Posjeta Delftu

Dok su kod mene ovdje danima temperature ispod nule i gotovo ne izlazim iz kuće, lijepo se prisjetiti prošlog ljeta kada smo šetali holandskim gradovima i uživali u toplom vremenu i interesantnoj arhitekturi koja čovjeka ne može ostaviti ravnodušnog. Kada se nađem u gradovima koji imaju dušu koju su im udahnuli građevinski neimari još prije nekoliko stoljeća pitam se šta je razlog da kod nas mnogi gradovi, i pored nespornih prirodnih ljepota na kojima su izgrađeni, izgledaju nasađeni naopako, bez neke osmišljene cjeline, nikad dovršeni i uvijek u nekom čekanju boljih vremena. U Nizozemskoj su me oduševila jezgra starih gradova sačuvana do današnjih dana, bez novih, visokih građevina koje narušavaju sklad prirode i čovjeka i gdje se svako dobronamjeran mora osjećati prijatno.

Jedan od gradova koji smo posjetili zadnjih dana je mali gradić Delft, manje od pola sata vozom od naše baze u još jednom lijepom gradu, Leiden-u, o kojem je Saima već nešto pisala. Odlučili smo se za odlazak u Delft iznenada, jednog popodneva, kupili povrtanu kartu i sjeli u lokalni voz koji je na stanicu stigao za pet-šest minuta. Nismo se pošteno ni skrasili na svojim sjedištima a na ekranu u vozu smo vidjeli najavu da stižemo u Delft. Mala stanica na kojoj smo se našli je bila djelomično zatvorena jer se odmah ispred nje gradi nova. S desne strane stanice nalazilo se stajalište tramvaja ali smo se mi odlučili za šetnju jer nam se nikuda nije žurilo. Nakon 7-8 minuta hoda stigli smo do prvog kanala koji nas je vodio ka centru gradića. Hodali smo polako, uživajući u ljepoti koja nas je okruživala. Nismo imali mapu grada ali smo se nadali da nećemo zalutati jer je centar grada mali i čovjek se može lako orijentirati. Hodali smo nasumice, prelazeći mostiće kada bi nam se učinilo da je nadrugoj strani nešto interesanto za pogledati, ponekad bi slijedili turiste kojih je bilo prilično, a kada bi osjetili umor, sjeli bi u kafić uz kanal da popijemo espresso ili piće. U gradu se osjećao nekakav poseban mir. Niko nije žurio, na uskim ulicama gotovo nije bilo auta, a ni biciklista nije bilo puno. Kameru sam potezao često jer sam htio zabilježiti svaki interesantni detalj, zgradu, pogled.

Spremajući se na put u Holandiju, proučio sam turističke informacije o gradu i unaprijed znao da nam neće biti dosadno. Iza svakog ugla nas je privlačila neka nova starina, interesantna trgovina, restoran s stolovima i stolicama uz sami kanal, spomenik... Išli smo nasumice i već utrošili dosta vremena kada smo se našli na prostranom gradskom trgu na čijem se jednom kraju nalazila Nova crkva s tornjem visokim 109 metara. Znao sam da se s tornja pruža prekrasan pogled na grad i okolinu pa smo odlučili da se u to i sami uvjerimo. Kada smo se našli unutar zidina crkve bilo je prošlo četiri i trideset. Osoba koja je prodavala karte za posjetu tornja nam reče da se toranj zatvara u pet sati poslijepodne i da ga možemo posjetiti ako se za 25 minuta možemo popeti i vratiti nazad.  Iako smo zašli u godine, a meni je srce početkom aprila počelo „preskakati“, kako se to dešava s godinama, odlučismo se za tu avanturu. Nisam htio propustiti priliku da s vrha tornja razgledam okolinu jer nisam bio siguran da će mi se prilika da posjetim ovaj kraj ponovo pružiti. Nera i ja smo žurno grabili veoma uskim stepenicama ne obraćajući pažnju na broj otkucaja srca koji se rapidno povećavao. Najteže je bilo kada smo se morali mimoići sa posjetiocima koji su se vraćali nazad. Prostor je bio tako uzak da su se morale koristiti posebne „tehnike“ za „mimoilaženje“. Nekako stigosmo do prve terase s koje se pružao prelijep pogled na gradić i okolinu. Slikao sam a u isto vrijeme strijepio da ne ispustim kameru ili, nedaj bože, ne napravim kakav pogrešan potez jer je na terase puhao jak vjetar a ni ograda mi se nije činila posebno visoka.

Nakon par minuta nastavismo penjanje. Na putu nismo sreli nikoga. Vjerojatno smo bili zadnji posjetioci tornja pa nas je pomalo počela hvatati panika da ne ostanemo zatvoreni u crkvi do slijedećeg dana. Stigosmo do druge platforme. Pogled je bio još veličanstveniji ali i vjetar je bio jači. Razgledasmo na brzaka okolinu, ja napravih nekoliko snimaka pa brže nazad. Spuštanje je išlo lakše ali i za njega je trebalo dosta energije. Žurili smo da se vratimo na vrijeme i nigdje se nismo odmarali. Stigli smo do izlaza na vrijeme. Naš strah da bismo mogli ostati zatvoreni u tornju je bio bespredmetan. Primijetio sam da na ulazu i izlazu postoje automatski brojači koji vode evidenciju o broju posjetilaca. Nas dvoje smo bili posljednji.

Na izlazu iz crkve nas je ponovo dočekao prekrasan ljetnji dan bez daška vjetra. Bilo je vrijeme da se nešto prezalogaji. Bašte restorana na trgu su bile pune ali svi meniji su bili standardni pa smo odlučili da još malo prošetamo i pokušamo naći neko drugo mjesto gdje ćemo se odmoriti, prezalogajiti, i onda zaputiti nazad u Leiden. U jednoj od sporednih ulica ugledasmo restoran s ovećom baštom koji je bio pun mlađe raje. Izgledao nam je privlačno a i meni je bio raznovrsniji. Sjedosmo za stol u čošku i prije nego što smo popili piće, bašta je bila puna. Bio je to znak da je hrana dobra u što smo se i sami uvjerili. Nakon još jedne runde pića i lješkarenja na toplom ljetnjem popodnevu, zaputismo se nazad prema željezničkoj stanici. Put nas je ponovo vodio preko glavnog trga na kojem su bašte restorana također bile prepune gostiju. Grad svake godine posjećuje veliki broj turista pa nije ni čudo što su restorani puni, naročito za lijepa vemena.

Na putu za željezničku stanicu smo obišli neke nove dijelove grada. Arhitektura je bila ista, nepromijenjena stotinama godina. Kanali, mostići, male trgovine i restorani s baštama su krasile ovaj gradić od oko sto hiljada stanovnika koji, čini mi se, živi život o kojem u ovim godinama sanjam.

Za kratkog poslijepodnevnog posjeta sam napravio stotinjak slika a nekolicinu sam izabrao za ovaj prilog za one koje putovanja još uvijek privlače. Delft je gradić koji svakako vrijedi posjetiti.