da je
bio dobar. Uz to imamo samo lokalne kanale koji se ne plaćaju. Kablovski
program je za nas preskup. Za sada. Čeka neka bolja vremena.
Dan
prođe u gledanju televizije i odmaranju. Nisam imao nikakve druge zabave a na
van se nije moglo. Negdje oko pet počeh spremati ručak. Nera je trebala stići
oko šest. Predpostavio sam da će kasniti zbog snijega pa namjerno odugovlačim. Noć
se već spustila nad Carnegie a snijeg
i dalje pada istom žestinom. Oko pola
sedam ručak bi gotov a Nere još nema. Svako malo pogledam na sat. Prošlo je
sedam. Djeca su već odavno ogladnila a ja ih ubjeđujem da će mama skoro, da se
strpe, da je red da jedemo zajedno. Tokom nedelje ona je obično već u Hillsu kad se ja vratim s posla pa su
nam subota i nedelja jedini dani u nedelji kada možemo zajedno ručati. Tako smo
radili cijeli život i za nas je to bilo važno. Željeli smo da nastavimo sa
životom onako kako smo ga živjeli prije rata. Borili smo se da nas američki
način života ne uhvati u svoj žrvanj. Ovdje svako jede kada i gdje stigne.
Nismo kupovali pripremljena jela i podgrijava li ih u mikrovalnoj već se svjež
ručak pripremao svaki dan kao što su to kod nas radila svi.
Oko
pola osam odlučih da nas troje ručamo a Nerin dio ostavih u rerni da se ne
ohladi.
Prođe
još jedan sat a nje nema. Gledam TV da ubijem dosadu očekujući da se zvono s
ulaznih vrata oglasi. Hvata me polusan i gubim osjećaj o vremenu. U jednom
trenutku pogledam na sat. Prošlo je deset. Davno je trebala biti kod kuće. Radno
vrijeme je već odavno prošlo, Hills
je zatvoren. Mora da su je zadržali da sredi police, razmišljam. Desilo se to već nekoliko puta.
Ili možda ima problema s prevozom? Dječko iz komšiluka koji radi s njom i koji
je ponekad doveze kući vjerojatno nije radio taj dan. Autobusi kasne zbog
snijega. Vjerojatno ga čeka. Nemam broj trgovine da je nazovem. Ostaje mi
jedino da čekam.
Negdje
oko jedanaest zazvoni telefon. Nera. Javlja da je morala sve do sada raditi jer
većina zaposlenih iz poslijepodnevne smjene nije došla na posao a sve je
trebalo dovesti u red za sutrašnji dan. Nema nikoga da je doveze a zadnji
autobus je otišao prije sat vremena. Moram doći pred nju jer se boji sama ići
kući. Čekat će me ispred ulaza u Hills,
reče.
Pogledah
kroz prozor. Snijeg pada nesmanjenom žestinom. S dolaskom večeri temperatura se
još više spustila. Na televiziji ne preporučuju da se izlazi napolje. Šta ću,
moram, nemam izbora. Obukoh se što sam toplije mogao: džemper, šal, debelu vindjaknu,
debelu zimsku kapu, rukavice i jedine zimske cipele koje sam dobio od nekoga. Za
svaki slučaj ispod farmerki obukoh dugačke gaće. Iziđoh iz zgrade. Dočeka me
gusti snijeg i hladan, oštar vjetar. Najradije bih se odmah vratio nazad ali ne
mogu. Moram požuriti do Raceway Plaze
gdje me čeka Nera. Znam da mi treba oko četrdeset pet minuta do tamo. Na ulici
nema nikoga. Capitol Drive je jedva očišćena. Koristim tragove guma rijetkih
auta koji su su ko zna kada prošli ulicom. Očigledno je da je zadnji prošao
davno jer su tragovi zatrpani novim snijegom a grtalica nije prošla odavno. Ni
situacija na Washington Avenue nije puno
bolja. Vidi se da je cesta češće čišćena ali je asfalt pokriven slojem snijega.
