Rasadnik 2015.

Nerino radno mjesto

Zima se ove godine kod nas baš nešto neda. Zadnji dan je februara a temperature se ne dižu iznad nule. Snijega nema previše ali se ne topi. Od početka zime sam uspio samo dva puta izaći u backyard da podkratim grane drveta koje otima životni prostor jasminu, I to je bilo sve. Mnogo toga je ostalo samo u planovima jer ih mi, izgleda onaj odozgo, pokvari. Bojim se da bi se hladno vrijeme moglo nastaviti i da će zima preći u ljeto kao što nam se to ponekad znalo dogoditi.

Stručni dio posla

I Nerin rasadnik ove godine kasni. Obično sa sijanjem sjemena započne polovinom februara a ove godine stiže i zadnji dan mjeseca a rasada još nema. I njoj je zima pokvarila planove jer bi posao sijanja obično obavljala pod nastrešnicom a zadnje strane kuće. Ove godine za to nije bilo prilike pa se danas razbacila u kuhinji da bar nešto uradi. Kuhinja je pola dana bila u neredu: kesice sa sjemenima, mali plastični kontejneri u koje sije sjemena, malo veće plastične kutije u koje se kontejneri slažu da se kasnije mogu lakše zalijevati, kanta sa zemljom za rasadnik… Ove godine je i zemlja za rasad  „naš proizvod“, prosijana iz našeg komposta i ostavljena na suncu a kasnije na hladnoći da priroda uništi eventualne bakterije. 

Ja sam obavio svoj dio posla: pravljenje „zastavica“ na koje sam zapisivao o kojem se sjemenu radi kako bi kasnije lakše znali šta je posađeno a šta nije, šta je niklo, treba li nešto dosijati. A kao penzioneru mi je pripao i posao čišćenja nerede jer, kako kažu, za to mi ne treba neka posebna škola.

I "zastavice" su tu, moj doprinos

Nered u kući neće tako brzo nestati. Zasijana sjemena se prvo drže u kuhinji, gdje je toplije, da proklijaju, a kasnije ih prebacujemo u sobu sa krovnim prozorima gdje ih postavljamo na plafonske grede kako bi bila bliže izvoru svjetlosti. Tu će ostati sve dok biljke dovoljno ne narastu i dok na vani ne otopli. Ako je suditi po ovogodišnjoj zimi, ko zna kada će se to desiti.

Tako mi svake godine sa „zemljanim radovima“ počnemo jako rano, vjerujem prije naših seljaka u Bosni. A njih tamo i nema previše. Većina ih je sljegla u Banjaluku koja se uduplala iako je polovina grada devedeseti protjerano. To se zove život. Oni koji su rođeni na selu i trebali bi da se bave poljoprivredom sada šetaju asfaltom a mi se po američkim predgrađima bavimo povrtlarstvom. Ko je na dobitku, a ko ne, vrijeme će pokazati.