In memoriam - dr John Murray

Neku veče, dok sam se pripremao za TV prijenos hokejaške utakmice mojih Pingvina i Red Wingsa iz Detroita, zazvoni telefon. Na drugoj strani žice moj bivši radni kolega, zamjenik direktora biblioteke Pravnog fakulteta Rao. Čujemo se redovito, ponekad odemo na ručak, priskačemo jedan drugom u pomoć kada zatreba. Obično me zove po danu pa me je ovaj poziv uveče zabrinuo. Mora biti nešto važno, pomislim, inače me ne bi zvao. Nakon uobičajenih uvodnih riječi, Rao pređe na razlog njegovog iznenadnog poziva. Umro je doktor John Murray, profesor na pravnom fakultetu, savjetnik i bivši predsjednik Duquesne univerziteta. Smrt je sviju iznenadila. Iako je ušao u 82. još uvijek je radio. Nije bio bolestan, još dan ranije je bio u učionici prenoseći svoje znanje novoj generaciji budućih pravnika. Bio je izuzetno cijenjen među svojim kolegama profesorima, na univerzitetu, u gradu Pittsburgh-u i šire. Autor preko 25 knjiga iz oblasti prava koje se koriste na svim pravnim fakultetima u USA, dobitik mnogih priznanja. Bio je čovjek. Veliki.

Dobro sam ga poznavao, još od dana kada sam 94. stigao u Pittsburgh kao izbjeglica iz Bosne u kojoj je još bjesnio rat.  Već krajem oktobra iste godine sam dobio posao u računarskom centru Duquesne univerziteta. Pozicija, kompjuterski tehničar, osoba koja rješava probleme s računarima, računarskom opremom, mrežama, programima... Stalni posao uz sve pripadajuće benefite. Ogroman korak na putu u bolju budućnost. Konačno sam, nakon dvije godine počeo ponovo „normalno“ raditi, ako u to ne računam onih par mjeseci kad sam bio zaposlen u Zagrebu, naravno uz minimalnu platu i nikakve benefite.

Raja na poslu me lijepo primila iako sam bio jedini koji je stigao „sa strane“, lošeg engleskog, s prepoznatljivim akcentom. Bila je to mala grupa, složna, pod rukovodstvom menadžara odjeljenja tehničke podrške Brune Mastroiania. Prve dane sam provodio sa jednim od najiskusnijih tehničara, Ken Maker-om, koji me je upoznavao s poslom, univerzitetom i njegovim ljudima, objašnjavao procedure i pravila posla. Iako mi tehnička podrška nije bila specijalnost, a uz to sam već više od dvije godine bio van glavnih trendova u oblasti računarske tehnike, uhodavanje je išlo bez problema, čak uz moj „bosanski“ engleski koji, čini mi se, nikome nije smetao. Ljudi su bili ljubazni, svi su me srdačno primali. Osjećao sam se kao član jedne velike familije, što je Duquesne University tih godina i bio.

Već prvi dan sam riješio problem koji je za Kena bio pretežak. Vrlo brzo sam učio i već nakon par mjeseci sam stvari čvrsto držao u svojim rukama. Rješavao sam probleme koje drugi tehničari nisu mogli riješiti koristeći logiku, dugogodišnje iskustvo i informacije koje sam pronalazio na Internetu. Ken nikako nije mogao shvatiti kako sam se brzo snašao. On je uz sebe stalno nosao teku u kojoj je zapisivao probleme i  načine na koji ih je riješio ali mu to često nije puno pomagalo. Za razliku od njega, ja sam poznavao osnove operativnih sistema i programa, i uz pomoć dodatnih informacija s Internetu, vrlo brzo sam pronalazio rješenja. Hodajući prvih dana s njim, upoznao sam gotovo cijeli univerzitet, bio u sve i jednoj zgradi osim tkz Admin Building u kojoj je smješteno rukovodstvo univerziteta i najvažnija administrativna odjeljenja. Za ovu zgradu je bio zadužen Joe Walsh, Irac, koji je važio za najboljeg tehničara, i koji je na pozive iz ove zgrade odmah odgovarao. Presjednik univerziteta i njegovi pomoćnici su imali poseban tretman i morali su imati najbolju podršku.

