Korijeni

Komentar gospodina Saida mi je dao inspiraciju da napišem ovaj prilog.

Moj otac je poslije završene Gimnazije poceo raditi kao pripravnik Opštine Banja Luka ili kako se to  već zvalo u Kraljevini Jugoslaviji. 

Dolazak na vlast NDH ga je zatekao na istom mjestu. Obzirom da je imao predivan krasnopis (ono tintom, perom i držalom, debela, tanka itd.), ostao je na istom mjestu. U to vrijeme moj dajdža/ujak je već bio u Rusiji, član Kominterne a stric već u partizanima, ali je o tome znao mali broj ljudi. Mislim da je otac zbog tog lijepog rukopisa ostao na poslu, trebao im je.

Naša baka je imala sestru, Kadenić Hafizu (majka gimnazijskog profesora fiskulture Hamdije).
Njoj je pripala manja kućica u našem dvorištu. U njoj je stanovala gospodja Čelar.

Tetka je poslije rata prodala tu kućicu Kovačević Gojku i njegovoj porodici. Oni su došli  iz nekog sela ali se ne sjećam odakle. Uslov da im moja tetka proda kuću je bio da se gospođa Ljubica, koju smo svi u komšiluku zvali Dada, ne može istjerati iz te jedne sobe do njene smrti. Ona je bila učiteljica u penziji. To se prihvatilo i tako se ispoštovalo do kraja njenog zivota. Ona je imala dva sina. Strahinju i Jovana? - nisam baš sigurna u ime).
Jovan? je bio u Kraljevoj vojsci u Beogradu a Strahinja, student treće godine prava u Beogradu, je ubrzo pobjegao u partizane.
Prvi se nikad nije javio iz Londona gdje je pobjegao kad i kralj a drugi je cjeli rat proveo u partizanima. Kao nagradu je dobio čin majora. Nepismenost, bahatost i nekultura nadređenih ga je opredijelila da to napusti (što mi je to danas nešto poznato na ovim prostorima). Završio je Pravo u Beogradu i tamo se oženio. 

Dada je bila  majka Tereza naše ulice. Kad bi neko od roditelja smatrao da su "batine izišle iz raja" mi djeca smo iz sve snage vikali "Daaaada". Ona bi se u sekundi stvorila i spašavala nas sa odmjerenim i  blagim razgovorom sa roditeljima.

Čika Strahinja je u toku rata jednom bio u bio u životnoj opasnosti. Došao je tajno u posjet majci, ali je neko to dojavio NDH vlastima. Moj je otac to saznao  i obavijestio Strahinju. Pošto nije bilo vremena za bijeg, uletio je u našu kuću. Majka-nana -baka je bila hadžinica, sjedila u krevetu okružena jastucima. On je bio mršav , smotao se njoj oko leđa. Ustaše su pretražile sve i nisu ga našli.

On je svakog ljeta kad bi dolazio iz Beograda na ljetna ferija, donosio nani veliki paket cigareta, jer je bila veliki pušač. Rijetkost u to vrijeme, ali muftijska djeca i drugih bogatijih slojeva su uvijek mogli da rade sve što sirotinji nije bilo dozvoljeno. O tome se pričalo u našoj kući i ja sam voljela slušati priče iz prošlosti.

Strahinja je poslije prebačen u Sarajevo i tu je dočekao penziju kao pravnik u vladi.
Supruga mu je umrla a on je sa dvije kćerke i dvije unuke početkom ovog našeg rata otišao preko Beograda u Dansku jer je starijoj kćerki, koja je bila razvedena, stan bio na okupiranoj Grbavici. Ovog ljeta, Vice i ja smo sjedili u bašti jednog restorančića na Baščaršiji, kad sam ugledala Milu, njegovu mlađu neudata kćerku. Starija se zvala Slavica. Njena starija kćerka se udala za Makaranina i danas žive u Makarskoj. Povratnici u Hrvatsku .

Strahinja je umro u Danskoj, a Mila je prilikom našeg susreta sa nama bila nekoliko puta i po nekoliko sati. Sve me je ispitivala. O baki, o ocu, o njenim sjećanjima i uspomenama iz Banja Luke. I zapisivala. 

Možda sam ovo odužila, možda nije zanimljivo za pisanje, a možda sam već i pisala. Ne znam. Rijetki su mladi ljudi koji se baš puno interesuje za prošlost. Oni žive za budućnost, a to je po meni normalno. A onda kad dođu u ove naše godine, to nevjerovatno postaje bitno. Sigurno će tako biti i sa Noorom .

Zbog toga ja učestvujemo na ovom blogu, jer je koncepcija i smisao bloga nešto što je meni blisko. To je jedino mjesto na koje odlazim, a možda danas nema vrijednost koju će možda imati jednog dana. Ne znam Co hoće li tvoja knjiga biti sastavljanja od priloga s bloga ili novi tekstovi? 

Razmišljala sam šta da od slika stavim uz prilog i onda odlučila da pošaljem dokument iz moje porodične arhive. To je moj otac dobio od NDH vlasti kad je trebao da se ženi.
Nisam to nikad iskoristila, da lako dobijem hrvatsku putovnicu . Niti sam željela plaćati silne novce da je dobijem iz Mostara, bez ikakvih dokaza. Samo za novac. Naplatila  sam se mnogo puta, čekajući u redovima pred njemačkom ili holandskom ambasadom kao stoka u toru za odlazak sinu u Holandiju prije ovog novog pasoša. Ostala sam Bosanka slijedeći svoje korijene i ostala vjerna ovoj prelijepoj i pretužnoj zemlji .

Pozdrav Saima