Kroz Banjaluku slikom i riječju - 1

Šetajući gradom bez žurbe, po prvi puta otkako sam iz njega izišao ljeta devedeset druge, gledajući neke objekte i mjesta počeše se javljati sjećanja na neka vremena, ljude i događaje koje sam pomalo počeo zaboravljati. Nekada bi to bila šetnja ujutro, kada bih se od kuće mog brata i snahe u Rosuljama zaputio prema gradu, nekada bih se na šetnju odlučio oko podneva između dvije obaveze, a najčešće sam nakon obavljenih poslova predveče obilazio dijelove grada u koje me obaveze nisu vodile. Ponekad bih potegao kameru i napravio pokoji snimak. Pregledajući snimljeni materijal pade mi na pamet da bi ih mogao iskoristi za par priloga i tako nastade ova mala serija pod zajedničkim naslovom „Kroz Banjaluku slikom i riječju“.  

Vila familije Lipovac

Odmah do parka Mladen Stojanović, idući od Malte prema gradu, nalazi se vila familije Lipovac. Tu je stanovao Pero Lipovac, Nerin i moj prijatelj i radni kolega, koji je, kao i većina muslimana i Hrvata „dobrovoljno“ napustio Banjaluku početkom devedesetih. Pero se skrasio u Zagrebu kao i mnogi bivši Banjalučani dok u njihovim kućama i stanovima sada stanuju neki drugi ljudi. Pero, po zanimanju magistar elektronike, odrastao je u cijenjenoj familiji čija je jedina mana bila da nisu pripadali odabranoj naciji. U Dotinoj knjizi "Orfej", sam naišao na jedan odlomak u kojoj Dota opisuje proslavu Perine magistrature, kada smo se u kancelariji u kojoj je radio okupili svi iz razvojnog odjeljenja OOUR-a Telekomunikacioni uređaji. Ko bi tada mogao zamisliti šta će se desiti samo nekoliko godina kasnije. Ako je suditi po događajima koji su kasnije slijedili, neki među nama su već tada znali kakva nam se sudbina sprema. 

Ulica Ilije Garašanina

Nekada  su na ovom mjestu bile bašte, povrtnjaci, a sada se preko njih „prostrla“ ulica nazvana po jednom od mnogih „srpskih junaka i ličnosti koje su bile značajne za grad Banjaluku  i njenu okolinu“. Baš na ovom  mjestu je graničilo naše imanje s imanjem časnih sestara. Na ovom dijelu ulice Ilije Garašanina, autora poznatog „Načertanija“ sam nekada davno brao voće koje je moj najstariji brat s ljubavlju i znanjem sadio. Od nekada lijepog voćnjaka nije ostalo ništa a imanje časnih sestara je sada stiješnjeno izeđu novih objekata koji su izgrađeni poslije rata.

Zgrada Crvenog krsta

Zgrada Crvenog krsta u Rosuljama, mjesto s kojeg sam ljeta devedeset treće pošao na put u jednom smjeru. Tu sam, kao i mnogi, uplatio zadnje pare da bih „dobrovoljno“ izašao iz grada. Tu su nas, jednog lijepog junskog dana, potrpali u autobuse koji su odvozili one kojih se njihov grad odrekao. Tu  je za većinu prognanih započinjao novi život, pun nepoznanica i borbe za preživljavanje. Još uvijek mi u ušima odzvanjaju riječi moga sina, koji je ćutao sve do trenutka dok autobus sa nesrećnicima nije krenuo na svoj put u neizvjesnost. "Nikada se više ovdje neću vratiti", bile su njegove riječi. Čini mi se da je sa svojih trinaest godina bolje shvatio o čemu se radi nego mnogi koji su naivno vjerovali da odlaze samo privremeno, dok se situacija ne smiri.

Vila u kojoj je živjela moja kolegica iz djetinjstva

Vila na Titovom drumu u kojoj je jedno vrijeme živjela moja kolegica iz djetinjstva Jožica. Dobila ju je kao ostavštinu od jedne starije gospođe o kojoj se starala do njene smrti. Svraćao sam kod Jožice ponekad kada bih se vraćao iz grada. U ta predratna vremena, bila je to vila koja je polako propadala jer je za njenu obnovu trebalo dosta novaca. Kada sam prvi puta poslije odlaska došao u rodni grad, iznenadio sam se kada sam ugledao staru kuću adaptiranu, s lijepom željeznom ogradom. Ko u njoj sada stanuje, ne znam, kao što ništa ne znam ni o događajima koji su Jožicu i njenu familiju natjerali da napuste rodni grad. Moja kolegica iz djetinjstva sada živi u Torontu u Kanadi i ponekad me na facebook-u obraduju njene fotografije iz nove domovine u kojoj su se skrasile mnoge banjalučke familije.