Jednog dana, par mjeseci nakon mog dolaska, pozva me moj šef Bruno u kancelariju. „Milane, predsjednik univerziteta ima problem sa svojm kompjuterom a Joe nije na poslu. Otiđi tamo i vidi o čemu se radi. Molim te budi pažljiv da nešto ne pokvariš jer se radi o računaru doktora Murray-a. Ako budeš imao problema nazovi me, ja ću doći da ti pomognem.“

Admin Building, na slici lijevo

Odmah se zaputih na peti sprat adminitrativne zgrade gdje se nalazila kancelarija predsjednika. Bio sam nervozan, što zbog mojeg lošeg engleskog, što zbog činjenice da se radi o predsjedniku univerziteta o kome sam malo znao. Nisam znao kakav je čovjek, kako će reagirati kada se pojavim u njegovoj kancelariji i na mom bosanskom engleskom započnem konverzaciju! U glavi su mi se vrtila svakojaka pitanja. Šta ako ne budem znao kako da riješim problem? A šta ako pogriješim i napravim još veći problem? Možda izgubim posao a tako sam se lijepo uklopio u ekipu! Atmosfera na univerzitetu, radno vrijeme, godišni odmor, fleksibilno radno vrijeme, relativno dobra plata, sve me je podsjećalo na naš socijalizam, samo još malo bolji. Raja na poslu me odlično primila, mnogi korisnici kojima sam pomogao su me prijateljski pozdravljali kada bih ih sreo na kampusu, okolina je bila lijepo uređena, prijatna oku. Zašto me Bruno poslao, mogao je poslati Kena ili nekog drugog? On bi se bolje snašao i znao bi se izvuči ako nešto zabrlja.

Dok sam tako razmišljao, nađoh se na zadnjem, petom spratu zgrade, u kancelariji sekretarice predsjednika Carol. Primi me ljubazno. Odmah me upita odakle sam jer je prepoznala moj akcent. Kada joj rekoh da sam došao iz Bosne, iznenadi se i započe s pitanjima. Kada sam stigao u USA, kako sam se snašao, imam li familiju, šta je sa njima, imam li još koga u Bosni? Znala je dosta o ratu, vidjela je stradanja nevinog svijeta na televiziji ali nikada nije srela nikoga iz tih krajeva. Odgovarao sam najbolje što sam znao. Nisam primijetio da joj smeta moj akcent. Ta činjenica i njen ljudski odnos prema meni mi je pomogao da moja napetost popusti, da se ne osjećam nelagodno. Reče da predsjednik trenutno nije u kancelariji i da mogu sjesti za računar i pogledati o čemu se radi.

Problem nije bio težak. Vrlo brzo sam ga riješio. Rekoh Carol da će sve biti u redu a ona se iznenadi kako sam to brzo uradio. „Imam i ja jedan problem, možda mi možeš pomoći?“ reče. „U stvari, ne radi se o pravom problemu, već ne znam kako da nešto uradim“. Samo što sam sjeo za računar da pogledam o čemu se radi, na vratima se pojavi visok, markantan stariji muškarac i pozdravi. Carol odmah uskoči i objasni došljaku o čemu se radi.

„John, ovo je Milan, tehničar kojeg je poslao Bruno. Upravo je popravio tvoj računar. Moraš ga upoznati, on je izbjeglica iz Bosne i nedavno su ga Bruno i Linda (moja direktorica) primili u Bruninu grupu.“

I tako ja upoznah doktora Johna Murraya, predsjednika univerziteta, osobu zbog koje je samo dvadesetak minuta ranije kroz moj mozak  proletjelo na stotine pitanja, uvukao se strah, gotovo nestala nada u novi život.

