Kratki susret sa Enisom i Natašom

Nakon što sam u Banjaluci završio većinu planiranih poslova, zaputio sam se u Zagreb, odakle sam  imao let za USA. Kada sam planirao posjetu rodnom kraju mislio sam da ću u Zagrebu provesti više dana, da ću uspjeti skoknuti i do Ljubljane ali mi problemi s administracijom u Banjaluci pokvariše planove. Od devedeset druge u Zagrebu živi veliki broj osoba koje poznajem ili sa kojima sam se družio pa je to mjesto gdje je vjerojatnoća da sretnem nekog koga poznajem jednaka ako ne i veća nego u Banjaluci. To je samo još jedna potvrda o razmjerama etničkom čišćenja koje je planski sprovedeno u sada glavnom gradu manjeg blentiteta.

U Zagreb sam stigao u petak popodne. Smjestio sam se kod sestre koja je isto tako morala napustiti Banjaluku i sada živi u njegovom predgrađu. Grad se u zadnjih dvadesetak godina jako proširio tako da je prebacivanje s jednog kraja na drugi za nekoga bez auta prava mora. Da bih od sestrine kuće stigao do centra grada moram uzeti lokalni autobus a onda tramvaj a za to mi treba najmanje sat vremena.  Odlazak u neki drugi dio grada zahtijeva dodatno vrijeme tako da sam ono malo vremena što sam imao na raspolaganju morao dobro isplanirati.

Prvi dan po dolasku sam odvojio za kratki susret sa Enisom i Natašom, redovitim posjetiocima i autoricama na blogu. Enisu sam prvi put u životu sreo prije dvije godine kada sam dolazio u stari kraj da posjetim bolesnog brata i kuma a sa Natašom nikada u životu nisam razmijenio niti jednu riječ uživo iako smo nekoliko godina radili u istoj firmi. Sa obe sam u kontaktu evo već desetu godinu i čini mi se kao da se poznajemo godinama. Kako obje stanuju u blizini Dinamovog stadiona dogovorili smo se da me sačekaju na tramvajskoj stanici preko puta ulaza u Maksimirski park. Do Trga bana Jelačića me je doveo sestrin sin, nakon što smo njegovu kćer odveli do mjesta s kojeg se njena raja s faksa spremala za odlazak na Sljeme. Usput sam, po prvi puta, vidio dijelove Zagreba gdje stanuju oni dubljeg džepa. Prošli smo pokraj rezidencije predsjednika države na Pantovčaku, provezli se kroz Mlinove...  Lijepi su to predjeli. Eh, samo da je love...

Enisa

Vrijeme do susreta sa Enisom i Natašom sam proveo s nećakom u jednom kafiću u blizini Trga, prošetao do Kvatrića a onda uhvatio tramvaj do Maksimira. Stigao sam tačno na vrijeme a Enisa se pojavila nakon par minuta. I Nataša je bila tu u blizini ali je nismo odmah primijetili. Pozdravismo se i zaputismo u obližnji kafić. Dan je bio prohladan i toplota kafića mi je prijala. Našli smo slobodan stol blizu prozora, naručili piće, krenula je priča. Teme, razne. Prošlost, sadašnjost, budućnost. Spomenuli smo i blog. Da ga nije vjerojatno ne bi bilo ni ovog našeg susreta. Naravno, bilo je i trača. Onako malo kakoje to kod nas uobičajeno.

Konobara smo zamolili da nas uslika. Za uspomenu i za blog. Samo par slika.

Ostali smo oko sat vremena. Prekratko da se ispričamo. Nataša je imala obaveza a i ja sam morao u još jednu posjetu. Enisa i ja smo se pozdravili sa Natašom a onda smo nas dvoje prešli na drugu stranu Maksimirske do moje tramvajske stanice. Tramvaj se uskoro pojavio i ja sam nastavio dalje. Četvorkom do zadnje stanice.

Nataša

Dok sam se truckao u tramvaju razmišljao sam o našem susretu. Ko zna da li bi se ikada ovako sastali da ne bi devedesetih. I „demokratskih“ promjena koje nas rastjeraše na sve strane. Ovako, stekao sam dva nova prijatelja iako sam u isto vrijeme od drugih sa kojim sam se često družio sada razdvojen hiljadama kilometara.

Vozio sam se tramvajem ka Dubcu a u rukama sam držao kesu s poklonima koje sam dobio. Nataša mi je poklonila jednu svoju sliku, lijepi akvarel na platnu a Enisa knjigu Amira Osmančevića „Banja Luka, vrijeme nestajanja“ i nekoliko razglednica s motivima Banjaluke onakve kakve je se mi sjećamo. Oni će me podsjećati na jedno lijepo druženje sa prijateljima sa kojom dijelim sličnu sudbinu. I naravno, vrijednosti koje su nam vodilje kroz život.