Kastelov čošak

Kastelov čošak, mjesto gdje smo se nekad sakupljali, gdje se sada okupljaju neki drugi, a ko će se okupljati u budućnosti samo dragi bog zna. U doba mog djetinjstva nije bilo nebodera koji je u međuvremenu nataknut na početku Gospodske kao što su u to doba natakali nebodere i u drugim gradovima Juge. Nije se uklapao ni uz šta ali je, za ono naše doba poslijeratne izgradnje, bio simbol napretka pa smo ga svi tako prihvaćali. I divili se njegovoj visini, jer je su se u to doba gradovi takmičili ko će imati viši neboder.

Dio Kastelovog čoška je bio i Titanik, zgrada koju su tako nazvali jer je ličila na prekookeanski brod koji je na svojem prvom putovanju preko okeana doživio havariju. I naš Titanik je doživio sličnu sudbinu. Jednim dijelom ga je srušio katastrofalni zemljotres 69. da bi na kraju bio potpuno srušen i zamijenjen Boskom, građevinom bez duše, izabranom kao najbolje rješenje centra grada na jugoslovenskom konkursu koji je gradu trebao vratiti život.

Ne mogu reći da mi je Titanik bio posebno prirastao srcu a Boska mi se ama baš nikada nije sviđala. Nikako nisam mogao shvatiti kako se neko mogao odlučiti za građevinu od betona, bez prozora, koja više liči na ogroman vojni bunker nego na mjesto gdje sve buja od života. Nisam građevinski stručnjak niti se razumijem u arhitekturu i volio bih kada bi neko od struke mogao objasniti razloge zbog čega je Boska (i muzej na mjestu Realke) bila najbolje riješenje.

Hodao sam prošlog ljeta gradovima i gradićima Nizozemske, divio se trgovima koji su odisali starinom, razmišljao o gradskim ocima u Amsterdamu koji nisu rušili kuće koje se naginju na sve strane, već su ih spašavali, i poredio to sa našim glavešinama koji su rušili i ono što je bilo teško srušiti. Valjda smo mi po prirodi takvi da rušimo ono što je neko prije nas gradio da bi mogli dokazati da sve počinje od nas. A pri tom nam pomažu vremenske nepogode, a posebno ratovi, kada se, pored starina koje nam nisu po volji, lako riješiti i življa, kako je to bilo u slučaju našeg grada.

Kada sam prošlog novembra hodao gradom, okom kamere sam zabilježio taj naš glavni trg koji, istina, nije doživio arhitektonsku promjenu poslije ovog zadnjeg rata ali je zato demografska ogromnih razmjera. Neboder je još tu, i Boska, i sat na kojem je vrijeme stalo u 9:11 jednog ponedeljka 69., samo onih koji su njime hodali i tu se sastajali više nema. A nema ni sata koji bi to zabilježio. Niti će ga ikad biti.