Rukovasmo se. Poče razgovor. Prijatan. Opet pitanja o Bosni, ratu, meni, familiji. Nisam osjećao nikakav strah niti nelagodnost. Doktor Murray je bio lak sugovornik u čijem društvu se čovjek osjeća prijatno. Nije pokazivao nikakvu nadmoćnost niti omalovažavanje kakvo se moglo osjetiti kod nekih ljudi iz naših krajeva. Sjećam se nekih direktora iz Profesionale i Rudi Čajaveca s kojima nikada nisam ni riječ prozborio jer su držali „nivo“ a ovdje ispred mene je čovjek koji je toliko toga postigao u životu, koji je cijenjen u univerzitetskim krugovima cijele USA, a koji sa mnom razgovara kao da sam mu ravan. Ni njemu nije smetao moj engleski, moj problem da nađem prave riječi da odgovorim na njegova mnogobrojna pitanja. Nije ih postavljao tek tako, iz obzira. Osjećao sam da se iskreno zanima za moju sudbinu, za situaciju u Bosni, za rat. 

Ostadosmo u ragovoru dobrih pola sata. Na kraju mi reče da mu je drago da sam se uspio izvući iz Bosne i rata i da sam dobio posao u računarskom centru. „Dobro došao u ovu našu veliku familiju!“, reče na kraju. „Nadam se da će ti se ovdje svidjeti.“

Kada je otišao u svoju kancelariju, pokazah Carol kako će riješiti svoj problem. Bila je jako zadovoljna jer joj je to omogućavalo da svoj posao obavlja mnogo lakše. Za mene je to bila sitnica a za nju velika pomoć.

Pozdravih se sa Carol i zaputih nazad nizbrdo ka Rockwell Hall-u gdje su se nalazile naše prostorije. Bio sam zadovoljan. Moj prvi posjet Admin Building-u je bio uspješan. Dr Murray i Carol su bili zadovoljni i moja strahovanja za budućnost su nestala. Uz to, upoznao sam dvoje divnih ljudi sa kojima ću, tako će budućnost pokazati, kasnije mnogo češće kontaktirati.

Čim sam ušao u naše prostorije priđe mi Bruno i pohvali za dobro obavljeni posao. Carol ga je odmah nazvala i sve ispričala. Položio sam veliki ispit. Bio sam osoba na koju je mogao računati.

Sutradan, dok sam se ujutro penjao ulicom od naše zgrade prema pravnom fakultetu idući na „zadatak“, primijetih da mi neko maše iz auta koji je upravo skretao desno prema Admin Buildngu koja se nalazila na vrhu brda i dominirala cijelim kampusom. U prvom trenutku pomislih da se radi o grešci, da me je neko zamijenio sa nekim drugim a onda primijetih da je za volanom dr Murray. Pogledah oko sebe da budem siguran da predsjednik univerziteta ne maše nekom drugom. Bio sam sam na trotoaru. Mahnuh mu a on otpozdravi i polako produži uz brdo prema svojoj zgradi. Ovaj njegov gest me iznenadio, nisam ga očekivao. Tek jučer sam ga upoznao i nisam bio siguran da me je zapamtio. Tek kasnije sam shvatio da je doktor Murray takav čovjek. Prema svakome se odnosi s velikim poštovanjem i njegov jučerašnji razgovor sa mnom i ovo današnje mahanje nisu bili samo akti čiste kurtoazije.

