Kod kumova

Kumovi

Stigla je i nedelje, zadnji dan boravka u starom kraju. Na putu sam već skoro mjesec dana i došlo je vrijeme da se vratim kući. Koferi su spakovani, ostale su još samo dvije posjete. Polijećem rano ujutro u ponedeljak a od sestrine kuće do aerodroma nije lako stići. Obično veče ranije naručim taxi a onda cijelu noć strijepim da se vozač neće pojaviti. Ovaj put mogu mirno spavati. Josip se ponudio da prespavam kod njih a onda će me on ujutro odbaciti do aerodroma. S zadovoljstvom pristajem. Još prije polaska iz USA smo se dogovorili da se vidimo a ovako sam jednim udarcem ubio dvije muhe.

Moj kum Andjelko

Josip je stigao u Ježdovec poslije podne, nakon što sam završio ručak. Od sestrine kuće do Josipovog novog stana na Jarunu nam je trebalo dvadesetak minuta. Uz priču nisam ni primijetio da smo stigli. Na Jarunu sam bio nekoliko puta prije dvadesetak godina kada sam devedeset treće stigao sa familijom u Zagreb. Tu je stanovao moj nesuđeni gazda Marton, osoba zanimljive prošlosti, kod kojeg sam dobio posao direktora novoformirane firme. Na kraju od toga nije bilo ništa (dobio sam prve dvije plate i ni kune više) ali sam tih nekoliko mjeseci radeći u NT Computing-u upoznao različite dijelove Zagreba koje kao izbjeglica vjerojatno ne bih posjetio.

Stigosmo u lijepo uređeni stan u koji su se Višnja i Josip uselili prije par godina. Stan se nalazi na lijepom mjestu, u blizini jezera. Idealno za penzionere. Šta može biti ljepše nego svakodnevna šetnja uz jezero. Manje sretni moraju sjesti u auto da stignu do jezera a njima je jezero pred nosom.

Iz kontakata sa Josipom sam znao da u njegovom novom komšiluku stanuje moj kum Anđelko kojeg nisam vidio godinama. Pred sam polazak na put uspostavio sam kontakt sa Anđelkom pa smo se dogovorili da se vidimo kada stignem u Zagreb. Nakon što sam se pozdravio sa Višnjom, zamolih Josipa da me prvo odvede do Anđelka a onda ćemo nas troje malo posjediti. Iznenadih se kada shvatih da Anđelko zapravo stanujeu istoj zgradi, samo nekoliko ulaza dalje. A Josip mi reče da malo dalje žive i Čabrići,  još jedna banjalučka familija sa kojima se Matoševići druže. Kada pomislim da je slična situacija i u drugim dijelovima Zagreba ponovo pomislim o razmjerima etničkog čišćenja sprovedenog u našem gradu a o kojem se vrlo malo govori .

Anđelko i Vlasta su me očekivali. Nismo se vidjeli godinama, više se ni sjećam kada je to zadnji put bilo. Vjerojatno onog dana kada sam pomagao u tovarenju namještaja i ostalih stvari kada su, još na početku rata, zamijenili kuću za stan u Zagrebu.

Anđelko i ja smo odrasli u istom komšiluku i često smo se družili. Bio je tri godine stariji od mene ali to nam nije predstavljalu prepreku da se dosta vremena provodimo zajedno. Često smo igrali nogomet iako je Anđelko češće igrao u ekipi „starih“ kada bi nedeljom ujutro „mladi i stari“ zakuvali na male u dvorištu dida Marka. On me je vodio u Trapiste na „korzo“ uz Vrbas ispred internata u kojem su stanovali učenici Trgovačke škole koja je u to doba bila smještena u jednom od mnogobrojnih objekata oduzetih od Trapista. U internatu je stanovalo mnogo djevojaka pa su momci iz okolnih mjesta subotom i nedeljom navraćali u Trapiste da se „bacaju“. Mi mlađi smo se ponekad priključili starijim učeći tako „zanat“. Siguran sam da se Josip sjeća tog doba koje je meni ostalo kao u nekakvoj magli pa ponekadne znam da li je bilo baš tako ili ja to samo zamišljam.

Anđelko je u ta vremena bio glavni uzgajivač štiglica u našem komšiluku. Zbog njega sam se i ja jedno vrijeme bavio štiglicima, hvatajući ih pomoću slamki od metle umaljanih u melu, postavljenih na stabljike čička koje smo zabadali po baštama komšiluka. Melu smo sakupljali u šumi u Trapistima, kuhali ih kod kuće na otvorenoj vatri i onda umaljali slamke u nju. Bio je to pipkav posao jer se mela lijepila za sve živo. Svoj hobi sam brzo napustio ali mu je Anđelko ostao vjeran i nakon što se oženio s Vlastom.

Dok sam pričao sa domaćinima na um su mi dolazile mnoge slike iz djetinjstva: Male kuće u kojoj su Jelčići stanovali, gdje sam znao dolaziti na probe hlaća ili košulje koje mi je šio Anđelkov otac Tonči, Dalmatinac koji se poslije drugog svjetskog rata obreo u Banjaluci i tu skrasio, ženeći Jelu, najstariju kćerku bake Ruže Kezić. Prvog odlaska na more u Biograd na moru na koje me je poveo Tonči, čija je familija živjela u kamenoj kući u centru mjesta, uz samo pristanište. Proslave krizme, kada mi je upravo Tonči bio krizmani kum. Sjetio sam se i dana kada sam istovarao elemente za kuću koju su Anđelko i Vlasta pravili na zemlji Kezića uz ulicu Vlade Vitjuka, u neposrednoj blizini imanja časnih sestara.

Sjećali smo se Anđelko i ja tih dana i mezili a vrijeme je brzo prolazilo. Morao sam se vratiti do Matoševića jer sutra je trebalo raniti. Anđelko me je dopratio do stana a onda smo opet nastavili s istim: sjećanjima na stara vremena i komšiluk u kojem smo proživjeli lijepe dane bezbrižnog djetinjstva, ne sluteći da će se jednog dana sve promijeniti.