Trotoar niko nije očištio. Na ulici gotovo da nema prometa. Tek tu i tamo naiđe
pokoji auto, vozeći polako, nastojeći da se ne zaustavlja jer bi u suprotnom
mogao ostati zaglavljen na cesti. Prvo pokušavam da hodam trotoarom ali nakon
pedesetak metara odustajem. Snijeg je dubok i treba uložiti dosta snage za
hodanje. A i cipele mi nisu duboke pa se snijeg zavlači pored čarapa u cipele i
osjećam kako se polako topi. Siđoh na cestu i požurih što sam brže mogao. Snažan
sjeverac, srećom, duva u leđa pa mi to pomaže da brže idem. Začuh zvuk motora
iza sebe, sklonih se u stranu, gazeći doboki snijeg koji je uz rub ceste još
viši nega na trotoaru jer su ga grtalice gurale na obe strane ulice. Prođe još
nekoliko auta. Niko ne stade da mi ponudi da me poveze niti ja pokušavam stopirati.
Nije ovo Juga, jasno mi je, ne radi se to ovdje u Americi. I po danu malo ko
ide pješice a kamo li po ovakvom nevremenu. Samo osobe s dna društva ili one
kojima namjere nisu poštene mogu biti lude da se upuste u ovakvu avanturu.
Toliko sam naučio gledajući programe lokalnih kanala u kojima dominiraju vijesti
o krađama, drogi, ubistvima.
Hodam
cestom i razmišljam. Opet plaćamo cijenu našoj naivnosti. To već nije
slučajnost. Bili smo naivni cijeli naš život vjerujući da živimo u okruženju u
kojem svi slično mislimo, da su nam svi koje smo smatrali prijateljima upravo
to, prijatelji, i da naše komšije i radne kolege neće dozvoliti da nam se
dogodi ono što se u drugim gradovima Bosne i Hercegovine počelo događati. Nismo
vjerovali da ćemo morati napustiti grad u kojem smo rođeni i u kojem smo
otvorenih ruku primali one koji su nas kasnije istjerali. Ni u Zagrebu se nismo
opametili. Vjerovao sam da su namjere gospodina Martona poštene i da mi je dao
posao jer je vjerovao u moju stručnost i sposobnost. I Nera je bila ubijeđena
da su je u zagrebačku Islamsku zajednicu zaposlili da joj pomognu jer je
izbjeglica i jer joj treba pomoć, ne znajući da je njima važnije ime njenog muža
nego njena sposobnost da posao obavi kako se to od nje traži. Ni ovdje se nismo
pokazali boljim. Nerina naivnost pri vađenju drug testa je bio samo početak. A i njeno prihvatanje da danas, po
ovom užasnom vremenu, ode na posao kada drugi to nisu htjeli. Počeo sam dovoditi
u sumnju odgoj naših roditelja koji su nas učili da budemo pošteni, iskreni, da
se poštenje i rad cijeni. Jer, samo jedna mala laž, jedna prosta rešenica
“izvinjavam se, ne mogu doći, imam drugih obaveza” je bila dovoljna da izbjegnemo
nevolje koje su nas snašle. Zbog Nerinog poštenja ja sada kao ludak hodam
glavnom cestom koja spaja Carnegie s Raceway Plazom dok mi snijeg, vjetar i hladnoća
ne daju da pošteno otvorim oči a ona se mrzne čekajući da se pojavim.
Zabavljen
svojim razmišljanjima primijetih da sam stigao do mosta preko Chartiers Creeka, omanje rijeke koju
ovdje u Americi nazivaju potokom, iako je veći od naše Vrbanje. Blizu sam. Još
manje od kilometra i bit ću ispred Hillsa.
Raceway Plaza je odmah nakon Heidelberga, malog naselja nazvanog po
poznatom gradiću u Njemačkoj.
Nakon
desetak minuta stigoh do Hillsa. Velika
plaza je sablasno prazna. Ugledah Neru
kako cupka pred glavnim ulazom u Hills.
U trgovini nije bilo nikoga. Posljednji radnik je otišao davno, samo je ona bila
tu, moleći boga da što prije stignem.
Krenusmo
nazad. Povratak je bio gori jer nam je sjeverac duvao direktno u lica. Nismo razgovarali
nego smo išli što smo brže mogli, okrečući glavu sad na jednu, sad na drugu
stranu, da izbjegnemo udare sjeverca. Ruke su se polako mrzle a lice ledilo pod
naletima vjetra. Čak mi ni dugačke gaće nisu puno pomagale. Po glavi mi se ponovo
počeše vrzmati razne misli. Čudno je to kako čovjeku svašta može pasti na
pamet. U jednom trenutku se sjetih starca Relje i sinovca mu Vuje, junaka pripovjetke
Petra Kočića “Kroz mećavu” i njihove borbe sa snijegom. Na povrtaku kući s
pijace u planini ih uhvati oluja koja je bila sve jača a snijeg sve gušći.