Od tog dana sam preuzeo Admin Building i bio zadužen za nju sve do mog prelaska na Carnegie Mellon University dvije i pol godine kasnije. Carol i jasmo postali prijatelji, gotovo raja, a sa predsjednikom sam također veoma često razgovarao. Uvijek su to bili zanimljivi razgovori koji su me svaki put uvjeravali da sam imao veliku sreću kada sam dobio posao u organizaciji u kojoj vlada neka posebna atmosfera. Administracija je vodila računa o zaposlenim, nije se osjećala napetost kao u ostalim američkim firmama. Kasnije sam saznao da je to bila zasluga dr Murraya koji je na univerzitet došao par godina prije moga dolaska u Pittsburgh. Od univerziteta, koji je bio na granici propasti, napravio je organizaciju kojoj je cijena u ovom dijelu USA svakim danom rasla. Postojeći objekti univerziteta su adaptirani, na kampusu su nikle mnoge nove zgrade, uloženo je mnogo novca i truda na uređenju i uljepšavanju svih prostora, zapošljavani su profesori koji su iza sebe imali zapažene rezultate. Zaposlenima su poboljšani benefiti, naročito ulaganje u penzione fondove. Rezultate toga sam razumio tek mnogo kasnije kada sam više naučio o američkom kapitalizmu i položaju zaposlenih i kada sam počeo razmišljati penziji.

Kada sam se nakon nešto više od dvije godine vratio na univerzitet, ovoga puta na mjesto menadžera za informacione tehnologije na Pravnom fakultetu, nastavljeno je moje druženje sa Carol i doktorom Murrayem. On je par godina po mom povratku napustio mjesto predsjednika i potpuno se preselio na Pravni fakultet gdje je godinama predavao. Ured mu je bio na gornjem spratu novoizgrađenog krila fakulteta koje je nazvano po njemu. U njemu su bile smještene kancelarije profesora, dekana i prodekana fakulteta, uz sale za sastanke i proslave. Pored svog posla na Pravnom fakultetu, dr Murray je vršio funkciju savjetnika predsjednika univerziteta, uz druge poslove na nivou grada i šire. Iako sam sada ja bio „gazda“ i imao tehničare koji su rješavali računarske probleme, kada bi me Carol nazvala s nekim problemom, odlazio sam lično. Bila je to prilika da se ispričamo a vrlo često bi se tu zatekao i doktor Murray pa bi sve troje prijatno časkali. Trudio sam se da za njega sve bude u savršenom redu. Kada bi prilikom nastave koristio audio i video opremu, obavezno sam odlazio prije njegovog časa da provjerim da je sve u redu da ga ne bih doveo u nezgodnu situaciju. Cijenio je moj trud i ja sam to znao. Za Božić sam od njega svake godine dobijao flašu dobrom vina i kutiju čokoladnih bombona. Par dana prije Božičnih praznika Carol bi svratila u moju kancelariju da mi čestita praznike i donese poklon. Bio je to znak pažnje koji mi je puno značio. Meni, izbjeglici iz Bosne, koji je, dobijajući posao na univerzitetu, ponovo stao na svoje noge nakon zla koje me je u rodnom gradu zateklo. Bio mi je to podsticaj da se još više trudim, da se na taj način bar malo odužim za sve ono što je za mene i moju familiju učinjeno. Jer, radeći na fakultetu na čijem čelu je bio doktor Murray, shvatio sam da na svijetu još ima dobrih ljudi koji cijene poštenje i ne dijele ljude na podobne i nepodobne kao što je to bio slučaj kod mnogih u sredini u kojoj sam rođen i gdje sam odrastao.

Već duže vremena planiram da svratim na Pravni fakultet, da se vidim sa rajom s posla, bar onima koji su još uvijek tamo, ali mi hladno vrijeme stalno kvari planove. Planirao sam da svratim i do kancelarije doktora Murraya, da ga pozdravim i da malo popričamo. Carol već duže vremena nije tamo. Otišla je u penziju i od tada sam je sreo samo par puta. Doktora Murraya više nikada neću sresti. On nije otišao u penziju. Ako je onako kako vjeruju pravi vjernici, doktor Murray je sada u raju. Zalužio je to svojim poštenjem i radom, odnosom prema običnom čovjeku. Bio je ono što neki neće nikada biti. ČOVJEK. U pravom smislu te riječi.