Relja je išao naprijed a njegov sinovac Vujo iza njega, vodeći kravu koju nisu
uspjeli prodati. Relja se brinuo za sinovca, sitnog, slabunjavog dječaka od
dvanaestak godina i bojao se da ga u mećavi ne izgubi. “Ideš li rode”, vikao bi
starac Relja, okrečući se da provjeri da li ga Vujo slijedi. Vujo bi drhtavim
glasom odgovarao “Idem, idem” ali je sve više zaostajao dok u jednom trenutku
Relja nije primijetio da Vuje nema. Potaknut tim mislima u jednom trenutku se
okrenuh ka Neri i onako u šali upitah “Ideš li rode?” a ona se nasmija iako ni
njoj ni meni nije bilo do smijeha.
Relja
i Vujo su izgubili bitku s prirodom, ostali su zavejani u mećavi na surovoj
bosanskoj planini a nas dvoje smo se napokon dokopasmo naše zgrade. Ponoć je
već davno prošla kada smo se našli u toplom lobiju ne vjerujući da je našim
mukama došao kraj. U liftu i u dugačkom hodniku ne sretosmo nikoga. Iz stanova dopiru
zvukovi s televizora. U većini žive oni koji godinama ne rade i kojima država
plaća sve. Oni ne moraju raniti. Program se gleda do kasno u noć. Njih ne brine
vremenska prognoza niti ih brine da li autobusi kasne. Većina ih imaju auto. A
nas dvoje? Niko nam nije kriv što smo pogrešno odgajani.
Uđosmo
u stan. Bilo je jako toplo jer je sobno grijanje ostalo uključeno. Djeca su zaspala.
Nerin ručak se odavno ohladio. Trebalo nam je još jako dugo da dođemo sebi. Lica
su se polako otkravljivalo a promrzli prsti dolazili sebi.
Dok
čekamo da se Nerin ručak podgrije, razgovor se okrenu današnjem danu. Nera
prizna da je napravila grešku i da slijedeći put mora brže razmišljati ako se
nađe u sličnij situaciji. Bilo nam je jasno da način na koji smo odgojeni I
kako smo živjeli cijeli naš život ima velikog uticaja na naše ponašanje u novoj
domovini i da nešto moramo mijenjati. Moramo početi drugačije misliti, ne kao
Bosanci, već ka Amerikanci. Neće nam to biti lako. Ja sam već dobrano ušao u
petu deceniju života a i ona je u nju zakoračila. Čovjek se ne mijenja preko
noći, ne postoji prekidač koji se može jednostavno prebaciti, toga smo bili
svjesni. Današnji dan nam mora biti dobra škola da shvatimo realnost i da počnemo
živjeti onako kako se živi u Americi. Inače nam neće biti lako.
U
krevet smo otišli kada je već bilo blizu dva ujutro. Snijeg je i dalje padao
nesmanjenom žestinom ali nas to nije brinulo. Sutra ne moramo raniti i ne
moramo ići na posao. Ako telefon opet zazvoni, znamo šta nam je činiti.
Labels: knjiga
2 Comments:
Tako se i ja cesto u zivotu zapitah ima li smisla da budes posten kada vecina samo grabi sebi ne mareci za druge. I toliko sam puta dozivio neugodnosti zbog toga ali nikako da se natjeram da se ponasam kao takvi. Izgleda ne mozes da promijenis karakter sa kojim si rodjen i odgojen.
Sa jedne strane propustene prilike koje su ugrabili drugi, sa druge strane covjek mirno spava jer nikoga nije 'izradio'. I sta je bolje, ne znam ni sam nakon tolikih godina
Co veoma lijepo pišeš sve sam preživljavala s vama.Osjetila sam tu ciću zimu i beznađe i jedva dočekala da sretno stignete kući.Dobar i budala su dva rođena brata.To je genetska greška i tu "škole" nika nije dosta.Čovjek ne može protiv poriva u sebi nošta.Pozdrav i čestitke,jer ste uspjeli tamo i vi i djeca.Budite sretni što ste daleko od ove žabokrećine i uzavrelog lonca Enisa
Post a Comment
<< Home